Svi smo do sada imali priliku čuti priče iz raznih uglova kada je riječ o diskriminaciji i načinu na koji se ljudi suočavaju s njome. Brojni aktivisti/ce i ini sposobni su i voljni da podijele svoja lična iskustva s ugnjetavanjem i diskriminacijom, uzimajući svoj identitet kao važan faktor.

Međutim, postoje i drugi čije je mišljenje da “fiksacija” na društveni identitet nije ništa više do izgovor osjetljivih osoba koje ne mogu “biti jake” ili ostvariti neke stvari — što bi trebalo biti omogućeno bez ograničenja, no to je teško postići u nepravednom sistemu — kao što su pravo na slobodu od diskriminacije, poštivanje bez obzira na društveni identitet ili osnovni dohodak za bolji život.

Ja spadam u one koji vjeruju da razmatranjem vlastitih društvenih identiteta možemo saznati kako je svako od nas privilegovan na jedne, a u nepovoljnom položaju na mnoge druge načine.

Isto tako smatram da veliki dio konzervativnih stajališta o društvenom identitetu proistječe iz uvjerenja da potlačene ne zanima dokidanje ugnjetavanja, već naprosto rebalans moći i ugnjetavanje privilegovanih. Osim toga što je ovaj stav pogrešan, to bi vjerovatno bilo nedostižno čak i da je ispravan, jer bi iziskivalo poništavanje višestoljetnog ugnjetavanja i smjenu aktera na ključnim pozicijama moći.

S druge strane, razumljivo je zašto je ljudima teško pomiriti se s načinima na koje njihov društveni identitet utječe na njih, bilo negativno, bilo pozitivno.

Sagledavanje društvenih implikacija vlastitog identiteta nije lak zadatak, što između ostalog obuhvata prihvatanje krivice za načine na koje pogodujemo od nepovoljnog položaja nekog drugog i preispitivanje svog pristranog razmišljanja. Ipak, još je teže stalno se podsjećati na to kako se sve naši društveni identiteti sijeku te kako nas čine ranjivim i marginalizovanim.

Upravo u tome nam može poslužiti pojam intersekcionalnosti, koji je afroamerička pravnica i borkinja za ljudska prava Kimberlé Crenshaw skovala 1989. godine. Ona je željela istaknuti da presijecanje identiteta nepovoljno djeluje na živote ljudi, ustvrdivši da se nad Afroamerikankama diskriminacija vrši zbog toga što se njihovi identiteti kao Crnih osoba i kao žena presijecaju jedan s drugim.

Crenshaw je konstatovala da je konkretno to ukrštanje rasnog i rodnog identiteta doprinijelo njihovoj diskriminaciji. Dakle, Afroamerikanke nisu suočene s diskriminacijom prvenstveno zato što su Crne osobe ili prvenstveno zato što su žene, već zato što su Crnkinje. Sudovi do tada nisu ozbiljno shvatali presijecanje identiteta u slučajevima diskriminacije — predmet ste mogli pokrenuti jedino ako je zasnovan na rasizmu ili seksizmu, ali ne ako se radi o intersekciji i jednog i drugog.

Ova prizma na osnovu koje možemo bolje razumjeti ugnjetavanje tokom godina se proširila i obuhvatila različite aspekte naših života, među kojima su rasna pripadnost, rod, seksualna orijentacija, invaliditet, etnička pripadnost, društveno-ekonomski status te ostali značajke jedne osobe koji mogu pridodati ugnjetavanju.

Zajedno ka socijalnoj pravdi

Prihvatanjem tog stanovišta možemo bolje razumjeti načine na koje smo utjecali na živote drugih, bilo na ličnom ili institucionalnom nivou.

Nevladine organizacije i društveni aktivisti/ce u posljednjim godinama uspijevaju razviti svijest kosovske javnosti o intersekcionalnosti i važnosti društvenog identiteta u ličnom iskustvu vezanom za diskriminaciju. Sve veći broj osoba shvata da nijedna borba za socijalnu pravdu koja ima za cilj isključivo pojedinačni uspjeh i koja zanemaruju prepreke koje onemogućavaju marginalizovanim skupinama da ostvare taj uspjeh nije toliko korisna.

Štaviše, takve borbe samo njeguju sistem društvenih vrijednosti koji okrivljava ljude za njihove društvene probleme i posmatra vanjske faktore kao njihove vlastite neuspjehe.

Trebali bismo nastojati da dokinemo ovu evidentnu neravnotežu moći. Aktivizam mora obuhvatiti intersekcionalnu tačku gledišta ukoliko nam je cilj da ostvarimo pravdu za sve. Uzmemo li sve ove različite stvari u obzir, to će nam pomoći da bolje shvatimo protiv čega se borimo i za šta bi trebalo da se borimo, ili jednostavno na koji način da postanemo bolji saveznici/e onih kojima je potrebna naša pomoć.

Naravno, ovo je mnogo lakše reći nego učiniti, djelimično zbog toga što su brojne marginalizovane društvene grupe internalizovale tlačiteljski odnos društva prema njima, pri čemu ne vide korist u okupljanju s ostalim društvenim grupama radi ostvarivanja slobode.

Te internalizovane vrijednosti — među kojima mizoginija, rasizam, homofobija i transfobija — mogu spriječiti one marginalizovane da shvate kako izvlače deblji kraj. Te osobe se suočavaju s diskriminacijom od drugih i kasnije internalizuju krivnju i predrasude, usljed čega je teško boriti se za socijalnu pravdu i suosjećati s drugim društvenim grupama koje bi mogle biti marginalizovane.

Ukoliko mi kao aktivisti/ce umjesto toga što negiramo primimo k znanju naše razlike i poteškoće u povezivanju te pritom uočimo kako ti faktori utječu na našu svakodnevicu, moći ćemo se ujediniti i pomoći jedni drugima u različitim borbama za socijalnu pravdu. Spisateljica i borkinja za ljudska prava koja je svojim radom dala ogroman doprinos razvoju intersekcionalne misli, Audre Lorde, u nizu svojih eseja je pisala o svojoj pozadini kao Crnkinja koja je ujedno i lezbijka, kao i o poteškoćama na koje je nailazila u pristupu feminističkim krugovima, tada primarno sačinjenim od bjelkinja.

Lorde je kazala sljedeće: “Ne razdvajaju nas razlike. Razdvaja nas nesposobnost da ih prepoznamo, uvažimo i slavimo.” Kroz tu prizmu intersekcionalnosti možemo graditi solidarnost i okupiti se oko zajedničkog cilja: jednakosti za sve, a ne samo privilegije za nekolicinu.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.