Perspektive | Politika

Kako će Amerikanci preživeti sve veću bol?

Piše - 04.11.2020

Američki predsednički izbori ili borba vlast u budućnosti.

U sredu (4. novembra) popodne, brojanje glasova sa američkih predsedničkih izbora i dalje nije gotovo. Demokratski kandidat, bivši potpredsednik Džozef P. Bajden (Joseph P. Biden) ima blagu prednost po broju glasova iz Kolegijuma izbornika, kao i po broju glasova građana. Ipak, u izuzetno tesnoj trci, završni rezultat bi mogao da bude u korist bilo koga od dvojice.

Usled velikog broja glasova u odsustvu ili glasanja putem pošte zbog pandemije, kao i na konto ogromne izlaznosti — više od 100 miliona ljudi glasalo je pre izbornog dana — očekivalo se da će biti kašnjenja u brojanju.

Obično se pri kraju izbornog dana tačno zna ko je pobednik američkih predsedničkih izbora, jer se na osnovu medijskih projekcija nagoveštava ko bi mogao biti pobednik. Međutim, kada je stiska s glasovima, onda moramo da sačekamo prebrojavanje svih glasova, posebno onih poslatih poštom ili glasova u odsustvu koji se moraju ručno prebrojati.

Uprkos tome, predsednik Donald Tramp (Trump) je već izašao u javnost sa tvrdnjom da ima prednost i da “pobeđuje”, dok je u više navrata netačno izjavio da se sa brojanjem kasni zbog zloupotrebe. Rekao je da će zahtevati “prestanak glasanja” — iako je glasanje, u stvari, završeno, pa Tramp sada želi da zaustavi brojanje glasova — i da svoj slučaj predstavi Vrhovnom sudu.

Na kraju krajeva, ovi izbori se tiču vlastodržačke moći. Ko će je osvojiti ubuduće? I kako se ona realizovala u prošlosti?

Njegova zapažanja krajnje su zapaljiva i očigledno lažna, pa su izazvala reakcije na levom i desnom političkom spektru. Njegova uporna tvrdnja, bez dokaza, da je u pitanju prevara i da su izbori pokradeni samo će dodatno razjediniti Sjedinjene Države.

Ko god pobedi na izborima, očekuje se da će poražena strana urlati od besa, pa se smatra da postoji opasnost od nasilja i tranzicije vlasti praćene nemirima. Ovi izbori, umnogome ocenjeni kao najrazdorniji dosad, uzdrmali su do srži mnoge Amerikance i njihov imidž o sebi, možda ih čak primoravajući da reinterpretiraju kakva im je zemlja bila, kakva je sada i kakva će biti.

Suprotno onome što većina veruje — kako u SAD, tako i van njih — Trampov poraz ne bi bio kraj priče. On nikad nije bio ni početak. U stvari, on predstavlja kulminaciju mnogih sila iz američke istorije.

Na kraju krajeva, ovi izbori se tiču vlastodržačke moći. Ko će je osvojiti ubuduće? I kako se ona realizovala u prošlosti?

Šta je Amerika nekad bila, a šta je sad

Amerika se rapidno menja.

Kada se ranije razmišljalo o prosečnom Amerikancu ili prosečnoj Amerikanki, obično se mislilo na muškarca ili ženu bele puti i protestantsko-hrišćanske orijentacije. Prosečan građanin Amerike danas više liči na mene, ženu crne ili smeđe puti. U nekim oblastima, posebno u Kaliforniji i Njujorku, to je uglavnom tako. Na drugim mestima i nije baš.

Amerikanci bele puti i protestantsko-hrišćanske orijentacije sada čine manjinu. Ova promena je uplašila i uznemirila mnoge belopute Amerikance, koji gledaju kako njihova kulturna i društvena dominacija opada.

Posebno su crnoputi Amerikanci na svojim plećima nosili glavninu ovih problema. Ovo je prvi put da možemo da kažemo da zaista postoji “prastara mržnja”. Ili makar vremešna.

Crnci su robovi u Sjedinjenim Državama od početka 17. veka. Kada su oslobođeni 1863. godine, živeli su u sistemu segregacije, i to ne samo na Jugu, već su narednih 150 godina brutalizovani i na Severu; u mnogim državama im je osporeno pravo glasa.

Zakon o biračkim pravima, koji je pravo glasa garantovao svima starijim od 18 godina, usvojen je 1965. Međutim, Vrhovni sud ga je 2013. oborio.

Tramp je južnjačku strategiju priveo do jedinog logičkog svršetka i sada je artikulisao podele na takav način da se čovek mora zapitati sledeće: Kako da duha vratimo u bocu?

Vrhovni sud je istakao da je u poslednje vreme registracija birača u nekim oblastima bila veća među crnoputim stanovništvom nego kod belaca, pa tako dodatne mere iz zakona usvojenog 1965. više nisu bile potrebne, jer su se odnosile na garancije da niko neće biti diskriminisan. Sudskom odlukom je devet država, nekoliko opština i okruga širom zemlje oslobođeno nadzora saveznih organa vlasti. To znači da je državama i oblastima na koje se zakon odnosi bilo dozvoljeno da uvedu dodatne mere za birače, kao što su zakoni o identifikaciji.

Ovi zakoni, navodno, služe za sprečavanje prevara, ali kritičari ističu da se na taj način prava lišavaju ljudi koji nisu mogli da priušte plaćanje državnog identifikacionog dokumenta ili pak nisu mogli da ga dobiju iz drugih razloga. Generalno gledano, državni identifikacioni dokument u SAD nije neophodan. Zakoni, kao što je ovaj, nesrazmerno pogađaju birače iz manjinskih i siromašnih zajednica koji imaju poteškoće pri dobijanju određenih oblika identifikacionih dokumenata, kao što su vozačke dozvole.

Sutkinja Rut Bejder Ginsburg (Ruth Bader Ginsburg) napisala je u proslavljenom tekstu da se protivi odluci iz 2013, uz argument da je u pitanju sakaćenje zakona, to jest kao da bacite kišobran jer niste pokisli.

Tramp je republikanska zaostavština

Tramp je bio korisnik južnjačke strategije Republikanske partije, koju je 1968. inicirao predsednik Ričard Nikson (Richard Nixon) kako bi Republikansku partiju postavio za šampiona belačkih glasova i barjaktara evangelističkih i fundamentalističkih hrišćana, posebno onih koji su živeli na jugu zemlje. Ovi ljudi — čak i u tvrdokornim južnjačkim državama — sada se polako raseljavaju zbog natalitetnih stopa, imigracije ili mešanja stanovništva.

Tramp je južnjačku strategiju priveo do jedinog logičkog svršetka; sada je artikulisao podele na takav način da se čovek mora zapitati sledeće: Kako da duha vratimo u bocu?

Kako da zaboravimo da je predsednik otvoreno pozdravio bele suprematiste u debati? Da je odbio da prizna da je neonacista ubio ženu u Šarlotsvilu sve dok nije bilo prekasno? Da njegova administracija želi da uvede restriktivne zakone o abortusu, dok je, navodno, nasilno sterilizovala imigrantkinje u pritvorskim logorima? Da je odvojio 545 imigrantske dece od njihovih roditelja koji su sada zauvek razdvojeni, da je istu tu decu i mnoge druge držao u zatvoru? Da je njegova nesposobna administracija odbila da posluša reč nauke, tako omogućujući kovidu 19 da ubije više od 200.000 Amerikanaca — a ta brojka stalno raste?

Tramp je postao predsednik 2016, uprkos tome što je osvojio tri miliona glasova građana manje.

Najveći protestni pokret bio je Black Lives Matter (srp. Crnački životi vrede). Pokreti poput ovog postojali su i pre Trampovog dolaska na vlast. Policijsko nasilje je posebno oduvek bilo usmereno prema crncima; Amadu Dialo (Amadou Diallo), Rodni King (Rodney King), Elenor Bampers (Eleanor Bumpers), čija imena sežu više godina u prošlost. Pojavom pametnih telefona i kamera kojima snimaju policajce, sada niko ne može da negira da se ovo nasilje zaista dešava; ono u šta su čak i mediji ranije retko kada verovali, sada nije prihvaćeno kao retkost, već svakodnevica.

Pokret Black Lives Matter je podgrejao leto svakodnevnim protestima protiv policijske brutalnosti koja je često rezultirala sukobima sa desničarskim formacijama i policijom. Amerikanci su prvi put posmatrali kako policija hapsi i napada novinare na ulicama. Mnogi prosečni Amerikanci, iz svih etničkih grupa, i sami su se zatekli u vihoru nasilja, čak i u sopstvenim kućama.

Mogućnost da će izbori ovaj put da budu osporeni naterala je Amerikance da kupuju oružje i zabarakadiraju prodavnice i vladine zgrade zbog eventualnih nemira. To je zato što je Tramp dozvolio da nasilje i nestabilnost razore SAD onako kako to nikada ranije nije bio slučaj.

Tramp je sam po sebi presudno razdorio društvo, podgrevajući napetosti umesto da ujedini zemlju. Tako je, manje-više, izgledao njegov stil vladanja. Zato je bitno da zapamtimo da Tramp ne može da pobedi na osnovu glasova građana. Previše ljudi, iz raznoraznih razloga, neće glasati za njega.

Njegova pobeda 2016. ostvarena je zahvaljujući Kolegijumu izbornika, gde je Tramp pobedio zbog pojedinačnih glasova država, a ne na osnovu glasova građana. 

Tramp je naredne četiri godine bio predsednik, uprkos tome što je osvojio tri miliona glasova građana manje.

Sećanja na 2000. i osporene glasove na Floridi takođe progone ove izbore.

Tada su hiljade glasova ponovo morale da se prebroje, jer je brojanje u Kolegijumu izbornika bilo tesno između Ala Gora (Al Gore) i Džordža V. Buša (George W. Bush). Ti izbori su se smatrali jednim od najtešnjih u američkoj izbornoj istoriji i sveli su se, naposletku, na jednu državu, Floridu. Gor je zahtevao ručno prebrojavanje u četiri okruga. Predstavnici Bušove kampanje poslali su slučaj na razmatranje Vrhovnom sudu i odluka — donesena duže od mesec dana nakon izbornog dana — bila je u Bušovu korist.

Tramp nam je na primeru svoje administracije pokazao kako mediokriteti i netalentovani mogu da napreduju — uz pomoć odanosti, bele kože, nasleđenog bogatstva i nepotizma.

Kada je Tramp oslobodio politički i društveni diskurs na način da je omogućio napade na nebelačku populaciju, žene, invalide i sve one koji se ne uklapaju u belački, heteroseksualni, hrišćanski ideal, tada je dozvolio ovim snagama da proključaju i probiju se u mejnstrim kulturu. Ono što bi se smatralo nepristojnim, neprijateljskim, lažnim i diskriminatorskim ili bi se makar krilo iza zatvorenih vrata, sada se otvoreno favorizuje u nekim krugovima.

Zauvek Tramp

Amerika se bori sama sa sobom i ta borba se vodi zbog američke jedinstvenosti, ali se bolest širi.

KjuEjnon (QAnon), lažna antisemitska teorija zavere koja koristi trop o osvećenju stare krvi, a čiji poštovaoci obožavaju Trampa, sada je dospela i do Evrope i Australije. Populistički političari, po ugledu na Trampa, okreću leđa nauci i dozvoljavaju virusu kovid 19 da se širi i ubija njihove birače. Rasističke politike protiv migranata i dalje su na snazi širom sveta.

Međutim, ova promena je za Amerikance biblijskih razmera i nikada se nećemo moći vratiti u doba pre nego što se sve ovo desilo. Društvena uljudnost, koja je krila svoj rasistički naum, sada je sasvim nestala. Pa ipak, poruka koju nam je Tramp nenamerno ostavio glasi ovako:

Kada razgovaramo o rasizmu, seksizmu ili drugim oblicima tlačenja, za ovakvo ponašanje se krivica obično svaljuje na neznanje. Međutim, mislim da je motivacija zapravo strah. Jer, kada bi šanse bile ravnopravne za sve ljude i kada bela koža, heteroseksualna orijentacija ili muškost ne bi nikome davali prednost, onda neki ne bi po automatizmu dobili svoje povlašćeno mesto u društvu. Onda bi i oni bili kao i svi ostali.

Tramp nam je na primeru svoje administracije pokazao kako mediokriteti i netalentovani mogu da napreduju — uz pomoć odanosti, bele kože, nasleđenog bogatstva i nepotizma. Umesto da od njih zahtevamo polaganje računa, mi im dozvoljavamo da dobiju poslove na visokim pozicijama i dajemo im ekspertske ugovore u Si-En-Enu (CNN). Međutim, većina njih zaslužuje samo naš prezir.

Amerikanci mogu da iskoriste ovu priliku. Možda nije prekasno, ali se ove stvari ne smeju zaboraviti. Ne sme se zaboraviti sve što nas je dovde dovelo.

Bez obzira na pobednika ovih izbora, Tramp će zauvek biti s nama. Ipak, pomoću pokreta otpora, protesta, aktivizma i zahtevanja da nam vlasti polažu račune, možemo da postanemo zemlja koja prihvata i u prvi plan stavlja sve ljude, iz svih etničkih grupa, sa svim seksualnim orijentacijama, rodnim identitetima, na mnoštvu jezika. Ili možemo da postanemo zemlja koju će voditi oni koji samo žele vlast za sebe, dok nam čizmom staju za vrat.

Naslovnica: Ade Mula (Atdhe Mulla) / K2.0.