Na prostoru postjugoslavije razlikovanje fikcije i fakcije je vrlo maglovit i nejasan posao. Nemali broj puta se dešavalo da ozbiljni kulturni i društveni sporovi nastaju usljed nemogućnosti (ili odsustva želje) da se razazna šta je jedno, a šta drugo od ova dva pojma.

Dovoljno je, samo ovlaš, recimo pogledati spor oko Ive Andrića (čije se djelo u bošnjačkom, hrvatskom i srpskom nacionalnom čita prevashodno kao istorijsko štivo i njime se dokazuju etnički primati, iako je Andrić prije svega pisao fikcionalnu prozu zasnovanu na hronikama i istorijskim izvorima). Onda nam bude jasno šta biva kada se književnost tumači istoriografski, odnosno šta se dešava kada se fikciji učitava istorijska determinacija, te se njome traže nadomjesci za famozne istorijske nepravde. 

Kada to tvrdim mislim prije svega na nemogućnost razlučivanja fakta da je književnost umjetnost i da je u njoj sve dozvoljeno, ukoliko je utemeljeno u izvedbenom postupku autora. 

Dakle, pred književnošću kao takvom nema i ne smije biti svetih stvari, niti se istorija ili bilo koji njen derivat u književnosti, ako je pisac samosvjesno biće, a ne mentalno suženo biće etnije, koriste da bi se nešto iz prošlosti dokazivalo ili opovrgavalo sredstvima literature. 

Književnost, često, istoriju koristi kao svoju građu, neke njene segmente uzima, sa njima se poigrava i uklapa ih u narativnu logiku teksta kojim pisac želi reći nešto više o vremenu i prostoru u kojem obitava, a ne da bi se umjetničkim sredstvima bavio prekrajanjem ili stvaranjem istorije. 

Dakako, tu se misli prije svega na one pisce koji ne misle književnost kao puko sredstvo političke ili nacionalne agitacije. 

Međutim, suština problema dolazi u recepciji, preciznije u predistorijskoj svijesti kultura naroda jugosfere koji nisu u stanju povući jasnu dinstikciju između onoga što je prošlost utemeljena u naučnom diskursu, mitomanije i onoga što je umjetnička obrada prošlosti.

U nacional-nauci i pedagogiji kod Srba roman „Seobe“ Miloša Crnjanskog čita se na primjer uglavnom kao etnička epopeja, u kojoj se predočava tragična sudbina srpskih seoba u 19. vijeku. Nauka o književnosti je pak više puta dokazala da su „Seobe“ roman koji, iako govori o tačno određenom istorijskom razdoblju u životu jednog naroda, ima izrazito univerzalni karakter, tačnije da se kroz njegove junake donosi priča koja nadilazi granice etničkog. 

I sam Crnjanski, po povratku u Beograd, sedamdesetih godina prošloga vijeka kaže da su „Seobe“ „roman muža, svakog muža kojem je žena dosadila…“ dajući tako jasno do znanja da on nije pisao istoriju srpskog naroda u njegovim seobama, nego književno-umjetničko djelo — roman, sa junacima koji imaju svoj put u određenom istorijskom kontekstu. 

Svjedoci smo u decenijama iza nas, ali i danas, da istorija ovdje, pri tome mislim na sve države nastale raspadom Jugoslavije, ide kao uporedni tok našeg svakodnevnog života. Tačnije, da određeni istorijski događaji i ličnosti refrenično iznova dolaze u fokus naših kultura, nikada ne ostajući na zasluženim povijesnim policama, nego su iznova živi dio naše stvarnosti i uvijek kada je potrebno može ih se uzeti kao alibi za nepočinstva i zločine ili sredstvo za dokazivanje mitomanskih fantazmi o vajnoj, bajnoj i slavnoj prošlosti. 

Knjiga „Atlas pseudomitologije“ Svetislava Basare bavi se upravo, povodom književnosti, tim zastranjenjima i istorijom kao našim stalnim saputnikom kroz savremenost. 

Preciznije, Basara u ovoj svojoj vehementno polemički intoniranoj knjizi, prožetoj britkom ironijom i satirom, pokazuje šta se događa kada nauku o književnosti zamijene istoriografski pristupi fiktivnom tekstu. Ono što je inicijalni povod Basarine knjige jeste pseudokritika koja je na njegov roman „Početak bune protiv Dahija“ došla iz pera istoričara Radoša Ljušića. 

Ovaj istorik, naime, Basarin roman čita kao istoriografski tekst, te tim slijedom autora optužuje za „skrnavljenja“ srpske istorije i njenih istorijskih ličnosti. Ali, otkrivamo da to nije jedini povod. Basara naime u jednoj fusnoti svog romana, što je u književnom postupku posve legitiman čin, navodi Ljušića kao autora jedne nepostojeće istorijske studije. Istoričar se na to uzbunio, te tragom toga što je u fiktivnom tekstu citiran kao autor nepostojeće knjige odlučio da Basarin roman pročita sa istoriografskih polazišta, preciznije da ga prikaže kao, razumije se, usmjeren protiv srpske istorije. 

Što će reći, tragao je u fiktivnom tekstu za istorijskim istinama, ili mjestima na kojima pisac zanemaruje „istinu“. „Tako je“, piše Basara, „fusnota iz Dahija viđena kroz hiperpatriotsku dioptriju u očima našeg istorika izdžikljala u skandal epskih razmera.“

Basara stoga, u stilu kultne knjige „Srbi pre Adama i posle njega“ Radivoja Radića (koji je srpsku mitomansku istoriografiju u toj knjizi demontirao uzduž i poprijeko), povodom Ljušićevog teksta ispisuje, kako navodi, istoriju novije srpske istoriografije.

Pod time se podrazumijeva da autor „Atlasa pseudomitologije“ povodom čitanja njegovog romana kao istorijskog, a ne fiktivnog teksta nastoji pokazati logički rasap koji nastaje u nacionalnoj svijesti kada se književnost poigrava sa istorijskim faktima ili dokumentima. 

No, Basara se ne zaustavlja samo na pitanju svog romana, on kreće i u dekonstrukciju nekih drugih, navodno, istorijskih istina, koje se pokazuju kao prije svega mitomanski narativi koji treba da učvrste nacionalističku retoriku i hegemoniju na tumačenje prošlosti. 

„Atlas pseudomitologije“ stoga dolazi kao knjiga koja nastoji pokazati kako se kreiraju i čemu služe srpski nacionalni mitovi. 

Basara dubinski demaskira nastajanje tih mitova i njihovu (zlo)upotrebu u dnevno-političkim razračunavanjima i mapiranjima. Ipak, suština ove knjige leži u nastojanju da se, budući da je nemoguće racionalnim i logičnim argumentima raspravljati sa srpskim mitotovorstvom, satiričnim sredstvima prikaže sav užas korištenja prošlosti (ili često lažne prošlosti) za bitke u aktuelnom trenutku. 

Ili Basarinim riječima: „Nemam ja — u načelu — ništa protiv te istoriografije za decu, omladinu, široke narodne mase i početnike; ‘oficijelne’ istorije svuda su u svetu manje-više slične, suvoparne, lažovske i dozlaboga dosadne, nije tu srpska nikakav izuzetak, s tim što se u ostatku sveta pravi koliko-toliko jasna razlika između onoga što se doista zbilo (i zbiva) i predstava i tumačenja tih događaja — koje se menjaju u skladu sa imperativima dnevne politike, koje su — kao i sve ljudsko — relativne i nepouzdane, a koje, ako se apsolutizuju — kao što su se (u) Srbiji apsolutizovale — proizvode kobne nesporazume s realnošću.“

Upravo navedeni nesporazumi sa realnošću jesu neuralgična tačka srpskog nacionalizma i pripadajuće mu mitomanske aparature. Basara ih u svojoj knjizi nastoji prikazati onakvima kakvi oni zaista jesu, sa svim pogubnim efektima koji ih prate, a koji su dugotrajno ostavili posljedice na srpsko društvo. 

Nije ovdje zgoreg napraviti jednu analogiju. U bosanskohercegovačkom kontekstu sličnu stvar je uradio Tarik Haverić u knjizi „Kritika bosanskog uma“. Oba autora dosljedno, i stilski izuzetno uvjerljivo, pokazuju kolike su razmjere našeg kolektivnog pomućenja u ovom dijelu svijeta, skrećući pažnju na one pukotine koje nastaju u etniziranoj svijesti usljed nemogućnosti da se razdvoji ono što je istorijska nauka u odnosu na fiktivni tekst. 

Ta nemogućnost, vjerovatno, nastaje i kao plod svjesnog zanemarivanja, otuda dolaze svi nesporazumi i hajke na one koji se drznu dirnuti u „svete istine“ o našem narodu. 

Autor „Atlasa pseudomitologije“ ukazuje na brojne falsifikacije unutar srpske istoriografije pokazujući, ono što sam na početku naveo, da istorija ovdje nikad ne prolazi, već da je ona u mitomanskoj i političkoj zloupotrebi snažno sredstvo nacionalističke moblizacije. Otuda je ona buka, kada se dirne u „svetinje“ fiktivnim tekstom, posve razumljiva. 

„U strogo nadziranim istorijama“, napisaće Basara, „u stvari, lažnim istoricističkim religijama, poput Ljušićeve, događaji nikada suštinski ne prolaze, nikada se ne udaljavaju u vremenu, nego se gomilaju i pretvaraju u ogromno skladište masovnih frustracija.“

Basara tako ulazi u prostor demaskiranja nacionalističke psihopatologije u Srba koja u svemu vidi izdaju i neprijatelje, koja svoje greške pravda svjetskom zavjerom i istorijskim determinizmom, neprestano istrajavajući na priči o vlastitoj patnji i stradanjima, kao da one nisu često dolazile usljed pogrešnih odluka srpskih elita. 

Ovaj autor piše da je slijepa ulica u kojoj je Srbija zaglavila “posledica serije u punoj slobodi i pri (relativno) čistoj svesti donesenih pogrešnih odluka i izbora u prošlosti“. 

Istorija u takvim okolnostima dolazi kao sredstvo za sumnjiva prepravljanja i prekrajanja prošlosti, kako bi se legitimirala djelovanja u sadašnjosti. Ili još tačnije, užasi današnjice sagledavaju se u odnosu na vajnu slavnu prošlost. 

Ili ponovo riječima iz knjige „Atlas pseudomitologije“: „(…) ja istoriju jednog naroda ne sagledavam kao priču o prošlosti, nego je posmatram sažetu u njenom sadašnjem trenutku, u stanju u kojem se taj narod nalazi sada i ovde, tako da srpski istorici mogu veličati srpsku istoriju koliko im drago i do u beskonačnost ispredati priče o ‘slavnoj prošlosti’, a neslavnu sadašnjost i mučnu realnost tumačiti zaverama, nepravdama i zlom srećom, ali to onda nije istorija, nego politikantsko bulažnjenje, ili – još gore – petparačka pseudomitologija.“ 

Srpska istorija je, prema Basari, lažna religija koja počiva na strastima. Njome se zabašuruju sve one pogrešne odluke donesene u prošlosti, svi oni uzaludni ratovi i nasilja danas su predstavljeni u svjetlu mitskog mučeništva. 

Iako, kako to Basara dokazuje u svojoj knjizi, većina tih događaja iz prošlosti jesu nastali kao svjesna odluka srpskih političkih i kulturnih predvodnika. Dakle, sve ono na što su one pristale, od Jugoslavije do njenog rastakanja, ali i događaja u daljoj prošlosti, bilo je svjesno izabrano, da bi se danas govorilo kako je to bila povijesna nepravda ili svjetska zavjera spram ovog naroda.

No, stvari bi bile unekoliko drugačije da se od tog narativa, nakon svih poraza devedesetih, konačno odustalo. Naprotiv, „Atlas pseudomitologije“ pokazuje da je taj mitomanski kurs danas još izraženiji. 

Neprestano zaglibljena u prošlost, Srbija, prema Basari, neprestano lebdi u sferi iracionalnog i neprestano se vraća na početak. Čime se uzrokuju diskontinuiteti koji temeljno potresaju srpsko društvo i kulturu. 

Nakon svakog razdoblja koje je prošlo srpske elite se bore protiv tog razdoblja, iako su ga uglavnom same proizvele i izabrale. 

Basara će se u ovoj knjizi dotaći i Vuka Karadžića, njegovih grešaka i zastranjenja, pitanja jezika, ali i ustvrditi da su u još uvijek feudaliziranoj svijesti Srbije dahije iz Anadolije zamijenile dahije iz Šumadije. 

Takođe, govoreći o ideologiji svetosavlja, posebno činjenici da je Nikolaj Velimirović Svetog Savu upoređivao sa Hitlerom, označavajući ga kao preteču nacizma, Basara će prikazati u kojoj mjeri je srpsko društvo, sa svojim vjerskim i kulturnim predvodnicima, ogrezlo u jednu mračnjačku pseudomitološku neurasteniju koja još uvijek traje. 

Ili iznova Basarinim riječima: “Označiti Svetog Savu kao preteču nacizma – ideologije koja je prezirala i pravoslavlje i svetost, a naročito Slovene – bila je znak apsolutnog gubitka duhovne i moralne orijentacije, koji će vrlo brzo početi – i do dana današnjeg neće prestati – da rađa svoje gorke plodove. (…) Svetosavlje u suštini jedva da ima veze s pravoslavnim hrišćanstvom, ono je primitivna politička doktrina koja će poslužiti kao ideološka osnova za profašističke pokrete koji su u Srbiji uoči Drugog svjetskog rata nicali kao pečurke posle kiše (…)”.

Sljedstveno tome, autor knjige „Atlas pseudomitologije“ će zaključiti da je svetosavskom ideologijom srpsko društvo dehristijanizirano, da je od Jevanđelja vraćeno u kotao paganskih mitova i mraka. 

„Ta strast za istorijom i kada za istorijom nema potrebe”, piše Basara, “ta potreba za snažnim doživljajima, za izlivima istorijskih emocija, ta privezanost za krv i tlo, u Srbiji je s vremenom toliko ojačala, da se pretvorila u idolopoklonički kult koji je – samo naoko paradoksalno, kako ćemo videti – izgubio svaku vezu i sa tlom i sa krvlju i pretvorio se u apstrakciju, u bodrijarovsku simulaciju koja je potpuno istisnula stvarnost.“

Konačno, kao krunsko odbijanje prihvatanja realnosti svijeta u kojem se nalazi, i kao propuštenu priliku Srbije da, kako-tako, pobijedi svoje nacional-mitološke narative i suoči se sa stvarnošću kakvom jeste, Basara navodi ubistvo Zorana Đinđića. 

Taj događaj je, prema ovom autoru, označio simbolični završetak srpske istorije. 

„Život u Srbiji je, istina, i posle tog datuma nastavio da teče, ali čisto biološki, na način na koji nokti i kosa rastu posle smrti, u obliku matematičkog skupa individua koje svoj smisao pronalaze isključivo u recikliranju prošlosti i koje na okupu održavaju opskurni kultovi tenisera i lošeg piva“, napisaće Svetislav Basara.

„Atlas pseudomitologije“ će, dakako, u nacionalističkim krugovima, zarobljenim u mitotvoračke fantazme biti knjiga koja je izdajnička, jer čim nacionalizam prikažete njegovo krivo lice u ogledalu, on zapišti kako je to izdaja.  

Još jednom Basarinim riječima: “(…) događaji – bili oni fiktivni ili stvarni – nikada nisu (ili su krajnje retko) ono što jesu, nego su ono što za mitološku svest treba da budu, a svako ukazivanje na psihopatologiju takvog pristupa stvarima u korenu se saseca optužbama za ‘izdaju’ ili učešće u nekoj antisrpskoj zaveri.” 

Autor je međutim svjestan da nema logičke i racionalne rasprave sa tim narativima, zato im i suprotstavlja moćnu satiru. 

No, bez obzira na sve to, Basarina knjiga iznimno je važan dokument, koji svjedoči krateru koji je ostao poslije decenija nakaradne srpske politike, a koji se, kako vidimo iz ove knjige, i dalje širi. 

Naslovna ilustracija: K2.0.