“Zamisli da…”, kaže Senad*, gledajući pravo u mene nakon što je rekonstruisao taj presudni ljetni dan svanuo prije 21 godinu. Zastaje.

Upoznali smo se sat vremena ranije, u dvorištu kuće njegovog rođaka — ujedno i njegovog komšije — smještenoj u romskom naselju unutar jednog većinski srpskog sela. Senad me je odmah zamolio da mu pokažem ličnu kartu. Povjerenje se ne gradi lako kada su diskriminacija, progon i eksploatacija postali skoro pa dio vašeg genetskog koda.

Epizode zastrašivanja i maltretiranja pod palicom srpske policije koje su trajale sve do kraja rata 1999. godine još uvijek progone porodicu, kao i trauma iz perioda neposredno nakon rata. Nova realnost u posljednjih dvadeset godina isto tako je daleko od pravedne i prijatne. 

Senadov rođak i naš zajednički poznanik rasteretio nam je upoznavanje, stoga Senad u narednih sat vremena u detalje prepričava svoju priču. Završivši, podcrtava ozbiljnost onoga što mi je upravo ispričao jednom ilustracijom.

“Zamisli da ti sad izađeš iz ove kuće, pođeš negdje ulicom i neko te otme”, govori mi. “Bio si na poslu, radio, i otet si. A onda i ubijen.”

– – –

Jednog julskog jutra 1999. godine, četiri Roma — Senad, tada u svojim 20-im, njegov mlađi brat te njihova dva rođaka — napustili su svoje selo i zaputili se u Prištinu, gdje su radili. Izuzetno loši uslovi života, slični onima u kojima žive i danas, primorali su ih da zarađuju za opstanak kratkotrajnim, ad hok fizičkim poslom. Tog dana ih je jedan kosovski Srbin uposlio da mu pomognu u selidbi — napuštao je svoj stan u centru Prištine.

Senad se sjeća da se, dok su snosili namještaj sa sprata, ispred zgrade okupila grupa Albanaca i počela ih vrijeđati zbog toga što su radili za Srbina.

Na lice mjesta su došli vojnici KFOR-a: Srbin je pozvao mirovne snage NATO-a da bi mogao sigurno izaći iz Prištine.

Rat je službeno završen i gotovo 900 000 protjeranih Albanaca/ki nastavilo se vraćati na svoja ognjišta u oslobođenim oblastima. Međutim, situacija se istovremeno usložnjava i otežava.

Većinsko albansko stanovništvo dugo godina je trpjelo ugnjetavanje i aparthejd, u kombinaciji sa sistematskom kampanjom terora, ubijanja i protjerivanja koju su orkestrirali najviši nivoi vlasti u Srbiji i tadašnjoj Jugoslaviji.

U tom vakuumu moći koji je za sobom ostavila srpska ratna mašinerija u povlačenju, Srbi/kinje su se bojali odmazde, usljed čega su u velikom broju bježali prema sjeveru. To što su brojni srpski civili/ke identifikovani kao učesnici/e u zločinima koje su počinile paravojne formacije dodatno je pogoršalo ionako napetu atmosferu.

Proročanstvo o osveti s druge strane se polako obistinjavalo. Samo u prvih nekoliko sedmica od oslobođenja Kosova, aktivisti/ce na terenu zabilježili su niz napada na osobe iz manjinskih zajednica — posebno srpske i romske — kao i na političke protivnike/ce, za što su bili odgovorni osvetnički nastrojeni pojedinci/ke i kriminalne skupine, ali i osobe identifikovane ili povezane s Oslobodilačkom vojskom Kosova (OVK).

Još od dolaska na Kosovo u junu 1999. godine, mirovne snage NATO-a bile su zadužene za zaštitu života osoba ugroženih u periodu neposredno nakon rata. Dužni da zaštite svako lice izloženo nasilnim prijetnjama, vojnici KFOR-a su okružili kamion pun namještaja srpskog stanara, koji je napuštao Prištinu zauvijek. I svi su se zaputili ka većinski srpskom području — svi osim četvorice Roma.

“Rekli su nam da za nas nema mjesta u kamionu”, napominje Senad.

Prisjeća se kako su krenuli pješice prema gradu, a onda su se odjednom pored njih zaustavila dva automobila. Senad tvrdi da su unutra bili Albanci, u civilu, s puškama u rukama. On i jedan od rođaka uspjeli su pobjeći i skloniti se na sigurno, no njegovog brata i drugog rođaka strpali su u auto.

Godinama kasnije, nadležni su predali posmrtne ostatke dvojice muškaraca porodici.

– – –

Senadov otac, koji ni riječi nije rekao dok je njegov sin pričao, uvlači posljednji dim cigarete i u tom trenutku iz njega provaljuje bijes.

“Bio je tek [momak]! I samo je otišao na posao jer je kod kuće imao dvoje male djece koje je trebao nahraniti”, povikao je. “On nije bio ni u JNA [Jugoslavenskoj narodnoj armiji] ni u bilo kojoj srpskoj vojnoj jedinici.”

To uvjeravanje da njegov sin nije bio pripadnik srpskih snaga nije slučajnost. Naime, veći dio javnosti i dan-danas stigmatizuje kosovske Rome/kinje kao dobrovoljne saučesnike u srpskim nepočinstvima.

Počevši od perioda neposredno nakon završetka rata, Evropski centar za prava Roma (ERRC) osuđuje narativ o saučesništvu romskog stanovništva u srpskim zločinima nad albanskim stanovništvom kao neutemeljen. 

I zaista, obimni dokazi koje je ERRC prikupio ukazuju na to da iako je možda nekolicina pojedinaca/ki služila u jugoslavenskoj vojsci i policiji, Romi su uglavnom prisilno radili za srpske vojne i paravojne formacije. Usto su srpske paravojne formacije redovno iskorištavale ranjiv položaj romske populacije, pri čemu su ih tjerali da skupljaju tijela kosovskih Albanaca/ki i sahranjuju ih u masovne grobnice.

Istraživačica ERRC-a i aktivistica Dimitrina Petrova još 1999. godine je poručila da opetovane izjave u kojima se Romi/kinje etiketiraju kao saučesnici/e pridonose generalizovanju svih pripadnika/ca romske populacije na Kosovu kao aktera u etničkom čišćenju koje je vršila srpska strana. Ona je to nazvala “rasističkom klevetom” koja se koristi s ciljem legitimizacije nasilja nad romskim, aškalijskim i egipćanskim stanovništvom u poslijeratnom periodu.

“Naravno, ako se za njih smatra da su lojalni Srbima, zašto se onda na hiljade Roma pridružilo albanskim izbjeglicama dok su bježale u toku NATO-ovog bombardovanja”, pisala je Petrova. “Različite organizacije su u mnogim mjestima prikupile obilje dokaza o tome da su Romi izbacivani iz kuća u istim trenucima i u istim operacijama kao i Albanci.”

Na Kosovu se ustalio narativ prema kojem su Romi/kinje tokom rata dobrovoljno kolaborirali sa srpskom stranom, ali dokazuje se da su te tvrdnje neosnovane. Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

U romskim, aškalijskim i egipćanskim naseljima u brojnim gradovima i selima koja je posjetio K2.0 još uvijek su živa sjećanja na progon koji su vršile srpske snage. Međutim, u rascjepu između dvije strane gdje se neutralnost nije tolerisala, sloboda je za Rome/kinje, Aškalije/ke i Egipćane/ke došla kasnije negoli za većinu populacije.

Onemogućavanje prepričavanja mučnih iskustava ponajbolje se može opisati riječima koje je izrekao jedan Rom u svojim 50-im godinama.

“Sjećam se da su mi pripadnici srpskih paravojnih jedinica u toku 90-ih više puta govorili: ‘Prvo ćemo da završimo s Albancima, a onda i s vama.’ Jednom su me gadno pretukli”, otkriva. “Kad su došli Albanci, rekli su nam da smo saučesnici. Nikoga nije bilo briga šta su nam Srbi radili.”

Sian Jones je bivša istraživačica Amnesty Internationala koja već dugo godina prati kršenja ljudskih prava na Kosovu, a posljednje dvije decenije ujedno piše glavne izvještaje te organizacije vezane za Kosovo. Ona naglašava da su Human Rights Watch (HRW) i ERRC izašli na teren odmah nakon rata te da su obje organizacije uočile jasan obrazac zastrašivanja manjinskih zajednica.

“Neki od muškaraca s kojima su razgovarali rekli su kako su im OVK ili etnički Albanci/ke otvoreno poručili da idu, dok su drugi bili otimani i ponekad mučeni, a onda su se vraćali svojim porodicama s jasnom porukom da moraju ići”, objašnjava Jones. “Ipak, znatan broj Roma — uglavnom muškaraca, često optuživanih za saradnju sa Srbima — otet je i od tada im se gubi svaki trag.”

HRW je konstatovao da poslije rata “nije bilo više od šačice policajaca UN-a, zbog čega su mirovne snage NATO-a morale obavljati dužnosti civilne policije za koje su su bili slabo pripremljeni”, te da ni oni ni UN “nisu poduzimali odlučne mjere kako bi spriječili ubistva nesrpskog stanovništva s Kosova, čime je postavljen presedan za poslijeratni period.”

Jones se slaže sa zapažanjem HRW-a te smatra da su otmice i ubistva pripadnika manjina nakon završetka rata na Kosovu u junu 1999. godine mogla biti spriječena.

“Mislim da je jedna od najvećih ironija što se tiče intervencije međunarodne zajednice to što su se kidnapovanja i ubistva Roma — kao i Srba — u periodu neposredno nakon rata odigravala pred očima KFOR-a, koji nije istinski razumio situaciju na terenu niti je zaštitio pripadnike manjina od vala zastrašivanja, prijetnji i ubistava iz osvete koji se pojavio u ljeto 1999. godine” , izdvaja.

Izostalo priznanje

Zastrašujuća atmosfera rata bila je prisutna i u kući porodice Berisha, smještenoj u naselju Janina na periferiji Prizrena — samo nekoliko kilometara dalje od kasarne JNA. U tim amorfnim danima proljeća 1999. godine, i mlađi i stariji članovi/ice porodice izgubili su pojam o tome kad bi trebali ići na spavanje, a kad se buditi, baš kao što su izgubili pojam i o broju raseljenih ljudi koji su prolazili kroz njihov dom na putu ka drugim sigurnim skloništima.

Kujtim i Nehat, dvojica prvih rođaka Berisha, prisjećaju se kako su se bojali da bi zbog svoje etničke pripadnosti mogli biti u još većoj opasnosti. Kako se izjašnjavaju kao Aškalije, priče o tome kako su srpske snage odvodile Rome/kinje, Aškalije/ke i Egipćan/ke uz prijetnju oružjem došle su i do njihovog doma.

“Našim naseljem patrolirali su mnogobrojni pripadnici paravojnih jedinica”, kaže Kujtim. “Čuli smo od komšija da odvode muškarce i prisiljavaju ih na fizički rad, kao što je kopanje rovova za srpske snage.”

Dana 1. maja 1999. godine — kao i mnogih prethodnih dana — Kujtim i Nehat su se skrivali u kući. Sjećaju se da su otprilike u vrijeme ručka začuli nešto poput eksplozije. Sve se zatreslo.

Prvo što su pomislili bilo je: “NATO je vjerovatno bombardovao kasarnu”, i svi su iz znatiželje otrčali ka prozoru.

Nekoliko sekundi kasnije, uslijedila je apokaliptična scena: mrak, tjelesna bol i urlici. Njihova kuća je bila razorena. Pod betonskim razvalinama ležala su tijela. NATO je greškom bombardovao kuću porodice Berisha i okolicu. Stradalo je sedam ljudi, među kojima i Nehatov jedanaestogodišnji sin.

“Niko nas nikad nije posjetio. Političke stranke ne zalaze ovamo, ali zato spominju mrtve samo uoči izbora”, napominje Kujtim. “Ne možemo istupiti i okriviti NATO. I mi smo tražili pomoć od njih, da nas oslobode, kao i Albanci.”

“Mi smo poput siročadi”, dodaje Nehat. “Bez roditelja, odreda zaboravljeni, ostavljeni da živimo u bijedi.”

Jedanaestogodišnji sin Nehata Berishe ubijen je u maju 1999. godine u zračnom udaru NATO-a, kada je živote izgubilo sedam civila. Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

Prema podacima Fonda za humanitarno pravo na Kosovu, tokom rata je stradalo ili nestalo 10 093 civila/ki, od toga 8645 Albanaca/ki, 1013 Srba/pkinja, 262 Roma/kinja, Aškalija/ki i Egipćana/ki i 84 Bošnjaka/inja.

No, za priče i iskustva nealbanskih žrtava — naročito Roma/kinja, Aškalija/ki i Egipćana/ki — u javnim raspravama rijetko ima mjesta.

Agim*, borac za ljudska prava, naglašava da se danas u narativ o ratu na Kosovu praktično ne uvrštava niko osim Albanaca/ki i Srba/kinja.

“Naprimjer, u većini stvari iz rata koje ćete pročitati ili čuti stoji ‘ovoliko Albanaca’, ‘onoliko Srba’, i onda tek idu ‘ostali’”, objašnjava. “Trebat će mnogo vremena da neko započne istinsku raspravu o tome kroz šta je prošao romski narod, i to tako što će [taj narod] pričati svoje priče.”

Javnost je ove godine burno reagovala na sadržaj jedne spomen-ploče u Kosovskoj Mitrovici nakon što je istaknuto da se romske, aškalijske i egipćanske žrtve rata često zanemaruju u postupku memorijalizacije osoba koje su izgubile život.

Ime petogodišnje Elizabete Hasani dodato je na spomen-obilježje posvećeno žrtvama masakra u kojem je ubijena tek nakon nedavne burne reakcije javnosti. Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

Radeći na projektu svoje organizacije ADMOVERE — čiji je zadatak objektivno dokumentovati masakre koji su se dogodili na Kosovu između 1998. i 2000. godine — historičar i publicist Shkëlzen Gashi otkrio je da je ime jedne romske djevojčice izostavljeno s pripadajućeg spomen-obilježja žrtvama rata. Naime, u okviru istraživanja Masakra na Zelenoj pijaci u Kosovskoj Mitrovici, Gashi je uočio da se pojedini podaci ne podudaraju te je utvrdio da spomen-ploča u centru grada koju je podigla Općina Mitrovica sadrži imena šestero ubijenih Albanaca, dok petogodišnja Elizabeta Hasani nije ni spomenuta.

Nakon što je javno osudio Općinu Mitrovica u augustu, Gashiju su ogromnu podršku iskazali novinari/ke, publicisti/ce, aktivisti/ce i mnogi drugi građani/ke. Općinske vlasti su nekoliko dana kasnije dodale ime Elizabete Hasani na spomen-ploču.

“Dosad sam naišao na tri masakra koja su počinile snage srpske ili jugoslavenske policije i vojske i u kojima su među ubijenima pripadnici nacionalnih manjina — i to konkretno Roma — a da njihova imena nisu navedena na spomen-obilježjima podignutim u sjećanje na te zločine”, ističe Gashi. “Naravno, izuzetak je Elizabeta Hasani, čije je ime stavljeno nakon 20 godina.”

Izostali glas

Memorijalizacija nije jedini zvanični proces vezan za rat iz kojeg su Romi/kinje, Aškalije/ke i Egipćani/ke izostavljeni, uprkos tome što na papiru imaju ista prava kao i svi ostali građani/ke.

Skupština Kosova je u decembru 2011. godine usvojila Zakon o statusu i pravima palih boraca, invalida, veterana, pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova, žrtava seksualnog nasilja u ratu, civilnih žrtava i njihovih porodica. U skladu s tim zakonom, porodicama nestalih — koji su definisani kao osobe prijavljene kao nestale između 1. januara 1998. godine i 31. decembra 2000. godine — omogućeno je ostvarivanje pojedinih prava i beneficija, uključujući socijalnu pomoć i besplatno zdravstveno osiguranje. Ukoliko su porodice suočene s finansijskim poteškoćama, one prema Zakonu imaju pravo i na dodatne beneficije.

Jones objašnjava da porodice u slučaju pronalaska ili identifikacije posmrtnih ostataka ispunjavaju uslove za primanje socijalne pomoći za civilne žrtve rata. Takvom naknadom ne samo da se rodbini onih koji su ubijeni i nestali pruža barem neki dignitet i da im se vraćaju određena prava rodbini, već se i pomaže onima od njih primoranim da žive u očajnim uslovima života.

Međutim, kroz razgovor s brojnim romskim porodicama i članovima/icama organizacija koje se bave pravima Roma/kinja, K2.0 je otkrio da je pojedinim romskim porodicama država uskratila naknade na koje imaju pravo kao porodice nestalih osoba ili civilnih žrtava.

Senad i njegov otac kažu da niko u njihovoj porodici ne prima nikakvu naknadu za otete i ubijene članove porodice. Naime, naglašavaju da su se u više navrata obraćali nadležnim uredima Ministarstva rada i pokušavali podnijeti zahtjev za naknadu, no da su svaki put odbijeni u startu. Jedan od razloga za to — kako navode aktivisti/ce za prava Roma/kinja — jeste sistematski rasizam s kojim se romsko stanovništvo svakodnevno suočava u doticaju s institucijama.

“Srbi u selu se sprdaju sa mnom i govore mi: ‘Kako možeš raditi za Albanca kad su ti oteli sina?’”, napominje Senadov otac. “Ipak, mi ne primamo nikakvu pomoć i ja kao stariji čovjek obavljam fizičke poslove zato što moram izdržavati djecu mog ubijenog sina, koja su odrasla, ali ne mogu naći posao. Znam da drugi dobijaju novac za ubijene članove porodice. Svi Srbi koje znam dobijaju taj novac.”

Iz porodice Berisha u Prizrenu poručuju da su tek prije nekoliko godina saznali za program socijalne pomoći, i to sasvim slučajno, te da do tada nisu imali nikakvih informacija o pravima koja su mogli uživati kao članovi porodice civilnih žrtava. Od kada su saznali za program i podnijeli zahtjev, Nehat kao otac žrtve ostvaruje mjesečnu naknadu u visini od 170 eura.

Dio tog problema je činjenica da dok snažna udruženja zastupaju albanske civile/ke koji su nestali u toku rata, a druga udruženja zastupaju Srbe, jedna takva organizacija koja bi zastupala porodice iz romske, aškalijske i egipćanske zajednice ne postoji. Porodice nestalih većinu informacija dobijaju upravo kroz ovavka udruženja, koja su u izravnom kontaktu s ključnim akterima nadležnim za pitanje nestalih osoba — kao što je Vladina komisija za nestala lica.

Iz Komisije su za K2.0 rekli da im se u vezi s Romima/kinjama, Aškalijama/kama i Egipćanima/kama koji su nestali tokom rata nikada nije obratilo nijedno udruženje niti pojedinac.

Jones ističe da je u posljednjih dvadeset godina nakon završetka rata upadljivo to što institucije ulažu premalo truda u komunikaciju s romskim narodom i da su nedovoljno posvećene prepoznavanju njihovih potreba.

Nadalje, Jones se prisjeća razgovora koji je u junu 2002. godine vodila s raseljenim osobama romske nacionalnosti u kampu Konik, u Crnoj Gori. “Niko nije kontaktirao vlasti, a u to vrijeme se nisu ni željeli vratiti na Kosovo da to učine”, naglašava. “Oko 1000 njih i dalje je u Koniku.”

Što se tiče nedostatka spremnosti porodica nestalih Roma/kinja da dignu glas o svojim voljenima, i Jones i Agim se vraćaju na istu riječ: strah.

“Neki od njih još uvijek žive u strahu. Pod time mislim na psihološki strah u smislu da, da, imamo voljene koji su nestali na Kosovu i povratak na Kosovo im predstavlja prijetnju za život.”, kaže Agim. “Postoji takav strah, da će vam se nešto desiti ako se dignete i progovorite o ovim problemima.”

Agim objašnjava da je čak i on koji sebe smatra borcem za ljudska prava — ne samo borcem za prava Roma/kinja — bio spreman da razgovara s K2.0 jedino anonimno, zato što se kao i drugi plaši da će ga ljudi u njegovoj okolini napasti i stigmatizovati ako progovori.

“To su životne činjenice”, kaže on. “Tako je biti Rom na Kosovu.”

Dodaje i da će tek nove generacije imati priliku da slobodno diskutuju o onome što se Romima/kinjama dogodilo u ratu.

“Možda u budućnosti”, zaključuje Agim. “Kad kažem u budućnosti, mislim na daleku budućnost.”

Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

* Pojedina imena osoba su promijenjena na njihov zahtjev kako bi se zaštitili njihovi identiteti.

Vrati se na monografiju