Kosovska skupština je polovinom ovog mjeseca usvojila rezoluciju u kojoj optužuje Srbiju da je u proteklom ratu na Kosovu — koji je trajao od 1998. do 1999. godine — izvršila genocid nad lokalnim albanskim stanovništvom. Prašina se digla i oko osnivanja međunarodnog tribunala za ratne zločine počinjene u istom periodu.

Međutim, sva ta dešavanja polako prelaze u drugi plan zbog toga što su se u javnosti počele voditi žestoke rasprave o objavljivanju fotografija na kojima je eksplicitno prikazano silovanje u ratu.

Usred svih tih previranja, diskusija o opravdanosti upotrebe termina “genocid” nedostaje.

Kako bismo bolje razumjeli o čemu se zapravo radi, prije svega bismo se trebali osvrnuti na terminologiju koja se koristi svaki put kada se na Kosovu spomenu ratna dešavanja. Brojni pojmovi, kao što su “genocid”, “ratni zločin” i “zločin protiv čovječnosti”, u ovom kontekstu postaju istoznačni.

Rat i genocid veoma su slični budući da i jedno i drugo dovode do uništenja i smrti, što za sobom povlači i razne oblike nasilja, razaranje na socio-ekonomskom planu, te prisilno premještanje stanovništva. Osim toga, rat često predstavlja sredstvo pomoću kojeg se genocid provodi u djelo.

S druge strane, ta dva termina značajno se i razlikuju. Kako se navodi u Rimskom statutu — ugovoru kojim je osnovan Međunarodni krivični sud — rat podrazumijeva oružani sukob, dok je genocid definiran njegovim primarnim ciljem, a to je istrebljenje određene grupe ljudi. Tako glavna razlika između rata i genocida leži u namjeri počinitelja.

Upravo je utvrđivanje postojanja genocidne namjere ključni faktor u procesu dokazivanja zločina istrebljenja. U tom pogledu, pravni zastupnici Bosne i Hercegovine i Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde (MSP) naišli su na ozbiljne poteškoće. Iako je bh. pravni tim uspio dokazati da je Srbija prekršila obavezu sprečavanja genocida s obzirom na zločine počinjene 1995. godine u Srebrenici, Sud je utvrdio da se na hrvatskom tlu nije desio takav zločin.

Imajući u vidu količinu i kvalitetu dokaznog materijala kojim raspolažu Bosna i Hercegovina i Hrvatska, nije za nadati se da će Priština bez problema dokazati da je na Kosovu izvršen genocid. Ono što je neophodno za jedan takav poduhvat jesu funkcionalan pravni tim i spremnost da se u sudski postupak ulože ogromni napori.

Na domaćoj političkoj sceni već godinama se govori o tome da će Kosovo tužiti Srbiju, što je Hashim Thaçi najavio još 2015. godine.

Thaçi je u tom periodu — kao potpredsjednik vlade — više puta spominjao da će Kosovo podnijeti tužbu MSP-u kada ocijeni da je “stanje u zemlji i svijetu” povoljno. Također je ponavljao da će Priština nastaviti tražiti pravni osnov za podizanje optužnice protiv Srbije.

Prošle su četiri godine od trenutka kada je Thaçi prvi put javno optužio Srbiju za genocid, ali konkretnih pomaka na putu ka otvaranju sudskog procesa pred MSP-om još uvijek nema. Pojedinci smatraju da Kosovo uopće ni nema mogućnost da tuži drugu državu, no to nije tačno.

Nakon raspada Jugoslavije, Beograd se izjasnio da će sukcesijom preuzeti Konvenciju o genocidu. Budući da se u to vrijeme i dalje nalazilo u sastavu Srbije, Kosovo je bilo jedna od stranaka Konvencije sve do 2008. godine, kada je proglasilo nezavisnost.

Usvajanjem Deklaracije o nezavisnosti Kosovo je kao bivši konstituvni dio bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije preuzelo njene međunarodne obaveze, uključujući i one koje se odnose na poštivanje Konvencije o genocidu. S obzirom na činjenicu da je postala jedna od potpisnica tog dokumenta, potrebno je još samo da novonastala država i zvanično uputi notu o sukcesiju UN-u.

Ove nedoumice razriješili su i mnogi drugi stručnjaci i stručnjakinje, a posljednju analizu na tu temu objavio je Robert Muharremi.

U svakom slučaju, ne samo da Kosovo ima mogućnost da podnese tužbu protiv Srbije. Kosovo ima i obavezu da to učini.

Pokrenuti spor pred MSP-om bilo bi mnogo korisnije nego nastaviti raspravljati o donošenju rezolucija i osnivanju novih tribunala, čime se ne rješava baš ništa. Politička retorika u praksi ne vodi nikuda.

Puke formalnosti i prazna obećanja

Rezolucija kojom se Srbija proglašava odgovornom za genocid problematična je prije svega zato što takav tip dokumenta nije pravno obavezujući, pa je samim time i gotovo beskoristan. Kako onda da se ne zapitamo čemu sve to? Da li Skupština Kosova ovim putem ispunjava samo jednu u nizu formalnosti?

Usvajanje rezolucije o genocidu u neku ruku podrazumijeva da smo prethodno prikupili svu dokumentaciju o ratu i temeljito ispitali sve ono što se dešavalo u tom periodu, te da sada tražimo odgovornost i odštetu od države koja nas ne priznaje, to jest od Srbije.

Tehnički gledano, da bismo uspjeli u tome, morali bismo posjedovati odgovarajuće činjenice koje dokazuju da se negdje nešto desilo. Nije dovoljno krenuti od pretpostavke koja glasi: “Eto, mi naprosto znamo da je na Kosovu počinjen genocid“, i zatim ovlaš spomenuti nekoliko masakara.

Uprkos tome što bih ja zaista voljela da raspolažemo dovoljnim brojem dokaza koji idu u korist takvoj tvrdnji, bojim se da još uvijek nemamo jasnu predstavu o tome kolika je šteta nastala u ratu na Kosovu — bilo materijalna, bilo emocionalna — a kamoli podatke na osnovu kojih bi jedan sud mogao presuditi da su određeni zločini proizašli iz genocidne namjere.

I da imamo pristup takvim podacima, bilo bi logičnije da ih koristimo kao dokazni materijal u postupku protiv Srbije nego da pomoću njih dokazujemo vjerodostojnost jedne rezolucije koja je praktično neupotrebljiva. Ukoliko bismo pred MSP-om pokrenuli spor, čak i da ga na kraju izgubimo, napravili bismo pravni presedan jer bi na mjestu optuženika bila država koja ne priznaje tužitelja, odnosno Kosovo.

Štaviše, takav proces pomogao bi nam da se ozbiljnije suočimo s prošlošću zbog toga što bi nam imperativ bio da zvanično objedinimo dokumentaciju o ratu.

Budući da je sukob bio veoma težak i da je ostavio trajne posljedice, dokumentacija vezana za rat na Kosovu prilično je obimna, a da bismo je prikupili i objedinili, trebali bismo usvojiti odgovarajuću operativnu strategiju. Problem leži u tome što nam za to nedostaje političke volje, ili možda političke mudrosti.

Još jednu spornu stvar u vezi s navedenom rezolucijom predstavlja to što prethodne sazive vlade amnestira od njihovog indolentnog pristupa procjeni i rješavanju štete koja je nanijeta tokom ratnih dešavanja, i to posebno u slučajevima ratnih zločina, genocida i zločina protiv čovječnosti.

Rezolucijom je između ostalog predviđeno da se usvoji zakon kojim bi se zabranilo negiranje genocida. U teoriji, takva zakonska odredba zvuči uredu, ali u praksi bi njene implikacije bile veoma opasne s obzirom na to da je pravno neutemeljena.

Ni u jednom jedinom predmetu do sada nije presuđeno da je na Kosovu izvršen genocid, a ne postoji ni relevantna naučna literatura koja bi taj navod potvrdila. Naravno, sami smo krivi, no trenutne okolnosti su takve kakve jesu.

Međutim, ja nisam željela reći da na Kosovu nije počinjen takav zločin, već sam samo željela skrenuti pažnju na to da bi bilo krajnje riskantno donijeti zakon kojim bi se zabranilo negiranje nedokazanih tvrdnji. Da takva odredba stupi na snagu, ko bi nam mogao garantirati da bilo kakvo uživanje slobode govora koje vlada ocijeni nepoželjnim neće postati krivično djelo?

Sve u svemu, aktuelni sastav vlade usvajanjem ovakvih revolucija — osim što prikuplja političke poene — građanima i građankama Kosova maže oči te oni stiču dojam da njihova vlast radi nešto konkretno. Umjesto toga, bilo bi bolje da jednom za sva vremena objedinimo dokumentaciju o ratu i tako utvrdimo šta se u tom periodu zaista dešavalo. Tek kada budemo obavili taj posao, moći ćemo pričati o alternativama kojima raspolažemo kada je riječ o kažnjavanju zločina i dobijanju naknade za ratnu štetu.

Kada bismo na adresu Međunarodnog suda pravde uputili tužbu protiv Srbije, narativu o ratu na Kosovu dali bismo na težini više nego što to može učiniti bilo koja rezolucija donijeta zbog političkih razloga.

Tom cilju ćemo se moći posvetiti onda kada javne interese stavimo ispred ličnih. U suprotnom, i dalje ćemo se vrtjeti u začaranom krugu političkih igara i ispunjavanja beskrajnog niza formalnosti.

Pošto smo protekle dvije decenije proveli kao taoci prohtjeva pojedinaca, hajdemo da malo za promjenu počnemo misliti i na narod, na ono što oni žele i na ono što im treba. Drugim riječima, hajdemo da se počnemo baviti onim što je potrebno, a ne isključivo onim što je isplativo.

Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.