U detalje | Aktivizam

Kamza u usponu

Piše - 29.12.2021

ATA pronosi glas zanemarenih građana_ki grada.

Prije osam godina, u martu 2014, čežnja za promjenom je zaiskrila u albanskom gradu Kamzi. Grupa mladih okupljena u kafeu Jata uzela je stvari u svoje ruke. To je bilo buđenje, iskorak pomoću kojeg su artikulisali nezadovoljstvo onime što se čini gradu.

Zaključili su: “Ovako je nemoguće živjeti. Moramo preuzeti kontrolu nad cijelom situacijom. Znamo šta nam je činiti.”

Ubrzo su etiketirani kao očajni i beznadežni, samim time što su se okupljali u kafeu Jata koji više ne postoji.

Raspravljajući u Jati, dakle, stekli su ugled očajnih i beznadežnih. Ništa dobro više nisu vidjeli u gradu, pa su bili na oprezu. Kako kažu, nisu gajili ljubav prema gradu samo zato što on nije volio njih. Prema njima je bio neprijateljski nastrojen, što je i konstantno pokazivao — za njih nije bilo mjesta ni u Palači kulture, ni u gradskoj biblioteci, ni u bilo kojem drugom javnom prostoru.

U jeku zategnutih odnosa sa svojim gradom, ovi mladi ljudi su ga gurnuli po strani, prerastavši ga, a da ga nisu ni dotakli ni osjetili. Činilo im se da im tamo nije mjesto jer im Kamza nije davala prostora. Gledali bi je samo nakon što bi zorom izašli van te navečer, u povratku kući. Njima je to postalo mjesto stanovanja, a ne mjesto za život.

Međutim, stav “nihilista”, kako su ih drugi zvali, bio je da su oni zapravo realisti, oni koji su stvari nazivali pravim imenom. U Jati su se usaglasili da gradom više neće ići bez cilja, već da će ga učiniti svojim — gradom po mjeri njegovih građana_ki.

I tako su prije gotovo deset godina oformili grupu ATA, što u doslovnom prijevodu znači “Oni”.

Danas, nakon osmogodišnjeg bavljenja raznim vidovima aktivizma u gradu Kamzi, ATA je postala višeznačna skupina. Naime, za lokalnu zajednicu je to pozorišna grupa, za neke “grupa autsajdera”, za općinske vlasti zakleti neprijatelj, a za djecu prvi susret sa teatrom. Iako ih je okolina i prihvatala i odbacivala, članovi_ice ATA-e kao osobe različitih profila željeli su da stvore prostor slobode u kojem će građanstvo moći “projicirati vlastite snove i viziju te u kojem će u te snove i tu viziju moći vjerovati”.

Aktualni pripadnici_e grupe ATA prvi put su se sastali u maju 2014. godine u Jati, kafeu u albanskom gradu Kamzi. Sastanak je održan na poziv njihovog bivšeg profesora filozofije i sociologije Alfreda Halilaja. Fotografija: Zahvaljujemo ATA-i.

To što su gradskim ulicama hodali na prstima ne ostavaljajući nikakav trag povezalo je osobe među kojima su Diana Malaj, Aurora Leka, Ronald Qema, Anila Balla, Mariana Syla i Irena Keçi. Oni su samo neki od mnogih “Njih” (odn. Atyre, na albanskom), kako se i predstavljaju. Malaj i Leka su u ATA-i još od prvog sastanka, dok su se ostali pridružili grupi u narednim godinama.

Ova grupica mladih osoba dugo je nailazila na neodobravanje čak i od svojih roditelja. U ATA-i se prisjećaju kako je njihov građanski neposluh krenuo iz vlastitih domova. Prema njihovim riječima, očevi i majke su sve već bili vidjeli i — kako nisu bili u mogućnosti da išta promijene, ni tamo ni bilo gdje drugdje — samo su se predali. Usljed općeprihvaćenosti ideje da je “javni prostor već uništen”, kako je rekla Malaj, ATA želi da povrati nadu i probudi revolt.

Mada većina Njih porijeklom nije iz Kamze, pri čemu neki čak ni ne žive tamo, ono što ih dovodi u Kamzu jeste želja za promjenom. Unutar grupe svi donose na sto različita iskustva, a jedna stvar im je zajednička — to što doživljavaju Kamzu kao svoj grad.

Ja sam iz Kamze

Kamza je dobila status općine prije 25 godina. Za vrijeme režima Envera Hoxhe, mjesto je pretežno bilo okrenuto poljoprivredi i nerazvijeno. Tek nakon prvih izbora održanih po padu socijalističkog režima 1992. grad je počeo poprimati oblik kakav ima danas.

Kamza je mješavina kuća i zgrada dignutih bez jasno razrađenog urbanističkog plana. To je haos, kažu u ATA, ali nema slijepih ulica. Mještani_ke su je izgradili misleći pritom na one što će doći kad njih više ne bude, na nove kuće koje će biti izgrađene u budućnosti.

“Grad je izgrađen odozdo. Narod je od nule napravio sve”, rekla je Malaj. “Prvo što bi nekome moglo pasti na pamet je anarhija, ali vrlo je lijepo.”

Uprkos marljivom i napornom radu građana_ki, područje Kamze je nakon gotovo tri decenije i dalje zaglavljeno u tranziciji ka općinskom ustrojstvu. Čak su i njeni stanovnici_e, kako se prisjećaju u ATA-i, taoci narativa “kratkovide” političke elite koja, prema njihovim riječima, ne voli Kamzu i gleda na nju kao na periferiju gdje obitavaju građani_ke drugog reda. Iz ATA-e kažu da su to uslovile političke elite koje su neprestano smanjivale javnu, a napumpavale privatnu sferu. Shodno tome, primarni zadatak ATA-e bio je da stvore vlastiti identitet, prije svega kao građani_ke, a onda kao aktivisti_ce Kamze.

Prvi korak bio je da se izraz “Ja sam iz Kamze” internalizuje kao politički stav. Smatrali su da je taj stav postao relevantan naročito kada su se suočili sa centrom, glavnim i najvećim gradom Albanije. To što su garniture vlasti jedna za drugom stavljale područje Kamze u periferni položaj, kažu iz ATA-e, odrazilo se i na stigmu prema njenim stanovnicima_ama.

Nazivi kao što su “ardhacakë”, “malokë” i “zaptues” (“došljaci”, “seljačine” i “okupatori”) samo su neke od etiketa koje su im se prišivale. Tako je prozvano i šest članova_ica grupe, posebno kada su upisali studij u Tirani. Za njih je reći da si iz Kamze radikalan potez.

“Znam da ću nekoga pogoditi u živac ako kažem: ‘Ja sam iz Kamze’. Zato to i govorim. Neophodno je pogoditi u živac”, rekla je Malaj, objasnivši da za njih biti iz Kamze nema veze sa mjestom rođenja, već sa prostorom koji koriste da realizuju svoj aktivizam. Taj prostor i aktivizam — a ne porijeklo — povezuju članove_ice grupe, koji ustvari dolaze iz raznih mjesta i imaju različite priče.

Kultura nije luksuz

Godine 2014, Leka i Malaj, tada u svojim 20-im, odlučile su da prodrmaju zgradu u plavom staklu u centru Kamze jednim jednostavnim pitanjem: “Gdje je ulaz u biblioteku?” Odlazak u biblioteku je tako bio početak ATA-inog aktivizma.

Bibliotečka ustanova je bila smještena unutar tog objekta, Palače kulture, koja je imala sve što joj je bilo potrebno da bude one što je trebalo da bude. Međutim, prema navodima članova_ica ATA-e, zbog lošeg upravljavanja bibliotekom — bilo je tek nekoliko pozicija i rijetko su se ažurirale — prostor nije bio posvećen čitalaštvu, već predizbornim skupovima.

Ako je biblioteka funkcionalna na papiru, ali ne u praksi — na platni spisak je bila uvrštena osoba specijalizovana za bibliotekarstvo — čin odlaska u biblioteku je pobuna, kako je rekla Leka.

Uprkos neprihvatanju, ili možda upravo zahvaljujući tom apriornom neprihvatanju s kojim su se susretale, Aurora i Diana su nastavile ići u biblioteku tokom 2014. godine. “Kad god biste ih pitali gdje je ulaz, poludjeli bi. ‘Ko si ti da postavljaš takva pitanja, je li?’”, opisala je Leka proces odlaska u biblioteku, dodavši pritom da nije bilo potrebe za drugim oblicima djelovanja — to je bio vid djelovanja sam po sebi.

U namjeri da Palatu kulture iz prostora za održavanje političkih skupova pretvore u nešto drugo, grupa ATA, koja se tada i konsolidovala, počela je lobirati kod Ministarstva obrazovanja da nabave knjige za biblioteku. Kako su donosili knjige, njihov zahtjev je bio jasan: “Otvorite i pustite nas da koristimo biblioteku!”

U zgradi Palate kulture u Kamzi smještene su prostorije općinskog preduzeća za vodosnabdijevanje i kanalizaciju te kafići i uredi. ATA se protivi upotrebi ovog objekta za svrhe koje nisu vezane za kulturu. Fotografija: Ronald Qema.

Iako im je gradonačelnik Xhelal Mziu govorio da je asfaltiranje veći prioritet, iz grupe su insistirali da nisu neophodni samo voda i struja, tj. da kultura nije luksuz. U ATA-i su odlučili da svojim aktivnostima “nadomjeste državu”, kako je Leka opisala njihove napore. Njihov cilj nije bio da rasterete državu, već da joj pokažu kako se neke stvari rade te da izvrše veći pritisak kako bi državni aparat zaista obavljao posao za koji je zadužen.

Budući da su eksplicitno iznosili te stavove, njihovo prisustvo je bilo nemoguće ignorisati.

Nakon toga, 2015. godine, u ATA-i su odlučili da se dalje nametnu, pa su održali svoju prvu teatarsku izvedbu — “Fytyra e Librit” (“Lice knjige”). Pošto su se zalagali za to da se gradska biblioteka otvori za čitatelje_ice, ovaj čin je označio jedan od njihovih prvih javnih nastupa kao jedinstvene grupe.

Imajući u vidu činjenicu da su vrata biblioteke u Palači kulture još uvijek bila zatvorena, odlučili su da otvore vrata jedne druge biblioteke. Novcem prikupljenim od prodaje ulaznica za “Lice knjige” ATA je nabavila knjige za Srednju školu “Sulejman Elezi” u Zall-Mneru, obližnjem selu. I nisu donijeli samo knjige, već i police te su okrečili jednu prostoriju i aranžirali je kao biblioteku upotrebljivu za čitatelje_ice.

“Igrali smo predstave, tako da smo ih zamolili da nam omoguće korištenje njihove scene”, rekla je Leka. “Otvorili smo vlastiti centar dok je centar grada bio nefunkcionalan. Otvorili smo svoju biblioteku iako je trebalo da imamo općinsku. Pokrenuli smo lokalni list kada u gradu nije bilo medija.”

To je bila nova etapa njihovog aktivizma, koji prema riječima Malaj “ne treba nužno da bude prepreka, već da prethodi stvaralačkom procesu, a što kulminira jednom vrstom konfrontacije i jasne, kritičke poruke i usput ostavlja trag”.

Nakon toga su nastavili i sa drugim pozorišnim izvedbama, sve dok im nije zabranjeno korištenje Palače kulture. “Pustili su nas da koristimo prostorije neko vrijeme sve dok nismo radikalizovali vokabular”, rekla je Leka.

Jedna od predstava koja — zbog radikalnog jezika — nije bila dozvoljena bila je “Prosidba”, nastala po istoimenoj drami Antona Pavloviča Čehova. Rediteljka Anila Balla se upravo kroz taj komad upoznala sa ATA-om.

Na dan kada je trebalo da dođe u Kamzu, Balla je pozvala Malaj i rekla joj da se prethodno onesvijestila. Za Malaj, koja je dočekivala i pratila neke reditelje_ice, to je bila loša vijest i prvo je pomislila da se radi o novoj odbijenici. Članovi_ice grupe su jedva uspijevali da drže korak sa nefunkcionalnim gradom, s obzirom na to da im je na raspolaganju bio samo mali prostor u nekom starom podrumu te da nisu imali režisera/ku koja bi aranžirala njihove nastupe. Kako nisu mogli isplaćivati reditelje_ice, oni su dolazili i odlazili, što je komplikovalo izvođenje nastupa, a to je svojevremeno bio jedini medij kroz koji se ATA oglašavala.

Međutim, Balla se nije pokolebala. Upravo se bila zaustavila na autobuskom stajalištu pored Njih da se pribere. “Otrčala sam da je pokupim”, rekla je Malaj, oduševljena time što je grupa, prema svemu sudeći, konačno dobila rediteljicu.

Uprkos onome što joj se dogodilo, Balla je posjetu Kamzi opisala kao putovanje ka smislenom iskustvu, a posebno jer je prije toga predavala teatar u jednoj međunarodnoj školi — gdje se osjećala kao imigrantica.

Balla je stala na čelo grupe u izvedbi “Prosidbe”, koja je prožeta satiričnim angažmanom. Nakon što im je zabranjeno da izađu na scenu Palate kulture, predstava je 2017. godine izvedena u centru grupe. Tamo im se pridružila Mariana Syla — koja se prvenstveno bavi zaštitom okoliša. Godine 2018, predstava “Slučajna smrt jednog anarhista” također je dobila odbijenicu Palate kulture, pa je izvedena na improvizovanoj sceni u gradu.

“Prosidba” je prvi komad izveden pod palicom Anile Balle, aktualne rediteljice grupe ATA. Predstava je održana u prostorijama ATA-e nakon što njeno izvođenje nije dozvoljeno u Palati kulture. Fotografija: Ervin Leka.

Ova izvedba je u ATA-u uvela i Ronalda Qemu. Kako se od svoje 16. godine bavio farbanjem i lijepljenjem cipela, Ronald nije imao priliku da stupi u kontakt sa grupom 2017. godine, kada su u toku bile audicije za “Prosidbu”.

Qema trenutno radi na ATA-inom listu, Nyja, koji je pokrenut prije tri godine, a kroz koji žele “pronijeti glas mještana_ki Kamze, jer ga oni već imaju”.

Uz Qemu se 2019. godine pridružila i Irena Keçi, koja je pretežno angažovana na pozorišnim izvedbama.

Pošto im je zabranjeno da to učine u Palati kulture, ATA je “Slučajnu smrt jednog anarhiste”, predstavu rađenu prema drami Darija Foa, odigrala na improvizovanoj sceni u Kamzi. Fotografija: Valentina Bonizzi.

Nova stranka, stara priča

Godine 2019. u Palati kulture uvedeni su noviteti. Naime, na prozorima zgrade je napisano “Vodosnabdijevanje i kanalizacija” — Socijalistička partija je osvojila mandat na lokalnim izborima u junu.

Dok je Demokratska stranka u toku duge vladavine nad Kamzom Palatu kulture upotrebljavala za održavanje predizbornih skupova, Socijalistička partija — koja je vodila kampanju pod sloganom “Zajedno” — podijelila je objekt u jedinice namijenjene ne za potrebe kulture, već za potrebe drugih sektora. Tako je jedan dio zgrade pretvoren u kafeteriju, koja je nastavila rasti, drugi je izdat na korištenje preduzeću za vodosnabdijevanje, treći je rezervisan za urede i komercijalnu banku, dok za kulturne potrebe nije bilo mjesta.

“Prosipaju neke parole govoreći da su socijalistička partija, da se zalažu za javni prostor, za narod, ali oni su još veći neoliberali i kapitalisti od desničara”, rekla je Malaj.

U to vrijeme, dok je Palata kulture u Kamzi bila rasparčavana, vijest o potencijalnom rušenju Narodnog pozorišta u Tirani okupila je aktiviste_ice, koji su se više od dvije godine borili da zgrada ne bude srušena. Namjera Vlade Edija Rame bila je da taj objekt zamijeni novim. Na kraju je stara zgrada Narodnog pozorišta ipak srušena, i to u ranim jutarnjim satima 17. maja 2020. godine.

Grupa ATA se pridružila otporu aktivista_ica izvedbom “Ćelave pjevačice” Eugènea Ionescoa.

Izvedbom “Ćelave pjevačice” ATA se pridružila borbi protiv rušenja zgrade Narodnog pozorišta Albanije. Fotografija: Aurora Leka.

Ionescova drama pripada teatru apsurda. Što se tiče same izvedbe, na scenu je između ostalog bio postavljen ekran na kojem su se smjenjivale vijesti o gorućim događanjima i pitanjima u Albaniji, uključujući studentske proteste, status rudara te uslove na radnim mjestima krojačica. Jedna skupina ljudi koju Balla naziva “albanskom mikroburžoazijom” — i koju takve vijesti ne dotiču — konstantno prebacuje kanal uz mantru “dalje, dalje, dalje”.

“Mi živimo apsurd. To je kao da uzmete teatar apsurda i izvučete samo besmisao”, rekla je Balla, dodavši da uvijek obrađuje predstave tako da pomalo koketira sa kontekstom i trenutkom u kojem se izvode. Na taj način pozorišni komad postaje političko djelo. “Čak i kada predstave nemaju političko značenje, mi ga pronađemo.”

Kasnije, 29. decembra 2019. godine, “Ćelava pjevačica” se vratila u već rasparčanu Palaču u Kamzi. Predstava počinje najavom: “Dame i gospodo, dobra večer. Dobrodošli u Palaču kulture, vodosnabdijevanja i kanalizacije u Kamzi. Molimo vas da isključite svoje telefonske aparate i zavrnete slavine da ne biste ometali ne samo glumački ansambl na sceni, već ni sami sebe. Želimo vam prijatno gledanje.”

U ATA-i su na izvedbu gledali kao na poziv za buđenje upućen onima na vlasti i time dokazali da je njihova kritika usmjerena na sistem, a ne na konkretnu stranku. Istovremeno je podcrtano i to da će se kritika nastaviti dok god bude potrebe za njom.

“Redovno smo pozivali načelnike — bilo je zadovoljstvo izvoditi predstave pred njima”, dodala je Malaj.

Blizu građanima_kama Kamze

U augustu 2020. godine, dok je pandemija produbljivala jaz između javne i privatne sfere u Kamzi, ATA je s teatrom izašla na ulicu, i to u selu Valijas.

Adaptacijom drame Darija Foa “Kradi malo manje” oslikana je realnost s kojom su suočeni mještani_ke Valijasa. Njihovim domovima je prijetilo rušenje, a nakon odluke o preoblikovanju sela i uklanjanju starih zgrada radi izgradnje novih stambenih objekata. Ovaj proces je kod lokalnog stanovništva stvorio osjećaj neizvjesnosti u vezi sa budućnošću njihovih domova. Nedugo nakon početka predstave, jedan dio mještana_ki ju je prekinuo zbog još uvijek nerazjašnjenih razloga.

Prekid je naveo grupu da preispita samu sebe i svoj pristup. “Građani_ke su kruti jer je život prema njima okrutan”, rekla je Malaj.

Usred zbrke u Valijasu, neko je rediteljici Balli rekao: “Takvi su oni.” Unutar ATA-e se ne mogu pomiriti s takvim fatalizmom. U predstavi koja igra pred njihovim očima u gradu Kamzi članovi_ice ATA-e kažu da neće biti puki posmatrači_ce.

U augustu 2020. godine ATA je u Valijasu izvela predstavu “Kradi malo manje”, a prema drami Darija Foa. Jedan dio publike je prekinuo izvedbu. Fotografija: Lorin Terezi.

Kako bi ojačali veze sa građanima_kama Kamze, ATA već tri godine nudi besplatnu pravnu pomoć. Prvobitno je to radila u sklopu borbe za zaštitu Nacionalnog parka Lura-Dejes u Zall-Gjoçaju, još jednom selu u okolici Kamze. Kako im je bilo teško da iznađu pravnu pomoć, “mještani_ke su se obratili nama”, rekla je Leka.

Pomogli su stanovništvu Zall-Gjoçaja u borbi za ukidanje podzakonskih akata koji su dozvoljavali izgradnju hidroelektrane na području Nacionalnog parka, i to u realizaciji preduzeća Seka Hydropower.

Administrativni žalbeni sud je u novembru 2021. godine potvrdio odluku o poništavanju dozvole, što je donijelo kakvo-takvo olakšanje mještanima_kama. Zajedno s ATA-om lokalno stanovništvo drži na oku aktualne pokušaje da se od građana_ki oduzmu prirodni resursi.

Građani_ke Zall-Gjoçaja u saradnji s aktivistima_cama više od dvije godine su protestovali protiv izgradnje hidrocentrale. Fotografija: Aurora Leka.

ATA je također stala uz lokalno stanovništvo kada je preduzeće Bioprodukt Sh.p.k. pokušalo da izgradi veliku farmu i klaonicu u Plepat e Bruki, šumovitom predjelu Laknasa, još jednog ruralnog naselja u sastavu Općine Kamza. Tada su susjedi_e fizički spriječili početak izgradnje planiranih postrojenja.

U novembru 2021. godine, u jeku napetosti između građana_ki i izvođača radova, tužba pokrenuta uz pravnu pomoć ATA-e uslovila je uvođenje mjera zaštite koje su spriječile Bioprodukt da otpočne izgradnju farme i klaonice sve do okončanja sudskog procesa, a zbog nepovratnih posljedica koje bi građevinski radovi mogli ostaviti na šumu.

Mještani_ke Laknasa usprotivili su se izgradnji farme i klaonice usred šume u Plepat e Bruki. Fotografija: Diana Malaj.

Godine 2021. ATA je podebljala ovaj aspekt svog aktivizma osnivanjem Centra Kujri. Leka i Malaj — obje studentice prava — nastavit će pomagati građanima_kama Kamze oko pravnih pitanja, a sa naglaskom na ekologiju.

“Jednoga dana, o nama će govoriti naša djela”, rekla je Leka, počevši govoriti o budućnosti grupe.

U njihovim očima, put koji je pred ATA-om neraskidivo je povezan sa svakim sukobom koji je prethodio ovome što su danas.

“Grupa mora postojati i bez nas. Ovdje se radi o komplementarnom radu. Grupa daje gradu, a on će to čuvati zauvijek”, rekla je Malaj. “Ono što se događa ovdje morat će biti stvarno, kao što je bilo i do sada.”

Vođeni nastojanjem da vrše stalnu obnovu, članovi_ice ATA-e su odlučni u namjeri da se uvijek iznova pronalaze, pokušavajući, kako su rekli, da Kamzu u krajnjoj liniji učine gradom po mjeri njegovih građana_ki.

Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

 

Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i norveškog Ministarstva spoljnih poslova. Stavovi izneseni u ovom članku nužno ne odražavaju stavove Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država niti njihovih partnera.