Portal Kallxo objavio je početkom septembra članak pod naslovom “Radio-televizija muškaraca”. U njemu je preispitan način na koji je Radio-televizija Kosova (RTK) kao javni emiter zaposlila nove izvršioce viših rukovodećih funkcija, i to konkretno funkcija zamjenika direktora, direktora Radija i šefa Zajedničkih službi.

Kako se navodi u tekstu, Ilire Zajmi, novinarka i rukovoditeljica Centra za stručno usavršavanje RTK, Flora Durmishi, radijska urednica za kulturu, i Mihrije Beiqi, rukovoditeljica Odjeljenja za pravna pitanja RTK, doživjele su diskriminaciju na mediju koji je njihovo radno mjesto već duže od dvije decenije.

Iako su u konkursnoj proceduri imale najveći broj bodova, nijedna od njih tri nije izabrana na glasanju održanom u Upravnom odboru RTK, koji je Skupština Kosova — obećavši da će javni emiter biti reformisan — postavila krajem 2021. godine. Odbor od tada sačinjavaju četiri članice i četiri člana, što se smatra pomakom na planu rodne ravnopravnosti.

Uprkos jednakoj zastupljenosti rodova unutar Odbora, pomenute tri radnice nisu imenovane na rukovodeće funkcije, već njihovi kolege. Dakle, mada su u procesu vrednovanja koji su obavile nadležne komisije za zapošljavanje ostvarili gori uspjeh, muškarcima je data prednost.

Zajmi, Durmishi i Beiqi skoro godinu dana kasnije odlučile su da izađu u javnost sa svojim iskustvom — i tako su dale intervju za Kallxo, koji je stavio pod lupu cijeli postupak zapošljavanja te rad Upravnog i Odbora za evaluaciju kao i ostatka rukovodstva RTK.

Iako su u njemu ispričane priče tri žene, pri čemu je objelodanjen njihov položaj koji je i te kako težak i obeshrabrujući, članak je mogao poslužiti kao povod za preispitivanje i kritiku rodne diskriminacije na radu.

Civilno društvo reaguje, ali šta je sa medijima?

Kao i u drugim slučajevima diskriminacije, organizacije civilnog društva reagovale su u roku od nekoliko sati. Mreža žena Kosova u javnoj reakciji je iskazala podršku Zajmi, Durmishi i Beiqi naglasivši da je RTK kao jedini državni emiter “dužna da emancipuje građane_ke” te da “treba ne samo da bude svijetli primjer usklađenosti sa zakonskom regulativom, već i da promoviše rodnu ravnopravnost kao vrijednost unutar kosovskog društva”.

Edi Gusia, direktor Agencije za rodnu ravnopravnost koja je u sastavu Kancelarije premijera, u reakciji na Kallxov članak poručio je sljedeće: “Shodno Zakonu o zaštiti od diskriminacije, tri kandidatkinje imaju pravo da podnesu tužbu najkasnije pet godina nakon što se diskriminacija desila odn. u momentu kada shvate da se diskriminacija desila.” Oglasili su se i zastupnici_e iz vodećih političkih stranaka.

Osam dana nakon objave članka reagovalo je i Udruženje novinara Kosova (UNK). “Smatramo da je ovime Upravni odbor RTK propustio priliku za afirmaciju rodne ravnopravnosti unutar ciijele institucije iako je njegov sastav izabran po principu jednake rodne zastupljenosti”, piše u saopštenju UNK.

RTK kao medij koji se finansira iz poreza aktivno mora raditi na unapređenju rodne ravnopravnosti, ljudskih prava i demokratizacije društva. Nažalost, javni emiter je pao na ispitu ravnopravnosti u svojim redovima.

Isti ispit nisu položili ni drugi mediji, a s obzirom na to da su pretežno objavljivali reakcije civilnog društva, političara_ki, UNK i pojedinaca_ki iz medijske sfere. Potrebno je uložiti više truda da bi se uslovile odgovornost i spremnost na preuzimanje odgovornosti te transparentnost.

Mediji u izvještavanju nisu iskoristili priliku da skrenu pažnju na problem nezaposlenosti žena. Imajući u vidu aktualnu poplavu debatnih emisija, neke su mogle biti posvećene nezaposlenosti kao i drugim problemima s kojima se žene svakodnevno susreću na tržištu rada. Informativne redakcije su sa stručnjacima_kinjama, pravnicima_ama i aktivistima_kinjama svakako mogle razgovarati o tome zašto je po podacima Agencije za statistiku Kosova učešće žena u radnoj snazi kontinuirano nisko.

No, mimo svega ovoga, mediji su propustili šansu da upitaju vlasti koji je njihov stav o rodnoj pravdi. Takođe su mogli podsjetiti kosovske institucije, javnost i rukovodstva državnih i privatnih preduzeća da bi trebalo da poštuju Zakon o rodnoj ravnopravnosti, Zakon o radu i Zakon o zaštiti od diskriminacije.

Na pitanje zašto je reakcija medijskih kuća na ovaj slučaj bila mlaka nije lako ponuditi odgovor. Možda je između ostalog razlog to što im je od navedenog važnija politika? Možda je i to što medijski radnici_e nisu htjeli da daju više prostora slučaju? No, kakva bi reakcija uslijedila da se nešto slično desilo na njihovom radnom mjestu?

Ishodište rasprave trebalo bi da bude upravo pretpostavka da je rodna diskriminacija u suštini političko i pitanje od presudnog značaja za društvo.

Usljed reakcije na slučaj, bez obzira na to zašto je bila mlaka, prema ženama ionako neprijateljski i tlačiteljski nastrojena sredina postala je još isključivija. Medijski sektor i dalje služi patrijarhatu, koji je duboko ukorijenjen i u mnoge druge djelatnosti. Ispod objave vezane za članak Kallxa neko je ostavio komentar: “Na RTK rade kurve.” Dokaz je to seksističkog okruženja, a neosporno i posljedica činjenice da mediji ne problematizuju seksizam kao ni diskriminisanje žena.

Možda neki očekuju od žena da “promijene pol” kako bi mogle uživati ravnopravan tretman, kao što je jedan korisnik interneta istakao u komentarima nakon što je na društvenim medijima objavljen jedan od rijetkih izvještaja o slučaju.

Društvo je prema ženama oduvijek gajilo izvjesna očekivanja. Sada je došlo vrijeme da jedno od očekivanja postane rodna ravnopravnost. Dešavanja poput ovih i ovakvih treba da nam služe kao šlagvort za preispitivanje isključivosti i insistiranje na tome da mediji podrže napore usmjerene ka postizanju ravnopravnosti.

Naslovna fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.

Ovaj članak je zasnovan na podacima proisteklim iz praćenja medija koje je obavila Mreža za izveštavanje o različitosti 2.0 (Reporting Diversity Network 2.0), uz finansijsku podršku Evropske unije, Balkanskog trusta za demokratiju, projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država i Ministarstva spoljnih poslova Norveške.

Isključivu odgovornost za ovaj članak snose Kosovo 2.0 i članice mreže te njegov sadržaj ne odražava nužno stavove Evropske unije, Ministarstva spoljnih poslova Norveške, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država ili njihovih partnera.