Od 5. marta, kada je potvrđen prvi slučaj zaraze virusom COVID-19, u Bosni i Hercegovini (BiH) je umrlo 15 osoba, a registrovano više od 500 zaraženih. 

Među umrlima je i pedesetdvogodišnja Sarajka kojoj je test urađen tek nakon smrti i 12 dana otkako je dobila prve simptome. Porodica umrle pokušava ukazati javnosti na propuste u sistemu zbog kojih, kako vjeruju, njihova majka nije dobila adekvatnu ljekarsku pomoć. 

Tvrde da su neposredno nakon što su primijetili prve simptome pokušali dobiti pomoć u najbližem domu zdravlja i tražili testiranje. Rečeno im je da nema dovoljno testova i da ne primaju pacijente u bolnicu. Zahtijev za testiranjem podnijela je i kompanija u kojoj je radila, ali ni to nije dalo rezultata. 

Porodica je radila šta je mogla da pomogne bolesnici koja je ležala kod kuće, ali njeno zdravstveno stanje drastično se pogoršavalo iz dana u dan. Nakon 12 dana borbe, izdahnula je prva žrtva COVID-19 u Sarajevu. 

Mjesec dana nakon prvog evidentiranog slučaja i 15 smrtnih slučajeva, javnost u BiH gotovo da nije imala prilike čuti i vidjeti stručnjake koji bi im dali više informacija o samom virusu, načinima prenošenja i zaštite, o testiranju i realnim mogućnostima zdravstvenog sistema da odgovori na pandemiju. Umjesto njih, glavnu riječ u javnosti vode ljudi iz sigurnosnih struktura i političari, dok mediji i jednima i drugima daju beskrajno mnogo prostora. 

Istovremeno, pod krinkom zaštite od širenja virusa, vlasti uvode brojne restrikcije, ubijajući i ono malo sloboda koje su građanima i građankama preostale. 

Bez pitanja, koordinacije i logike

Javni zdravstveni sistem u BiH odavno je u stanju raspada. Fragmentiran na način da se u njemu ogleda komplikovana struktura države, i pod strogom kontrolom političkih partija. Nepotizam i korupcija nerijetko se vežu uz takav sistem, dok su javne bolnice i centri osiromašeni do nivoa da im često nedostaju osnovni lijekovi i oprema, ali i obični sapun i toalet papir u ve-ceu. 

Na to je upozorio i Sindikat medicinara Federacije u saopćenju u kojem stoji da doktori nemaju “adekvatnu zaštitinu opremu, ili barem većina nas je nema”. 

“Istureni smo u borbi protiv zaraze bez osnovnih sredstava zaštite, dok država presporo i djelomično reagira. Prisiljeni smo da se sami organiziramo kao sindikat i nabavljamo svojim kanalima neophodnu zaštitnu opremu”, navodi se. 

Također dodaju da su uputili zahtijev da stručno osoblje bude u kriznim štabovima, no do sada se čini da nije bilo odgovora, kao ni kritika upućenih vlastima od medicinskih ustanova ili barem nevladinih organizacija zbog dosadašnjeg načina pružanja pomoći. 

Fotografija: Velija Hasanbegović.

Praćenjem dešavanja iz dana u dan u BiH može se dobiti osjećaj da oni koji su dužni odlučivati, a kako bi se zaštitilo stanovništvo, donose često teško shvatljive odluke, koje pritom imaju malo veze za mjerama zaštite od virusa bilo koje vrste. 

Komplikovan državni ustroj, pored ostalog, prepreka je i za koordinaciju i saradnju različitih nivoa vlasti, čak i u doba pandemije. 

Za sada stanovništvo na teritoriji cijele države mora da poštuje policijski sat – u Republici Srpskoj (RS) i Federaciji od 20 do 5 ujutro, a u Distriktu Brčko od 21 do 5 ujutro. U svim dijelovima zemlje policijski sat je, za sada, uveden na neograničeno vrijeme. 

Nametnuta je i potpuna zabrana kretanja osobama starijim od 65 godina, a u dijelu zemlje i mlađima od 18, bez izuzetka, što znači da ni bolesna djeca ili djeca sa specijalnim potrebama nisu pošteđena. 

Štaviše, direktor Federalnog štaba civilne zaštite, Fahrudin Solak, slobodno interpretira mjere, pojašnjavajući da je djeci s poteškoćama u razvoju, uz određena ograničenja, dozvoljen izlazak u dvorište i boravak u neposrednoj blizini kuće, a da roditelji razmisle o tome koliko je i to sigurno “zbog toga što je virus svuda oko nas i niko ne garantuje da je dijete sigurno”.

Krizni štabovi – kojih ima toliko da ih je teško izbrojati – svaki dan objavljuju nove mjere, te pozivaju stanovništvo da prijavljuje one koji ih se ne pridržavaju. Policija nadzire provođenje ovih mjera. U RS to rade sa dugim cijevima u rukama. 

Dragan Lukač, ministar unutrašnjih poslova RS, pojasnio je da policija neće držati prst na obaraču. “Građani ne treba da budu uznemireni, ali policija će biti spremna da reaguje ako neko pokuša da iskoristi ovu situaciju”, rekao je Lukač, šaljući na ulice policiju u pratnji antiterorističke jedinice. 

Vlasti u RS najavile su još drastičnije mjere. 

“Učinićemo sve. Niko ne treba da sumnja u to da smo odlučni da to dovedemo do kraja. Tek ćemo oko 1. maja napraviti presjek. Znači, u mjesecu koji dolazi mjere će biti još oštrije”, najavio je Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH iz RS.

Ni Dodik ni drugi lideri nisu pojasnili na koji način naoružana policija može štititi nekoga u doba širenja pandemije i koja je uloga antiterorističkih jedinica. Nisu pojasnili ni koliko će poreske obveznike koštati ovakav angažman policije. No, kaže Lukač, uvedene mjere su neophodne u borbi protiv “nevidljivog neprijatelja”. 

U drugom dijelu zemlje, u Sarajevu, Ismir Jusko, ministar unutrašnjih poslova Kantona, također prijeti, poručujući da će policija imati “odriješene ruke”, naročito kada je riječ o onima koji krše mjere izolacije. 

“Ti ljudi samo to zaslužuju”, zaprijetio je Jusko. “Možda će im više samoizolacija prijati u nekoj od pritvorskih jedinica.” 

Jusko, Lukač, ali i neki drugi političari, koriste sličan jezik referirajući se na ratno stanje češće nego na pandemiju. Istovremeno, neki od zvaničnika se pojavljuju u uniformi Civilne zaštite na javnom mjestu ili u medijima, naglašavajući i tako vrlo militantne poruke. 

Sandro Mecandra (Mezzandra) i Moris Stirl (Maurice Stierl) u tekstu objavljenom na platformi Open Democracy ukazuju na ratnu retoriku mnogih lidera u svijetu ovih dana. 

“Lideri u mnogim državama povezuju borbu protiv virusa sa ratom – iako je jasno da takva paralela vodi u krivom pravcu i da oni koji su uključeni u ‘rat’ nisu vojnici, nego obični građani”, pišu u ovom eseju. 

Optužbe i prijetnje

No, nije samo sloboda kretanja u opasnosti, nego i govora. Među prvima koji su to osjetili je osoba iz Gradiške, kojoj je 21. marta uručen prekršajni nalog i kazna od 500 eura zbog “objavljivanja dezinformacija” na svom Instagram-profilu.

„Ubićete nas medijima i depresijom, ne koronom, prestanite više pričati o tome! Držite se tri dnevnika dnevno i previše!” pisalo je, između ostalog, u ovoj objavi, a prema saopštenju iz Policijske uprave Gradiška.

Policija je pokušala ovo djelo podvesti pod krivično, ali je okružni tužilac odlučio da je riječ o prekršaju Odluke Vlade RS o zabrani izazivanja panike i nereda za vrijeme vanredne situacije koja je proglašena 16. marta. 

Prema Odluci, zabranjeno je “iznošenje ili prenos lažnih vijesti, tvrdnje kojima se izaziva panika, ili teže izaziva javni red i mir, te onemogućava ili značajnije ometa sprovođenje odluka i mjera državnih organa ili organizacija putem sredstava javnog informisanja, društvenih mreža ili sličnih sredstava”, a propisana kazna je do 4.500 eura. 

U Federaciji BiH, veliki broj medija je pristao na vrstu cenzure. Naime, novinari ne postavljaju pitanja nakon obraćanja dužnosnika tokom dnevnih konferencija za medije. Novinari su obavezni da pitanja, ako ih imaju, pošalju prije konferencije. Pitanja se filtriraju, a potom ih osoba čita glasno. 

Neki novinari su se pobunili zbog ovoga, a reagovalo je i jedno od udruženja novinara zahtijevajući da ove mjere budu revidirane. No, ova reakcija je među rijetkima. 

Ova mjera je došla nakon što je Fadil Novalić, premijer ovog entiteta, otvoreno napao medije, i to kantonalni javni emiter u Sarajevu, a nakon što su objavili snimak “bez komentara” na kojem se vidi kako on ne uspijeva staviti masku uoči konferencije za medije. 

“Gospođo Jurišić”, direktno su se dan kasnije saopćenjem obratili iz njegovog kabineta direktorici TV SA, poručujući joj da bi se trebala “u ovim trenucima pridržavati barem minimuma profesionalnog kodeksa. Bojim se da niste svjesni situacije u kojoj se nalaze građani naše države”. 

No, i policija i obavještajne službe u Federaciji nadziru stanovništvo. Navodno, riječ je o građanima za koje je policija utvrdila da svojim objavama na društvenim mrežama podižu paniku. Također je javnosti potvrđeno da u ovom dijelu BiH sada postoji tim koji 24 sata prati sva “krivična dešavanja ili zloupotrebe položaja, kao i širenje panike”, te da rade na blokiranju društvenih mreža, u čemu im pomaže i entitetska obavještajna agencija. 

Do kraja marta, pet ljudi je već bilo ispitano zbog navodnog podizanja panike i slučajevi su predati nadležnom tužilaštvu. 

Mjerama kažnjavanja, te limitiranjem slobode, prijeti i državni ministar sigurnosti Fahrudin Radončić.

On je objavio rat virusu, ali istovremeno i hiljadama migranata i izbjeglica koji su zaglavljeni u BiH. Dio njih, oko 4.000, boravi u privremenim centrima koje vodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), a dio u privatnom smještaju, dok je oko 2.000 ljudi, prema grubim procjenama, ostavljeno vani. Oni žive u izuzetno teškim uslovima, nemajući mogućnost da održavaju higijenu i nabavljaju hranu.

U jednom od svojih istupa, Radončić je rekao da su migranti “najveće žarište korona virusa u BiH”, te je naredio zatvaranje centara i potpuno onemogućavanje kretanja za migrante i izbjeglice, prijeteći da, ako ne budu poštovali mjere, “policija ih mora fizički natjerati da budu tamo i zabraniti im kretanje”. 

Još nije registrovana nijedna oboljela osoba među izbjeglicama i migrantima u BiH. 

Uvođenje ovakvih mjera Koalicija za borbu protiv govora mržnje i zločina iz mržnje oštro je osudila, pozivajući se na postojeći Zakon o zabrani diskriminacije. No, njihovo upozorenje skoro da nije privuklo pažnju, čak ni medija. 

Ministar Radončić je najavio i restriktivne mjere za sve koji se ne pridržavaju izolacije, ali i one koji šire dezinformacije, te mogućnost krivičnih prijava. 

Represivne mjere uvedene u dijelovima BiH podrazumijevaju i javno objavljivanje imena osoba u izolaciji. Prvo su to uradile vlasti Hercegovačko-neretljanskog kantona, objavljujući na internetu imena ljudi u izolaciji, uz pojašnjenje kako će na taj način “rasteretiti” lokalnu policiju. 

Ubrzo se oglasila Agencija za zaštitu ličnih podataka upozorenjem da niko ne može na taj način druge ljude stigmatizirati. Ipak, i nakon njihovog saopštenja, ova praksa je nastavljena, i to u drugim dijelovima države. 

Oglasili su se i Branitelji ljudskih prava, pozivajući vlasti u BiH (ali i Crnoj Gori, gdje je ista praksa na snazi) da poštuju pravo na privatnost. 

“Osigurati mjere zaštite u vrijeme pandemije je izazov”, stoji u njihovom obraćanju. “Ali, vjerujemo da takve mjere neće doprinijeti javnom dobru, nego da mogu služiti za stigmatizaciju ljudi koji su izloženi zdravstvenom riziku, te obeshrabriti druge da prijave svoje simptome nadležnim zdravstvenim ustanovama.” 

Bespotrebna frka oko testiranja

Dok se stanovništvo snalazi sa uvedenim mjerama i retraumatizacijom koju one izazivaju, jer mnoge podsjećaju na period rata, niko se ne trudi poslati poruke ohrabrenja, ili dati prostora stručnjacima, što bi, također, moglo imati umirujući efekat. 

Tako niko u BiH sa sigurnošću ne zna koliko imamo testova za COVID-19, niti ko se i kada može testirati. Najčešći odgovor zvaničnika na pitanje o tome koliko ima testova jeste “dovoljno”, a da se testirati mogu samo oni sa izraženim simptomima, te oni koji dolaze iz rizičnih zemalja ili su bili u kontaktu sa zaraženima. 

Fahrudin Solak, član Kriznog štaba Federacije, čak ni ne vidi smisao u masovnom testiranju, koje preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija (SZO). 

“Malo se tu digla bespotrebna frka”, rekao je. “Jesi l’ testiran, nisi l’ testiran, hoćeš se testirat’, nećeš se testirat’… Ako si testiran i pozitivan, ima l’ tableta? Nema. Ima l’ vakcina? Nema. Ima li terapija? Nema.“ 

Problem nedostatka medicinskog osoblja je nešto od čega pati cijeli region, a kao posljedica masovnog odlaska stručnog i sposobnog kadra. U ovom trenutku, u BiH nedostaje epidemiologa i infektologa, a o tome da li ima dovoljno medicinske opreme i kakve je kvalitete, javnost malo zna. 

No, ono čega i te kako ima jesu politička samopromocija i političke igrarije. 

Tako je doktorica Sebija Izetbegović, aktivna političarka i direktorica najvećeg kliničko-univerzitetskog centra u zemlji, a koji se nalazi u Sarajevu, i supruga Bakira Izetbegovića, koji je duže od 20 godina na pozicijama moći u ovoj zemlji, stavila sebe u centar. 

Na njenom službenom FB profilu moguće je naći intervjue i izjave koje je davala, ali i video na kojem, sa maskom na licu, u učionici koja je pretvorena u centar za izolaciju pacijenata, piše na tabli poruku “Radimo za naše građane” i na kraju crta srce, te se udaljava uz glasan smijeh. 

Istovremeno, grad je prekrila džambo plakatima sa svojim potpisom i porukom svima da ostanu

Fotografija preuzeta sa zvanične FB stranice Sebije Izetbegović.

Veliki brat dolazi u BiH

Uz sve ovo dolaze i najave kako bi BiH uskoro mogla uvesti praćenje i pristup osobama putem njihovih privatnih mobilnih telefona, što je u nekim državama već praksa. 

O ovom je ministar Radončić razgovarao sa predstavnicima Češke u BiH, koji su ponudili da, u saradnji sa svojim IT ekspertima, naprave aplikaciju za praćenje osoba kojima je izrečena mjera ograničenja kretanja. Ponuđena je i pomoć kako bi se korištenje ove opreme moglo pravno urediti po standardima EU.

U tekstu koji je objavio Fajnenšel tajms (Financial Times), autor Juval Noa Harari (Yuval Noah Harari) upozorava da kazne i monitoring nisu jedini način da se stanovništvo navede na poštivanje mjera od kojih svi mogu imati koristi. 

“Kada ljudi znaju naučne činjenice i kada vjeruju vlastima da će im prenijeti te činjenice, građanstvo može raditi prave stvari čak i bez toga da ih Veliki brat posmatra preko ramena”, piše Harari. 

Dok gase ljudska prava, koja su ionako na izdisaju u BiH (ako ih uopšte ima), ovdašnji lideri potpuno zanemaruju preporuke i iskustva drugih zemalja, i troše dragocjeno vrijeme koje bi mogli – morali – iskoristiti za nabavljanje testova i masovno testiranje, te liječenje oboljelih. 

Stanovništvo se, u međuvremenu, okreće solidarnosti, dok o mjerama zaštite uglavnom uče putem medija – ne domaćih. Povremeni cinični humor postaje način pružanja otpora, ali i davanja sebi oduška. 

I dok se smiju premijeru koji ne zna staviti masku na lice, dok pokušavaju pobrojati krizne štabove ili shvatiti ima li “dovoljno” testova za ljude kao i za političare, građanke i građani BiH plaše se šta će im ova pandemija sve pokazati i ostaviti kada jednom prođe.K

Naslovna fotografija: Velija Hasanbegović