U maju, tačno prije četiri godine, u vrijeme kampanje za parlamentarne izbore, u širem društvu novinara i PR-ovaca, u lokalnom kafiću u Zagrebu, glavnu riječ držao je u Hrvatskoj poznati politički propagandist. Nije čudno da je sjedio na vrhu stola. Ako je netko bio uspješan, to je sasvim sigurno bio on. Doveo je na čelo države i trenutnog predsjednika države Zorana Milanovića, koji je iz Socijaldemokratske partije (SDP) i premijera Andreja Plankovića iz Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Oba su prošla kroz njegovu propagandističku mašinu.

On je valjda jedini koji bi se u predizbornoj kampanji usudio stranci poput Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), protiv koje se vodio sudski postupak zbog korupcije i korištenja službenog položaja za punjenje stranačke blagajne i osobnih džepova, prišiti slogan — „Vjerodostojno“! Premda je to svakome normalnom izgledalo kao ruganje, i s HDZ-om kao „stožernom hrvatskom strankom“, kako sami sebe nazivaju, i političkim marketingom kao takvim, birači nisu razmišljali toliko duboko pa je stranka 2020. godine „vjerodostojno“ i sudski osuđena, ali i pobijedila na parlamentarnim izborima.

Njemu, dakle, treba vjerovati. On je, poput hit-makera veselih poskočica Tončija Huljića znao da narodu gluposti nikad dosta, i da uvijek traži još, i još, i još.

E, kao takav tumačio je zainteresiranom društvu relativni uspjeh platforme Možemo! na prošlim lokalnim izborima. Relativan je bio jer je tek nekoliko aktivista okupljenih oko zeleno-lijeve koalicije ušlo u zagrebačku Skupštinu, a uspjeh jer im je to uopće pošlo za rukom.

„Ovo im je prvi i zadnji put. Izgorjet će u tren“, samouvjereno je tumačio, gledajući u onoga tko se usudio reći da nije to baš tako, da trendovi iz inozemstva govore njima u prilog i sve tako. „Oni ništa ne razumiju“, rezolutno je prekinuo svaku raspravu čovjek koji je iza sebe imao uspješne kampanje i konzervativaca, i socijaldemokrata, i liberala, i populista, uključujući pokojnog gradonačelnika Zagreba Milana Bandića.

Naučene lekcije

Ovaj duži uvod bio je potreban da se shvati ono što se dogodilo na nedjeljnim (16. maj)  lokalnim izborima u Hrvatskoj i gotovo plebiscitarna podrška koju je platforma Možemo!, predvođena Tomislavom Tomaševićem, dobila u Zagrebu, i vrlo solidno prošla u nizu drugih gradova poput Splita, Dubrovnika i Karlovca. Ipak, gradovi u kojima niko od kandidata nije osvojio više od 50 posto glasova, uključujući Zagreb, idu u drugi krug.

Stranke Možemo!, Zagreb je naš, Nova ljevica i Zelena alternativa — OraH, naprosto su rasturili.

Tomašević je na izborima za gradonačelnika dobio 147.631 glas, više nego što je to ikada uspio višedecenijski zagrebački šerif Milan Bandić i zamalo pobijedio već u prvom krugu. Više od njih uspjeli su dobiti tek HDZ-ovci devedesetih godina, ali tada su okolnosti bile ratne, gradonačelnik se nije birao direktno na izborima nego u Skupštini, a listu im je nosio tada neupitni autoritet — predsjednik države Franjo Tuđman.

Dok su se proteklih godina velike stranke opterećene brojnim aferama bavile uglavnom same sobom, aktivisti i aktivistkinje — čija je dotadašnja karijera bila vezana uz brojne proteste na kojima su što uspješno što bezuspješno pokušavali obraniti javno dobro — učili su na tuđim primjerima i marljivo proučavali politološke teorije kako bi znali što i kako raditi.

Zahvaljujući predanom radu birači su ih prepoznali i na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima dobili su sedam zastupničkih mandata, što je značilo još veći izlog za iznošenje jasnih stavova, uporno zalaganje za transparentnost, borbu protiv klijentelizma, beskompromisno napadanje korupcije i nepotizma, a sve to uz ideološko pozicioniranje uz zelene i lijeve politike te neskriveno poštovanje tekovina antifašizma. I ne samo, nego su nastavili raditi i u zagrebačkoj Skupštini i — što je posebno važno — na terenu.

Bilo ih je svuda. Možda je najbolja ilustracija podatak da je u četiri godine, Tomašević u Skupštini govorio 550 puta, a njegov politički oponent i, kako sam voli to reći, desni antipod Zlatko Hasanbegović, dvadeset.

Korak po korak, dan po dan, birači ne samo da su sve više prepoznavali njihov trud, nego su i počeli okretati leđa tzv. velikim strankama.

Socijaldemokrati u SDP-u već se godinama prije svega bave međusobnim svađama, trošeći energiju za ovladavanje strankom. Kakve politike SDP zagovara, to valjda ni njima više nije jasno. Sada su se našli u situaciji da će morati stati uz Možemo! kojem nedostaje tek jedan mandat da u Skupštini ima apsolutnu većinu. Sve drugo bilo bi njihovo samoubojstvo i ubrzavanje puta prema nestanku.

Situacija nije puno bolja ni u HDZ-u koji je na vlasti.

Premijer Andrej Plenković svako malo mora smijeniti nekog od ministara zbog afera i korupcijskog blata u kojem se valjaju. Uz to je tu i jak pritisak žilave desnice u toj stranci, koju Plenković pokušava marginalizirati pa se na sve to još nadovezala i pandemija koronavirusa nad kojom se, ovisno o političkim potrebama, svako malo proglašava pobjeda da bi se opet išlo u drastično zatvaranje kafića i javnih okupljanja, ali se i te zabrane provode po principu što je dopušteno Jupiteru, nije volu, odnosno ono što mogu vladajući, ne mogu i obični građani.

Lijevi zaokret

Uspjeh platforme Možemo! uistinu je impresivan. Kao Davidova pobjeda nad Golijatom. Kao kad u westernima slabiji ali pravedni momci iz grada srede zle i jake nasilnike s obližnje farme.

Ljudi su rekli dosta političkoj jalovosti i elitama kojima je jedini cilj održavanje vlastite pozicije i zarađivanje na javnom, rekli bismo donedavno društvenom vlasništvu. Zabavljeni sami sobom, oni, baš poput njihovog propagandiste s početka teksta, nisu shvatili što se događa i da se iza brda valja nešto veliko što bi ih zauvijek moglo otpuhati s političke pozornice, baš kao što se to zna dogoditi u zapadnoeuropskim državama gdje je normalno da stranke nestaju i nastaju, a ne da — kao što je slučaj u Hrvatskoj — postoji duopol tzv. desnih (HDZ) i tzv. lijevih (SDP) te stranaka trećeg puta koje tu i tamo bljesnu, da bi se jednako tako i ugasile.

Progresivnu zelenu agendu platforme Možemo! na ovim izborima podržali su gradonačelnici Budimpešte Gergely Karácsony, Innsbrucka Georg Willi i Grenobla Éric Piolle koji su preko video poruka pozvali birače da glasaju za Tomaševića i za bolju kvalitetu života u gradovima vodeći računa o klimatskim promjenama i drugim izazovima 21. stoljeća.

Nije tajna da su svoj uzor pronašli u španjolskom Podemosu (prevedeno — Možemo) i gradonačelnici Barcelone Adi Colau, prvoj ženi na toj dužnosti, koja na principima građanske uključenosti vodi svoj grad.

Baš kao što se taj lijevi zaokret nije svidio desnici u Španjolskoj, tako se nije svidio ni ovoj hrvatskoj, pa su odmah nakon proglašenja rezultata započela prozivanja desničarskog pjevača lakih nota i domoljubnih budnica Miroslava Škore, koji se jedva provukao u drugi krug s Tomaševićem, da Možemo! nisu zeleno-lijeva koalicija, nego ekstremna ljevica koju treba na bilo kakav način spriječiti da dođe na vlast. Posebno je licemjerno kad takve riječi dolaze od čovjeka koji je donedavno bio suvlasnik bolničkog parkinga s jednom od najviših cijena parkiranja u Zagrebu.

Uz to, članovi Možemo! su i „Sorosevi plaćnici koji primaju donacije iz nepoznatih izvora“, „sisači javnog novca“, „opasni aktivisti“, tvrdi Škoro. Optužbe su zapravo vrlo slične onima koji su liberalni zagovornici slušali od sličnih ljudi 90-ih godina u Hrvatskoj.

Ne čudi takvo ponašanje, jer dobro kaže naš narod da su u strahu velike oči. A Tomašević i Možemo! najavljuju velike stvari.

Najavljuju temeljitu reviziju gradskog poslovanja, najavljuju raskid nepovoljnih ugovora, najavljuju smjene na vrhu gradskih ureda, najavljuju preispitivanje politike zapošljavanja… Najavljuju zapravo uvođenje reda, a to mnogima ne odgovora.

Trebat će puno mudrosti, a ponešto i sreće da u tome uspiju. Njihovi zagovornici očekivat će promjene preko noći, a u društvu ogrezlom u korupciju lako se može izgorjeti. Više puta su dokazali da znaju što treba napraviti. Sad nam trebaju pokazati i kako će to učiniti.

Naslovna fotografija: Zahvaljujemo Nini Đurđević i platformi Možemo!