“Ne brini, još si mlad/a”, “Nema veze, svakako ti je potrebno iskustvo”, “Ne brini, navići ćeš se”, “Samo nek se živo i zdravo, a posao će doći.” Ne sumnjam da su ovo svima nama govorili pri ulasku na tržište rada.

Prvi put sam se zaposlila u septembru 2014, sa svojih 20 godina — još uvijek sam pohađala dizajnersku školu. Radila sam kao asistentica u jednom studiju za grafički dizajn. Nisam bila toliko dobro plaćena, ali to je bila moja prva stepenica u karijeri.

Alarm sam uvijek navijala rano da bih se što bolje držala rasporeda te da bih ostavila dobar utisak kao nova zaposlenica. Moja svakodnevnica se u potpunosti promijenila. Nisam više išla na spavanje u isto vrijeme kao prije niti sam više mogla spontano izlaziti sa prijateljima_cama. Sve se moralo planirati unaprijed. I sve se vrtjelo oko toga da “sutra radim”. Moram priznati, ponekad je to bila dobra “vadiona”.

Moj prvi zadatak bio je da pomažem pri razradi dizajnerskih zahtjeva, drugim manjim dnevnim dizajnovima i uređivanju fotografija. Mislila sam da će početni entuzijazam nastaviti da me drži, ali griješila sam. Entuzijazam je splasnuo u prvih nekoliko dana. Zbilja radnog mjesta je ubrzo uništila nadobudnu predstavu koju sam stvorila kao studentica. Presudili su obim i pritisak posla, koji su ponekad nadilazili moje kapacitete. Presudili su toksično okruženje, nastojanje kolega_ica da budu bolji jedni od drugih kao i zaposlenici koji su mlađe zaposlenice posmatrali kao seksualne objekte.

Sve to je potrajalo tri ili četiri mjeseca. Na kraju sam se zapitala: “Da li ja ovo zaista želim ili kompanija u kojoj radim ne zadovoljava moje uslove?” Ta pitanja su se intenzivirala kada sam saznala za važnost ugovora, osiguranja i godišnjeg odmora na radnom mjestu.

A na mom prvom “pravom” poslu toga nije bilo. Nisam imala ugovor o radu, poslodavci nisu uplaćivali premiju osiguranja, a trajanje godišnjeg odmora bilo je samo par dana, eto, čisto da poslodavci mogu reći da postoji. Možda i nisam poznavala Zakon o radu. No, kad bolje razmislim, to nije bilo ništa drugo do eksploatacija krhkosti zaposlenih od strane poslodavaca, koji su dobro izučili zakon. Tako im je odgovaralo.

Također je bilo čudnih i neprijatnih situacija. Sjećam se momenta kada sam prvi put predstavila svoje radove na ulicama, i to u vidu bilborda i reklama. Sjećam se emocija koje su me prožimale dok sam te radove pokazivala ljudima. Nisam znala da li zazirem od mišljenja drugih ljudi ili od toga da bi mogli pronaći grešku. Ipak, stalno imam na umu ono što nam je jedan profesor govorio skoro svake sedmice: “Cijeli svijet vidi grešku dizajnera.” Bilo je i neprijatnih situacija u radu sa klijentima_cama, čiji je prvi utisak bio da sam “nova” — nisu me shvatali ozbiljno s obzirom na to da “nova” zaposlenica obavlja zadatak.

Štaviše, počela sam da razmišljam i da se pitam kakva je veza između posla koji sam obavljala za kompaniju i mene kao autorice. Kako funkcioniše autorsko pravo, kome idu zasluge i imam li pravo da objavim te radove u okviru portfolija? U idealnim okolnostima, ti odgovori se mogu pronaći u ugovoru o radu. Ali ja ga nisam imala.

Dala sam otkaz nakon deset mjeseci. Ipak, pritisak i gorak okus koji mi je moje prvo radno iskustvo ostavilo u ustima nisu me napustili, a naročito ne pomisao da ću isto okruženje i identičan tretman pronaći na novom radnom mjestu.

Na svoje prvo radno iskustvo mogu se žaliti koliko hoću, ali ne mogu poreći da mi je taj period bio škola. To me je naučilo da se moram suočiti sa svojim okruženjem i iskoristiti svaku situaciju.