Slike Orhana Kurtollija prozor su u živopisni svijet fantazije i raskoša. Uz dozu senzibiliteta koji je istovremeno nadrealan, apsurdan i prpošno nestašan, Kurtollijeva djela proizvode obilje neobičnih osjećanja i posve novih asocijacija što se napajaju iz izvora podsvijesti.

Autor se u svojim djelima bavi raznim temama, počevši od intimnih prizora iz djetinjstva pa sve do portretnih studija stvarnih i izmišljenih likova. Međutim, najrobusnije izražaje estetičke vještine sadržao je u slikama Prištine, grada u kojem živi i radi gotovo sedam decenija.

Iza fasade od materijalnih oblika i infrastrukture Kurtollijevi prikazi Prištine otkrivaju nam još jedan sloj grada sastavljen od neuhvatljive mreže želja, uspomena i ideologije. Tako upoznajemo grad kao nešto promjenjivo i potpuno nepotpuno što izranja iz prevrtljivosti mašte.

Rođen 1952. godine u Prištini, Kurtolli je u svom životu kao i u umjetničkoj karijeri svjedočio dvama stoljećima prevrata na Kosovu i u ostatku jugoistočne Evrope. Iako likovnu umjetnost praktikuje još od ranih 70-ih godina prošlog vijeka, kada je postao student Univerziteta u Prištini, Kurtolli nikada nije prošao formalnu likovnu obuku, već je upisao studij medicine kako bi se kasnije mogao zaposliti kao zubar.

To što nije stekao bilo kakvo formalno obrazovanje u oblasti umjetnosti vrlo ironično je samo povećalo osobenost njegovog rada. Kako nije vičan konvencijama srbijanskih i slovenskih akademija na kojima su učili njegovi najpoznatiji savremenici_e, ono što je ubrzalo razvoj Kurtollijevog idiosinkratičnog stila i tematskog usmjerenja jeste upravo njegov autsajderski status.

Priština, kao glavni i najveći grad Kosova, nije bilo samo mjesto odvijanja Kurtollijevog života, već i repozitorij unutar kojeg su se kondenzovale i povezale šire društveno-političke realnosti nacije. Kako i sugerišu njegove slike, Priština postoji kao destilisani mikrouniverzum Kosova u cjelini. Autorove studije grada s tim u vezi se nameću kao koristan alat za vrednovanje kulturnih i historijskih promjena koje su na širem planu pratile Kosovo na njegovom strmovitom putu ka državnosti.

Kurtolli svoje prikaze Prištine opisuje kao pejzaže koje u podjednakoj mjeri sačinjavaju fizički i resursi duha. Njegove slike označavaju različite uzajamne odnose tenzija koje su u temeljima grada, pri čemu su elementi kontrasta i kontradikcije sastojci širokog spektra neočekivanih i suptilno dramatičnih epizoda što se odigravaju na urbanoj pozornici Prištine. U Kurtollijevim urbanim krajolicima pažnja je također posvećena onim najbanalnijim i najprolaznijim elementima grada, i to slično onako kako je posvećena najbajnijim i najneprolaznijim obilježjima.

Što se tiče formalnog izgleda tih pejzaža, najuočljivija je njihova vizualna složenost. Zgrade i ljudi, samo jedni od mnoštva prirodnih i kulturnih objekata, naslagani su jedni na druge, a to nas sprečava da se usredsrijedimo na bilo koji od pojedinačnih elemenata slike.

Detalj sa slike “Pertej Titullit”, privatna arhiva Orhana Kurtollija.

Kurtolli u svojim djelima raskošno portretira Prištinu u svoj njenoj hibridnosti, prikazujući kolaže u kojima se osmanski minareti, kuće, stambene zgrade, albanska kulturna baština, ulični psi, drveće, lica te drugi nadrealni i nedokučivi oblici stapaju u jednom zajedničkom kontekstu. Za Kurtollija je to grad rastrzan između želje za očuvanjem vlastitog sjećanja i vlastitog historijskog identiteta te konkurentnog nagona za napredovanjem prema simboličnoj i društvenoj sutrašnjici.

Kurtollijeve misli odišu nostalgijom prema Prištini njegove mladosti. “Nakon rata”, rekao je Kurtolli, “bilo je teško pomiriti stare obrasce sa novom stvarnošću nezavisnosti. Svaka od deset kuća smještenih s jedne strane ulice, a koje su imale velike, divne bašte, srušena je da bi se mogli izgraditi neukusni neboderi. Meni je takvo uništavanje bilo nerazumno. Brisali su se čak i najmanji fragmenti zajednica koje su nekada bile tu.”

Neposredno nakon rata na Kosovu investitori su revnosno nastojali da ruše i ponovo izgrađuju zapuštene dijelove grada koji su gurnuti u propast ciljanim vojnim intervencijama, protjerivanjima i nemarnim urbanističkim planiranjem za vrijeme jugoslavenske administracije. Intenzitet tog htijenja, kom su išli naruku politički i ekonomski klijentelizam, omogućio je investitorima da veoma lako prenebregnu ionako nedovoljno efikasne arhitektonske kodekse koji su imali za cilj da sačuvaju područne granice i očuvaju spomenike kulture.

Protivljenje nezakonitoj izgradnji tih objekata naišlo je na oštru reakciju moćnih interesnih strana. Što je najtragičnije, otpor je imao za posljedicu ubistvo istaknutog urbanog arhitekta i tadašnjeg šefa Direkcije za urbanizam Općine Priština, Rexhepa Lucija, koje je izvršeno u mafijaškom stilu.

Slike Osmana Kurtollija potvrđuju da zajednica gubi integritet i historijsku svijest, i to usljed navedenih urbanističkih intervencija pod palicom raznih profitera. Tu kritiku je Kurtolli u svom radu jasno i neposredno artikulisao kroz blještave višespratnice koje se podmuklo nadvijaju nad tradicionalnim albanskim kućama, s nestrpljenjem očekujući da zauzmu dragocjenu zemlju na kojoj su izgrađene.

Detalj sa slike “Pertej Titullit”, privatna arhiva Orhana Kurtollija.

U Kurtollijevim prikazima Prištine izražena je zaokupljenost načinom stanovanja koji nije puko fizičkog, već i egzistencijalnog karaktera. Na mnogim njegovim slikama grada vidimo i njega samog utkanog u scenu kako stoički posmatra prostor kojeg je dio. 

Interesantno je to da je Kurtollijevo prisustvo unutar slika isključivo periferno. Dakle, on obitava na ivicama i svojevrsna je fusnota u poređenju sa drugim komponentama, na koje je stavljen veći fokus. Iako je Kurtolli maštoviti sukreator Prištine, njegova marginalnost u kontekstu šireg urbanog pejzaža daje nam do znanja da nema autoritet nad onime što stvara.

Grad kao da proizlazi sam iz sebe, i to bez krajnje kontrole umjetnika koji rukovodi svojim radom. U raskoraku između suparničkih poriva individualne i kolektivne volje, grad odlučno ostaje nedovršen.

Kurtollijeve slike upućuju na to da Priština ne izvire iz jednog izvora. Naime, njeno postojanje se očituje kao neka vrsta Tezejevog broda, čija suština opstaje uprkos tome što se njegovi pojedinačni dijelovi stalno mijenjaju. Kurtolli se stoga opire ideji da se istinski identitet Prištine može slijediti do jedinstvenog izvora te ukazuje na to da grad niče iz izuzetno kompleksnog čvorišta sjećanja, nadanja i spekulativnih razmišljanja koje se stalno mijenja.

Cigleni kosturi poluizgrađenih kuća zamrznutih između dovršetka izgradnje i propasti raštrkani su po padinama koje okružuju Prištinu. Budući da ih najčešće grade porodice koje očekuju prinove ili pak osobe iz dijaspore koje namjeravaju da rezervišu zemljište, ti objekti nam otkrivaju da se grad mijenja te da će se uskoro naseljavati na nove načine.

Mada će vrijeme neumitno izmijeniti urbani krajolik Prištine, Kurtolli se i dalje nada da će mlađe generacije kosovskih građana_ki uspjeti da postignu balans između primjene neophodnih mjera na planu urbanističkog razvoja te očuvanja najznačajnijih elemenata materijalnog, opipljivog naslijeđa grada. “Mladi imaju jedinstvenu priliku da utječu na stvaranje grada i države”, kaže Kurtolli.

“Oni su odrasli u poraću, pa tako na specifičan način poimaju bolne gubitke i osjećaj mogućnosti koji se rađa pošto težak sukob naruši život.” Dok se Priština kreće prema horizontu svoje bliske budućnosti, Kurtollijeva vizualna promišljanja ustvari nas podsjećaju da će mašta poslužiti kao ključna sastavnica aktualnog preobražaja i grada i društva u koje je grad ugrađen.

U ovom članku nalaze se detalji sa umjetničkih slika Orhana Kurtollija koje su nedavno su prikazane u okviru izložbe “Moshe: Priča u kontinuitetu” — kustoskom projektu koji je organizovao Albert Heta, a koji je inspirisan odabranim djelima Orhana Kurtollija kao i njegovom privatnom arhivom. Izložbu je pripremio Stacion — Centar za savremenu umjetnost u Prištini, a održana je u izložbenom prostoru ove ustanove pod nazivom “Klubi i Boksit”. Više informacija glede izložbe možete pronaći ovdje. Autor se zahvaljuje umjetničkom direktoru Staciona, Albertu Heti, na trudu uloženom u osmišljavanje i organizovanje izložbe te programskoj asistentici, Laureti Hajrullahu, na organizaciji prepiske sa umjetnikom.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.