Dragi Amerikanci/ke.
Nedavno ste možda čuli vijest o “povijesnom” sporazumu između Kosova i Srbije koji je isposlovao upravo vaš predsjednik, Donald Trump. “Prije je bilo puno svađa, sad ima puno ljubavi”, glasio je njegov jezgrovit rezime.
Uostalom, ovaj dogovor ne samo da je donio mir i prosperitet jednom problematičnom predjelu svijeta, Balkanu, nego je ujedno pridonio rješavanju sukoba u drugom famoznom tvrdom orahu, Bliskom istoku.
“Još jedan veliki dan za mir na Bliskom istoku”, tvitao je Trump. “Većinski muslimansko Kosovo i Izrael saglasili su se da će normalizovati odnose i uspostaviti diplomatske veze. Svaka čast! Još islamskih i arapskih nacija će uskoro uraditi isto!”
Balkan i Bliski istok skladno su krenuli naprijed u jednom naletu. Koliki god da su vam standardi, to je za dan posla pravi podvig.
Nažalost, zagrebemo li makar malo ispod površine, otkrit ćemo da nije sve tako kako se reklamiralo — ponajviše zato što Kosovo nije ni arapska ni, kako je jasno navedeno u njegovom Ustavu, islamska nacija, što je Trump naizgled insinuirao.
Kao što je i obično slučaj sa složenim i duboko ukorijenjenim problemima, rješenja su rijetko kada toliko jednostavna poput tvita i foto-sesije.
I dalje se oslanjajući na pristup napad-vrijeđanje-delegitimizacija, s čime smo svi već upoznati, Trumpov specijalni izaslanik Richard Grenell oštro je iskritikovao američke medije zbog odstupanja od “sladunjave priče o uspjehu”, inače jedinog novinarskog diskursa koji toleriše sadašnja administracija. U očito unaprijed planiranom napadu koji je naknadno podijelio sa širom javnošću, Grenell je ustvrdio da novinari/ke ne mogu naći Balkan ni na karti te da bi trebali shvatiti šta je važno izvan Vašingtona.
Đavo je na svu nesreću u detaljima — odnosno u njihovom nedostatku.
Kao urednik medija sa sjedištem na Kosovu koji nikad nije posjetio američku prijestolnicu, položio sam barem ta dva nečestita ispita.
Hajdemo onda analizirati neke od ključnih tačaka vezanih za ovaj “povijesni” sporazum, počevši od konteksta.
Trumpova administracija se odlučila direktno uključiti u pregovore Kosova i Srbije tek prošle godine, kada je Grenell imenovan za specijalnog izaslanika predsjednika SAD-a. Do tada je ova administracija, baš kao i prethodne, sa zadovoljstvom podupirala pregovore koji su se odvijali pod posredstvom EU gotovo deceniju unazad.
“Razgovori se razvlače skoro deset godina?”, mogli biste se zapitati. “Pa dajte, mrdnite više! Status quo očigledno nije upalio.”
Donekle biste i bili upravu. U regiji je mnoštvo ljudi u neku ruku izmoreno dugotrajnim procesom pregovora i pri tome skeptično gleda na njegov daljni tok. Neki novi zamah, nešto što će pokrenuti stvari s mrtve tačke, stoga i nije loš sam po sebi.
Međutim, đavo je na svu nesreću u detaljima — odnosno u njihovom nedostatku.
Jedna stvar koju smo tokom godina naučili u vezi s procesom pregovora je da je sklapanje sporazuma lakši dio posla. Naime, prvi “povijesni sporazum” Kosova i Srbije o normalizaciji odnosa sklopljen je u okviru procesa razgovora vođenih pod pokroviteljstvom EU još 2013. godine, dvije godine nakon početka dijaloga. Od tada su vlade Kosova i Srbije postigle više od 30 sporazuma.
Začkoljica je, ipak, u provedbi, naročito kada je formulacija toliko poopćena da ima dovoljno prostora za manevrisanje — ogromna većina sporazuma koje je iznjedrio dijalog pod pokroviteljstvom EU još uvijek nije ispoštovana.
Sporazum iz Bijele kuće (to jest sporazumi — vratit ćemo se na to kasnije) nažalost pokazuje da se te lekcije iz prošlosti i nisu uzele u obzir. Ispisan na samo dvije stranice formata A4, sporazum je oskudno elaboriran i pun je nejasnih stavki koje bez konkretnih pojedinosti i objašnjenja nemaju neko posebno značenje.
Nije naznačeno kako niti kada, a nije prognozirano ni kakav bi bio povoljan ishod u tom domenu.
Obje strane će tako, naprimjer, “raditi sa SAD-om” na “memorandumima o razumijevanju” u oblasti transporta kao i na “studiji provedivosti” zajedničkog vodosnabdijevanja. Drugim riječima, u jednom (izvjesnom) trenutku će sjesti, zajedno ili odvojeno (nije precizirano), da bi izradili daljnje dokumente (neodređenog područja primjene) koji su sami preliminarni — njihov stvarni karakter, svrha i implikacije mahom su nepoznati.
U jednoj tački piše prosto da će “svaka od dvije strane diverzifikovati vlastito snabdijevanje energijom.” Ni u pokušaju nije naznačeno kako niti je nagoviješteno kada, a nije prognozirano ni kako bi mogao izgledati povoljan ishod u tom domenu. Podrazumijeva li to pomak prema obnovljivim izvorima energije i održivosti koja bi doprinijela očuvanju ionako ugroženih prirodnih resursa u regiji? Ili to pak obuhvata infrastrukturne projekte s krupnim kapitalom, pri čemu će se globalna klimatska kriza u velikoj mjeri zanemariti?
Ta oskudica bilo kakvih smislenih detalja indikativna je za cijeli dokument.
Kada bi u jednoj firmi neko iz srednjeg rukovodstva predočio ovakav “plan” svom šefu, ovaj bi ga smjesta otjerao i naredio mu da proba ponovo, uz podsjećanje da bi smisleni ciljevi trebali biti pametni (SMART) — specifični (Specific), mjerljivi (Measurable), dostižni (Attainable), relevantni (Relevant) i vremenski ograničeni (Time-bound). Da je ovo poslovni ugovor, nijedan iole ozbiljan investitor ne bi stavio potpis.
U međunarodnoj diplomatiji, naravno, takva “konstruktivna neodređenost” može poslužiti kao alat za stvaranje lažnog dojma o napretku, dok se rješavanje istinskih problema prolongira.
Štaviše, kada smo kod odugovlačenja s rješavanjem istinskih problema, jedina tačka s bilo kakvim definisanim rokom u sporazumu koji je potpisao premijer Kosova jeste obaveza da se traženje članstva u međunarodnim organizacijama odgodi na dvanaest mjeseci. Srbija je, s druge strane, saglasna da u istom periodu obustavi kampanju u kojoj potiče vlade u svijetu na “povlačenje priznanja” Kosova.
Tako će svaki pokušaj da se riješi problem koji je u srži tenzija između Kosova i Srbije smišljeno i otvoreno biti odložen na još godinu dana. Kosovo će u međuvremenu ostati bez članstva u najbitnijim međunarodnim organizacijama kao što su UN i Interpol, s tim da su i izgledi za prijem u Europsku uniju prema svemu sudeći vrlo mali.
Za to vrijeme, budući da će ove sedmice u Briselu ponovo biti pokrenut dijalog pod posredstvom EU, šanse da ove dvije susjedne zemlje dođu do sada mnogo nedostižnijeg političkog sporazuma evidentno su ugrožene.
Sve to ide u prilog dominantnom stavu u regiji da su užurbani napori Trumpove administracije s ciljem postizanja dogovora — bilo kakvog dogovora — gotovo u potpunosti usmjereni na to da američki predsjednik izbori blistavu vanjskopolitičku “pobjedu” uoči predsjedničkih izbora zakazanih za novembar.
Priznanje od strane Izraela je samo po sebi pozitivan ishod za Kosovo, ali sagledamo li širu sliku, postavlja se pitanje po koju cijenu.
Ne morate biti profesor međunarodnih odnosa da zaključite kako su novopotpisani sporazumi orijentisani ka Trumpovim omiljenim ličnim poduhvatima te njegovoj želji da drži hvalospjeve o trijumfima na polju vanjske politike koji ukazuju na slabu predanost razrješenju konkretnih političkih i ekonomskih napetosti, bilo na Balkanu, Bliskom istoku ili bilo gdje drugdje.
U klauzulama koje naoko baš i nemaju veze s najavljivanom normalizacijom ekonomskih odnosa Kosova i Srbije, obje strane su se usaglasile da će zabraniti upotrebu 5G opreme koju dobavljaju “nepouzdani distributeri” kao i da će Hezbollah proglasiti terorističkom organizacijom.
Prvonavedenom stavkom vjerovatno se nastoji spriječiti uzlet Kine na tržištu telekomunikacija u Srbiji, dok je potonja, čini se, osmišljena da bi se odobrovoljio Izrael, kao što je slučaj i s obavezom da se “nastavi povrat jevrejske imovine iz vremena Holokausta koja nema nasljednika ili na koju niko ne polaže pravo.” Vlada Kosova je ustvari zvanično proglasila Hezbollah terorističkom organizacijom ranije ove godine, a u praksi je to uradila još i prije toga, eksplicitno podržavši stav EU o ovom pitanju 2013. godine.
Istaknuto mjesto Izraela u sporazumu koji se navodno bavi normalizacijom ekonomskih odnosa između dvije balkanske zemlje mnoge je iznenadila.
Kosovo je na papiru pristalo na obostrano priznanje s Izraelom, mada je Priština tu bliskoistočnu državu u praksi davno priznala. Mimo svih tehnikalija, priznanje od strane Izraela je samo po sebi pozitivan ishod za Kosovo, ali ukoliko bismo pokušali sagledati širu sliku, postavlja se pitanje po koju cijenu.
Iako ne eksplicitno u sporazumu, premijer Kosova Avdullah Hoti poručio je na Twitteru svom izraelskom kolegi Benjaminu Netanjahuu da će Kosovo otvoriti ambasadu u Jerusalemu, u skladu s kontroverznim primjerom SAD-a te obavezom Srbije da učini isto. Tim će se potezom Kosovo neminovno udaljiti od čitavog niza država koje se čvrsto protive tako kontroverznoj odluci.
To je ujedno i izričito odstupanje od vanjske politike EU, što je već izazvalo osude europskih čelnika/ca i što će po svoj prilici zakomplikovati ionako težak put Kosova i Srbije u europski blok.
To nije čak ni jedina reciklirana obaveza u dokumentu koji sadrži tek 500-injak riječi.
Sasvim je moguće i to da su zvaničnici/e EU dodatno iznenađeni drugim aspektima sporazuma, kao što je saglasnost Kosova i Srbije o međusobnom priznavanju fakultetskih diploma — što bi itekako bilo dobrodošlo, no obje strane su pristale na to još 2011. godine, i to u sklopu dijaloga vođenog pod posredstvom Brisela.
Na kraju krajeva, to nije čak ni jedina reciklirana obaveza u dokumentu koji ukupno sadrži tek 500-injak riječi.
Dvije podtačke odnose se na provedbu “sporazuma” koje je prethodno isposlovao Grenell, a tiču se putne infrastrukture. Ti su sporazumi najavljeni usred velike pompe u februaru da bi se potom ispostavilo da se radi o poopćenim “pismima namjere” objelodanjenim nakon dva mjeseca opetovanih molbi novinara/ki.
Manjak transparentnosti još jedan je pokazatelj da pristup sadašnje američke administracije odnosima Kosova i Srbije ne predstavlja nikakvo unapređenje u poređenju s procesom koji se trenutno odvija pod posredstvom EU i koji je i sam netransparentan, pri čemu se sporazumi proizašli iz potonjeg sve više smatraju neuspješnim.
Štaviše, kada je riječ o vašingtonskom dogovoru, nedoumice postoje čak i u pogledu toga ko su zapravo sporazumne strane i postoji li jedan sporazum ili možda dva. Osvrnemo li se na papirologiju, primijetit ćemo da je predsjednik Srbije potpisao jedan dokument, a premijer Kosova drugi. Uz oba je priloženo pismo koje je potpisao predsjednik Trump.
Na molbu da objasni jesu li Kosovo i Srbija potpisali međusobi sporazum neposredno ili pak sa SAD-om, Grenell je odgovorio: “Oni su potpisali sporazum o saradnji. Oni nisu potpisali ništa sa Sjedinjenim Državama. Mi nismo potpisnici.”
Međutim, kada su ga novinari/ke pridobili da prokomentariše ono što su vidjeli da je predsjednik Trump potpisao u Ovalnom uredu svega nekoliko minuta ranije, djelovalo je da oklijeva. “On je potpisao jedan… kako bih rekao? Jedan… pa u suštini jedno pismo kojim se priznaje da će sarađivati i provesti taj… sporazum.”
Usljed takvih nedorečenosti na temeljnom nivou, već se postavljaju pitanja o tome u kojoj je mjeri sporazum pravno obavezujući i kakve su njegove implikacije u smislu ratifikacije u Skupštini Kosova.
Vlada Kosova i tako je izgubila legitimitet pošto je aktualna vladajuća koalicija nedavno došla na mjesto novoizabrane vlade koja je uživala širu podršku javnosti u nadasve kontroverznim okolnostima. Smijenjeni premijer Albin Kurti kasnije je optužio Grenella da je bio glavna pokretačka snaga u njegovom svrgavanju jer su ga gledalii kao prepreku na putu da se pod palicom američke administracije pošto-poto iznudi ekspresni dogovor.
Budući da je kosovska vlada sama po sebi nestabilna zbog toga što je jedva preuzela vlast prostom većinom u Skupštini, te da često kruže glasine o tome kako je na rubu raspada, značaj potpisanog dogovora u stvarnosti je još i manji.
Predsjednik Trump je dobio priliku da nešto potpiše, malo se uslika i onda se pohvali da je još jedanput bio strahovito uspješan. Ipak, ako izuzmemo sve to šepurenje, ovo se teško može okarakterisati kao korak ka ostvarivanju mira u svijetu.
Naslovna fotografija: Majlinda Hoxha / K2.0.
