One večeri kada je glasnogovornik Savjeta za nacionalnu bezbjednost SAD-a John Kirby zatražio od Vlade Srbije da povuče vojsku sa granice sa Kosovom bila sam u kupovini sa mamom i sestrom. Kirby se oglasio 29. septembra, pet dana poslije napada na pripadnike kosovske policije u kojem je grupa do zuba naoružanih muškaraca ubila vodnika Afrima Bunjakua.

U zavisnosti od prištevske gužve, do prodavnice u kojoj se obično oblačimo inače nam treba 15 do 20 minuta autom. Bio je to jedan od onih sumornih dana kad u čovjeku svakidašnjica poput kupovine novog kaputa zagonetno stvara nemir. Pritajen u vama javlja se stid i bude vam neprijatno zbog toga što ste vrijeme posvetili nečemu običnom.

Voljela bih da započnem razgovor po svom, po sopstvenom nahođenju. Neću da se vodim pitanjima, potpitanjima i naslovima onih što ovdje ne žive. “Rat na Kosovu?”, “Na Balkanu sukobi”, “Tu taj i taj poslao vojsku”. U jednom od naslova pominje se “nastavak dijaloga”, i to uz opasku “upozoravao sam vas da će na Kosovu ponovo izbiti rat”. Grozno je to što se iz nečijeg najmučnijeg iskustva izvlači toliko samodopadnih naslova.

Dok je mnogima u ustima novi, ja u svoja uzimam stari rat i tako mijenjam tok razgovora. “Mama”, obratim joj se snebivljivo. “Ja se iz rata sjećam tri stvari.”

Voljela bih da ovaj razgovor već jednom obavim u miru, a ne samo onda kad se ispostavi da je mir napuklo, razbijeno staklo na koje se vrlo lako možemo posjeći. Voljela bih da ovaj razgovor upotpunim, da bude zaokružen i da ga zaokruženog zabilježim.

Ovaj razgovor želim da povedem kad moje sazrijevanje više ne bude određeno izrazima “eskalacija” i “deeskalacija”, kad na svijet dođe generacija koje neće znati šta te riječi znače.

Ipak, čini se da pravi čas za to još dugo neće kucnuti. Kako sad stvari stoje, bojim se da ću zakasniti ako budem čekala i čekala. Ni najgore uspomene ne mogu dobiti vječni rat protiv vremena.

Kad god se prisjetim rata, bacim se u sumnju. “Da li sam bila premala da ga zapamtim ili sam sjećanja rekonstruisala na osnovu parčića priča koje su mi pričali moji najmiliji?”

U ratu sam napunila četiri godine. Dobro je što se ne sjećam mnogo toga, već sasvim dovoljno.

I

“Sjećam se škole. Bilo nas je puno na podu i ležali smo”, govorim lamatajući rukama u pokušaju da ih obje ubijedim da se toga sjećam u bobu. Hoću da ih ubijedim da sam bila u ratu, mada nema nikakve, baš nikakve potrebe za tim. “Znam da smo ležali na podu, zbijeni jedni uz druge”, nastavljam.

Ustaljen je izraz “zbijeni kao sardine”, ali ja baš i ne volim to poređenje.

Kažu da su ribe slabog pamćenja, a ja se dobro sjećam kako je žena koja je ležala pored mene uzdisala. Nije to bio izraz nezadovoljstva, znam da nije, jer u tim trenucima nije bilo umjesno žaliti se na to što se dah osobe što je do tebe, a ne znaš je, miješa sa tvojim; što osjetiš miris tuđeg tijela; što dodiruješ glave i ruke drugih ljudi.

Takođe nije bilo prikladno da joj kažem da se malo pomjeri. Nije bilo ni vrijeme ni mjesto za nerviranje koještarijama. Tako poredani ležali smo na grubom podu škole u jednom zaseoku u okolici Podujeva. Znam da žena pored mene nije uzdisala zato što je nešto boljelo ili zato što joj je utrnula ruka. Svi smo spavali na boku, vjerovatno jer bi nam bilo još tješnje da smo spavali na leđima. Pošto smo u martu 1999. napustili bezbjednost doma i izbjegli u planine, zaboravili smo kako je dobro kad se možeš prevrtati po krevetu. Valjanje po postelji bila je prijeratna obijest.

Znam da nismo imali odjeće koju bismo podmetnuli pod sebe ne bi li nas pod manje žuljao. Ne vjerujem da je tih dana iko spavao. Preko dana smo bauljali planinom, a ako bi nam se posrećilo, negdje bismo se sklonili kad bi se smračilo.

U školi je stalno bio mrak. U daljini je tutnjilo i svako malo bismo začuli krikove žena i djece, čiji je plač naročito odjekivao mukom planinom. Ona drugačije nisu umjela da se suprotstave ratu. Eto, toga se sa sigurnošću mogu sjetiti. Vjerovatno smo slušali i crijeva kako u nama skvrčena i sve manja krče vodeći svoj rat, svoju bunu protiv prazne praznine što nam se razjapila unutar utrobe.

Mama potvrđuje vjerodostojnost mog pamćenja. Zna da nismo spavali, ali nije sigurna da li smo boravili u kolićkoj školi ili na nekom imanju u Balabanu. Važno je da je u sjećanju ostao krupni plan.

Kako smo u autu bile samo mama, sestra i ja, bez trunke srama iskoristila sam priliku da nastavim razgovor.

“Mama, je l’ tad ono tata spavao na grobu?”, pitam je. Čim sam to izustila, uvidjela sam koliko morbidno zvuči. “Da”, odgovara. “Unutra su bile samo žene i djeca. Muški su ostajali napolju.” Držali su stražu.

Moj otac je ležao na grobu, živ.

“Mama, dok smo se vozili traktorom, jesi li vidjela leševe?”, pitam je.

Znam da je to pitanje teško, pa na njega inače odgovara: “Bio je rat, dušo.” I ovaj put odgovara isto, manje-više. Ona sigurno bolje od mene zna kakvo je bilo pravo lice rata. Mene je strah da čujem išta više od polovičnog odgovora. Nekako usput kaže mi da su nam rešetali traktor. Mislim da se mama boji da će, ako nam kaže šta se zaista dešavalo, ispasti da se žali.

Moja majka se nikad ne žali. A ja nikad ne navaljujem niti je tjeram da mi odgovori.

II

“Mama”, kažem, “sjećam se da je bilo neko žbunje. Išli smo nizbrdo, silazili smo niz strminu, planinu, kroz neko žbunje.”

I to potvrđuje, ali ne sjeća se gdje je tačno to žbunje, gdje je ta strmina, planina, kroz koje smo selo prošli — da li kroz Turučicu, Kolić, Balaban, Šajkovac, Kruševicu, Ladovac ili Kačikol. Svi su mi govorili da smo mjesecima tumarali strmim planinskim udolinama.

Mama zna da mi bez mnogo priče kaže da je rat bio dug i da smo se podobro derali o grmlje. Ni dan-danas mi nije jasno kako sam mogla toliko pješačiti. Duboko u sebi osjećam ponos. Nekad imam potrebu i da se pohvalim, pa kažem: “Ja sam za vrijeme rata tabanala.”

Sa nepune četiri godine više nisam hodala onako dječije prpošno. U svakom trenutku morali smo se ponašati kako dolikuje ratu.

I dalje se grizem jer mi se mokrilo dok smo bili na traktoru. Po priči očevidaca, nestrpljivo sam jaukala.

Fiziološke potrebe ne pitaju, baš kao što ne pita ni pamćenje. Sjećam se da sam se u ratu borila da se ne upiškim jer bih tako skvasila jedino što sam imala od odjeće u hladno proljeće. Kad je rat, i proljeće je hladno, a od hladnoće ne štiti poderana cerada od plastike kojom je traktor bio pokriven. Naravno, rat te ne nauči kako da riješiš te i takve probleme, ali ipak usvojiš neke cake.

Sjećam se, jednom me je toliko stislo da sam se iz petnih žila proderala. Spas sam našla u plastičnoj čaši. Tu, u ćošku traktora, olakšanje mi je palo kao oslobođenje. Jedan rat manje.

Nastavili smo prema idućoj planini.

III

Pitam mamu: “A kad smo otišli iz stana, kako smo otišli?” Kaže mi da smo bili nepripremljeni. Da je znala šta će se desiti, ponijela bi nove čizme koje su mi upravo bili kupili. Naravno, i da sam imala čizme na nogama, rat ne bi bio ništa udobniji, ugodniji i topliji.

“Gdje sam proslavila rođendan 25. maja?”, pitam mamu dok čekamo zeleno na ulazu u Prištinu. I žacnem se na neobičan izbor riječi. “Proslavila”. Obično biram riječi. U pokušaju da opravdam semantičku eskapadu dodajem: “Mislim da su mi otad rođendani krenuli nizbrdo.”

“Kod kuće”, kaže mi. Toga se ne sjećam, ali kroz maglu mi ipak naviru slike našeg stana. Prisjećam se kako je izgledao kad smo se vratili. Sve je bilo ispreturano. Čak i one najsitnije sitnice od kojih je svaka imala svoje mjesto ležale su na podu. Novih čizama nije bilo, a ni maminog prstena sa crvenim kamenom.

Sestra i ja uglas pitamo: “A kako smo se usred bombardovanja vratili u stan?” Mama, valjda da bi opravdala tu odluku, kaže: “Pa, da nismo, ostala bih bez sina.” Misli na moga brata.

Dođe mi da i mami i tati ljubim ruke, ljubim i ne prestajem. Ne usuđujem se ni da pomislim šta bi se desilo da se nismo vratili. Ne usuđuje se sigurno ni moja sestra, koja je bratova blizanka. No, to je njena priča, ne moja.

“A jeste l’ vidjeli kako padaju bombe?”, glasi naredno pitanje. Živjeli smo na sedmom spratu stambene zgrade smještene u centru Podujeva, grada na granici sa Srbijom. “Da, sve smo vidjeli”, odgovara mama. Kaže, kad god bismo čuli vojnike kako trče po krovu, počele bismo da je zapitkujemo ko je to gore i šta se dešava. “Čike se igraju žmire”, govorila nam je. Kako mi je drago što sam bila premala da razlikujem istinu od laži.

Zvukovi su bili jaki i grozni. Mirisi isto tako. “Mora da se zato toliko uznemirim svaki put kad osjetim miris dima”, kažem sebi, ali ne naglas.

Nikako mi ne ide u glavu to što se, iako se sjećam rata, ne sjećam koliko mi je duga bila kosa. Kako god, iz uspomena koje i dalje čuvam naročito sad vidim da sam se ja rata nagledala.

Niko ko olako i hladnokrvno s onu stranu ekrana proglašava rat ne mari za to što će se oni koji su prošli onaj prošli rat mislima vratiti u njega. Nije lako govoriti o ratu nakon što ga prođete.

“Što smo se zadržale!”, kažem te se moj banalni život nastavlja. Novi rat bi u svoj svojoj banalnosti mogao izbiti već noćas, ili sutra ujutro. A možda i nikad.

Ako ipak nekad izbije, ponijeću čizme.

Naslovna fotografija: K2.0.