Lina je napustila dom 25. augusta ujutro, samo nekoliko dana nakon što su Talibani uspostavili vlast u Kabulu. Više od 24 sata je provela u metežu na kabulskom aerodromu, strahujući za sebe, svoje dijete i supruga.

“Stanje je bilo krajnje haotično. Svi su željeli otići iz Afganistana. Stvari su se odvijale veoma brzo i nastalo je rasulo,” kaže. “Svi su željeli pobjeći iz tog pakla, pa čak i oni koji nisu imali odgovarajuće dokumente i vize. Jer, oni koji ne uspiju, ostaju zauvijek.”

Dok smo razgovarali u Albaniji, gdje se nalazi sada, 24-godišnjakinja koja se predstavila kao Lina — ne otkrivajući prezime — u naručju je čuvala devetomjesečnu bebu. U Kabulu je radila za Women for Women International, međunarodnu organizaciju koja se bavi zaštitom žena.

“Tamo sam izgradila i život, karijeru, porodicu, budućnost. Ali, sve se srušilo u nekoliko sati,” govori očiju punih suza.

Iako je došla u Albaniju prvim avionom koji je sletio u ovu zemlju, njeni najmiliji su ostali u gradu koji je odnedavno ponovo u rukama Talibana. Lina se boji za svoju porodicu.

Dana 15. augusta Talibani su proglasili pobjedu nakon što su preuzeli kontrolu nad prijestolnicom Afganistana, Kabulom. Samo dvije sedmice prije nego što je povlačenje američkih trupa privedeno kraju, a što je ranije najavio Joe Biden, predsjednik SAD-a, Talibani su ponovo zauzeli najveće gradove u zemlji, okrunivši svoj povratak ulaskom u Kabul.

Talibani — islamski političko-religijski pokret, a ujedno i vojna organizacija — vladali su Afganistanom tokom 90-ih sve dok vojska SAD-a nije ušla u zemlju 2001. godine. Tada je svrgnuta talibanska vlada koja je pružala utočište Al-Kaidi, terorističkoj skupini odgovornoj za napade izvršene 11. septembra 2001. godine.

Povratak Talibana u Afganistanom, pokrenut je ljude u izbjeglištvo. Kabulski aerodrom je za nekoliko sati preplavljen Afganistancima/kama koji su namjeravali izbjeći iz zemlje. Mnogi se pribojavaju revanšizma zbog toga što su sarađivali sa SAD-om, međunarodnim organizacijama ili već palom afganistanskom vladom. Pored toga, građani/ke strahuju da bi u trenutnim okolnostima ponovo mogli biti suočeni s uvođenjem islamskog zakona. Naime, dok su bili na vlasti 90-ih godina, Talibani su nametnuli vlastito, i to strogo tumačenje islamskog zakona. Tako su žene, djevojke i djevojčice bile spriječene da idu u školu i na posao te primorane da nose burku i izlaze iz kuće samo pod nadzorom muškaraca. Što se tiče kažnjavanja, lopovima su, npr, amputirani dijelovi tijela.

Pribojavajući se da bi ih Talibani mogli progoniti u znak odmazde, odrasli i djeca su se iznenada zatekli u novom svijetu. Fotografija: Isa Myzyraj.

Sve države koje su još uvijek bile prisutne u Kabulu ubrzo su započele evakuaciju svog osoblja kao i ugroženih Afganistanaca/ki. Tako je do sada evakuisano više od 100 000 ljudi. Albanija je jedna od tri zemlje Balkana koje su prihvatile zahtjev SAD-a da na kraći period zbrinu neodređen broj državljana/ki Afganistana. Prva grupa izbjeglica stigla je 27. augusta oko tri sata ujutro.

Sve je uništeno za 20 minuta

Rašed Amad Azizim ranije nije ni pomišljao na to da bi mogao završiti kao izbjeglica u maloj zemlji na jugoistoku Evrope. Nikada do sada nije ni čuo za Albaniju niti je o njoj išta znao. Ipak, za njega i ostale Afganistance/ke koji su stigli i koji i dalje pristižu ova država će biti pribježište od osvetničkog progona pod palicom Talibana.

Tridesetogodišnji Azizim radio je za jednu indijsku kompaniju u Kabulu sve do prije nekoliko sedmica. Njegova svakodnevnica se drastično promijenila kada su Talibani preuzeli kontrolu nad gradom.

“Sve je uništeno za 20 minuta — sve što sam izgradio,” kaže Azizim koji je odjeven u bijelo. Porijeklom je iz provincije Parvan, a za razliku od mnogih drugih istakao je da mu ne bi smetalo ako bi neko javno objavio njegove ime i prezime te fotografije.

Iako je uspio napustiti grad, njegova porodica je ostala u Kabulu.

“Kontaktirao sam s njima, ali izuzetno sam zabrinut za njihovu sigurnost jer niko ne zna kako će se Talibani ponašati iz sata u sat,” govori Azizim pušeći cigaretu. Nekoliko metara dalje od njega, službenici/e policije čuvaju zgrade u kojima tek pristigle izbjeglice borave 24 sata dnevno. “S obzirom na sve što se dešava, tamo je situacija zaista grozna”, rekao je Azizim.

Dana 27. augusta Ministarstvo za Evropu i vanjske poslove Albanije na društvenim medijima je saopćilo da će u vojni dio Aerodroma “Majka Tereza” u Rinasu sletjeti avion iz Kabula sa 121 državljaninom/kom Afganistana.

Očekuje se da će Albanija zbrinuti do 4000 Afganistanaca/ki. Fotografija: Isa Myzyraj.

U naredna dva dana stigla su još četiri aviona, pa je tako do nedjelje broj Afganistanaca/ki koji su zbrinuti u Albaniji porastao na 457. Nakon što je obavljena njihova prijava, neki su smješteni u hotele u Draču, dok je ostatak njih u Tirani.

Manje od 24 sata nakon što su se izbavili iz haosa na Aerodromu “Hamid Karzai” u Kabulu, nekolicina djece iz Afganistana dobila su igračke putem donacija te su se igrala u dvorištu Objekata 11 i 12 Studentskog grada u Tirani.

Udaljeni su od svojih domova oko 5480 kilometara i iznenada su se našli na drugom kontinentu, u stranoj zemlji, u novom svijetu, okruženi policijskom trakom. Dozvoljeno im je da razgovaraju samo s albanskim državnim službenicima/ama te volonterima/kama koji pomažu u humanitarnoj akciji. Mada su daleko od svojih domova, već su na sigurnom.

Nekoliko metara dalje od djece, na šarenim klupama u dvorištu studentskog doma sjede roditelji koji nisu toliko sretni i razdragani, s obzirom na to da su vlastitim očima vidjeli sve ono što se događalo na kabulskom aerodromu — scenama koje šokiraju svijet od polovine augusta lično su svjedočili.

Nesigurnost i strah

Izvan zidova studentskog doma, Ahmed, također izbjeglica, sa dvije žene i nekim momkom — upravo se vraća iz policijske stanice udaljene stotinjak metara od zgrade u kojoj boravi. U povratku je rekao da su ga događanja u njegovoj zemlji prosto zaprepastila.

“Moja priča je ratna  i ispunjena je nasiljem i strahom,” kaže Ahmed, otkrivši da je radio na jednom pedagoškom fakultetu. “Budućnost? Koja budućnost? Nama su i sadašnjost i budućnost uništene.”

Zatim je nestao u ograđenom prostoru u koji mediji ne mogu ući.

Iako je u Albaniji smješteno već 417 osoba, još uvijek nije najjasnije koliko osoba iz Afganistana će ukupno biti primljeno. Albanski premijer Edi Rama prvo je izjavio da će Albanija primiti nekoliko stotina Afganistanaca/ki, ali je kasnije u intervjuu za jedan italijanski medij povećao taj broj na 3000, dok je u intervjuu za CNN spomenuo 4000 osoba. S druge strane, u razgovoru emitovanom na BBC-u, premijer Rama je naglasio da su “Albanci/ke nekad bili Afganistanci/ke,” čime je aludirao na masovno iseljavanje hiljada albanskih državljana/ki nakon pada komunističkog režima 1990. godine.

Sve izbjeglice iz Afganistana koje stignu u Albaniju 24 sata dnevno čuva albanska policija. Fotografija: Isa Myzyraj.

Sve izbjeglice iz Afganistana koje stignu u Tiranu i Drač neprestano čuva albanska policija, dok je pristup njihovom prostoru ograđen policijskom trakom i zabranjen za građane/ke. Najmanje jedan državni službenik prati Afganistance/ke koji žele otići u kupovinu, kod ljekara ili u policijsku stanicu, jer im nije dozvoljeno da se kreću sami.

Vlasti su prvobitno najavile da će Afganistancima/kama osigurati smještaj privremenog karaktera, tj. da će boraviti u Albaniji dok ne budu pribavili dokumente i vize za Sjedinjene Države, finalno odredište.

Ipak, i to se promijenilo. Rama je naveo da Afganistanci/ke — ako žele — zauvijek mogu ostati u Albaniji.

Uprkos haosu i teroru koji vrše Talibani, Azizim ne gubi nadu u to da će jednog dana njegova nacija biti obnovljena.

“Nadam se da će se budućnost Afganistanaca/ki vratiti na pravi kolosijek, jer mi smo pametan narod, pametan i vrijedan,” kaže Azizim. Ujedno se nada će se neko suprotstaviti Talibanima kako bi se ženama omogućilo da idu u bolnicu i školu, rade te osnažuju svoju djecu.

“Danas smo baš svi ražalošćeni, ali stvarno se nadam da će se dobre stvari vratiti u Afganistan,” kaže dok vadi telefon iz džepa. S osmijehom upire prst u ekran na kojem se vidi Parvan, provincija u kojoj je rođen.

Lina smatra da je imala sreće zbog toga što je uspjela pobjeći. “Žene, djevojke i djevojčice ne smiju izlaziti iz kuće. Sama pomisao na činjenicu da su izolovane naprosto je stravična, a izgledno je da će im biti još i gore,” kaže. Ipak, i dalje se nada da će se jednog dana moći vratiti, barem da vidi svoju porodicu.

Naslovna fotografija: Isa Myzyraj.

Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu. Stavovi izneseni u ovom članku nužno ne odražavaju stavove Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država niti njihovih partnera.