U cijelom regionu, nove generacije koje odrastaju prateći otvaranja festivala i sanjajući da jednog dana budu njihov dio, na kraju nemaju prilike da čitaju umjetničke kritike ili da nađu prostor gdje mogu diskutirati o djelima koja su im dostupna. Njihova budućnost, kao neovisnih umjetnika i umjetnica, postaje vrlo neizvjesna.
Premda bezbrojni festivali možda predstavljaju prigodu da se publika upozna s različitim sadržajima, odnosno mjesta gdje se susreću ideje iz regije i šire te prostor za umjetničke susrete, kritičari i kritičarke tvrde da ti događaji također odvlače značajna sredstva iz državnih i lokalnih proračuna, često na štetu financijske podrške neovisnoj produkciji.
Koncept “festivalizacije kulture” česta je tema među kulturnim radnicima i radnicama u regiji. To je fenomen praćen komercijalizacijom, koji, kako neki vjeruju, vodi nedostatku ozbiljnije, odgovornije i održivije kulturne politike.
Stvaranje prostora za umjetnost
Jeton Neziraj, dramaturg i vođa umjetničke organizacije Qendra Multimedia sa sjedištem u Prištini, kaže kako se “festivalizacija kulturnog života” na Kosovu dobro uklapa u vladin trenutni koncept tretiranja kulture.
Neziraj navodi kako svaki grad ima jedan, dva ili čak tri festivala, uglavnom filmska, no tu su i festivali murala i grafita, kao i muzički festivali. Prilično je oštar kada govori o postojećim festivalima, te ocjenjuje kako je većina “glupo, slabo organizirano i nepovezano s lokalnom publikom”.
“Kulturni život na Kosovu uglavnom obuhvata festivale i radionice, dok je kulturna produkcija svedena na minimum”, napominje Neziraj, postavljajući sljedeće pitanje: “Kako možemo govoriti o bilo kakvoj kvaliteti teatra kada je na Kosovu u roku od godinu dana proizvedeno ne više od 20 pozorišnih predstava?”
Za Jetona Neziraja, kazališnog redatelja iz Prištine, neovisna kulturna scena u glavnom gradu Kosova je vitalna i vjeruje kako može postati utjecajna unatoč tome što izostaje adekvatna podrška vlasti neovisnim kulturnim radnicama i radnicima. Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.
Mada sredstava za organizaciju festivala ima, Neziraj — uzimajući za primjer vlastitu organizaciju — tvrdi da subverzivniji oblici umjetničkog izričaja, ili umjetničke skupine koje svojim radom odstupaju od glavnih umjetničkih tokova, često ostaju postrani i bore se za opstanak.
Slično je stanje i na umjetničkoj sceni u Srbiji.
Luka Knežević-Strika, vizuelni umjetnik i honorarni fotograf iz Beograda, jedan je od članova Asocijacije Nezavisne kulturne scene Srbije. Asocijacija se zalaže za “inovativne, kritičke i eksperimentalne umjetničke i kulturne produkcije”, dok istovremeno nastoji “jačati kapacitete aktera nezavisne kulturne scene”.
Govoreći o tome ima li u Srbiji i ostatku regije mjesta za neovisno kulturno stvaranje, Knežević-Strika ističe da kulturne politike neoliberalne ekonomije ostavljaju sve manje prostora za neovisno djelovanje. Prema njegovim riječima, neovisnost je teže postići budući da umjetnost zbog kapitalizma neizostavno traži svoje mjesto na tržištu, a ekonomski zahtjevi učinkovitosti i predvidivosti suštinski su suprotstavljeni načelima umjetničkog stvaralaštva.
“Ti zahtevi su postavljeni čak i tržištem [donatorskih] projekata i logikom predvidivih jednogodišnjih projekata, gde se rezultati moraju najaviti unapred”, smatra Knežević. “Neophodno je održavati mogućnost da se deluje i izvan takvog okvira.”
Luka Knežević-Strika, vizuelni umjetnik iz Beograda, ukazuje na to da učinkovitost i predvidivost imaju prednost nad načelima neovisnog umjetničkog izričaja zbog kulturne politike neoliberalnog gospodarskog sistema. Fotografija: Nemanja Knežević.
Međutim, naglašava da je, kao preduvjet za održavanje neovisnih umjetničkih projekata, potrebno osposobiti fizički prostor u kojemu bi neovisni umjetnici i umjetnice mogli raditi i prikazivati svoje ideje.
Dobar primjer upravo takvog prostora je Kulturni centar Magacin smješten u Beogradu, koji zajednički koriste, održavaju i njime upravljaju umjetnici i umjetnice te kulturnjaci iz različitih oblasti. Ovaj kulturni centar svoje djelovanje razvija i kroz model “Otvorenog kalendara” — programske platforme na internetu “koja obezbeđuje jednake šanse za ustupanje termina svim potencijalnim korisnicima.”
Termini se raspoređuju prema dogovoru svih zainteresiranih strana, uz prethodno određene uvjete koje potencijalni projekti moraju ispunjavati kako bi se uopće mogli održati u centru.
Knežević-Strika navodi da se prostorije centra ustupaju na korištenje raznim stranama u otprilike 500 termina mjesečno.
“Model Otvorenog kalendara dostupan je stotinama korisnika za izložbe i nastupe, ali što je još važnije, za pripremu, produkciju, vežbanje, pokušaje i pogreške”, napominje.
Magacin je beogradski kulturni centar u čijim prostorijama mnogi neovisni umjetnici i umjetnice imaju priliku predstaviti svoj rad. Fotografija: Luka Knežević-Strika.
S druge strane, Knežević-Strika naglašava da podrška nadležnih institucija izostaje, te da Grad Beograd još uvijek nije izrazio volju da izdvoji financijska sredstva za rad centra niti da riješi njegov pravni status, premda je Magacin jedna od najaktivnijih kulturnih ustanova u glavnom gradu Srbije.
I na Kosovu i u Srbiji, kao i drugdje u regionu, svakodnevni kulturni život, a posebno neovisna kultura, održava se u životu uz pomoć novca međunarodnih institucija, organizacija i veleposlanstava.
Ali Neziraj kaže da bi bez takve neovisne scene kulturni život na Kosovu bio “prava pustinja”.
“Izuzev nekoliko vitalnih kulturnih javnih institucija, kao što su Narodno pozorište Kosova, Nacionalna umetnička galerija i slično, najveći dio kulturnog života na Kosovu upravo se i sastoji od nezavisne kulturne scene”, pojašnjava.
Unatoč tome, Neziraj zaključuje da je neovisna kulturna scena, ma koliko mala i slaba bila, još uvijek svježa i vitalna, te da može itekako pozitivno utjecati na kulturni i društveni život.
Neovisni, no bez zdravstvene zaštite
Što se neovisne kulturne scene u Bosni i Hercegovini tiče, prostora za toliki optimizam nema.
U BiH se na godišnjem planu realizira nezanemariv broj kulturnih festivala. Među poznatijima je svakako Sarajevo Film Festival, dok je na teatarskom planu, u očima domaće, regionalne i svjetske kulturne javnosti, najpoznatiji Internacionalni festival MESS.
No, bez obzira na veće festivale, kultura u BiH već godinama se suočava s problemima, imajući u vidu da je ispolitizirana koliko i svaka druga sfera života u zemlji. Kao što je slučaj i u zemljama susjedstva, neke od najvažnijih funkcija u kulturnim ustanovama daju se članovima i članicama vladajućih političkih stranaka, dok se sredstva iz javnih proračuna izdvajaju sukladno interesima političkih elita.
Zbog takvih okolnosti, neovisni umjetnici i umjetnice primorani su da izvore financiranja za svoj rad potraže u inozemstvu, stoga je njihov rad vidljiviji drugdje negoli kod kuće.
Adela Jušić suvremena je bosanskohercegovačka vizuelna umjetnica i članica sarajevskog Udruženja za kulturu i umjetnost Crvena. Njena umjetnička djela izrazito su politički obojena, dok se služi simbolima i idejama iz bliske prošlosti, bilo da se to odnosi na vrijeme Jugoslavije ili na period proteklog rata u BiH.
Suvremena vizuelna umjetnica Adela Jušić smatra da je neovisnim umjetnicima i umjetnicama u BiH teško zaraditi za život, napominjući da se više napora ulaže u organiziranje festivala nego u poboljšanje kulturne scene općenito. Fotografija: Almir Zrno.
Jušić je stekla svjetski ugled organizirajući izložbe u New Yorku, Londonu, Bonnu i São Paolu, gdje njena djela plijene veliku pažnju publike. Ipak, u svojoj zemlji nema tako često mogućnost izlagati radove niti ih prodavati, tako da njen glavni izvor prihoda predstavljaju honorarni poslovi.
“Ako kulturu — odnosno, u mom slučaju, vizualnu umjetnost — shvatimo kao biznis, to bi značilo da bi nam ona trebala donositi neku zaradu”, kaže Jušić.
Unatoč činjenici da se novac neprestano slijeva u kase većih festivala, u pogledu stvaranja održive infrastrukture koja će potpomoći neovisnu produkciju, ne čini se ništa. Jušić dodaje da je njoj, kao neovisnoj umjetnici u Bosni i Hercegovini, teško zaraditi za život, a kamoli baviti se neovisnim stvaranjem i djelovanjem.
“Umjetničkog tržišta nema”, ističe Jušić, te dodaje da neovisno kulturno stvaralaštvo nije na listi prioriteta ionako malih godišnjih fondova. “Oni koji su se obogatili u ratu, ili oni koji su se nedavno domogli kapitala i novaca, nisu zainteresirani za umjetnost, niti za kulturu uopće.”
Kazališni i filmski redatelj Dino Mustafić ide korak dalje u seciranju odnosa prema kulturi. Ovaj sarajevski umjetnik stvara politički angažirana djela za koja je do sada osvojio niz međunarodnih priznanja, pri čemu već duže vrijeme javno upućuje kritike na račun kulturne politike u regiji.
Dino Mustafić svjedoči da se na Balkanu, kao i u drugim dijelovima svijeta, kulturu promatra kao ljevičarski hobi. Fotografija: Imrana Kapetanović / K2.0.
Budući da je radio širom Zapadnog Balkana, Mustafić kaže da se kultura sustavno razara i uništava, opisujući stav bh. političke elite prema kulturi kao “neprijateljski i negativan”.
Prema njegovim riječima, trend nipodaštavajućeg odnosa prema kulturi prisutan je i na Zapadu. “Kulturu u Nizozemskoj posprdno nazivaju ljevičarskim hobijem koji vlasti ne žele financirati.”
Jušić, pak, naglašava da neovisna scena u BiH u neku ruku i dalje postoji, te da bh. umjetnici i umjetnice, kao i njihove kolege i kolegice u regiji, apliciraju za razne rezidencijalne programe i fondove koje prvenstveno nude europske zemlje.
Zahvaljujući razlikama u životnom standardu, oni koji uspiju dobiti stipendiju od neke švicarske ili britanske fondacije, odnosno organizacije, mogu pristojno živjeti kod kuće čak i ukoliko ne pronađu stalni posao u BiH. Jušić ocjenjuje da bi, da nemaju takve prilike, ona i ostali umjetnici i umjetnice ono što su do sada postigli na međunarodnoj sceni “mogli zaboraviti i zadovoljiti se izlaganjima na revijalnim izložbama lokalnih umjetničkih udruženja i organizacija.”
Konstatira i da je zbog honorarnog rada pod autorskim i ugovorima o djelu, većina osoba koja se bavi umjetničkim radom spaja kraj s krajem bez ijednog dana radnog staža, a često i bez zdravstvenog osiguranja.
Umjesto da se određena sredstva dodjeljuju neovisnim umjetnicima i umjetnicama, Jušić pojašnjava da su proračuni za kulturu u Bosni i Hercegovini prilično mali i uglavnom usmjereni na manifestacije s etničkim prefiksom, ili na etablirane festivale čiji je kulturni značaj već uveliko prepoznat.
“Festival se dešava jedanput godišnje, ma koliko kvalitetan ili nekvalitetni bili. Ali, festivali ne mogu održati produkciju kulturne scene”, uvjerena je, te dodaje kako fenomen festivalizacije proizlazi iz letargije, s obzirom na to da je lakše održavati živim jedan festival negoli cijelu kulturnu scenu.
Jušić ipak ističe da se ne protivi organiziranju festivala kao takvih. Za nju je divno kada Sarajevo oživi za Sarajevo Film Festival.
“Međutim, bilo bi lijepo kada bi makar dvadeset posto te ponude bilo u opciji i ostatak godine, da se ne stidim kada mi u posjetu dođu umjetnici i kulturni radnici iz Beča, Berlina, Pariza, pa ih nemam gdje odvesti, jer su galerije i koncertne dvorane prazne.”
Zalaganje za promjene
Prema Mustafićevom mišljenju, odustvo kritičke festivalske kulture je ono što je naročito problematično u vezi s takozvanom festivalizacijom. Stoga dolazi do gubitka duha kozmopolitske sredine, nestanka složenijeg identiteta, te poraza progresivne i liberalne misli.
“Otvorenost jedne sredine doprinosi mentalnoj higijeni nacije”, kaže Mustafić. “Svako zatvaranje [mjesta održavanja kulturnih manifestacija] je početak truleža, vonja na nacionalizam koji udišemo još od devedesetih. Festival [bi trebao da] ima misiju da nas budi, dovodi u sumnju, kritički promišlja stvarnost”.
Mustafić tvrdi da se festivali u javnosti sve češće predstavljaju kao zabavni sadržaji, a ne kao mjesta za diskusiju, debatu i razvijanje novih ideja, zbog čega se propuštaju prilike za promicanje javnog zagovaranja. Ove manifestacije, kako navodi, treba da su angažirane u polju formiranja domaće kritike, ali i u borbi s provincijalnim duhom i duhovnom prazninom.
Za pozitivan primjer uzima jedan od najstarijih kazališnih festivala u bivšoj Jugoslaviji, MESS (Mala eksperimentalna scena Sarajevo), na čijem je čelu bio više od deset godina. Ova manifestacija pokrenuta je 1960. godine kao godišnja smotra profesionalnih kazališnih društava iz Jugoslavije, u okviru koje su prikazivani eksperimentalni komadi. U godinama koje su uslijedile, MESS je u Sarajevo doveo gotovo sva najvažnija imena teatra u svijetu, od njujorške trupe Living Theater, pa sve do poznatih redatelja kao što su Peter Brook, Peter Schumann i Frank Castrof.
Teatarski festival MESS, koji se već dugi niz godina održava u Sarajevu, teži ka tome da obrazuje publiku, osvrćući se na — i problematizirajući — mnoge osjetljive teme. Fotografiju ustupio: MESS.
Za Mustafića ovaj festival predstavlja “epohalnu antitradicionalnu pojavu nulte kategorije u manifestacijama bosanskohercegovačke kulture”, čija je tradicija da otvara i problematizira neka od najosjetljivijih pitanja savremene javne sfere koja se proizvode.
Ukoliko su organizirani na pravi način, festivalima se, vjeruje on, može dovesti do promjene trenutnog stanja, pri čemu bi njihov značaj mogao poslužiti za kreiranje ključnih strateških dokumenata u oblasti kulturne politike, iniciranje rasprava o pitanjima kulture, kao i vršenje pritiska na nadležne kako bi se uvažili zahtjevi kulturnih radnika i radnica.
“Mora se uvijek zalagati za nove i otvorene kulturološke prostore”, zaključuje Mustafić, te napominje da bi umjetnici i umjetnice — ali i društvo općenito — trebali da “ostvaruju izvanredne kontakte, podstiču razvoj domaće scene i doprinose njenoj potpunoj afirmaciji u širem kontekstu.”K
Naslovna fotografija: K2.0.
Vrati se na monografiju
