Za kosovske televizije sa terena pretežno izvještavaju žene. Novinarke odlaze na lice mjesta i u najopasnijim situacijama, kao što su skorašnje napetosti na sjeveru Kosova. One rade sve: proteste, manifestacije, ankete na ulicama i još mnogo toga drugog, a valja istaći i da su tokom godina u sve većem broju počele da izvještavaju o politici — što su u prošlosti prevashodno radile njihove kolege.

Mada najviše rade političke i reportaže sa terena, svake večeri — kada prođu dnevnici pa na red dođu političke emisije u vidu tok-šouova koji se redovno prate u našim domovima — novinarke nestaju sa malih ekrana, a njihova mjesta u studiju zauzimaju muškarci. To samo produbljuje uvjerenje da su glasovi žena i njihova stručnost manje vrijedni te da žene nisu cijenjene kao učesnice društveno-političkog dijaloga.

Rodni disparitet i jačanje štetnih rodnih predrasuda sasvim su očigledni u medijskoj produkciji, što nas lišava različitih stanovišta. Konkretnije, žene se kao subjekti mnogo rjeđe pojavljuju na vijestima nego muškarci, čime se perpetuiraju iskrivljeni te pristrasni i jednostrani pogledi na društvo.

Nesrazmjernost između vidljivosti novinarki na terenu i u panel-diskusijama, kao i u drugim medijskim sadržajima, apostrofirana je u istraživanju objavljenom prošlog mjeseca, a koje sam vodila. U okviru pripadajuće ankete ispitano je 265 žena — novinarki, fotoreporterki, moderatorica, urednica i glavnih urednica, direktorica, predavačica i montažerki — koje su zaposlene u raznim medijskim organizacijama.

Sprovođenje ankete zatražile su same novinarke. Naime, Inicijativa za mirne promjene (PCi) 2021. godine virtualnoje okupila desetine novinarskih radnica sa Kosova i Srbije koje su satima razgovarale o zastupljenosti rodova u medijima te iskustvima žena u novinskim redakcijama.

U periodu kada je istraživanje sprovedeno, COVID-19 je i dalje bio sastavni dio svakodnevnog života te je bilo jasno da pandemija dodatno povećava postojeću neravnopravnost i da mnoga nevidljiva iskustva u kriznim situacijama zavise od rodne pripadnosti. Primjera radi, žene su bile sve opterećenije neplaćenim radom, a skočila je i stopa rodno zasnovanog nasilja.

Isto tako smo svjedočili kako su među radnicama koje su stajale na prvoj liniji odbrane od pandemije — kao što su medicinske sestre i kasirke — bile i novinarke koje nisu prestajale da izvještavaju još od trenutka kada su na Kosovu zabilježeni prvi slučajevi zaraze.

Učesnice spomenutog virtualnog sastanka održanog 2021. godine složile su se da opterećenje izazvano radnim obavezama nije jedini problem. Naime, problematičnije je to što seksizam kojim se perpetuira ugnjetavanje žena nije prisutan samo u medijskim sadržajima, već i na radnim mjestima.

Dvije godine kasnije, priče o teškim uslovima rada i odsustvu bezbjednosti u novinskim redakcijama potkrijepljene su konkretnim dokumentima.

Otprilike polovina žena koje su učestvovale u anketi prima mjesečnu naknadu manju od prosječne, a čija je vrijednost 2021. godine iznosila 484 eura. Nadalje, gotovo 40% njih sedmično radi duže od 40 sati. Naravno, neophodno je obaviti daljnje analize kako bi se ustanovilo da li je to nezadovoljavajuće stanje na ekonomskom planu posljedica rodne diskrepancije u platama ili je pak samo odraz opšte eksploatacije radne snage u redakcijama na Kosovu. Istraživanjem nije obuhvaćeno ispitivanje plata muškaraca zaposlenih u redakcijama.

Istraživanjem je utvrđeno kako se novinarke susreću sa preprekama, sukobima i drugim teškoćama zbog diskriminacije na osnovu rodne pripadnosti. Kao glavni oblici diskriminacije u okviru ankete navedeni su seksualno uznemiravanje, starosna diskriminacija i nedostatak podrške za novinarke koje su majke.

“Dala sam otkaz”

Rezultati istraživanja su pokazali da je seksualno uznemiravanje ozbiljan problem u brojnim medijima te da ga je doživjela svaka četvrta medijska radnica (26,4% žena).

Značajan broj ispitanica izjavio je da ih kolege muškarci — urednici, glavni urednici, menadžeri, direktori, snimatelji i montažeri — seksualno uznemiravaju. Ovaj tip nasilja se između ostalog očituje kroz neprimjerene ili neželjene seksualne geste, seksualne komentare i opaske te kroz uznemiravanje putem elektronskih poruka i telefonskih poziva. Pojedine novinarke su također prijavile i seksualne napade u vidu neželjenog dodirivanja.

Mimo muškaraca s kojima rade, novinarke seksualno uznemiravaju nosioci funkcija u državnim institucijama ili političkim strankama, ali i preduzetnici te drugi muškarci koji predstavljaju važne izvore u procesu izrade članaka i istraživanja.

Iako im u sklopu istraživanja nije postavljeno pitanje da li su seksualno uznemiravanje prijavile nadređenima, pojedine ispitanice su navele da su u onim slučajevima kada to jesu učinile nailazile na neodobravanje ili pak indolentnost.

To koliko je seksualno uznemiravanje na radnom mjestu zastrašujuće i traumatično iskustvo podvučeno je u odgovoru koji su ponudile najmanje tri ispitanice:

“Dala sam otkaz.” 

Seksualno napastvovanje je zloupotreba moći i privilegija. Mediji bi trebalo da budu ključni faktor u borbi protiv seksualnog uznemiravanja te da pozivaju na odgovornost one koji zloupotrebljavaju svoju moć. Ipak, medijske organizacije prečesto doprinose da se zlostavljanje nastavi, stvarajući tako toksičnu kulturu straha baziranu na šutnji — straha koji podriva bezbjednost i dobrobit radnika_ca.

Direktori, glavni urednici i drugi rukovodioci medijskih organizacija moraju zauzeti stav te izraditi i primijeniti jasne smjernice za prijavljivanje seksualog uznemiravanja. Pored toga, potrebno je da obezbijede podršku i odgovarajuće resurse žrtvama, dok počinioci moraju odgovarati. Neophodno je da osobe na rukovodećim pozicijama unutar medijskih organizacija shvate da svaki oblik seksualnog uznemiravanja ne samo da ugrožava integritet žena, već i sprečava redakcije da se uključeu globalnu borbu protiv rodne diskriminacije na radnom mjestu.

Pored obilja dokaza o tome da na radnom mjestu doživljavaju objektivizaciju te da im njihovi kolege prilaze na neželjen način i seksualno ih napastvuju, novinarke često doživljavaju i to da im urednici i drugi šefovi pristupaju kao objektima za potrebe proizvodnje sadržaja.

“Od mene su tražili da se sređujem i izgledam senzualnije kad intervjuišem umjetnike”, rekla je jedna ispitanica.

Kako da mediji rade na suzbijanju rodne diskriminacije u društvu ako se s njome prvenstveno ne uhvate u koštac unutar same medijske industrije? Kako stvari trenutno stoje, mediji perpetuiraju štetne rodne uloge koje podstrekuju objektivizaciju  i dehumanzaciju, čime otvaraju put rodno zasnovanom nasilju.

Dobna diskriminacija i manjak podrške namijenjene novinarkama sa djecom

Skoro 30% ispitanica je navelo da su diskriminisane zbog svoje dobi. Među njima su i novinarke dobi od 18 do 24 godine kao i one koje imaju više od 55 godina. Tako je više mlađih žena navelo da su od urednika dobijale uvrede te da ih izvori nisu ozbiljno shvatali zbog godina.

Evidentno je da se ovim problemom hitno treba pozabaviti. Mediji moraju početi da razmatraju kako će starije žene zadržati u redakcijama jer u suprotnom gube dragocjena iskustva i znanje. Činjenica da su starije žene slabije angažovane u redakcijama kao i na panelima — što je slučaj i u ostalim segmentima tržišta rada — upućuje na to da redakcije ne uspijevaju da se pobrinu o iskusnijim novinarkama.

To nije samo stvar pravičnosti, već i kvalitetnog novinarstva, a zato što iskusniji reporteri_ke u izvještavanje unose dubinu i institucionalnu memoriju vanserijski kontekstualizujući sadržaj. Isto tako, stvar je i odgovornosti koju mediji imaju prema svojoj publici. Oni su odgovorni da ponude sadržaje čija će informativnost proizlaziti iz drugačijih perspektiva i iskustava.

Činjenica da žene nisu dobrodošle u medijskim organizacijama ako su navršile izvjestan broj godina ogleda se i u odgovorima značajnog broja ispitanica koje su napomenule da se na planu karijere susreću sa poteškoćama zbog porodičnog života.

“Uzevši u obzir to da moram nazad kući kada se moje dijete vrati iz škole ili obdaništa, ponekad karijerne ciljeve moram da ostavim po strani. Na obuke i sastanke odlazim što je manje moguće da ne bih gubila vrijeme jer me kod kuće čeka porodica, a svi oni očekuju da se staram o njima”, izjavila je jedna ispitanica.

Gotovo 30% ispitanica navelo je da porodične obaveze u velikoj mjeri utiču na njihov angažman u medijima, a polovina da njihov privatni život na neki način ispašta.

S obzirom na to da su neplaćenim poslovima i roditeljstvom građanke Kosova disproporcionalno opterećene u odnosu na svoje partnere — s tim što su samohrane majke još opterećenije — uopšte ne čudi to što je 97% ispitanica koje su kazale da porodične obaveze “u velikoj mjeri”  utiču na tok njihove karijere u braku i ima djecu.

Kao i druge majke, novinarke na sopstvenoj koži osjete kako je javna politika zakazala i kako nedostaje progresivne zakonske regulative, usljed čega su suočene sa ekonomskim problemima kao i sa stavom koji se samo dodatno produbljuje, a to je da su neprikosnovene starateljice u svojim domovima.

Umjesto štozbog kulturnih normi osuđuju majke, mediji bi trebalo da iznađu rješenja i uzmu učešće u razgovoru koji se vodi u mnogim redakcijama širom svijeta, a da bi se ustanovilo kako uravnotežiti privatne i profesionalne obaveze koje imaju radnice u novinarstvu.

Od suštinske je važnosti to da kosovski mediji u zapošljavanju i medijskoj produkciji počnu da primjenjuju feminističke koncepte i prakse, pri čemu treba da razmotre odnose moći te rodne i društvene identitete koji strukturišu iskustva na radnim mjestima. Samo tako će moći stvoriti inkluzivniji ambijent koji će podržavati i osnaživati novinarke.

Kada daju jednake mogućnosti novinarkama i kada počnu da poštuju njihova gledišta, mediji će biti u stanju da kvalitetnije zastupaju različite glasove, stavove i iskustva pojedinaca_ki i grupa. Na taj način će moći stati na čelo borbe za poštenije društvo — društvo u kojem će biti više ravnopravnosti.

Naslovna ilustracija: K2.0.