Od septembra 2021. godine Albanija ima novu vladu. Riječ “nova” mnogima bi mogla zvučati zbunjujuće. Naime, Socijalistička partija je u aprilu osigurala treći uzastopni mandat nakon što je na vlasti provela osam godina.

Ova nova/stara vlada upravlja zemljom u kojoj je promjena samo birokratski pečat, dok je opozicija zapala u krizu, rascjepkana, i ponajviše od svega nalik na politički leš. U takvim okolnostima nedostaje odgovarajuća alternativa.

Proteklih nekoliko godina obilježile su optužbe za korupciju, zatim loše upravljanje i zdravstvenom i ekonomskom krizom, neposredna primjena sile te nekoliko skandala. Sada ista stranka koja je bila glavna akterka tih događanja očajnički pokušava “ublažiti” svoj imidž, predstavljajući se progresivnom i — što je najsmješnije — feminističkom.

Dana 15. septembra 2021. godine, poslije 20 sati duge i mučne sjednice Parlamenta, zastupnici/e su izglasali kabinet koji, prvi put u 30 godina višestranačja, čine većinom žene. Od 17 osoba na ministarskim položajima, njih dvanaest su žene. Edi Rama, novi/stari premijer, pohvalio se da će nova vlada “ući u historiju kao prva vlada sa ženskom većinom”. Pritom je iznio konstataciju da je nova vlada vodeća u svijetu kada je riječ o postotku žena u vlasti.

Sve to je prilično ambiciozno za vladu zemlje s 2,8 miliona stanovnika/ca u kojoj je samo ove godine zabilježeno 16 slučajeva femicida. Posljedica je to patrijarhalnog nasilja i činjenice da državne institucije ženama ne garantuju ni sigurnost ni zaštitu.

Mizoginija kao alat

U svom trećem inauguracijskom obraćanju Rama je poručio da se “osjeća ponosnim” što je njegova većina “kao nikada do sada” dala podršku društvenoj borbi da albanske djevojčice, djevojke i žene zauzmu zasluženo mjesto u zajednici.

Sa žaljenjem je istakao i da su se uobičajili “dramatični i nimalo rijetki slučajevi u kojima je djevojčicama obrazovanje zabranjeno”. Prema njegovim riječima, “još uvijek ima mnogo diskriminativnih sila i negativne energije koje rade protiv djevojčica, djevojaka i žena u našem društvu”. U svom obraćanju govorio je i o ekstremnom nasilju s kojim se suočavaju žene u Albaniji.

Na prvi pogled, takve opaske bi se za početak mandata činile gotovo impresivnima, da ih nije iznio Rama. Tim prije što se nikada nije istakao kao neko ko ima visoko mišljenje o ženama.

Prije nego što je ovogodišnja predizborna kampanja zvanično počela, Rama se našao u centru pažnje dok je koristio mizoginiju kao sredstvo borbe protiv svojih političkih protivnika/ca. I to mu nije bio prvi put i o čemu ima mnogo primjera i od ranije.

Štaviše, 2013. godine, Rama je kao novoizabrani premijer imenovao relativno mlade i neiskusne žene na čelo Carinske uprave i Glavne uprave za oporezivanje. Kada je upitan zašto je to uradio, rekao je da je za te poslove izabrao dvije “zonjushe”, što je albanski termin koji se odnosi na adolescentice ili, podcjenjivački, na nevjenčane žene.

Rama je objasnio da na tim funkcijama želi baš takve žene jer su “[mlade nevjenčane žene] najpodobnije [za navedene dužnosti] s obzirom na to da nemaju djecu o kojoj bi se brinule ili muškarce da im kuhaju. One nemaju drugih obaveza osim da napreduju u karijeri.”

Nadalje, Rama je poznat po tome što je ozbiljno uzrujavao nekoliko zastupnica, ponekad i do te mjere da su bile na ivici plača. Među njima su Mirela Kumbaro, Lindita Nikolla i Milena Harito, sve tri bivše ministrice, od kojih su dvije još uvijek prisutne u trećoj Raminoj vladi.

Pošteđene nisu ni novinarke. Mnogi će se sjetiti da je Edi Rama kao gradonačelnik Tirane — pa čak i kasnije, kao ministar kulture — novinarke zvao “kurvama”, pri čemu im je oduzimao i bacao mikrofone na pod kad god mu se ne bi dopali njihovi komentari ili pitanja. Čak ni dan-danas se ne ustručava da maltretira ili ponižava novinarke.

Zahtjevi koji se nisu čuli

Što se tiče spomenutog inauguralnog govora, neko bi se mogao zapitati o kome Rama govori kada spominje ugnjetavanje albanskih djevojčica, djevojaka i žena. Ne mogu, a da se ne složim s njim kada kaže da ne morate ići u zabačena sela da se uvjerite kako se nad ženama zaista vrši nasilje.

Možete samo upaliti TV i poslušati još jedan apsurdan govor premijera ili malo podrobnije analizirati svaku odluku koju je donijela njegova vlada, čak i u ime djevojčica, djevojaka i žena.

Naprimjer, Rama govori o djevojčicama i djevojkama koje se ne mogu školovati dok je Vlada za vrijeme njegovog premijerskog mandata progurala najneoliberalniju reformu visokog obrazovanja u povijesti zemlje. Usljed njegovih reformskih politika Albanija se našla u društvu zemalja s najvišim cijenama školarine u Evropi, što konkretno gledano ostavlja posljedice na žene svih životnih dobi iz najnižih društvenih slojeva.

Ovoj reformi se žestoko usprotivila šira akademska zajednica, što je kulminiralo masovnim studentskim protestima u decembru 2018. godine širom države. Kao posljedica, Rama je bio prisiljen da smijeni pola svojih ministara/ica, uključujući tadašnju ministricu obrazovanja, Linditu Nikollu, koju je u međuvremenu reciklirao u predsjedavajuću Parlamenta.

Za vrijeme tih protesta, koji su trajali više od pet godina, Rama ne samo da nikada nije poslušao studente/ice, već je ujedno omalovažavao aktivistice (koje su najglasnije u studentskom pokretu) nazvavši ih 2015. “kokoškama koje kokodaču”, i to uživo na državnoj televiziji.

Ionako su visoke cijene školarine prepreka za mlade žene u Albaniji, naročito za one iz najsiromašnijih društvenih slojeva — pogotovo ako su k tome još LGBTQ+ osobe ili pripadnice romskih i egipćanskih manjina. Za brojne mlade žene visoko obrazovanje i upis na fakultet također donose bijeg od stega patrijarhalne porodice, porodice koja je često sklona kontroli koliko je i nasilna.

Za te žene odlazak u glavni grad radi studija podrazumijeva osnaživanje, rad i samostalnu brigu o sebi. Studiranje tako postaje prvi korak u odvajanju od porodičnih finansija koje pretežno vode muškarci.

Čelnik koji tvrdi da je socijalist i feminist na vrh liste prioriteta stavio bi uređivanje pristojnog i besplatnog javnog obrazovanja, što je stvarnost u 17 zemalja EU. A Rama obećava da će tamo i odvesti državu.

To bi djevojčicama, djevojkama i ženama olakšalo pristup obrazovanju. One koje se vrate u svoje gradove i sela često se nalaze u dilemi: da li da rade u odjevnoj industriji za manje od 200 eura mjesečno ili da se udaju, vjerovatno za starijeg muškarca, koji će se “brinuti” o njima. Sve u nadi da će u okviru tog aranžmana njihov život biti pošteđen ako se dokraja pokore i samo pokore.

Štake patrijarhata

Rama ipak nije ni socijalist ni feminist. On je patrijarhalni, neoliberalni i poluautoritarni vođa koji iskorištava žene kad god to pogoduje njegovoj agendi. Ovo što vidimo sada ustvari je samo nastavak njegovih starih i već isprobanih praksi.

Edlira Gjoni, stručnjakinja za komunikacije, s pravom naglašava da je Rama “u izbornim godinama navikao igrati na rodnu kartu”. Prisjetila se nekoliko slučajeva (prvenstveno onih iz 2013. i 2017. godine) kada je stavio kandidatkinje na vrh izbornih listi samo da bi ih nakon nekog vremena izbacio s istih, i to ponekad javno i vrlo brutalno.

Gjoni smatra da postavljanje žena na vrh izbornih listi “Rami predstavlja isključivo sredstvo uspostave političke kontrole, superiornosti i apsolutne moći u sferi PR-a”. On je odlučio da se okruži ženama ne zato što je feminist, već zato što je patrijarh.

Evidentno je da žene oko njega prešućuju njegove prijestupe, neprimjerene politike i instrumentalizaciju mizoginije. One nikada ne protivrječe ni Rami ni ostalim muškarcima u stranci i Parlamentu. Naprotiv, prvonavedenog one slave. 

Očit primjer je onaj Elise Spiropali, državne ministrice za odnose s Parlamentom. Naime, Spiropali je više puta uporedila Ramu s Gjergjom Kastriotijem Skenderbegom, historijskom i mitskom ličnošću od nacionalnog značaja za Albaniju.

Štaviše, govori koje su te političarke držale tokom protekle kampanje vrtjeli su se oko Rame ili pak toga da su mu zahvalne. On ih je zauzvrat okarakterisao kao “majke”, “stubove porodice” i “požrtvovane”. Njegove kolegice su prihvatile taj narativ kao kompliment.

I kao da to nije dovoljno, one obično u potpunosti prihvataju njegovu retoriku i ideje ili ih pokušavaju odvesti korak dalje, prema svemu sudeći u želji da pokažu svoju punu lojalnost i poslušnost.

Ove žene su štake patrijarhata. One pomažu u zaštiti patrijarhalnog i društveno-ekonomskog sistema ugnjetavanja i nasilja. To što ih se napada kao žene umjesto da bivaju kritikovane kao ministrice i političarke samo pridonosi vrtlogu nasilja i patrijarhalnosti.

Godine 2020. Mimi Kodheli, parlamentarna zastupnica Socijalističke partije, okrivila je nastavnice za to što je čuvar škole u Babrruu silovao 15-godišnjakinju. Kodheli je rekla da se to dogodilo zato što [nastavnice] sve vrijeme brinu o karminima i mini suknjama umjesto o učenicima/ama.

Rama je muškarce gotovo pa uklonio sa izloga njegove vlade, ali ni u kom slučaju ih nije uklonio iz kruga odlučivanja koji je ekskluzivno muški. Pakujući te kalkulacije u progresivnu retoriku, on pokušava da dalje pokaže svoju dominantnost, zastraši one koji mu se protive (čak i u redovima vlastite stranke) te imponuje dužnosnicima/ama u Briselu kojima je izgleda stalo do suštine koliko i njemu.

On šalje poruku straha, a ne emancipacije i demokratije. Lideri/ke kao što je Rama ne mogu ostati na vlasti, a da bez prestanka ne ulijevaju strah kod onih kojima su okruženi kao i kod ostatka nacije.

On instrumentalizuje feminizam kako bi ga umanjio, što čini potpuno svjesno i s pozicije apsolutne moći. To ga čini opasnijim i od bivšeg premijera Salija Berishe, koji je bio nadaleko poznat po konzervativnosti, nasilju i homofobiji, kao i po tome što je bio naklon staroj albanskoj patrijarhalnoj tradiciji.

Pravi feministi/ce

Rama se, naprotiv — i to naročito u inozemstvu — deklariše kao socijalista, kao širokogrudan lider, kao saveznik LGBTQ+ osoba i žena. Njegova propagandna mašinerija radi na njegovoj promociji kao frajera u adidaskama, kao harizmatičnog i usto opuštenog čovjeka, kao buntovnika i umjetnika. To je puka vježba PR-a, u kojoj prenapuhanih riječi ima napretek, ali djela uopće ne.

On na sebe voli gledati kao na spasitelja Albanaca/ki, na očinsku figuru “primoranu” da agresivno vodi svoju “neposlušnu djecu” zarad same Albanije, a što je konstatovala feministica, prevoditeljica i publicistica Barbara Halla.

U martu 2020. godine, u ranoj fazi pandemije COVID-19, Rama je poslao vojna vozila i vojnike s dugim cijevima na ulicu kada je zabilježeno desetak slučajeva zaraze. U to vrijeme bolnice nisu bile pripremljene niti opremljene za hvatanje ukoštac sa zdravstvenom krizom koja je bila na pomolu.

U Albaniji nema dovoljno ljekara/ki, medicinskih sestara, medicinskih tehničara, lijekova, maski, testova, bolničkih kreveta niti zdravstvenih ustanova — u njoj nema funksionalnog zdravstva. Tada, na početku pandemije, građanima/kama je ponestalo i hrane.

Međutim, država je umjesto toga imala oružje i upriličila je slabo osmišljenu vojnu paradu, u sklopu koje je premijer na ulicama Tirane zaustavljao prolaznike/ce i povišenim tonom im govorio da idu kući.

U njegovoj Albaniji žene nose teret dovođenja cijelog društva u red kao i brige o domaćinstvu, sve dok nastoje spojiti kraj s krajem. Brinu se o djeci, starijima, prljavim šerpama i vešu koje svima treba oprati.

Dok su to radile, neke od njih su ubili njihovi supruzi, momci ili partneri koji u Raminom ekonomskom raju, koji zarađuju dovoljno novca da se osjećaju moćnima i dominantnima, ali samo ispred svojih žena i djece, koje mogu lako pogubiti ili im nanijeti povrede radije nego ih ravnopravno podržavati.

Ti muškarci se nisu rodili kao ubice. Oni su postali ubice u patrijarhalnoj državi i društvu koje nikada nije uspjelo da ih na odgovarajući način obrazuje — društvu u kojem je 2021. godine većina žena nezaposlena ili radi za platu manju od minimalne. Dakle, u društvu gdje su prihodi žena itekako ograničeni.

Kako im ovo društvo ne daje dovoljno novca ni da sebi jednom u mjesecu nabave tampone ili uloške, niti da idu na redovne ginekološke preglede, odgoj djece ili podnošenje zahtjeva za razvod od nasilnog muža nezamislive su opcije.

Edi Rama nije feminist. Vlada koju predstavlja nije feministička. Takva nije ni albanska država, a ni društvo. No, u Albaniji ima feminista/ica. To nisu izolovani, nepovezani pojedinci/ke, već cijeli jedan kolektiv koji raste i prerasta u masovni pokret te koji će se uprkos svemu nastaviti boriti za društvo ravnopravno i pravedno za sve.

A kada okolnosti budu povoljne, što će se desiti radije prije nego kasnije, prvi koji će biti odstranjeni iz “diskriminativnih sila i negativne energije koje rade protiv djevojčica, djevojaka i žena u našem društvu”, kao što kaže Rama, bit će upravo on i njegovo muško društvance.

Masovni feministički protesti koji su nedavno održani u Albaniji te hrabre žene koje i dalje dižu glas obećavaju da će se to i dogoditi. U konačnici, promjena za kojom svi žudimo doći će jedino djelovanjem odozdo prema gore, a ne od lidera kao što je Edi Rama.

Naslovna ilustracija: Zahvaljujemo organizaciji Kolektivi feminist në Shqipëri.

Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu. Kosovo 2.0 snosi odgovornost za sadržaj teksta koji ne odražava nužno stavove donatora.