Bila je to prištinska noć na hevi metal koncertu Living Dead 2019, i sve što sam uspjela pronaći za parti bio je aerodromski suvenir, venecijanska maska, sjajna poput blještavih svjetala u prištinskim kič klubovima, u kojima nikada nisam bila, a u kojima su se, kako sam čula, boce skupocjenog šampanjca razbijale po podovima VIP sekcije. 

Za razliku od toga, ovdje u atmosferi nalik Haloweenu, bila sam okružena dugokosim muškarcima, a svi smo bili oznojeni u ne baš mirišljavoj  garaži u blizini autobuske stanice. 

Jedina druga djevojka koja je učestvovala u šutki bila je jača od mene, nosila je kožnu jaknu i ogrlicu sa šiljcima. Zgrabila me je za ruku da joj se pridružim u mahanju glavama na muziku najpoznatijeg kosovskog hevi metal benda Frisson. Zajedno smo njihale vratovima slušajući živu muziku, povezujući se kao da se poznajemo godinama.

To je ono što muzika radi – transformiše poput đavolje kletve ili Kupidove strijele, čita te, prodire do tebe, šalje te na drugu planetu.

A ako živiš u evropskom eksperimentu getoizacije – što je Kosovo – onda muzika može postati i sunce za Supermena u moru kriptonita. Za one koji nisu skloni metaforama iz stripova: ona će te vratiti među žive kada više niko ne može da ti osjeti puls. 

I možda baš zbog toga što muzičari znaju koja je moć ovih sunčevih zraka kada je u pitanju njihov emocionalni opstanak, naša muzička scena se razvija kao nijedna druga umjetnička zajednica u zemlji, poput ljepila koje spaja slomljene dijelove u svima nama.K

Naslovna fotografija: Majljlinda Hodža (Majlinda Hoxha) / K2.0.