Tek sam prije nekoliko dana otkrila da postoji nešto što se zove Međunarodni dan demokratije.

Iako kao građanka Bosne i Hercegovine živim u zemlji koja već više od 20 godina prolazi kroz “proces demokratizacije” pod vodstvom raznih međunarodnih aktera, nikad prije nisam čula za ovaj dan. A ni sad baš ne shvatam o čemu je riječ.

Za ovaj praznik sam saznala istog dana kad sam u Beču, Austrija, marširala s još dvije-tri hiljade ljudi nakon najnovije katastrofe na otoku Lezvos, Grčka, gdje je nedavno izgorio kamp Morija. Ljudi oko mene su skandirali: “Brick by brick, wall by wall, make the fortress Europe fall” (“Ciglu po ciglu, zid po zid, neka padne tvrđava Europa”), i: “We have space” (“Imamo prostora”). Naime, aludirali su na činjenicu da Europska unija, kao i ostatak Europe, ima dovoljno prostora da primi sve one koji migriraju zbog bilo kojeg razloga, te da te osobe ne bi trebale živjeti u natrpanim i ponižavajućim kampovima poput onog na Lezvosu.

Slični protesti su se istovremeno odvijali i u drugim gradovima EU, s tim da su se marševi nastavili i u narednim danima, uz iste zahtjeve i skandiranja. Ako bismo ih mogli sažeti u jednu jedinu rečenicu, ona bi glasila: Želimo drugačiju EU, onu koja je otvorena za sve. A ta rečenica dolazi od naroda — demosa — EU.

Dan nakon marša u Beču, dobila sam email. Bilo je to saopćenje poslano brojnim novinarima/kama u svim krajevima svijeta, a sadržalo je poruku od čelnika i čelnice EU.

U tekstu tog mejla, visoki predstavnik/potpredsjednik Josep Borrell i potpredsjednica Dubravka Šuica navode da ljudi širom svijeta demonstriraju, “često na veliki lični rizik”, za demokratiju.

“Od Hong Konga do Libana, Bjelorusije do Sudana, iza medijskih naslova i brojki stoje hrabri i neustrašivi ljudi iz svih sredina. Njima odajemo počast i dijelimo njihovu predanost demokratiji”, napisali su.

Taj sentiment je, naravno, za pohvalu, ali je odabir riječi upadljiv zbog onoga što je izostavljeno. 

U saopćenju nije spomenuta niti jedna zemlja EU, mada se protesti različite prirode i u organizaciji različitih grupa skoro svakodnevno dešavaju u njenim državama članicama. Znači li to da ovo dvoje vođa ne slušaju glasove upravo onih ljudi koji ih plaćaju i koji su ih demokratskim putem izabrali? Mnogi od njih zahtijevaju veći stepen demokratije, vladavine zakona i poštivanja ljudskih prava, baš kao i oni koji su izašli na ulice Hong Konga, Libana, Bjelorusije i Sudana.

A kao što je slučaj u Hong Kongu ili Bjelorusiji, policijsko nasilje nije neuobičajeno, čak ni u EU.

Pariz je samo jedna od europskih prijestolnica gdje je policijsko nasilje postalo gotovo pa norma na protestima. U Briselu, samom srcu EU, građani/ke su žrtve policijske brutalnosti i rasizma. Što se tiče ulica Atine, “kolijevke demokratije”, Amnesty International je upozorio na “sistemske probleme unutar grčke policije u pogledu nasilja i endemske nekažnjivosti”. Tamo ljudi brane svoje suštinsko pravo na protest, i to nakon što je Vlada Grčke nedavno uvela novi zakon u pokušaju da to pravo ograniči.

Nadalje, na ostrvu Lezvosu, ljudi su zarobljeni i lišeni mogućnosti da odu ili žive normalno, pri čemu već godinama zahtijevaju ništa manje do slobodu. Da, oni nisu građani/ke EU, ali su isti oni ljudi kojima su stalno govorili da Zapad podrazumijeva demokratiju i ljudska prava.

Uzevši sve to u obzir, imam osjećaj da su Šuica i Borrell ispravno primijetili da je “polarizacija sve intenzivnija, dok je povjerenje građana/ki u demokratske institucije i prakse poljuljano.” Samo nisam sigurna jesu li svjesni koliko je isto to ozbiljno u samoj EU.

Međutim, tog dana, u glavnom gradu jedne države članice EU, mogla sam vidjeti i čuti oko sebe da i tamo ima mnogo ljudi koji ne vjeruju svojim liderima/kama i koji zahtijevaju promjene.

Također me je dojmilo to što ih niko, čini se, ni ne sluša.

Nakon osam mjeseci koje sam provela u Sarajevu, zatvorena u BiH zato što imam pogrešan pasoš koji ne demonstrira moju otpornost na COVID-19 (ljudi s pasošima EU i dalje mogu lakše putovati nego oni s pasošima iz ostatka Europe), konačno sam pronašla način da negdje nakratko otputujem. U Beču, nakon desetodnevnog obaveznog karantina, imala sam priliku susresti se s ljudima iz više država članica EU, akademicima/kinjama, pravnicima/ama, aktivistima/cama i drugim ljudima iz različitih branši civilnog društva.

Tri dana smo razgovarali o zatvorenim granicama te manjku demokratije u Europi i svijetu. Neki su bili bijesni, neki su bili iscrpljeni od neprestane borbe protiv nepravednih odluka koje su donijele ove ili one institucije, neki tužni, neki bez snova. Za veliki broj njih, ove frustracije proizlaze iz činjenice da njihovi lideri/ke ne slušaju šta govore.

To je ista vrsta razočarenja kojem godinama unazad svjedočim na Balkanu, ili koje čujem od ljudi koje srećem, a koji su se zaputili ka EU napustivši Maroko, Alžir, Libiju, Sudan, Eritreju ili neku drugu zemlju.

A baš te činjenice, da građane/ke trenutno niko ne sluša, nigdje nema u saopćenju čelnika i čelnice EU, uprkos njihovoj tvrdnji da “moramo slušati i moramo graditi povjerenje.”

Možda je vrijeme da počnu činiti upravo ono što govore.

Ipak, to se neće desiti. Barem ne u skorije vrijeme.

Liderski dvojac je informisao građane/ke da rade na nečemu što se zove “Europski akcijski plan za demokratiju” kako bi se “suprotstavili dezinformacijama, prilagodili novonastajućim izbornim prijetnjama i manipulacijama te podržali slobodne i nezavisne medije u EU.”

Svojim građanima/kama su ujedno poručili da “bez demokratije, mira i stabilnosti nema ni dugoročnog razvoja i prosperiteta. Moramo nastaviti krčiti put.”

Meni to zvuči kao još jedno u nizu praznih obećanja koje slušamo u mojoj zemlji već dvije bolne decenije, koliko traje proces demokratizacije. Iste prazne riječi koje se ponavljaju iz godine u godinu. Nekad iz usta stranih zvaničnika/ca u BiH — onih koji nas demokratizuju — nekad od političara/ki koji su podvrgnuti demokratizaciji.

Danas vidimo rezultate tih napora u BiH, ali i širom balkanske regije, gdje i sam pojam demokratije jedva opstaje.

Možda je emigrirala kao i mnogi građani/ke naših zemalja? Možda su je otjerali s granica EU, pretukli, skinuli dogola i ostavili u šumama u okolini Velike Kladuše, ili negdje u Srbiji, da preklinje za pomoć. Tretirajući je na isti način kao i sve one ljude ostavljene na granicama “uistinu” demokratskih zemalja poput Grčke, Rumunije, Bugarske, Mađarske, Hrvatske, Slovenije i Austrije.

Gledano iz moje perspektive, s Balkana, nešto ozbiljno nije uredu s EU. Jasne i glasne glasove koji su tog dana odjekivali ulicama Beča i ukazivali na demokratske kontradikcije u graničnoj politici EU niko nije čuo. Ili, bolje rečeno, izignorisali su ih.

Prema zvaničnoj evidenciji, na Balkanu je trenutno više od 16 000 ljudi u pokretu — stvarni broj je vjerovatno mnogo veći. U različitim su zemljama i sanjaju o tome da pređu granicu s EU neozlijeđeni. Mnoštvo njih dolazi iz država koje se trenutno demokratizuju, mjesta na kojima se upotrebljavaju razne metode nametanja demokratije — jer kao što je slučaj s bilo kojim skupom sistema ili vjerovanja, i demokratija se nameće onda kada ne dolazi istinski odozdo prema gore. 

U nekim zemljama se čak primjenjuje vojna sila. Kao u BiH ili na Kosovu, gdje je ‘90-ih vojna intervencija bila neophodna da se zaustave zvjerstva, ali gdje su i danas, više od 20 godina nakon što su ratovi okončani, međunarodne vojne snage prisutne radi očuvanja demokratije i mira. Morali smo se naviknuti na činjenicu da naša demokratija podrazumijeva naoružane strane vojnike na ulici. 

“Demokratije” poput one u kojoj ja živim, koje su stvorene takvim sredstvima, bez autentičnog učešća stanovništva u izgradnji sistema koji radi za nas, često su lažne i svojim građanima/kama ne nude pristojne uslove života u kojima mogu slobodno raditi, voljeti i živjeti. I tako bježimo. Migriramo.

U potrazi smo za “pravim” demokratijama, kao što su one koje obećava EU.

Međutim, te demokratske vlade onda donose odluke o tome ko je “dobar”, a ko “loš” migrant/ica. Oni dobri će dobiti azil ili pristup tržištu rada. Oni koji nisu “dobri” zaglavit će u Moriji na Lezvosu, ili na drugim grčkim ostrvima. 

Ako im se dovoljno “posreći”, neki će uspjeti stići na Balkan, na kojem se stvaraju ili su već stvorene nove Morije. Kao što je ona na granici BiH s Hrvatskom, gdje hiljade ljudi ima samo osnovnu njegu, ako uopće i to. Ljudska prava su pojam koji u ovom pograničnom području ne znači ništa.

Morija je bio kamp u kojem je preko 13 000 osoba bilo natrpano u prostor namijenjen za 3000. Prostor gdje nije bilo budućnosti. A čak i kada je izgorio, jedini odgovor demokratske Europe na svu patnju tih ljudi bio je izgradnja nove Morije, novog kampa na Lezvosu u kojem su ljudi prisiljeni da ponovo žive u UNHCR-ovim skoništima — po deset u jednom šatoru.

To ne samo da je bio odgovor upućen ljudima koji su bili natjerani da žive u bijednim uslovima u Moriji, nego i svima onima koji marširaju i zahtijevaju drugačiju EU te otvaranje granica.

Dok svjedočimo paklu za paklom na granicama EU i unutar same tvrđave, na mjestima poput Morije, dovoljno je zapitati se postoji li demokratija uopće.

A onda se podsjetim da EU može biti glasna, šarena, slobodna i otvorena.

Ta EU koje sam bila dio barem nekoliko sati tog dana (što je s mojim bh. državljanstvom i pasošem plafon) svakako je pokazala pozitivne znakove nade. I odaslala poruke koje se u velikoj mjeri razlikuju od onih iz saopćenja koje su povodom Međunarodnog dana demokratije izdali čelnik i čelnica europskog bloka.

Prema tome, možda EU treba proći kroz proces demokratizacije? Vratiti se nekim fundamentima, korijenima, i početi se graditi odozdo prema gore.

Ovaj put bismo mi, demokratizovani ljudi iz svih krajeva svijeta, mogli doprinijeti tom procesu. Ako nas puste unutra. I da to radimo zajedno s ljudima koji marširaju i skandiraju “imamo prostora”. Možda bismo mogli bolje odraditi posao.

Naslovna fotografija: Nidžara Ahmetašević / K2.0.