Ljeto 2017. godine bilo je razdoblje koje je odredilo moj život. Završivši prvu godinu studija na Univerzitetu RIT, i to na njihovom glavnom kampusu smještenom u [američkoj saveznoj državi] Njujork, planirao sam da skoknem na drugu stranu svijeta i provedem ljeto u zemlji o kojoj jedva da sam išta znao.

Kišni dani u Prištini dočekali su tog ljeta čupavog plavokosog 19-godišnjaka. Naoružan podivljalim tinejdžerskim hormonima i mladalačkom nevinošću, sletio sam na Međunarodni aerodrom “Adem Jashari” u glavnom gradu Kosova, gdje sam trebao provesti tri mjeseca kao stažist lista Gazeta Express.

Ta tri mjeseca su se pretvorila u tri godine, a ono što sam bio kao 19-godišnji mladić daleko je od onoga što sam sada. Ja nikada nisam ni imao identitet, niti mjesto i ljude koje bih mogao smatrati svojima. Imajući u vidu činjenicu da sam odrastao u tri različite kulture, to jest da su me odgojili otac Danac i majka Kolumbijka, dok sam veći dio života proveo u Vašingtonu, bilo mi je teško dokučiti ko sam.

Kako god, to je imalo i svoje prednosti zbog toga što mi je dozvolilo da se u tren oka prilagodim novom okruženju. Kulturni šok mi nije bio problem s obzirom na to da sam se u vrlo brzo aklimatizovao na život na Kosovu.

Potraga za domom

Kosovo je vremenom postalo moj dom. U tom domu sam pronašao ljude, pronašao sebe, a prije svega sam spoznao šta želim u životu: da postanem novinar. Tako sam završio RIT Kosovo, radio za brojne medijske kuće u zemlji i naučio albanski.

Na kraju sam se i sam počeo osjećati kao lokalac. Nisam bio ni Danac, ni Kolumbijac, ni Amerikanac. Moji prijatelji/ce su me zvali Kupi — skraćeno od albanske inačice mog imena, Jakup — ili Portokall (što na albanskom jeziku znači “narandža[sti]”); s prijateljima iz Peći sam stanovao u srcu jednog od najstarijih prištinskih naselja, Dardaniji; zabavljao sam se s nekoliko Albanki.

Ponekad, kad bi me pitali: “Prej kahit je?” (“Odakle si?”), napola u šali bih odgovorio: “Jom gjysmë-danez, gjysmë-kolumbian, ama në zemër jom shqiptar” (Ja sam pola Danac, pola Kolumbijac, ali u srcu sam Albanac). Ne bih morao ni zvati prijatelje/ice i provjeravati jesu li vani, nego bih samo odletio u Kafet e rakisë da vidim ko je tamo i za minutu iskapio Pećko pivo. Čak su me i gospođe u pekarama prozvale i huaji (“stranac”) jer sam im svako jutro svraćao željan vrućeg bureka i flije prije nego bih otrčao na predavanja ili posao. U neku ruku sam za svakoga ko me je znao bio Prištevac.

U tom razdoblju bi mi Kosovo do bola nedostajalo čak i kada bih posjećivao svoje druge “kuće”: SAD, Kolumbiju ili Dansku. Jer, misli su mi letjele ka Bulevaru Majke Tereze i šumskim stazama parka Grmija. Uživao sam u ljepoti koja se krila iza tog ludila kakvo je Kosovo.

Zbogom

Majka bi me stalno ispitivala: “Da li ti zaista želiš da tamo provedeš ostatak života?” Mnogi stranci/kinje dolaze na Kosovo zato što ih tamo dovede posao, no ja sam tamo došao zato što sam želio i ostao da živim zato što sam želio. Možda bih tamo i izgradio i život da imam tu želju.

Dakle, kada sam završio RIT Kosovo, kada je konačno svanuo taj dan u maju 2020. godine — usred haosa koji je prouzrokovao COVID-19 — morao sam odlučiti hoću li ili neću ostati ili napustiti zemlju koja je osvojila moje srce.

Općina Priština je organizovala neko književno takmičenje, pa sam čak i napisao prokleto oproštajno pismo na albanskom kojim sam iz sebe istrgnuo emocije i bacio ih na papir. Nisam mogao upisati master na Kosovu. Cilj mi je bilo kvalitetnije obrazovanje, stoga sam morao u Dansku, budući da ponuda fakulteta u kosovskoj prijestolnici nije bogata.

Kako sam ljetos putovao, završio sam na nekoj fešti u Vlori, na albanskom primorju, gdje se u jednom trenutku zaorila tradicionalna albanska narodna muzika. Svi su, normalno, stali u krug i zaplesali Vallja e Gajdes, ples koji se obično izvodi na svadbama. Zbog nekog razloga, već mi je ušlo u instinkt to da uzmem maramicu, stanem na kraj i zaplešem. Svi su bili iznenađeni, pa i ja sam.

U augustu 2020. godine, nakon dirljivog rastanka s prijateljima/cama — koje sam već smatrao za porodicu — stigao sam u Dansku i ponovo se navikavao na danski način života, gdje je svako za sebe i gdje sve mora biti savršeno za jedno kolektivističko društvo. Osjećao sam se kao autsajder. Toliko sam vremena proveo vani da u svojim očima više nisam bio Danac.

Žudio sam za donerom iz Tatlisesa. Zvao sam prijatelje/ice i s njima vježbao albanski. Tražio sam divlji taksi da stignem na predavanja kada bi mi pobjegao autobus. No, najviše od svega mi je nedostajalo društvo u kojem su ljudi bili više okrenuti tome da dijele sreću i dom s drugima.

Obrnuti kulturni šok

Nisam doživio kulturni šok kada sam tek došao na Kosovo, ponajviše jer je albanska kultura istinski gostoprimljiva, ali i zbog mog odgoja. Ipak, doživio sam obrnuti kulturni šok kada sam otišao.

Dean Foster, osnivač i predsjednik organizacije DFA Intercultural Global Solutions, precizno je opisao taj termin u jednom intervjuu koji je dao za portal Expatica.com, pri čemu je istakao: “Obrnuti kulturni šok doživljavate kada se vratite tamo gdje očekujete da je vaš dom, ali gdje se više ne osjećate kao kod kuće. To je mnogo suptilnije i teže se podnosi.”

Nadajući se da nisam jedini koji je to iskusio u životu nakon Kosova, razgovarao sam s nekolicinom prijatelja/ica koji su se isto tako vratili u svoje rodne zemlje pošto su proveli niz godina [na Kosovu]. I oni su osjećali isto što i ja. Svi smo imali osjećaj da se mjesto koje smo nekad prije Kosova zvali domom promijenilo do trenutka kada smo se vratili.

Međutim, to nije bio slučaj. Nije se mjesto promijenilo, nego mi.

Jednog dana ću se vratiti

Iskreno, da nije ograničenja putovanja uslovljenih pandemijom, putovao bih u Prištinu barem jednom mjesečno. Pao sam u depresiju kada sam se preselio u Alborg, u Dansku. Nedostajali su mi prijatelji/ce, druženje u kafani i razmišljanje o tome šta ćemo raditi navečer, odlazak u Miqt Pub, Somu ili M Club kao i hamburger u Fatiju na povratku kući.

U Danskoj nisam znao nikoga, jedino ponekog iz porodice. No, to je bilo to. U jednom trenutku sam se počeo raspitivati kod prijatelja/ica imaju li u Danskoj nekoga od rodbine s kime bih mogao vježbati albanski. Osjećao sam se kao shaci: Albanac/ka koji/a živi u inozemstvu i ljeti se vraća na Kosovo.

Moji prijatelji/ce s Kosova su me u šali tako i prozvali kada sam im rekao da planiram svako ljeto provesti na Kosovu, što iz godine u godinu radi većina porodica koje žive u Švicarskoj, Njemačkoj i Austriji. Možda se onda ne bi začudili ako bih se sljedećeg ljeta pojavio s tetovažom Shqiponje (orla) na leđima!

Najvažniji period života je dob od 18. do 22. godine, ta tranzicija iz djetinjstva u zrelost. Nikada ni u jednom momentu neću zažaliti što sam to razdoblje proveo u Prištini. Iako sada živim u Danskoj, doživljaj obrnutog kulturnog šoka me je natjerao da shvatim koliko mi je Kosovo zapravo bilo dom i uvjerim se u to da ću se jednog dana sigurno vratiti.

Upravo zato sam se na odlasku i sebi i svima koje poznajem zarekao: “Ta jap besën se do të kthehem një ditë, Prishtinë.” Obećavam ti da ću se jednog dana vratiti, Prištino.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.