Pored ceste koja povezuje nekoliko mjestašaca s đakovičkim aerodromom jedva da se vidi jedna ogromna građevina modernog izgleda, djelimično obrasla šibljem. Prolaz do ove bijele dvospranice jedva da je prohodan budući da je šikara narasla do visine glave, stoga je potrebno pravo umijeće da biste izbjegli ogrebotine ukoliko krenete tim putem.

Sagrađena samo nekoliko metara od glavne ceste koja spaja sela Janoš i Sopot s Donjim Novim Selom i selom Trakanić, zgrada daje dojam relativno male ali prozračne škole prostranih prostorija i velikih prozora. To je zapravo i bila namjera projektanata prije njene izgradnje dovršene 2004. godine.

Oktobar je, srijeda poslijepodne, i učenici koračaju asfaltiranom cestom noseći svoje školske torbe. Mnogi od njih nisu ni svjesni da je baš njima prije dugog niza godina napravljena škola u blizini njihovih sela. U toj ustanovi, međutim, nikada nisu imali nastavu. U potpunosti napuštena već petnaest godina, danas je u ruševnom stanju.

Neki od mališana nastanjenih u Janošu kažu da su navikli svakodnevno pješačiti s ruksacima na leđima da bi stigli u Donje Novo Selo udaljeno dva kilometra od njihovih domova. Tu idu u školu „Engjëll Gjoni” zajedno sa svojim vršnjacima koji žive tri kilometra dalje, u selima Sopot i Trakanić

Ova obrazovna ustanova prilično je stara. Zaposlenici škole ističu da je izgrađena 1983. godine te da je u nju u ovom trenutku upisano manje od 200 učenika, čime ukazuju na napuštanje ruralnih područja i ostale demografske promjene koje se odvijaju već dvadeset godina. Isto to osoblje i drugi stariji žitelji Novog Sela svjesni su da još jedna školska ustanova postoji u Janošu, mada ne znaju zašto je djeca ne mogu pohađati.

Čak ni predstavnici Općine Đakovica niti Ministarstvo obrazovanja, nauke i tehnologije (MONT) nisu u mogućnosti pružiti konkretne informacije o tome šta se desilo sa školom u Janošu.

Još u oktobru 2018. godine K2.0 je poslao niz zvaničnih zahtjeva za pristup javnim dokumentima u vezi s projektiranjem i izgradnjom tog objekta. Kako je i propisano Zakonom o uvidu u javne dokumente, na takve su dopise javne ustanove obavezne odgovoriti u roku od sedam dana, što MONT do sada uopće nije učinio.

Kastriot Shehdadi, službenik za informiranje zadužen za pristup javnim dokumentima u Općini Đakovica, izjavio je da Općina ne posjeduje bilo kakvu dokumentaciju o izgradnji školske ustanove u Janošu, spomenuvši uredbu Ministarstva javne uprave kojom je za čuvanje dokumenata o nabavi određen vremenski rok od sedam godina, dok je za arhiviranje tenderske dokumentacije, upravnih akata i ugovora predviđen rok od deset godina.

Bez odgovarajućih dokumenata teško je utvrditi odgovornost za bespotrebno trošenje ogromne svote novca na ovakav projekt, posebno imajući u vidu da se većina javnih službenika u međuvremenu penzionirala.

Trenutni predsjednik Skupštine Općine Đakovica, koji je ujedno bio na čelu Uprave za obrazovanje u toj općini od 2008. do 2010. godine, Anton Berisha, tvrdi da je škola napravljena prema direktivi MONT-a, ali sadašnji direktor Uprave, Bernard Frrokaj, navodi da je izgradnja zapravo bila finansirana sredstvima iz općinskog budžeta uz novčanu pomoć iz inostranstva.

Oba zvaničnika ipak se slažu da je neiskorištenost objekta rezultat smanjenja broja stanovništva u seoskim naseljima, naglašavajući da je broj učenika u tim krajevima „dramatično“ opao u poslijeratnom periodu.

Fadile Dyla, direktorica Sektora za infrastrukturu MONT-a, kaže da je pad broja stanovništva zabilježen u ruralnim područjima širom Kosova te da takav trend predstavlja ogroman izazov u procesu obnove nakon rata.

„Obrazovne ustanove su se po okončanju ratnih razaranja nalazile u očajnom stanju“, smatra ona, misleći na činjenicu da su za to odgovorne srpske snage. „Cijelu situaciju se pokušalo popraviti novcem iz stranih fondova, a zamisao je bila da se na određenim lokalitetima izgrade škole za djecu koja su tamo živjela prije rata. No, većina stanovnika se poslije završetka sukoba nije vratila u svoje stare domove, pa se pojavio problem prenaseljenosti u gradskim zonama.“

Demografske promjene i loše urbanističko planiranje kao neadekvatan odgovor na te promjene doveli su do toga da se u mnogim školskim ustanovama na područjima kosovskih gradova nastava odvija u tri smjene i redovno skraćuje zbog velikog broja učenika, iako su škole u selima prazne, poput one u Janošu. „U gotovo svakom gradu škole su pretrpane“, ističe Dyla.

Uzimajući u obzir fluktuacije u broju stanovništva u okolini Janoša, Frrokaj napominje da uopće nije bilo potrebe da se tamo napravi nova škola.

„Izvjesno je da se prethodno nije provela studija provedivosti kako bi se utvrdilo da li je još jedna školska ustanova potrebna ili ne“, objašnjava on. „Da je obavljena takva studija, škola se ne bi ni napravila. Ne shvatam na osnovu kojih je parametara donesena suprotna odluka.“

Loše planiranje

Neodgovarajuće planiranje infrastrukture evidentno je na cijeloj teritoriji Kosova.

Javnost sumnja da su u proteklih nekoliko godina izgradnju novih škola na Kosovu obilježile mnoge nepravilnosti kao i manjak učinkovitog planiranja. Štaviše, mišljenje stručnjaka je da napuštena škola u Janošu nije jedini takav slučaj.

Kako je i predviđeno Strateškim planom obrazovanja na Kosovu koji je trenutno na snazi, MONT će do kraja perioda od 2017. do 2021. godine potrošiti otprilike 50 miliona eura na pravljenje 25 novih osnovnih i srednjih škola uz 18 novih predškolskih ustanova. U Ministarstvu vjeruju da je predviđeni broj novih škola dovoljan da se trećini svih učenika omogući odvijanje nastave u jednoj smjeni.

U Strategiji stoji da će „odabir lokacija za izgradnju novih obrazovnih ustanova biti zasnovan na analizama školskih karata (investicijskih planova), u skladu s primjenjivim normama i standardima te očekivanim demografskim promjenama.“ S druge strane, glasnogovornik MONT-a je rekao da se izrada Strategije još uvijek finalizira, i to u saradnji sa Svjetskom bankom, napomenuvši da novija verzija dokumenta nije dostupna.

Budući da je broj novih objekata preciziran prije nego što je utvrđeno na kojim će se lokalitetima graditi, nejasno je u kojoj su mjeri ovi planovi usklađeni sa značajnim promjenama u broju stanovništva.

Na nedavnom okruglom stolu koji je organizirala opoziciona stranka Vetëvendosje [„Samoopredjeljenje“], Dukagjin Pupovci iz kosovskog Centra za edukaciju izjavio je da se broj učenika na Kosovu u posljednjih deset godina smanjio za 90 000. Prema podacima Agencije za statistiku Kosova i MONT-a za 2018. godinu, u 954 osnovne škole upisano je 284 044 učenika, dok 91 345 učenika pohađa 122 srednje škole.

Halim Hyseni ekspert je s dugogodišnjim iskustvom u sferi obrazovanja. Ovaj bivši profesor i član Upravnog odbora Univerziteta u Prištini, sada u Upravnom odboru Centra za edukaciju Kosova, smatra da se proces izgradnje obrazovnih ustanova još od kraja rata odlikuje mnoštvom nepravilnosti.

Ovaj proces, uz prethodno planiranje, oduvijek je bio važan segment predizbornih kampanja i obećanja političara, naročito u ruralnim područjima gdje škole i druge upravne zgrade čine sastavni dio vladinih ulaganja.

Trend se nastavio i u toku protekle kampanje za opće izbore, kada su predstavnici PDK-a i AAK-a, stranaka koje su kasnije oformile vladajuću koaliciju, obećali da će uložiti velika novčana sredstva u obrazovnu infrastrukturu ukoliko dobiju povjerenje naroda. Dužnosnici stranke AAK često su isticali da je za infrastrukturu na Kosovu potrebno osloboditi dodatni prostor, a dužnosnici njihovih koalicijskih partnera u više navrata su tvrdili da će ulaganje u školske ustanove ući u „novu fazu“, mada nikada nisu pojasnili šta bi to značilo u praksi.

Hyseni dodaje da je u javnosti vremenom postalo uvriježeno mišljenje da se tokom izbornih procesa političari obrazovnim sistemom i školama služe zarad ostvarenja vlastitih političkih ciljeva, napomenuvši da se investicije nakon izbora usmjeravaju u one krajeve u kojima su vladajuće stranke dobile najveću podršku. Tako su glasovi izravno povezani s javnim ulaganjima.

Ovaj stručnjak navodi i da je u prošlosti zabilježeno mnogo slučajeva zloupotrebe ovlasti pri izgradnji novih ustanova, što je povezano s različitim političkim interesima onih koji donose odluke u obrazovnom sektoru.

„Korupcija je uslovila i to da novoizgrađene ustanove posjeduju ogroman broj nedostataka. Te se zgrade sada nalaze daleko ispod standarda 21. stoljeća“, ističe Hyseni. „Takvo je stanje u Uroševcu, Istoku, Glogovcu kao i u mnogim drugim općinama. Korupcija je progutala sale za tjelesni odgoj, učionice i pomoćne objekte.“

„Ne trebaju mi cigle kad nemam učenika“

Oni koji planiraju izgradnju novih obrazovnih ustanova ne razmišljaju dugoročno, zbog čega se vrlo lako može desiti da po okončanju radova ti objekti ne ispunjavaju uslove za pravilan obrazovni razvoj učenika čak i onda kada nisu sumnjive kvalitete

U sklopu Srednje škole za agrobiznis u Gnjilanama prije pet godina je otvoren novi kampus u naselju Arbëria. Smještena na zemljištu površine 35 hektara udaljenom tri kilometra od centra grada, za školu „Arbëria“ se procjenjuje da je u pogledu stručnog obrazovanja u oblasti poljoprivrede jedna od najbolje opremljenih ustanova u cijeloj regiji.

U februaru 2017. godine, nepune tri godine pošto je škola otvorena, direktorica Uprave za obrazovanje u Gnjilanama odlučila je da se izvođenje teoretskog dijela nastave premjesti u prostorije srednje tehničke škole „Mehmet Isai“ u centru Gnjilana. Prema tome, učenici u Arbëriji pohađaju isključivo praktičnu nastavu.

Službenici gnjilanske Uprave za obrazovanje svojevremeno su naglašavali da je to privremena mjera, ali situacija je još uvijek ista, s tim da gradom kruže i glasine da će se promijeniti namjena samog objekta.

Direktor poljoprivredne škole, Xhelal Jetishi, kaže da su sigurnosni problemi na novom lokalitetu pridonijeli drastičnom padu broja učenika, zbog čega se nastava morala početi odvijati negdje drugdje. „Pet do šest stotina učenika preseljeno je u novu zgradu, no [do 2017. godine] ostalo ih je samo 170. Tako smo prošle godine imali samo 40 maturanata“, napominje Jetishi, dodavši i da se broj učenika popeo na 249 godinu dana nakon što je održavanje teoretskog dijela nastave prebačeno u centar grada.

Priliv učenika iz Škole za agrobiznis prisilio je upravu Tehničke škole da skrati časove s 40 na 35 minuta. Ipak, predstavnici Uprave za obrazovanje pri Općini Gnjilane opravdali su odluku o premještanju izdvojivši da je sigurnost u Arbëriji bila na niskom nivou te da učenicima nije odgovaralo da pohađaju nastavu izvan grada.

Jetishi kao primjer sigurnosnih problema u tom dijelu grada navodi incident koji se desio početkom februara 2017. godine, kada je jedan učenik zajedno sa jednim od svojih roditelja sjekirom napao nastavnike škole. Kako su u to vrijeme i potvrdili službenici policije, do napada je došlo poslije prepirke koja je eskalirala u fizički sukob. Učenik je napustio prostorije škole da bi se nekoliko minuta kasnije vratio naoružan sjekirom, u pratnji svoga oca. Potom su nasrnuli na dva dežurna nastavnika i nanijeli im tjelesne povrede.

„U kampusu [u centru grada] gdje smo smješteni već godinu i pol dana do sada nismo zabilježili nijedan incident“, ističe Jetishi. „U novoizgrađenom školskom objektu niti u njegovoj blizini ne postoji bilo kakva kantina ili trgovina koju su učenici mogli posjećivati, a tokom školskih odmora im nije bilo dozvoljeno napuštati krug škole, što je utjecalo na njihovo društveno obrazovanje.“

Udaljenost od centra grada kao i nepostojanje javnog gradskog prevoza u Gnjilanama također su se pokazali problematičnim faktorima.

Još 2009. godine tadašnji direktor gnjilanske Uprave za obrazovanje, Ismajl Kurteshi, na ceremoniji otvaranja prve obnovljene zgrade [Srednje škole za agrobiznis] u Arbëriji obećao je da će Općina svim učenicima osigurati prevoz iz grada do škole. U početku je Općina izdvajala sredstva za prevoz učenika autobusom koji je ubrzo ukinut budući da je to, prema navodima obrazovnih službenika iz Gnjilana, općinski budžet godišnje koštalo na desetine hiljada eura, osim toga što je i broj učenika bio u padu.

Jetishi je razočaran odabirom lokacije za izgradnju poljoprivredne škole te smatra da bi mnogo bolju opciju predstavljao kampus namijenjen za srednjoškolske ustanove u centru grada, u kojem se nalaze sve gnjilanske srednje škole. „Ne trebaju mi cigle kad nemam učenika.“, dodaje on.

Kao što je slučaj i s napuštenom školom u Janošu, prilično je teško istražiti na koji je način donesena odluka da se objekt ove ustanove napravi van centra Gnjilana, iako je to učinjeno ne tako davno.

U skladu sa Zakonom o uvidu u javne dokumente K2.0 je, pored toga što se dva puta susreo s predstavnicima te institucije, Upravi za obrazovanje Općine Gnjilane uputio niz zahtjeva za dostavljanje dokumentacije. Na zahtjeve u vezi s podacima o izgradnji kampusa u Arbëriji još uvijek nije odgovoreno. Direktor Uprave, Nazim Gagica, odbio je dati komentar na tu temu, rekavši da ta institucija nije u mogućnosti dostaviti dodatne informacije izuzev onih koje je već pružio direktor Škole [za agrobiznis].

Jedino što se sa sigurnošću može ustvrditi jeste da se navedenim lokalitetom prethodno koristio Kosovski zaštitni korpus (KZK), koji je započeo izgradnju zgrada naknadno prenamijenjenih u obrazovne svrhe. Kada je 2009. godine KZK transformiran u Sigurnosne snage Kosova (SSK), radovi još nisu bili završeni, stoga je čelništvo SSK odlučilo da im ti objekti više neće biti potrebni.

Danska međunarodna razvojna agencija (Danida) iste je godine osigurala novčana sredstva u vrijednosti od 30 000 eura za otvaranje laboratorija namijenjenog izvođenju praktične nastave u okviru Srednje škole za agrobiznis na istom mjestu.

Nekoliko mjeseci kasnije, Općina Gnjilane i MONT od Danide su zatražili dodatnu finansijsku pomoć za dovršetak izgradnje objekata, čime bi se omogućila provedba preduniverzitetskog stručnog obrazovanja učenika.

Lotte Mindedal iz Ministarstva vanjskih poslova Danske navodi da je Danida izdvojila otprilike 670 000 eura za ovaj projekt, inače nazvan „Podrška razvoju poljoprivrede na prostoru Općine Gnjilane“.

„Općina Gnjilane zatražila je finansijsku pomoć kako bi se dovršili radovi na objektu koji se trebao pretvoriti u poljoprivrednu školu, budući da SSK taj projekt nije okončao“, kaže Mindedal. „Donesena odluka u saglasnosti je s interesima Ministarstva obrazovanja i Ministarstva poljoprivrede Kosova.“

Mindedal tvrdi i da je [za završetak radova] prvobitno određen rok od 18 mjeseci, koji je isticao u decembru 2011. godine. Međutim, rok je produžen za dvije godine, odnosno do decembra 2013, da bi se u aprilu 2014. godine, po uspješnoj implementaciji projekta, dovršena zgrada predala na korištenje Općini.

Danskom investicijom pokriveni su troškovi izgradnje samog objekta kao i vodovodne mreže, te troškovi opremanja učionica u glavnoj zgradi. Tu je i manji, pomoćni objekat s laboratorijom.

Uprkos tome što u fokusu državnih investicija usmjerenih ka obrazovnom sektoru Kosova i dalje stoji otvaranje potpuno novih obrazovnih ustanova poput one u Arbëriji na periferiji Gnjilana, ostaje da se vidi da li se iz prethodnih grešaka išta naučilo.K

Naslovna fotografija: Arian Lumezi / K2.0.

Članak je napisan uz svesrdnu pomoć Europske unije. Za sadržaj ove publikacije isključivo je odgovoran Kosovo 2.0 i ni na koji način se ne može smatrati stavom Europske unije ili BIRN-a i UNK-a.