“Ovo nisu fabrike — ovo su sadističke mučionice”
Radnici u regionu suprotstavljaju se povredama radnog prava i uništavanju sindikata.
U gumenim čizmama do koljena i radnoj odjeći, Emina Busuladžić nas provodi po svom vrtu u Tuzli. U penziji je, ali zrači istom onom energijom koja joj je mnogo godina davala zamah na čelu borbe za opstanak Dite, tuzlanske fabrike deterdženata. U okviru napora usmjerenih ka revitalizaciji fabrike, koja je pretrpjela ogromnu štetu u ratu, a zatim i u kriminalnom procesu privatizacije, Busuladžić je štrajkovala glađu, izlazila na ulice sa demonstrantima te zauzimala fabričku zgradu uprkos otporu policije. Jednom je čak legla ispred vozila kako bi spriječila da se iz Dite iznesu dokazi o finansijskom kriminalu počinjenom u sklopu privatizacije.
Zahvaljujući svojoj harizmi, Busuladžić je postala simbol borbe za radnička prava u regionu. Međutim, ona nije jedina. Borbe za radna prava vode se i u ostatku BiH i Zapadnog Balkana, a na čelu sa nezavisnim sindikatima.
U tranziciji iz socijalizma u kapitalizam i tržišnu privredu nisu se preoblikovale samo firme, već i sindikalne organizacije, kao i organizovanje radnika uopšte. Ipak, danas slabo ko u BiH, Srbiji, Albaniji i šire ima povjerenja u veće sindikate koji su ostali iz vremena socijalizma, dok se oni novonastali, mali, bore protiv maltretiranja i pritisaka koji dolaze odozgo.
Anđela Pepić iz Banjaluke, doktorantkinja koja se bavi ulogom sindikalnih organizacija u današnjoj BiH, kaže da su sindikati — mada su još uvijek uticajni — u proteklim decenijama izgubili na značaju. Pepić ističe da su prelaskom iz socijalizma u kapitalizam “sindikati bili prisiljeni da se snalaze i da svoje djelovanje prilagode novom sistemu”.
Prema njenim riječima, prilagođavanje dodatno otežavaju političke i ekonomske elite koje čine sve da radnici budu mirni, poslušni i lišeni prava. Uobičajeno je da se sindikatima podmeću noge, što se ispoljava kroz “zastrašivanja otkazima i pokušaje potkupljivanja sindikalnih aktivista i vođa”, kaže Pepić, dodajući da su pojedini sindikati produžena ruka politike.
Marko Miletić, urednik beogradske Mašine — medijske agencije koja se bavi problematikom rada — kaže da su sindikalne organizacije u vremenu socijalističke Jugoslavije služile kao tampon-zona između vlade i nezadovoljnih radnika. “Sindikati su bili efikasni u rešavanju individualnih radnih problema, ali su potpuno izgubili iz vida kolektivnu, klasnu borbu”, kaže Miletić. “Takvi sindikati su se 90-ih godina suočili sa pitanjem koja je njihova uloga u kapitalizmu. Nažalost, mnogi od njih još uvek nisu našli adekvatan odgovor.”
Kako navodi Miletić, iako državni organi i poslodavci sprovode politike koje idu na štetu radnika, veliki broj ljudi se i dalje bori za poboljšanje radničkog položaja. “Nadam se da bi upravo neki od tih ljudi mogli da udahnu novi život u sindikalni pokret u regionu.”
Ustanak u fabrici deterdženata
Tuzlanska fabrika deterdženata Dita osnovana je 1977. godine u partnerstvu sa jednim italijanskim investitorom iz Đenove. Koristeći se novim tehnologijama i licencama sa Zapada, Dita je proizvodila većinu deterdženata te ostalih sredstava za pranje i čišćenje dostupnih na prostoru Jugoslavije.
Fabrika je uredno radila do 1992. godine, kada je proizvodnju prekinuo rat. Nakon rata, Dita se godinama mučila da ponovo stane na noge. Izgubila je dugo čuvani primat na jugoslavenskom tržištu, a police bh. trgovina preplavili su jeftiniji proizvodi iz zapadne Evrope. Zato je vlast 2001. godine odlučila da privatizuje preduzeće.
Kada je započet prvi u nizu procesa privatizacije, u fabrici je radilo 780 osoba. Naredne godine su bile obilježene lošim upravljanjem te podizanjem sumnjivih kredita i sklapanjem još sumnjivijih ugovora od strane novih vlasnika, pa se tako Dita naprosto urušila. Vlasnik je 2012. godine zatvorio pogon i ubrzo počeo da rasprodaje opremu. Većina radnika je ostala bez posla.
Potpuno gašenje Dite usporili su sudski procesi i istrage o potencijalnim kriminalnim radnjama vršenim u toku privatizacije. Do 2013. godine je ostalo 119 radnika, ali mjesecima im nisu uplaćivane ni plate ni doprinosi za zdravstveno i penziono osiguranje. Ipak, odbili su da napuste fabriku, a među njima je bila i Busuladžić. Prisjeća se da je — uprkos njihovom otporu te javnosti dobro poznatim navodima koji su iznošeni protiv vlasnika Dite, a u vezi sa sumnjivim radnjama — sindikat šutio. Umjesto da je poveo borbu, sindikat nije učinio ništa, stoga je sve zavisilo od radnika.
Ubrzo su tu borbu intenzivirali te je Busuladžić počela da poziva radnike na neposluh prema upravi. Uslijedile su tužbe, optužbe i štrajkovi. Busuladžić su kaznili smanjenjem plate, promijenivši joj uz to radne dužnosti. Naime, isključena je iz laboratorije u kojoj je godinama radila i zadužena za čišćenje toaleta.
“Budale nisu znale da su pogrešno radile — samo su me ojačali”, kaže Busuladžić skoro deset godina kasnije.
Radnici Dite su početkom 2014. godine ponovo stupili u štrajk. Demonstracijama su se pridružili radnici iz Tuzle i okolnih područja, a njihov bunt se nedugo zatim proširio cijelom zemljom. U gradovima širom BiH buknulo je tzv. Bosansko proljeće, u kojem su se građani okomili na korumpirane vlasti, naročito na njihovu ravnodušnost prema masovnom siromaštvu i velikoj stopi nezaposlenosti. U demonstracijama je zapaljeno više zgrada vlasti, a brojni funkcioneri kantonalnih vlada su podnijeli ostavke.
Fotografija: Adi Kebo / K2.0.
Na kraju su radnici Dite odnijeli pobjedu, ali ne odlučujuću. Preostali radnici su uspjeli da u ograničenom obimu ponovo započnu proizvodnju, s tim da je jedino rješenje za opstanak Dite bilo da se pronađe novi vlasnik koji bi mogao reinvestirati sredstva i uhvatiti se ukoštac sa dugovima preduzeća. Isti je i pronađen 2015. godine, a do sada je ispunio jedan dio zahtjeva radnika. Međutim, za Busuladžić je to bio kraj borbe. Godine 2017. je otišla u penziju, ali tek nakon što joj je novi vlasnik zabranio ulazak u fabriku, i to u strahu da će dići novi ustanak. U trenutku kada je Busuladžić napustila Ditu, uprava joj je još uvijek dugovala 65 plata.
Rudari, naftni radnici i zaposlenici pozivnih centara
Nakon što je početkom 90-ih svrgnut hodžaistički režim, širom Albanije su počeli da se formiraju sindikati. Oni koji su ih osnivali borili su se za plate radnika i kvalitetnije uslove rada, istovremeno ulazeći u sukob sa starim sindikatima — reliktima socijalističkog doba koji su i dalje šurovali sa vlastima.
“Sindikati su na tlu Albanije imali veličanstven uspon”, kaže Arlind Qori, aktivista, predavač i član organizacije Organizata Politike. “Bili su veoma snažni 1991. godine, kada su organizovali radničku klasu u skoro svim krajevima zemlje. U aprilu 1991. su čak uspjeli da pokrenu generalni štrajk, što predstavlja najviši oblik sindikalnog organizovanja. Tada su radnici u mnogim djelatnostima napustili radna mjesta i stupili u štrajk.”
Međutim, taj period intenzivnog sindikalnog i aktivističkog djelovanja bio je kratkog vijeka. Sindikati su počeli da se smanjuju, gubeći na snazi. “Godine 1992. započet je proces privatizacije, a to nije dovelo do oporavka fabrika. Štaviše, one su u većini slučajeva tretirane kao škart”, kaže Qori.
U posljednjih nekoliko godina, samostalni sindikati u Albaniji pretežno su aktivno angažovani u teškim industrijama sa dugogodišnjom tradicijom sindikalnog organizovanja, a to su rudarska i industrija nafte.
Naftni radnici su 2020. godine osnovali nezavisni sindikat — Ujedinjeni sindikat naftaša. Njegovo stvaranje je katalizovano gašenjem rafinerije nafte u Balšu, i to nakon prenosa vlasništva. U tom procesu, ukupno 800 radnika je ostalo bez posla, ali i višemjesečnih naknada za rad.
Sindikat je poveo niz protesta, pa tako i 42-dnevni štrajk glađu. U početku je bio predvođen muškarcima iz sindikalne organizacije, ali kormilo je nakon 17 dana preuzela grupa njihovih kolegica te je štrajk trajao još 24 dana. Sokol Dautaj, predsjednik nove sindikalne organizacije, kaže da su radnici imali osjećaj da su ih stari sindikati ostavili na cjedilu, a za potonje smatra kako odugovlače u sudskom procesu tako da nikad ne dobije epilog.
Dautaj je trenutno nezaposlen zbog toga što je rafinerija uništena. Ipak, što se tiče sindikalnog organizovanja, ne gubi motivaciju jer on i ostali radnici imaju za cilj da od novog vlasnika dobiju 13 zaostalih plata, čiji je ukupni iznos osam miliona eura.
Samostalne sindikalne organizacije su se pojavile i u djelatnostima sa slabijom tradicijom sindikalnog organizovanja. Sindikat Solidarnost formiran je u prostorijama najvećeg pozivnog centra u Albaniji, a zbog tehnoloških viškova. Lider Solidarnosti, Tonin Preci, navodi da “kao zaposlenik pozivnog centra niste imali nikakvu zaštitu”, pri čemu radnici nisu polagali nade u postojeće, klasične sindikalne organizacije.
Solidarnost se u toku pandemije borila protiv postavljanja kamera u domove radnika, čime je uprava preduzeća namjeravala da nadzire njihov rad. “Kao sindikat smo preduzeli sve neophodne mjere, pa je odredba ukinuta”, kaže Preci, opisujući to kao jednu od najvećih pobjeda Solidarnosti.
Kasnije, takođe u toku pandemije, pozivni centar mu je dao otkaz, a zbog njegovog sindikalnog djelovanja. Preci napominje da je još osam njegovih kolega otpušteno nakon što su izašli u javnost kao članovi sindikata. Zajedno su podnijeli tužbu za nepropisan raskid ugovora o radu, ali Preci od tada nailazi na poteškoće u potrazi za novim poslom — niti jedan pozivni centar ga ne želi primiti.
Arlind Qori ističe da je radnicima ponekad veoma teško formirati sindikat nezavisan od preduzeća ili organa vlasti. “Postoji taj prelazni period koji je prilično opasan, a traje od pokretanja inicijative za osnivanje sindikata do trenutka kada sindikat i brojčano i u svakom drugom pogledu postane dovoljno snažan da sve radnike — a naročito sindikalne vođe — zaštiti od nepravednog odstranjivanja s posla”, kaže Qori.
“Ovo su sadističke mučionice”
Južnokorejska fabrika kablova Yura Corporation 2010. godine je otpočela proizvodnju u Srbiji. Ubrzo su otvoreni pogoni na jugu zemlje, i to u Leskovcu, Nišu i Rači. Na sva zvona se govorilo da će ti pogoni — otvoreni kroz sporazum sa vladom — otvoriti hiljade novih radnih mjesta u području koje bilježi ekonomski pad. Međutim, nedugo nakon pokretanja tih pogona, uslijedile su pritužbe radnika. Kako su neki od njih tvrdili na ovogodišnjim prvomajskim protestima: “Ovo nisu fabrike — ovo su sadističke mučionice.”
Iako su radnici Yure uspjeli da se sindikalizuju netom prije izbijanja pandemije 2020. godine — baš kao i članovi sindikata Solidarnost u Albaniji — izgleda da članstvo u sindikalnoj organizaciji isključivo stavlja metu na leđa njenih najrevnosnijih predstavnika. Nakon što je osnivač leskovačkog sindikata Predrag Stojanović izašao u medije i javno govorio o problemima u fabrici, uručeno mu je upozorenje pred otkaz, uz obrazloženje da je “iznio poslovne tajne”.
Nezadovoljstvo je eskaliralo, pa je Yura tužila Stojanovića i njegovog kolegu sindikalca Zorana Markovića. Postupak je u toku. “Protiv nas su pokrenuli spor zbog navodnog narušavanja ugleda i kreditne sposobnosti poslodavca jer smo izašli u javnost. Zapravo je osnovni razlog to što je osnovan sindikat”, kaže Marković, upozoravajući da širom Srbije ima mnogo sličnih primjera.
Predsjednik Samostalnog sindikata metalaca Srbije nedavno je podnio tužbu protiv firme, tvrdeći da su radnicima uskraćeni dnevni i sedmični odmor te da ih uprava prisiljava da potpisuju izjave u kojima se navodi da ne žele dane odmora.
Željko Veselinović, predstavnik Sloge (Saveza samostalnih sindikata u Srbiji), apostrofira: “U Srbiji je sindikalna strana potpuno umrtvljena — sindikati imaju mnogo loše međusobne odnose”, pri čemu dodaje da je stanje manje-više isto i u regionu. “Ukoliko se nastavi ovakav trend”, kaže Veselinović, “mislim da će sindikati u celom regionu nestati, jer će vlade raditi na tome da se ugase i oni više neće postojati — ili će postojati samo oni podobni koji će jednog dana biti slepi poslušnici i produžena ruka svake vlasti.”
“Ako ćeš raditi, iščlani se iz sindikata”
Drvna industrija je svojevremeno bila jedan od simbola BiH. Najstarija bh. drvoprerađivačka firma, Nova Dipo, postoji i radi već duže od 180 godina u mjestu Podgradci kod Gradiške, na sjeveru zemlje. Za vrijeme socijalizma je bila u državnom vlasništvu, a 2008. godine je privatizovana. Činilo se da stvari idu nabolje nakon privatizacije, ali nakon nekoliko godina počinje maltretiranje radnika i mobing od strane uprave.
Poslije niza otkaza, prijetnji, neplaćenih prekovremenih sati, pa čak i zabrana odlaska u toalet, dio radnika je odlučio da osnuje samostalni sindikat. Na samom početku se učlanilo oko 140 radnika.
Kako navodi jedan od osnivača sindikata, Milovan Tendžerić, iz uprave su ubrzo pozvali sve radnike te im rekli: “Ako ćeš raditi, iščlani se iz sindikata.”
Radnici su dobijali već ovjerene izjave koje su samo potpisivali — čime su pristajali na izlazak iz sindikata. Posljedično mjerama uprave, u sindikatu je ostalo samo 40 članova. Sindikat je pokušao da zadobije podršku od granskog sindikata u Republici Srpskoj, ali na tom planu nije bilo konkretnih pomaka.
Za to vrijeme, jedna grupa radnika je bila na čekanju, a na njihova mjesta su zapošljavani drugi, dok je jedna radnica otpuštena tokom bolovanja. U sindikatu su smatrali da se radi o ciljanim pokušajima razbijanja sindikata.
Između ostalih su otpustili i Miloša Šmitrana, bivšeg člana upravnog odbora sindikata. “Poslali su nas na čekanje u martu 2020. i onda nam slali pozive da se vratimo na posao, ali je uslov bio da se iščlaniš iz sindikata. Ja to nisam želio, i zbog toga sam i konačno dobio otkaz”, kaže Šmitran.
Navodi da mu je poslovođa u više navrata dolazio na vrata kako bi ga ubijedio da će mu rukovodstvo dopustiti da se vrati na posao ako istupi iz sindikata. U tu svrhu mu je čak ponudio i unapređenje.
Šmitran je tužio preduzeće jer mu duguje dvije godine i osam mjeseci neuplaćenog radnog staža. Proces se razvlači već nekoliko godina, a ročište je do sada dva puta bilo odgođeno.
Iz rukovodstva su izjavili da osnivanje sindikata nema nikakve veze sa otpuštanjem radnika.
Tendžerić kaže da — u konačnici — sindikat nije promijenio mnogo toga. Danas sindikalna organizacija preduzeća Nova Dipo postoji još samo na papiru, a Šmitran i Tendžerić se prisjećaju kako su u Podgradcima nekad važili za buntovnike. Šmitran je umoran od borbe, ali za Tendžerića ona nije gotova.
Naslovna fotografija: Adi Kebo / K2.0.
Regionalni program “Otpornost: Djelovanje civilnog društva u pravcu reafirmacije slobode medija i suzbijanja propagande mržnje na Zapadnom Balkanu i u Turskoj” provodi se uz finansijsku podršku Evropske unije, a realizatori su partnerske organizacije SEENPM, Albanski institut za medije, Mediacentar Sarajevo, Kosovo 2.0, Institut za medije Crne Gore, Makedonski institut za medije, Novosadska novinarska škola, Mirovni institut i Bianet.
Istraživanje za ovaj članak je rađeno uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj je isključiva odgovornost Kosova 2.0 te nužno ne odražava stavove Evropske unije.
Zašto je navedena ova klauzula?
-
-
-
- Ovaj članak je napisan na engleskom.