Moja majka je Albanka iz Albanije. Tamo mi je pola rodbine — baka, deka, ujaci, rođaci i rođakinje. Moj otac je Albanac iz Sjeverne Makedonije, gdje sam se i sam rodio te proveo većinu života. Kad sam bio mali, vršnjaci_kinje iz Albanije zvali su me “Makedonac”. To mi je bio nadimak kad bih otišao u Albaniju kod rodbine i izašao u park da se poigram sa djecom iz komšiluka.

S druge strane, odrastao sam u gradu sa većinskim makedonskim stanovništvom. I dan-danas živim u gradu sa većinskim makedonskim stanovništvom. Oni me nikad nisu zvali “Makedonac”, ali to je sasvim razumljivo jer u njihovim očima ne pripadam njihovoj naciji. Makedonci_ke me zato često nazivaju “šiptarom” — što je pogrdan izraz na makedonskom jeziku.

Kao i mnogi Albanci_ke u Sjevernoj Makedoniji, između dvije vatre sam — odbačen sam i ovdje i u Albaniji.

“Šiptari” u Sjevernoj Makedoniji

Prije nekoliko godina — dok sam još bio student Univerziteta “Sv. Ćirilo i Metodije” u Skoplju — jednom sam kasnio na predavanja, pa sam uskočio u taksi. S vozačem sam na makedonskom počeo da razgovaram o vremenu, ali smo se ubrzo dotakli politike. Diskutujući sa mnom o svakodnevnim problemima, vozač reče: “Brate moj, šiptari nam zemlju preuzeli!”

Osjetio sam takvo poniženje. “Vidiš ti”, pomislio sam. “Mi njima zemlju otimamo samo zato što ovdje živimo i hoćemo svoja prava.”

To nije bio ni prvi ni posljednji put da sam se našao u takvoj situaciji. Isto se dešava i mnogim mojim poznanicima_ama. Prije nekog vremena, jedan prijatelj je načuo razgovor dvojice muškaraca u knjižari — ponavljali su riječ “šiptar”. Prigovorio im je na upotrebi tog termina, ali oni su ga sasjekli: “Ne, ne ne. Ti si Albanec.” To je već standardni naziv za Albance_ke.

Nerijetko čujem Makedonce_ke kako naziv Albanec koriste za Albance_ke iz Albanije, dok je termin šiptar rezervisan prvenstveno za nas Albance_ke u Sjevernoj Makedoniji, ali i za one sa Kosova. Drugim riječima, oni prave razliku između navodno civilizovanih i necivilizovanih Albanaca.

Svako ko ima imalo mozga svjestan je toga da su predrasude ovog tipa neprihvatljive u današnjem svijetu. Ipak, široko su zastupljene, a naročito se ogledaju u činjenici da Makedonci_ke etiketiraju makedonske Albance_ke kao glavne krivce za političko-ekonomske probleme u zemlji — probleme koji pogađaju i Albance_ke.

Nešto slično se desilo 2022. godine, kada su desničarske skupine protestovale protiv francuskog prijedloga za rješenje spora Bugarske i Sjeverne Makedonije. Prijedlog je obuhvatao uvrštavanje manjina — kao što su Bugari_ke — u Ustav Sjeverne Makedonije, a u toku protesta skandiralo se: “Smrt šiptarima!” i “Samo je mrtav šiptar dobar šiptar!”

Mada to nije slučaj kod svih, dobar dio makedonskog društva prema albanskoj manjini se odnosi kao prema građanima_kama drugog reda. Albance_ke se smatra problemom koji je potrebno riješiti, a ne etničkom grupom koja ima pravo da bude prepoznata, priznata i ravnopravna.

Obični, normalni ljudi poput mene trpe posljedice zbog isključivih, nacionalističkih ideologija koje zastupaju vodeći politički akteri u Sjevernoj Makedoniji. Ispaštamo jer mi za njih nismo ljudi, nego “šiptari”. Da podvučem, nema svaki Makedonac_ka ovakav stav prema Albancima_kama, ali radi se jakoj struji prisutnoj svugdje, od taksija do univerziteta.

I onda se osjećate strancem u svojoj zemlji. To vjerovatno objašnjava činjenicu da brojni makedonski Albanci_ke što s njima razgovaram ne vole ovu državu. Na nju gledamo više kao na frankenštajnovsko čudovište. Država u kojoj smo odrasli podsjeća na neprirodnu leguru nacionalnosti i inih pripadnosti, kultura i tradicija u kojoj nema suživota. Ne liči na državu, već na privremeno rješenje koje će postojati sve dok se ne nađe neka bolja solucija.

“Makedonci” u Albaniji

Svaki put kad ovako razmišljam o budućnosti Albanaca_ki u Sjevernoj Makedoniji — pa me obuzme izvjesna romantična čežnja za Albanijom — padne mi na pamet nadimak iz djetinjstva — “Makedonac”. Tako sam i nedavno oslovljen u Tirani. Neko me je pitao da li sam iz Makedonije, dodavši: “Vi Makedonci ste malo drugačiji.” Da, jesam, makedonski sam državljanin i rođen sam u Sjevernoj Makedoniji. Međutim, termin “Makedonac” postaje uvredljiv kada se njime povlači linija između nas i drugih Albanaca_ki jer se time uvijek hoće reći da smo manje civilizovani.

Kao djetetu mi to nije bilo baš najjasnije. I ljetne i zimske raspuste provodio sam u Albaniji, koja je postala sastavni dio mene. Bio sam Albanac među Albancima_kama. No, sad shvatam da mnogim tim Albancima_kama nisam bio dovoljno Albanac.

Kad sam jednom tako otišao u Albaniju i izašao u park da se poigram, djeca iz komšiluka su mi dobacila: “Bježi tamo, Makedonac. Nećemo mi da se igramo s tobom.” Sjećam se i da mi je jednom neki prijatelj jednog mog rođaka rekao: “Vi Makedonci ste pravi ekstremisti, da znaš.” Sjećam se isto da mi je neki prijatelj jednog mog drugog rođaka svojevremeno postavio sljedeće pitanje: “A je li, Makedonac, kakve ono vi svadbene običaje imate? Jezivo… Zar to nije davno izumrlo?”

Mi Albanci_ke u Sjevernoj Makedoniji stalno smo u drugom planu, u sjeni svih ostalih. Mi smo “zakukuljeni i zamumuljeni”, govorimo “dijalektima koji nisu šmekerski ko oni na Kosovu”, i — što kaže moj rođak iz Albanije — njegujemo “primitivne i nadasve staromodne običaje”.

Šta sam to ja?

Usljed svih tih iskustava, zapitam se ko sam i ko smo. Očigledno nismo punopravni građani_ke Sjeverne Makedonije niti smo dovoljno Albanci_ke.

Ovako između sebe kažemo da smo “lokalisti”, ali možda smo to postali jer nas tretiraju kao građane_ke drugog reda — i to ne samo Makedonci_ke, već i ostali Albanci_ke.

Ekskluzija je uzela maha do te mjere da nam prijeti opasnost od njene internalizacije. Zbog nje ponekad — kad razgovaramo o Makedoncima_kama ili o Albancima_kama iz drugih zemalja — sami sebe smatramo inferiornima. Ubijeđeni smo da nismo dovoljno profinjeni. Mislimo da je sve što je od i iz Albanije i makedonskog korpusa bolje, da ne možemo uraditi ono što oni mogu, da ne možemo imati ono što oni mogu.

Naravno, to nije slučaj. Naša je nacija višedimenzionalna kao i svaka druga. Nema potrebe da sami sebe smatramo inferiornima. Naprotiv, i te kako imamo razloga da se divimo veličanstvenoj različitosti koju posjedujemo.

Dosta je bilo da se prema nama odnose kao da smo građani_ke drugog reda i “manje Albanci_ke”. U najmanju ruku se moramo suprotstaviti takvoj dinamici. U suprotnom, klonućemo pred negativnošću.

Moramo se naučiti da budemo širokogrudniji. Moramo upoznati jedni druge. Moramo bolje poznavati sami sebe. Moramo znati šta nas spaja, a ne šta nas razdvaja.

Ja sam građanin Sjeverne Makedonije, punopravni građanin Sjeverne Makedonije, i zahtijevam da me se uvaži kao takvog. Istovremeno sam Albanac iz Sjeverne Makedonije, Albanac kao i svaki drugi, i zahtijevam da me se uvaži kao takvog.

Naslovna ilustracija: Atdhe Mulla via Midjourney.