Ne tako davno, mnogi ljudi u mnogim zemljama svijeta su svakodnevno imali priliku da na vlastitoj koži iskuse mnoge oblike društvene nepravde.

Problema u oblasti diskriminacije i nepravde ni danas nam ne nedostaje. Neosporno je da su nam prijeko potrebni bolji društveni, pravni i kulturni okviri unutar kojih ćemo moći poboljšati život ljudi na našoj planeti, mada smo uspjeli uveliko poboljšati stanje na tom polju.

Međutim, sve do početka 20. vijeka — pa čak i do 1945. godine, ukoliko uzmemo u obzir nacističku Njemačku — postajala su društva u kojima je robovlasništvo bilo zakonski prihvatljivo. Bilo je to doba u kojem su ljudska bića na najgnusnije načine bila iskorištavana, zlostavljana, diskriminirana i omalovažavana zbog okolnosti na koje nisu mogli utjecati.

U današnjem vremenu, toliko godina nakon zvaničnog ukidanja robovlasničkog sistema, ljudi se na svim krajevima svijeta još uvijek suočavaju s rasnom diskriminacijom i robovskim uslovima života i rada.

Osim toga, seksizam nekima i dalje služi kao itekako “vidljivo” i snažno društveno-političko oružje, dok grupe žena istovremeno naporno rade na dokidanju gnjile stigmatizacije u glavama ljudi koji misle da su žene inferiorne u odnosu na muškarce. I dan-danas, jedno ljudsko biće se procjenjuje manje vrijednim od drugog isključivo na osnovu njegove ili njene boje kože, roda, seksualne orijentacije, invaliditeta i/ili društvenog statusa.

Sigurno se pitamo zašto je to tako. Zašto, uprkos dugogodišnjem društvenom i zakonodavnom napretku u našim društvima i državama, još uvijek ne možemo pronaći mir između sebe kao jedinki iste vrste?

Ne samo da bismo se trebali zapitati zašto je situacija takva unutar naše vlastite vrste, već bismo se također trebali zapitati zašto svakog dana i dalje ubijamo i koljemo milione životinja iako je svaka od njih sposobna osjetiti radost i bol na isti način kao i mi ljudi?

Tačno je i naučno dokazano da su životinje svjesna bića baš kao i ljudi. Životinje zaslužuju naše uvažavanje i poštovanje kao bratska i sestrinska bića koja imaju sposobnost patnje. No, mi ih ne doživljavamo kao takve.

Nažalost, svjedoci smo činjenice da životinje trpe ogromne količine nepravde usporedive s nepravdom smo u prošlosti nanosili jedni drugima. Upravo zato Piter (Peter) Singer — autor knjige “Oslobođenje životinja” i svjetski poznati moralni filozof — odbacuje tvrdnje onih koji žele pridati manji značaj interesima životinja naspram interesa ljudskih bića.

S jedne strane, Singer tvrdi da, ukoliko već nastojimo nejednako tretirati interese životinja, onda smo primorani proširiti taj nejednak tretman i na interese različitih ljudi. S druge strane, poštivanje i priznavanje prava i digniteta ljudi nužno podrazumijeva i poštivanje i priznavanje prava i digniteta životinja. Jedno bez drugog ne može proizvesti istinski mir u društvu.

Društvo u globalu gleda na životinje kao na manje važne bića jedino zbog toga što ne pripadaju našoj vlastitoj vrsti ili, što je još gore, zbog toga što nisu sposobne govoriti u svoje ime.

Ni Kosovo se u značajnijoj mjeri ne razlikuje od mnogih drugih zemalja svijeta s obzirom na to da se suočava s poteškoćama kada se radi o shvatanju važnosti i potrebe ulaganja većih napora u osiguravanje prava i dobrobiti životinja.

Na Kosovu se često može čuti sljedeće: “Zakoni su dobri, ali se u praksi nikada pravilno ne provode.”

Koliko god boljelo čuti i pročitati takvu izjavu, ona je zaista tačna. Građani i građanke Kosova svakodnevno svjedoče brojnim nezakonitim radnjama, a najgore od svega je to što takve radnje većina ljudi naprosto prihvata i živi s njima. Na taj način nezakoniti akti postaju norme.

Međutim, u društvu je prilično teško biti “crna ovca” — boriti se i pozivati na promjene u državi u kojoj je zakonom zabranjeno pušiti u zatvorenim javnim prostorijama, no u kojoj to ipak svako radi i podržava; državi u kojoj je zabranjen i rad djece, ali u kojoj ipak možete vidjeti desetke mališana kako do kasno u noć prodaju žvakaće gume, upaljače i kikiriki.

Da, prilično je teško i demotivirajuće živjeti na prostoru gdje zbog stresa i nervoze svaki dan morate duboko udahnuti i izdahnuti samo da bi ste se mogli smiriti i pronaći čak i najmanju priliku za intervenciju, za promjenu, bilo da se ta promjena odnosi na ljude ili na životinje.

Povrh mnogih stvari koje na Kosovu mogu poći po zlu — od političkih do onih društvenih — slaba primjena zakona još uvijek je jedan od glavnih razloga zbog kojih u kosovskom društvu postoji toliki broj problema.

“Ljudska prava” kao takva bez ikakve sumnje je veoma teško razumjeti, imajući u vidu svu tu bol koju ljudska bića i dalje nanose jedna drugima — no, ako je to već slučaj, koliko je onda teže razumjeti i uvažiti prava ostalih živih i svjesnih bića?

Sama rasprava o dobrobiti životinja na Kosovu se smatra luksuzom budući da bi ljudska bića uvijek trebala biti na prvom mjestu, a životinje na drugom. U ovoj zemlji smo daleko od rješenja ljudskih problema, stoga se “dignitet životinja” gura pod tepih, dok se svako ko bi se usudio i spomenuti tu temu proglašava ili ludim ili “previše europski nastrojenim”.

Dobrobit i zaštita životinja na Kosovu u direktnoj je nadležnosti Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ruralnog razvoja (MPŠRR) i Ministarstva životne sredine i prostornog planiranja. U okviru tih ministarstava, Agencija za hranu i veterinarstvo Kosova (AHVK) odgovorna je za sve životinje osim divljih, koje se pak nalaze u nadležnosti Agencije za zaštitu životne sredine Kosova (AZŽSK).

Mada na Kosovu postoje važne javne institucije čiji je zadatak razvijati politike vezane za životinje i njihovu dobrobit, do sada nažalost nije provedena bilo kakva analiza koja bi pružila presjek stanja u oblasti dobrobiti životinja na teritoriji cijele države. Ipak, jasno je da nepravilnosti i problemi proizlaze iz pasivnosti svih aktera kojih se ova pitanja tiču.

Kako god, da bi se na Kosovu u regulatorni okvir i svakodnevni rad stručnjaka i stručnjakinja na terenu uveli dostojanstvena zaštita i dostojanstveno postupanje prema svim životinjama, potrebno je uvesti osnovna životinjska prava i komponente dobrobiti životinja koji će se odnositi na različite aktere. Ti akteri moraju shvatiti da je njihova dužnost da osmisle i razviju različite politike kojima bi se mogli unaprijediti životi životinja.

U Izvještaju Europske komisije o Kosovu iz 2018. godine navedeno je da se Kosovo nalazi u ranoj fazi priprema u oblasti ribarstva, u kojoj do danas nije ostvaren adekvatan pomak. Ogroman broj nezakonitih ribarskih aktivnosti još uvijek nije moguće pratiti niti ga institucije uopće prepoznaju.

S druge strane, prema rezultatima nadzora životinjskih tržnica koji je provela Fondacija za prava životinja, uslovi uzgoja stoke ne zadovoljavaju odgovarajuće standarde niti su usklađeni sa zakonima koji su trenutno na snazi. Trgovina stokom često se ne vrši u skladu sa zakonskim procedurama, pri čemu se na javnim mjestima obavlja nezakonito klanje krava, ovaca i peradi bez prethodnog veterinarskog pregleda.

Pored toga, broj pasa i mačaka lutalica na Kosovu je iznimno visok, što je slučaj i širom svijeta. Naime, životinje lutalice su vrlo ozbiljan problem u mnogim zemljama u razvoju.

Uprkos tome, situacija bi se mogla staviti pod kontrolu da kosovsko društvo i državne institucije ulože značajnije napore u rješavanje problema lutalica, s jedne strane radi dobrobiti pasa — budući da itekako loše žive na ulici — a s druge radi dobrobiti ljudi, i to kako bi se na javnim mjestima i otvorenim prostorima u kojima pretežno žive životinje lutalice poboljšali sigurnosni i zdravstveni uslovi.

Još jedan veoma važan problem kojem bi vlasti na Kosovu trebale hitno posvetiti pažnju predstavlja konstantna opasnost s kojom se divlje životinje suočavaju zbog nedostatka adekvatne zaštite od rizika kao što je krivolov.

Nadležne institucije i kosovska policija vrlo rijetko identificiraju krivolovce. Na Kosovu je registriran veliki broj lovačkih udruženja koja ne posjeduju odgovarajuće strateške planove djelovanja niti izvještaje o vlastitom radu i aktivnostima — ništa nije transparentno, a mnoge vrste su ugrožene iako su u teoriji zaštićene nizom zakona i regulacija.

Nemar u tom pogledu usko je povezan s manjkom društvene svijesti na Kosovu. Prvo što bi građanstvo trebalo učiniti je da stekne znanja o životinjama i o samom konceptu njihove dobrobiti da bi kasnije moglo razumjeti prava životinja i njihovu važnost.

Mnogi i dalje kupuju hranu na životinjskim tržnicama, gdje se životinje pred očima kupaca kolju , a da osnovni kriteriji higijene nisu zadovoljeni. Posjetitelji i posjetiteljke tih tržnica i dalje kupuju takve proizvode mada ne znaju odakle ta hrana dolazi, na koji se način životinja ubija, niti kakvi su rizici konzumacije prehrambenih proizvoda životinjskog porijekla ukoliko nad njima nije obavljena kontrola i testiranje.

Važno je početi suosjećati te shvatati zašto štitimo jedni druge — bilo da je riječ o ljudima ili životinjama — što će dovesti do održivijeg i sigurnijeg načina života na Kosovu, u tako maloj državi s tako velikim brojem mladog stanovništva koje uz prikladno obrazovanje i upućenost mogao činiti toliko dobra u društvu.

U školama je potrebno učiti više o prirodi, posebno o zaštiti životne sredine, s obzirom na to da u parkovima i na drugim zelenim površinama širom Kosova možemo zateći ogromne količine smeća. Životinje su dio prirode, a to smo, naravno, i mi, kao razvijenija životinjska vrsta koja je razvila intelekt i tako stvorila moralno rasuđivanje. Zato imamo tu slobodu da ne povređujemo, zlostavljamo, ubijamo i degradiramo “druge”, u koje ubrajamo sva bića oko nas koja osjećaju bol, sreću i nervozu. To bi nam trebao biti savim dovoljan razlog da prihvatimo i prepoznamo prava svakog svjesnog bića.

Naslovna fotografija: Arrita Katona / K2.0.