Dana 4. augusta 2018. godine, Ljum Đika (Lum Gjika) i njegova supruga su u jednom restoranu u Prištini pojeli piletinu. Poslije ručka morali su zatražiti medicinsku pomoć.

Ljumova supruga se žalila na ošamućenost, nagon za povraćanjem i želučane tegobe čak i nekoliko sati nakon što su jeli i vratili se kući. Nepuna dva dana kasnije, isti simptomi su se javili i kod Ljuma.

“Bilo je ljeto; vani je bilo vrlo toplo i sjećam se da sam se sav tresao od jake groznice”, kaže Ljum, tridesetogodišnji ekonom koji je uslijed tih problema pet dana morao izostati s posla.

Ljum Đika i njegova supruga su se u augustu 2018. godine otrovali salmonelom iz piletine koju su pojeli u jednom prištinskom restoranu. Fotografija: Arberi Krasnići (Arbëri Krasniqi).

Ljekarskim pregledom na Klinici za infektivne bolesti Univerzitetskog kliničkog centra u Prištini (UKCK) kod njih je dijagnosticirano trovanje uzrokovano bakterijom salmonela (Salmonella). Ova bakterija se prenosi hranom, pri čemu se pretežno može naći u jajima i pilećem mesu. Iz Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) navode da je salmonela jedan od najrasprostranjenijih patogena u hrani kojim se svake godine zaraze milioni ljudi, 

Osim glavobolje i bolova u stomaku, povišene tjelesne temperature, povraćanja i dijareje, posljedice trovanja ovom bakterijom mogu biti smrtonosne naročito za djecu i starije osobe budući da salmonela dovodi do teške dehidracije.

Trovanje hranom također može biti izazvano konzumacijom hrane ili vode zaražene drugim vrstama bakterija, parazita, virusa, toksina i raznih hemikalija. Hrana postaje nesigurna kada se kontaminira negdje u proizvodnom lancu — na putu od farme do stola. Uzroci zaraze mogu biti narušeno zdravlje životinja ili biljaka, neadekvatna obrada proizvoda, neuslovno skladištenje i sl.

Prema podacima koje je K2.0-u proslijedio Državni institut za javno zdravlje (DIJZ), salmonelu se svrstava među najraširenije bakterije koje se prenose hranom na Kosovu, dok je na drugom mjestu ešerihija koli (Escherichia coli, odn. E. coli). Nadalje, rotavirus i hepatitis A su najzastupljeniji virusi koji uzrokuju trovanje hranom.

Valjbon Krasnići (Valbon Krasniqi), epidemiolog Klinike za infektivne bolesti UKCK-a, ističe da se simptomi trovanja salmonelom obično javljaju šest sati do četiri dana po unosu kontaminirane hrane u organizam. “Pored bolova u želucu, pacijent/ica može dobiti napade povraćanja i dijareju”, dodaje on.

Ljum je i ove godine doživio trovanje hranom. Ovaj put je pojeo jaja u jednom restoranu uoči mise, 11. augusta.

“Malo prije nego što sam krenuo u crkvu, vid mi se počeo mutiti”, prisjeća se on. “Napustio sam misu ranije i odmah otišao na kliniku, gdje su mi rekli da sam se otrovao.”

Iz Agencije za statistiku Kosova (ASK) ukazuju na to da građani/ke Kosova izdvajaju više od polovine svojih porodičnih budžeta za hranu. U roku od deset godina, u periodu od 2007. do 2017. godine, prosječni budžet domaćinstava se udvostručio, ali i količina novca koju kosovske porodice troše u restoranima i hotelima. Ti izdaci su se godišnje povećavali za 100 do 200 eura.

Epidemiolog Valjbon Krasnići objašnjava da se simptomi trovanja bakterijom salmonelom mahom javljaju šest sati do četiri dana nakon konzumacije zaražene hrane. Fotografija: Arberi Krasnići.

Čestim konzumiranjem hrane van kuće povećava se rizik od trovanja hranom, posebno u restoranima brze hrane. “Uzmemo li u obzir trendove u drugim zemljama kao i sve učestaliju konzumaciju brze hrane, broj slučajeva trovanja je vjerovatno u porastu”, napominje Krasnići.

Pošto se dva puta otrovao, Ljum naglašava da je puno obazriviji kada je riječ o porijeklu hrane koju jede te da sada redovnije jede kod kuće.

U jednom sličnom slučaju, Visar Durići (Duriqi) je sredinom juna 2018. godine na svom putovanju prolazio kroz okolicu Gnjilana. Odlučio je svratiti u lokalni restoran Garden i naručio je pileći rižoto sa sosom od gljiva. Na hrani koju je dobio nije primijetio ništa čudno, no oko šest sati kasnije na sebi je uočio prve znakove trovanja.

“U početku sam snažno povraćao i gotovo u potpunosti sam dehidrirao”, izdvaja on. “Potom sam zbog dijareje u roku od 24 sata čak i do 12-13 puta morao ići u toalet.”

Tog dana su se otrovale i mnoge druge osobe koje su u istom restoranu imale svoj iftarski obrok. Prema podacima Agencije za hranu i veterinarstvo (AHV), 130 gostiju/šći tog ugostiteljskog objekta zatražili su medicinsku pomoć.

Ljamir Tači (Lamir Thaçi), glasnogovornik AHV-a, poručuje da je institucija koju predstavlja uzela slučaj u razmatranje na zahtjev Ureda državnog tužitelja. Analizom Agencije nedugo zatim potvrdili da je sporna hrana sadržala bakterije salmonelu, stafilokok i ešerihiju koli.

.

Visar Durići je jedan od 130 ljudi koje su u junu 2018. godine doživjele trovanje hranom u gnjilanskom restoranu Garden. Fotografija: Arberi Krasnići.

Stafilokoka je bakterija uglavnom prisutna na ljudskoj koži i u sistemu organa za disanje, a prenosi se zaraženom hranom. Ova bakterija ispušta toksin koji po unosu u organizam izaziva mučninu, jako povraćanje i povišenu tjelesnu temperaturu. Najpogodnija hrana za njeno širenje su jaja, mesne prerađevine, salate i mliječni proizvodi.

Ešerihija koli je pak vrsta bakterije koja obično dovodi do iritacije želuca i trovanja hranom. Najčešće ju se može naći u mliječnim i proizvodima od crvenog mesa, dok do zaraze većinom dolazi prilikom konzumacije hrane prljavim rukama.

Kako ocjenjuje AHV, ove bakterije su pronađene u miješanoj salati i sosu od gljiva koje je restoran Garden imao na svom jelovniku.

Nakon ljekarskog pregleda na Klinici za infektivne bolesti UKCK-a, Durićiju je preporučeno da ostane u bolnici radi daljnjih pretraga, ali on je potpisao dokument kojim je svojevoljno odbio hospitalizaciju. Simptomi trovanja kod njega su se zadržali još otprilike sedam dana.

“Bilo kakvu hranu ili piće koje sam pokušao unijeti u sebe moj probavni sistem je izbacivao ili dijarejom ili povraćanjem, stoga sam preživljavao jedino zahvaljujući infuziji”, kaže Durići, koji je zbog svog stanja obavio pregled i u jednoj privatnoj bolnici. Ipak, dijagnoza je ostala ista.

Još jedno grupno trovanje dogodilo se 16. maja u Glogovcu. U jednoj od lokalnih kebabdžinica otrovalo se oko 100 građana/ki, od kojih je većina tamo iftarila. DIJZ je analizom pronašao otrovne bakterije u gotovo svim jelima koja se nalaze u ponudi u tom ugostiteljskom objektu.

Prema podacima koje je DIJZ dostavio K2.0-u, u 2017. i 2018. godini prijavljena su ukupno 4174 slučaja trovanja hranom.

Epidemiolog Krasnići konstatira da je stvarna učestalost trovanja na Kosovu uvijek veća u odnosu na prijavljeni broj slučajeva. Osobe s blažim simptomima ne traže ljekarsku pomoć, a neki se radi liječenja javljaju u privatne klinike. “Kao rezultat toga, [ti slučajevi] nisu registrirani kao slučajevi trovanja, imajući u vidu činjenicu da u zdravstvenim ustanovama ne postoji adekvatan sistem za dokumentiranje takvih problema”, ističe on.

U izvještaju o globalnoj raširenost bolesti koje se prenose hranom objavljenom 2015. godine, SZO procjenjuje da otprilike 600 miliona ljudi širom planete obolijeva uslijed konzumacije zaražene hrane, pri čemu svake godine život izgubi njih 420 000. Iz ove organizacije objašnjavaju da su od bolesti koja se prenose hranom u prvom redu ugrožena djeca dobi do pet godina i stanovništvo koje živi u siromašnim dijelovima svijeta.

Sigurnost hrane obuhvaćena je pravom na “adekvatan standard” življenja koji je reguliran Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima te Međunarodnim sporazumom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Povrh toga, u Uredu visokog komesara UN-a za ljudska prava upotrebljava se termin “pravo na hranu”, za koju iz te institucije naglašavaju da bi trebala biti “dostupna, pristupačna i ispravna”. Sigurnost hrane je sastavni dio prava na adekvatnu ishranu. “Hrana bi trebala biti sigurna za konzumiranje i u njoj ne bi smjelo biti štetnih supstanci kao što su one koje nastaju u industrijskim i poljoprivrednim procesima; u te supstance spadaju tragovi pesticida, hormona ili veterinarskih lijekova”, navedeno je u brošuri “Pravo na adekvatnu hranu”.

Generalna skupština UN-a nedavno je proglasila 7. juni Svjetskim danom sigurnosti hrane, koji je prvi put obilježen ove godine pod sloganom: “Sigurnost hrane tiče se svakoga.”

Na Kosovu, u tekstu Zakona o hrani piše da sigurna hrana “ne može da ima negativan uticaj po ljudsko zdravlje ukoliko je proizvedena i konzumirana u skladu sa njenom namenom”.

S druge strane, česta trovanja, pokvareno meso, skandali vezani za artikle isteklog roka trajanja, prodaja mliječnih proizvoda na javnim tržnicama bez kontrole, neodgovarajuće///neregularno klanje životinja kao i druge nepravilnosti/// ukazuju na probleme u vezi s  garantiranju/// sigurnosti hrane.

Neusklađenost sistema provjere i prijave

Prema Zakonu o hrani — koji je stupio na snagu 2009. godine — glavni organ nadležan za sigurnost hrane na Kosovu je AHV koji se za sigurnost brine posredstvom veterinarskog (odgovornog za proizvode životinjskog porijekla), sanitarnog (odgovornog za kontrolu higijene) i fitosanitarnog inspektorata (odgovornog za proizvode biljnog porijekla).

Glasnogovornik AHV-a, Ljamir Tači, ocjenjuje da je provjera hrane u zemlji “u istom rangu s kontrolama u zemljama članicama Europske unije”.

“S odgovornošću mogu reći da prehrambeni proizvodi dostupni na kosovskom tržištu ne mogu biti okarakterizirani kao sumnjivi”, poručuje Tači, te dodaje da “građani/ke vjeruju” Agenciji.

Glasnogovornik Agencije za hranu i veterinarstvo Kosova, Ljamir Tači, izdvaja da je provjera hrane na Kosovu u istom rangu s onom u zemljama Europske unije, uz to da potrošači/ce ne bi trebali sumnjati u kvalitet prehrambenih proizvoda koje kupuju. Fotografija: Arberi Krasnići.

Međutim, institucije na Kosovu jedne s drugima nedovoljno sarađuju u inspekcijskim poslovima.

Iz AHV-a napominju da je jedan od najkompleksnijih izazova u ovoj oblasti manjak inspektorskog kadra. Naime, Agencija na raspolaganju ima 71 graničnog i internog inspektora/icu. Kada je usvojen Zakon o hrani, očekivalo se (s obzirom na Član 39.) da će ova institucija u svoj sastav uključiti općinske inspektore/ice i angažirati ih u kontroli hrane. Europska komisija je u godišnjem Izvještaju o napretku konstatirala da je donošenjem ovog zakona ostvaren napredak, no spajanje inspektorata još uvijek nije finalizirano.

Iako i dalje vrše inspekcije, općinski inspektori/ce Agenciji ne šalju inspekcijske izvještaje.

Tako primjerice informacije koje je K2.0 dobio od Općine Priština demonstriraju da je Uprava za inspekcijske poslove tokom 2018. i 2019. godine na teritoriji glavnog grada provela 199 higijensko-sanitarnih inspekcija u većem broju tržnica, pekara, vrtića i restorana radi utvrđivanja valjanosti skladištenja prehrambenih namirnica, pri čemu je provjeravan i rok trajanja.

“Neprestano obavljamo inspekcije u skladu s našim planom rada ili rasporedom rutinskih inspekcija … i to u pogledu higijensko-sanitarne kvalitete raznih prehrambenih proizvoda”, istakli su iz Uprave putem elektronske pošte. Prema navodima predstavnika/ca ovog tijela, inspektori/ce se pretežno susreću s artiklima isteklog roka trajanja i s lošim sanitarnim uslovima.

Budući da općinski inspektori/ce AHV-u ne dostavljaju inspekcijske izvještaje, na Kosovu ne postoji institucija koja prikuplja i obrađuje sve podatke o sigurnosti hrane na državnom nivou.

Tači kaže da to nije posljedica odsustva volje AHV-a. “Ispunili smo sve zahtjeve koji su nam upućeni i ujedno smo s 99% općina potpisali memorandume o saradnji radi premještanja inspektora/ica, što je proces koji do sada nije realiziran zbog problema vezanih za prijenos općinskih sredstava u našu kasu”, objašnjava on.

Član 27. Zakona o hrani nalaže Agenciji pripremu periodičnih i godišnjih izvještaje o provedenim inspekcijama. U tim dokumentima bi trebali biti evidentirani podaci u vezi s brojem i tipom inspekcija, brojem i tipom obrađenih uzoraka, brojem i tipom lokacija na kojima su inspekcije izvršene, te mjerama poduzetim u slučaju nepoštivanja odredbi navedenih u ovom zakonu.

Agencija do danas nije objavila nijedan godišnji izvještaj o radu niti je putem interneta redakciji K2.0-a poslala neobjavljene godišnje izvještaje, uprkos našem zahtjevu za pristup javnim dokumentima. Na zvaničnim stranicama AHV-a raspoložive su samo opće informacije o njihovom radu i pravnim okvirima, uz nekoliko nepotpunih izvještaja o zvaničnim provjerama. U tim izvještajima ponuđene su određene cifre, ali ne i konkretni nalazi.

Podaci za 2018. godinu koje je AHV učinio dostupnim javnosti prikazuju da je na graničnim prijelazima realizirano 47 000 inspekcija tereta, dok je internih inspekcija bilo 7200. U istom periodu je za potrebe laboratorijske analize prikupljeno i 4650 uzoraka i 987 traka.

AHV godišnje realizira hiljade inspekcija, no javne informacije o radu Agencije su ograničene, a podaci nepotpuni. Fotografija: Arberi Krasnići.

Iz Agencije tvrde da su u toku 2018. godine njihovi službenici/e uklonili više od 775 000 kilograma/litara robe, 197 životinja, 135 košnica i 23 540 sadnica raznih vrsta drveća. Ipak, u izvještajima nije precizirano koji tipovi uzoraka su prikupljeni niti na kojim lokacijama su inspekcije obavljene, kao ni kakvi su konkretni rezultati inspekcijskog nadzora. AHV nije pružila bilo kakve informacije o tome čak ni nakon pismenog upita K2.0-a.

Profesor higijene hrane s Univerziteta u Prištini, Afrim Hamidi, napominje da je potrebno kontinuirano izvještavanje o radu institucija nadležnih za sigurnost hrane zato što je “sigurnost hrane zagarantirana samo onda kada znamo da podliježe rutinskim kontrolama.”

“Osim godišnjih, neophodni su nam i šestomjesečni izvještaji na osnovu kojih će se konzumenti/ce informirati o trendovima sigurnosti hrane u našoj zemlji”, dodaje on.

DIJZ je još jedna institucija koja se bavi nadzorom i istraživanjem bolesti koje se prenose hranom, kao i izradom i provedbom strategije javnog zdravlja na Kosovu. Drita Zogaj, stručnjakinja za ljudsku ekologiju zaposlena u Institutu, naglašava da je AHV nadležan za izradu plana provjere sigurnosti hrane i utvrđivanje tipa uzoraka potrebnih za laboratorijsku analizu koju provodi njena ustanova.

Drita Zogaj je stručnjakinja za ljudsku ekologiju zaposlena u Državnom institutu za javno zdravlje, ustanovi koja pomaže u provedbi testova sigurnosti hrane i laboratorijskih analiza. Fotografija: Arberi Krasnići.

Zogaj izdvaja da DIJZ obično prikuplja uzorke na carinskim terminalima, ali ne i na lokacijama u unutrašnjosti zemlje poput kebabdžinica, tradicionalnih restorana, mesnica itd. “Sarađujemo s AHV-om unutar postojećih pravnih okvira i imamo kapacitete, te je na Agenciji da procijeni da li su ti kapaciteti iskorišteni na pravi način”, poručuje ona.

Stanje u oblasti sigurnosti hrane još netransparentnijim čini nedostatak kvalitetnih informacija o tačnim uzrocima zdravstvenih komplikacija koje mahom proizvodi nesigurna hrana.

Prema podacima koje je K2.0-u proslijedio UKCK, u 2018. godini i prvoj polovini 2019. godine 1165 osoba je hospitalizirano zbog simptoma vezanih za komplikacije unutar gastrointestinalnog i digestivnog trakta (slučajevi akutnog gastroenterokolitisa i akutnog enterokolitisa; vidjeti tabelu ispod) ili zbog “trovanja hranom” kao opće dijagnoze. Te bolesti su uglavnom uzrokovane konzumacijom nesigurne hrane, no iz UKCK-a kažu da ne uspijevaju uvijek detektirati bakterije i viruse koji izazivaju ta oboljenja.

Štaviše, raspoloživi podaci pokazuju da su u većini slučajeva registrirani isključivo simptomi. Samo u 51 slučaju identificirani su i uzroci infekcije, i to kada se radilo o salmonelozi, dizenterijskom sindromu, gijardijazi (lamblija/intestinalis) i amebijazi (vidjeti tabelu ispod)

Simptomi bakterijskog i virusnog trovanja gotovo su identični i prate ih povraćanje, dijareja, grčevi, glavobolja i ošamućenost. Simptomi se povlače u roku od nekoliko sati ili dana, ali epidemiolog Krasnići ističe da se u nekim slučajevima “bakterije ili virusi po ulasku u krvotok mogu proširiti na ostale organe kao što su jetra ili pluća, pri čemu naknadno mogu dovesti do bolesti i drugih posljedica.”

To se događa kada, naprimjer, ešerihija koli uđe u urinarni trakt — što uslovljava hronične infekcije — ili kada dospije u pluća — nakon čega se javljaju problemi u respiratornom traktu, a u rijetkim slučajevima i upala pluća.

Međutim, opasnost leži u tome što ova i slične bakterije mogu razviti otpornost na antibiotike i tako prouzročiti hronične infekcije.

Iz UN-a su ove godine upozorili da ukoliko ne poduzmemo odgovarajuće mjere, zbog bolesti uzrokovanih antimikrobnom rezistencijom do 2050. godine bi moglo umrijeti i do 10 miliona osoba. Prema podacima navedenim u Akcijskom planu EU-a o otpornosti na antimikrobna sredstva, antibiotička otpornost godišnje izazove smrt 33 000 osoba u EU-u.

Antibiotici su na Kosovu široko dostupni bez ljekarskog recepta, dok je u zemlji prisustvo mikroorganizama kod kojih je uočena rezistencija dva do pet puta veće u odnosu na europski prosjek kada je riječ o svim uporedivim antibioticima. Fotografija: Arberi Krasnići.

Izgledno je to da su građani/ke Kosova previše izloženi antibioticima jer ih mogu lako nabaviti bez ljekarskog recepta te zato što koriste proizvode nad kojima nije izvršena provjera prisustva antibiotičkih supstanci. U Strateškom planu o otpornosti na antimikrobna sredstva ocijenjeno je da je koncentracija mikroorganizama kod kojih je uočena rezistencija na Kosovu dva do pet puta veća u odnosu na europski prosjek (kada se radi o svim uporedivim antibioticima). Usto, Kosovo se prema upotrebi antibiotika nalazi u samom vrhu Europe.

Mali broj inspekcija sigurnosti hrane povećava rizik od nekontrolirane zastupljenosti antibiotika i drugih štetnih hemijskih tvari u hranidbenom lancu, između ostalog pesticida, toksina, hormona i teških metala. Prisustvo tih zaraznih tvari u hrani koje prekoračuje dozvoljene vrijednosti predstavlja ozbiljnu i dugoročnu opasnost za ljudsko zdravlje s obzirom na to da štete različitim organima, a uz to su i kancerogeni.

Na Kosovu se u javnosti vrlo rijetko govori o rizičnosti nesigurne hrane.

“Kada skandali koji se odnose na trovanje dospiju u javnost, oni po pravilu odražavaju neadekvatnu provjeru hrane”, konstatira Agim Riša (Rysha), profesor s Odsjeka za prehrambenu tehnologiju Univerziteta u Peći. “Ipak, više sam zabrinut zbog problema u vezi s hemijskom kontaminacijom koje se nikako ne spominje.”

Kako navodi Riša, ti hemijski kontaminanti koje je moguće pronaći u zaraženoj hrani napadaju određene organe u tijelu i mogu mirovati više godina prije nego što se počnu odavati neke simptome. “Ako ne budemo obavljali redovne kontrole… nikada nećemo moći biti sigurni koliki je nivo antibiotika ili pesticida u proizvodima koje konzumiramo”, napominje Riša.

AHV nikada nije objavila podatke ili istraživanja o koncentraciji hemijskih zagađivača u prehrambenim artiklima dostupnim na kosovskom tržištu.

S druge strane, iz DIJZ-a izdvajaju da u njihovim laboratorijama nikada nije testirana koncentracija tih komponenti.

“Takva istraživanja ne provodimo jer to nije u našoj nadležnosti”, objašnjava stručnjakinja Drita Zogaj. “Plan praćenja i aktivnosti realizira Agencija [za hranu i veterinarstvo], od koje mi zavisimo, kao i od uzoraka koje nam šalju.”

Afrim Hamidi s Univerziteta u Prištini naglašava da je opća situacija u oblasti sigurnosti hrane “poražavajuća”.

“Potrošači/ce plaćaju tu hranu”, dodaje on. “Ne samo da je njihova nutritivna vrijednost nikakva, već ti artikli dovode i do trovanja.

Međutim, profesor Riša ocjenjuje da nedostatak koordinacije između nadležnih institucija pokazuje da Kosovo nije izgradilo kvalitetan sistem provjere ispravnosti hrane. Prema njegovom mišljenju, njihova slaba saradnja “automatski narušava javno zdravlje”.

Mali broj slučajeva završava na sudu i niko ne ide u zatvor

Dana 21. augusta ove godine, nedugo nakon proslave Kurban-bajrama, inspektori/ce su u skladištu Islamske zajednice Kosova (IZK) pronašli 21 tonu pokvarenog mesa koja je tokom praznika trebala biti podijeljena siromašnima.

“U okviru inspekcije … uočili smo da je meso počelo mijenjati boju, dok je iz nekih ambalaža curila krv”, poručio je u izjavi za medije glasnogovornik AHV-a, Ljamir Tači. “To ukazuje na činjenicu da je meso bilo odmrznuto i ponovo zamrznuto, a ujedno je i širilo neugodan miris.”

Iz IZK-a su u saopćenju za medije objasnili da je sporno meso bilo samo jedan dio ukupne količine mesa koju je Zajednica kupila na Kosovu, te da će nastojati saznati zašto je bilo pokvareno i riješiti problem. Iz AHV-a pak tvrde da skladište nije bilo licencirano.

Ured Osnovnog tužiteljstva u Prištini započeo je istragu, no predstavnici/e tog tijela nisu ponudili nikakve dodatne informacije, pa tako ni odgovor na pitanje da li je meso štetno djelovalo na siromašne osobe kojima je bilo namijenjeno.

Također, malo toga se zna i o drugim slučajevima masovnog trovanja hranom, poput onih koji su se dogodili u Gnjilanu i Glogovcu. Razlog je to što pravosudni sistem općenito ne otkriva relevatne informacije.

Oko godinu dana poslije masovnog trovanja u gnjilanskom restoranu Garden, Osnovno tužiteljstvo u Gnjilanu ovog ljeta je podiglo optužnicu protiv osumnjičenog kuhara tog restorana, Fatmira Korčaja (Korçaj), i protiv pravnog lica “Enesi Group” d.o.o (na čelu s Ganimete Behljulji (Behluli)), u čijem se vlasništvu restoran i nalazi. Ipak, iz Tužiteljstva nisu odgovorili na upite o dodatnim informacijama, stoga nije moglo biti potvrđeno da li je sudski proces uopće počeo.

Što se tiče trovanja u glogovačkom restoranu i kebabdžinici Toni, K2.0 je kontaktirao Ured Osnovnog tužiteljstva u Prištini, ali povratnih informacija o tome na koji način obrađuju taj slučaj i do koje faze je istraga došla nije bilo.

Fljorent (Florent) Spahija, pravni zastupnik u Demokratskom institutu Kosova (DIK), kaže da generalno gledano postoji ogroman disparitet između statističkih podataka o trovanju koje objavljuju zdravstvene ustanove i presuda koje izriču pravosudni organi. “Obično je teško dokazati da je krivično djelo počinjeno namjerno, no i nepažnju se mora kažnjavati”, dodaje on.

Prema podacima koje je K2.0-u dostavilo Sudsko vijeće Kosova, sudovi su u razdoblju od 2016. do 2018. godine godišnje obradili manje od 30 predmeta vezanih za proizvodnju i stavljanje u promet štetnih prehrambenih proizvoda, pri čemu je riješeno manje od jedne trećine aktualnih predmeta.

Visar Durići, novinar koji se otrovao u Gnjilanu, ističe da je razočaran zbog toga što ga nijedna od institucija nadležnih za istragu nikada nije pozvala na svjedočenje o trovanju.

Ni brojnost skandala u vezi s nestašicom hrane ni učestalost trovanja hranom nisu natjerali pravosudne institucije da pošalju snažnu poruku onima koji su odgovorni za narušavanje zdravlja građana/ki.

U Krivičnom zakoniku Kosova — konkretno u Članu 261. — navedeno je da proizvodnja i stavljanje u promet štetnih prehrambenih proizvoda predstavlja krivično djelo. “Ko proizvede u nameri da prodaje, proda, iznese na prodaju (sic) ili na neki drugi način stavi u promet prehrambene proizvode, piće ili druge proizvode za koje zna da su škodljivi po zdravlje ljudi, kazniće se kaznom zatvora u trajanju od tri (3) meseca do četiri (4) godine”. 

U slučajevima kada takav prekršaj ozbiljno ugrozi nečije zdravlje, maksimalna preporučena zatvorska kazna je osam godina.

Prema podacima Sudskog vijeća Kosova, nijedan predmet u protekle tri godine nije ishodio izricanjem najstrožije kazne, tj. kazne zatvora.

Podaci pokazuju da su od 18 riješenih predmeta tri okončana izricanjem novčane kazne, četiri izricanjem uslovne kazne, jedan oslobađajućom presudom, dva drugim presudama, sedam posredovanjem ili sličnim metodama, a jedan je zastario.

Na osnovu nekih predmeta može se zaključiti da se malim kaznama problematično ponašanje ne sprečava.

Tako je mesaru Saljiju Škuljićiju (Sali Shkuliqi) Osnovni sud u Peći 2017. godine izrekao uslovnu kaznu u trajanju tri mjeseca zatvora (koju nije morao služiti ukoliko u narednih godinu dana ne bi počinio drugo krivično djelo) te novčanu kaznu u iznosu od 150 eura. U tekstu presude do kojeg je došao K2.0 objašnjava se da je te godine Policija Kosova privela Škuljićija dok je prevozio oboljelu kravu koju je svjesno nabavio i namjeravao zaklati.

U januaru ove godine, od njega je zaplijenjeno 1089 kilograma pokvarenog mesa namijenjenog za javnu potrošnju, zbog čega je Škuljići uhapšen zajedno s još tri osobe.

U presudi Osnovnog suda u Peći navodi se da su “16. januara osumnjičeni Salji Škuljići, Redža Šalja (Rexhë Shala), Muhamet Beriša (Berisha) i Jeton Beriša djelujući u saradnji stavili u promet prehrambene proizvode štetne za zdravlje, čega su osumnjičeni bili svjesni.”

Prostorije u kojima se vrši klanje životinja mora biti licencirano kako bi bili ispunjeni adekvatni higijenski standardi. Fotografija: Arberi Krasnići.

Shodno Krivičom zakoniku, pronađeno meso je ocijenjeno štetnim artiklom imajući u vidu to da je, prema predmetnoj dokumentaciji, obrađeno pošto su osumnjičeni zaklali oboljelu kravu i zato što Škuljići nije licencirao svoju radne prostorije, u kojima su higijenski uslovi bili loši

U dokumentaciji tužiteljstva naglašava se da Muhamet Beriša nije uspio izliječiti kravu, nakon čega je u telefonskom razgovoru Saljiju Škuljićiju ponudio životinju na prodaju. Škuljići je u pratnji Redže Šalje posjetio Muhameta i kupio kravu za 400 eura. Škuljići i Šalja su potom zaklali oboljelu životinju, utovarili meso u automobil i prebacili ga u Škuljićijeve radne prostorije.

“Pio sam čaj u jednoj čajani i igrom slučaja sam sreo dvojicu mesara kojima sam spomenuo da prodajem kravu, i oni su kasnije došli do mene i kupili je”, izjavio je Beriša, kako je navedeno u dokumentaciji tužiteljstva. “Zaklali su je, oderali i istranžirali u mojoj štali, a zatim su odnijeli meso. Krava je bila oboljela i imala je probleme sa stomakom. To mi je potvrdio veterinar koji ju je dva puta liječio injekcijama. Poslije klanja smo vidjeli da su njena pluća bila bijela, nezdrava.”

Škuljići je u svoju odbranu poručio tužiteljstvu da kao mesar radi još od rata, pri čemu se bavi kupovinom, obradom i prodajom mesa.

“Nemam licencu i nisam registrirao svoje poduzeće kod nadležnih organa, niti sam dobio dozvolu za prostorije u kojima se bavim tim poslovima”, izdvojio je on. “Znam da postoji zvaniča procedura klanja životinje … ali ponekad ga se ne držim jer je skup i želim ostvariti profit.”

Na snazi su posebne regulative za različite kategorije aktivnosti vezanih za tranžiranje mesa, njegovo stavljanje u promet i održavanje mesnih prerađevina. Primjerice, Administrativnim uputstvom o licenciranju klaonica, fabrika za preradu mesa i njihovoj inspekciji (Član 23.) propisano je da poslovni subjekti koji se bave tim aktivnostima moraju posjedovati licencu AHV-a, koji mora obavljati inspekcije pogona za proizvodnju i preradu mesa.

Po prijemu informacija o Škuljićijevim aktivnostima, Policija Kosova je o slučaju obavijestila općinske i inspektore/ice AHV-a, koji su zajedno izvršili inspekciju Škuljićijevog radnog prostora. Pored pokvarenog mesa dobijenog obradom oboljele krave, inspektorski tim je pronašao i pokvareno meso drugog porijekla.

Prema AHV-om zapisniku o obavljenoj inspekciji koji se također navodi u optužnici, meso i mesni proizvodi bili su uskladišteni u dvjema prostorijama i u starim zamrzivačima. “Meso je bilo vrlo neprijatnog mirisa i potamnjelo je”, napomenuto je. “Usto, mjesto na kojem je bilo pohranjeno nalazilo se u vrlo lošem stanju i bilo je prljavo, a oprema je bila hrđava, blatnjava i zaprljana đubrivom.”

Škuljići je negirao ove tvrdnje na sudu, rekavši da meso nije bilo namijenjeno za javnu potrošnju. “Kunem se Bogom da ga nisam prodavao; to sam htio dati svojem psu”, kazao je on.

Portal Kallxo.com prenio je navode o tome da su osumnjičeni snabdijevali pojedine buregdžinice kao i proizvođače kobasica i šunke. Iz Suda u Peći istakli su da suđenje još uvijek traje i da konačna odluka i dalje nije donesena.

Fljorent Spahija, pravni zastupnik DIK-a, napominje da bi Sudsko vijeće Kosova pomoću svojih mehanizama kontrole trebalo ustanoviti zašto pravosudne institucije češće ne pokreću sudske procese u tim slučajevima, te ukazuje na predmete koji ostaju nedovršeni zbog zastare. “Ukoliko [suci/kinje] namjerno nisu djelovali, onda bi za to trebali odgovarati”, dodaje on.

Spahija naglašava i da bi država trebala omogućiti prijavu slučajeva trovanja nadležnim institucijama poput policije ili tužiteljstva direktno iz porodičnih medicinskih centara ili bolnica. “Budući da je to krivično djelo, oštećeni ne bi trebali biti prepušteni sami sebi kada žele prijaviti te slučajeve javnim vlastima”, objašnjava on.

S obzirom na manjak povjerenja u institucije i nezadovoljavanje pravde, mnogi nerado pišu čak i žalbe, uprkos posljedicama trovanja.

Nikome se nije žalio ni Ljum Đika, koji kaže da sada — povrh toga što pokušava jesti kod kuće — kupuje proizvode iz Europske unije, zato što vjeruje da će — ukoliko bude trebao podnijeti žalbu — reagirati proizvođači ili nadležni organi iz pojedinih država Unije.

Izvještaj UNDP-a pod nazivom “Puls javnosti” pokazuje da građana/ki najmanje povjerenja imaju u tužiteljstva i sudove u poređenju s drugim tijelima, što oslikava opći nedostatak povjerenja u državne institucije.

S druge strane, AHV je putem elektronske pošte poručio K2.0-u da ne raspolaže preciznim podacima o broju žalbi upućenih Agenciji zbog toga što se žalbe “podnose u različitim formatima, odn. putem telefona, društvenih mreža, dopisa na zvaničnu adresu Agencije i sl.”

Iz Ureda ombudsmana ocijenili su da je potrošačko pravo na pristup sigurnoj hrani važna stavka koja ima trajan učinak na socio-ekonomski razvoj zemlje, kazavši: “Učinkovita prevencija i zaštita potrošača/ica zahtijeva trajno zalaganje i predanost državnih institucija koje su dužne da rade na tome u skladu s važećom zakonskom regulativom.”K

Naslovna fotografija: Arberi Krasnići.

Uredio Artan Mustafa:

Dodatno uredili: Besa Ljuci (Luci), Džek Bučer (Jack Butcher) i Bronvin Džouns (Bronwyn Jones).

Ovaj članak je napisan u okviru drugog kruga Programa stipendija za izveštavanje o ljudskim pravima kome je podršku pružila Kancelarija Evropske unije na Kosovu; kofinansijer programa je projekat pod nazivom ‘Luksemburška podrška civilnom društvu na Kosovu’ koji finansira Vlada Velikog Vojvodstva Luksemburga; programom upravljaju Kosovska fondacija za civilno društvo (KCSF) i Nacionalna zadužbina za demokratiju (NED). Sadržaj članka je isključiva odgovornost Kosova 2.0 i ne odražava nužno stavove donatora.