Perspektive | Mediji

Snimak požara u Sarajevu: Sve za klikove

Piše - 16.02.2017

Zarad većeg broja klikova zaboravlja se novinarska etika, a objavljivanje snimka nesretne žene u plamenu primjer je kršenja tih principa.

Pitanje koje novinari često postavljaju sebi – ili bi bar tako trebalo biti – je da li nešto objaviti ili ne. Da li je vijest, snimak, fotografija od interesa za javnost ili nije? Bar bi tako trebalo biti da sebi postavljamo to pitanje češće nego što to mislimo.

Nakon toga sebi bi trebali postaviti i drugo pitanje: da li objavljivanjem te vijesti snimka ili fotografije ugrožavamo nekoga? Kada kažem ugrožavamo mislim na bilo koji način, pa i emocionalni, na koji često zaboravljamo.

Nažalost novinari to rijetko ili nikako ne rade.

Tako je ovih dana još jedan snimak uzburkao društvene mreže. Riječ je o onom gdje očajna žena, prije nego što će je progutati plamen izazvan eksplozijom plinske boce u njenom stanu na 11. spratu sarajevske višespratnice, vapi za pomoć. Nije taj snimak napravio novinar niti snimatelj kojeg je urednik poslao na zadatak. Čak i da jeste, i o tome bi se dalo diskutovati. Sve je snimio jedan turista mobitelom, a tri dana nakon pogibije dvoje starih ljudi objavio sarajevski portal Klix.ba.

Dugo sam razmišljala šta može biti javni interes objavljivanja jednog ovakvog snimka, upitnog etički i potpuno bespotrebnog u situaciji u kojoj smo već tri dana znali o požaru baš sve – i šta ne funkcioniše i ko je nadležan i ko je odgovoran. Kažem znali – svi mi koji smo željeli da čitamo. Također vjerujem da smo to znali i prije nego što je dvoje starih i nemoćnih nastradalo u tom požaru, samo što nas nije bilo briga funkcionišu li hidranti u zgradama i zašto sarajevski vatrogasci nemaju ni novca ni sredstava da rade svoj posao bez problema.

Neću da vjerujem da jedan takav snimak može smijeniti vladu, popraviti hidrante, naučiti pameti nadležne (koji jesu krivi), zaposliti više vatrogasaca i obezbijediti im normalne uslove za rad. Znam da nije tačno da jedan takav snimak može sve nas natjerati da razmišljamo kako da promijenimo činjenicu da nemamo redovno vode, koju i kada dođe – pijemo prljavu i neprečišćenu.

Neće taj snimak promijeniti činjenicu da vatrogasci fildžanima gase požar, a da političari voze auta od 250 hiljada maraka i imaju vile i stanove. Zašto je onda taj snimak javni interes?

Klikovi i senzacionalizam nam polako ali sigurno uništavaju profesiju.

Možda neko nije čitao, pa da ponovimo, član 9. Kodeksa za štampu i online medije koji se odnosi na privatnost i u njemu piše ovako:

“Novinari će izbjegavati uplitanje u nečiji privatni život, osim ako takva uplitanja nisu potrebna u interesu javnosti. Teme koje uključuju lične tragedije će biti obzirno tretirane, a pogođenim ličnostima će se prići diskretno i sa saosjećanjem”.

Ako govorimo o javnom interesu, ne vidim baš nijednu činjenicu koja bi me ubijedila da je u slučaju objavljivanja snimka na Klixu, uplitanje u nečiji privatni život bilo od javnog interesa. Slično kao i nakon ubistva dvojice vojnika u Rajlovcu kada je na televiziji uživo emitovan snimak reakcije porodice jednog od ubijenih vojnika u trenucima kada su saznali da je ubijen ili kada novinari netom nakon tragedije od porodice traže da ispričaju kako se osjećaju nakon što im je sin ubijen.

Kakav javni interes može biti u tom slučaju? Ima li iko ko vjeruje da će se, ako čujemo uplakane roditelje šta imaju reći o mrtvom djetetu, smanjiti broj potencijalnih terorista?

I to nije sve, gdje se izgubilo saosjećanje, o kojem vam govori Kodeks, prema ljudima koji su tragično nastradali. Pa gdje se izgubilo saosjećanje prema njihovoj djeci koja treba na internetu da gledaju kako im majku guta pobješnjela vatra, dok otac nepokretan leži unutra. Trebamo li mi biti ti koji će ih na to podsjećati?

Neobjavljivanje takvog snimka bi, vjerujem, puno promijenilo kada je riječ o novinarskoj profesiji. Značilo bi to da ne radimo za klikove već za javni interes sa početka ove priče. Klikovi i senzacionalizam nam polako ali sigurno uništavaju profesiju.

U trci da budemo brzi i senzacionalni, a sve zarad većeg broja klikova od onog drugog online medija, izgubili smo odgovornost za izrečeno, napisano ili snimljeno. Postali smo neprovjereni, nepismeni, sa gomilom grešaka što materijalnih što pravopisnih.

Zaboravili smo u toj trci da prije svega trebamo biti ljudi, pa onda novinari, i zbog svega toga će nam ljudi sve manje vjerovati. A i kako će nam vjerovati kada smo u stanju da tuđu nesreću, smrt, patnju i bijedu razlijepimo preko naslovnice.

Neko će reći, i biće u pravu, da ljudi najviše čitaju i gledaju upravo teme gdje bi novinari morali biti najpažljiviji. No, znači li to da do te mjere moramo podilaziti publici, pa ih trovati i naslovima tipa “Nećete vjerovati šta se dogodilo dalje” ili možda (razumijem) pogledajte kako je žena izgorjela. I sve to samo da bi neko kliknuo vaš tekst.

Često mislim o tome kako se pretvaramo u ljude koji rade za klikove. Možda će uskoro za taj posao izmisliti i neko novo ime. Nemam ideju kakvo bi ono moglo biti, ali ako nastavimo ovako, uskoro nas neće moći zvati novinarima.

 

logo_ce-en-quadri (1)Ovaj članak je deo projekta Evropski centar za slobodu štampe i medija (ECPMF). Sufinansijer je Evropska komisija, a projekat se sprovodi u partnerstvu sa Osservatorio Balcani e Caucaso. Sadržaj ove publikacije je isključiva odgovornost sprovodilaca projekta i ne može se shvatiti kao stav Evropske unije.

  • Napomena Stavovi pisca članka ne odražavaju nužno stavove Kosova 2.0.
  • Ovaj članak je prvobitno napisan na srpskom/hirvatski/bosanski jeziku.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.