Paul Stubbs, sociolog iz Velike Britanije, 1993. godine otiÅ”ao je u Hrvatsku te se zaposlio u izbjegliÄkom kampu ā i sve do dan-danas ostao je na Balkanu. Izabran je u zvanje nauÄnog savjetnika na Ekonomskom institutu u Zagrebu, gdje vrÅ”i dužnost Å”efa odsjeka za socijalnu politiku i tržiÅ”te rada, a za istaknutog struÄnjaka za socijalnu politiku važi i u Å”irem akademskom svijetu.
Å to se tiÄe njegovih polja interesovanja, to su prvenstveno meÄunarodni akteri te politiÄka ekonomija socijalne zaÅ”tite i Å”irih druÅ”tvenih pokreta, pri Äemu navodi da se sa naroÄitom posveÄenoÅ”Äu bavi āpredstojeÄim problemima globalizacije i to sa postjugoslavenskog stajaliÅ”taā.
Posljednjih nekoliko godina je zaokupiran ulogom socijalistiÄke Jugoslavije u Pokretu nesvrstanih, koji je 1961. godine formalno osnovan kao alternativa dvama polarizovanim blokovima moÄi. āMene protivrjeÄnosti živo zanimaju ā zanima me to kako se sve ove kontradikcije oÄituju u praksi, Å”to onemoguÄava stvaranje jednog jedinstvenog narativaā, rekao je u vezi sa svojim radom u oblasti Nesvrstanih.
Stubbs je urednik knjige āSocijalistiÄka Jugoslavija i Pokret nesvrstanih: DruÅ”tveni, kulturni, politiÄki i ekonomski imaginarijiā, koja u izdanju McGill-Queenās University Pressa izlazi u januaru 2023. U okviru knjige je obraÄen Å”irok dijapazon tema vezanih za Pokret, od uÄeÅ”Äa žena, antifaÅ”izma i antiimperijalizma do kulturno-obrazovne razmjene.
Stubbs je krajem oktobra boravio u PriÅ”tini, gdje je u Narodnoj biblioteci Kosova održao javno predavanje naslovljeno āSocijalistiÄka Jugoslavija unutar i van kolonijalnosti: Samoupravljanje, samoopredjeljivanje i nesvrstanostā.
Nakon zavrÅ”enog izlaganja, ekipa K2.0 se sastala sa Stubbsom te smo porazgovarali o Pokretu nesvrstanih i njegovom naslijeÄu, o ljevici kao i lijevim politikama i aktivizmu u regiji te o potrebi za univerzalnom socijalnom zaÅ”titom.
K2.0: U svom radu ste se krajem devedesetih bavili globalnom socijalnom politikom, a kasnije djelovanjem meÄunarodnih aktera u jugoistoÄnoj Evropi, dok najnovija knjiga Äiji ste urednik pruža osvrt na socijalistiÄku Jugoslaviju u Pokretu nesvrstanih. Kako je doÅ”lo do tog zaokreta?
Paul Stubbs: Da bar znam odgovor na to pitanje! Pretpostavljam da se radi o nizu neobiÄnih odabira, koincidencija i ideja. OtiÅ”ao sam u Hrvatsku 1993. godine, djelimiÄno razoÄaran svojim angažmanom na jednom britanskom univerzitetu. Zaposlio sam se u izbjegliÄkom kampu te sam tamo i ostao neko vrijeme, ali kasnije sam sjedinio praktiÄni rad, aktivistiÄki rad i istraživanje.
Sama putanja moje karijere me je navela da sagledam Å”ta se deÅ”avalo na prostoru bivÅ”e Jugoslavije u ondaÅ”njem vremenu te kakvu ulogu je imala meÄunarodna zajednica. U velikoj mjeri sam se pozabavio i pitanjima globalizacije i to sa postjugoslavenskog stajaliÅ”ta, a vremenom sam nastavio da se bavim socijalnom politikom u svom radu.
IzmeÄu ostalog sam pisao o pokretima koji su se javili osamdesetih godina u Sloveniji, panku ā o Å”irim druÅ”tvenim pokretima te o tome kako su se suprotstavili nekoj vrsti deterministiÄkog socijalizma, ali i kako nisu uspjeli da se odupru nacionalistiÄkim snagama. Uvidio sam da je uÄesnicima_ama slovenskih pokreta stalo do Kosova i svega onoga s Äim se suoÄavalo albansko stanovniÅ”tvo. Pojedini slovenski mirovni aktivisti_ce posjetili su Kosovo osamdesetih i ostali zgroženi stanjem na terenu, a na terenu je bila policijska država.
Dakle, time sam se bavio, ali isto tako i idejom alternativnog razvojnog projekta. OdluÄio sam da jednog dana prouÄim Pokret nesvrstanih. Inicijalno sam mislio da Äu analizirati ulogu Pokreta nesvrstanih na planu unapreÄenja UN-ovih socijalnih prava, Å”to je priliÄno dosadna, formalna tema. MeÄutim, Äim sam se poÄeo da pretražujem arhive, shvatio sam da je posrijedi bilo neÅ”to mnogo, mnogo važnije ā zategnutost izmeÄu unutraÅ”njih i vanjskih deÅ”avanja, odnos izmeÄu nesvrstanosti koja je dolazila odozgo i one koja je dolazila odozdo te povrh svega pitanje zauzimanja pozicije u Evropi, ali sa afinitetom prema globalnom jugu. Sva ta tematika mi se Äinila duboko opreÄnom, ali izuzetno zanimljivom i važnom za historiju kao i za rasprave te politiÄki aktivizam koji su aktualni danas.
U okviru predavanja spomenuli ste tri meÄusobno vezana pojma, a to su jugonostalgija, jugoamnezija i Yugosplaining. Dok je prvonavedeni postao sastavni dio popularnog javnog diskursa, potonja dva pojma nisu.
Sva tri pojma su složena i nadasve problematiÄna. Jugoamnezija je strukturisano zaboravljanje Jugoslavije. Pod time obiÄno mislim na zaboravljanje socijalistiÄke Jugoslavije, ali itekako bi se moglo odnositi i na onu prvu. Dakle, to je duboko strukturisano zaboravljanje u javnom i politiÄkom diskursu. No, problem je to kako Beograd ili srpsko politiÄko rukovodstvo može instrumentalizovati Pokret nesvrstanih svakih deset godina radi liÄne koristi, pri Äemu kombinuje amneziju i povremenu nostalgiju.
Jugonostalgija je po mom miÅ”ljenju viÅ”e kulturoloÅ”ki termin. Znate, odete u Ljubljanu i tamo vidite jugonostalgiÄne lokale. U biti se to ponajviÅ”e odnosi na mlade koji su odrasli uz muziku jugoslavenskog novog vala, recimo. Nema veze to Å”to je grupa Leb i sol iz Makedonije ā iako donekle i ima ā niti to Å”to su Idoli bili iz Beograda. To su bili bendovi koji su se sluÅ”ali u njihovoj mladosti. Pa ipak, postoji cijela nova generacija koja tu muziku otima iz kandži zaborava.
MeÄutim, jugonostalgija je trenutno zastupljena i u obliku neke vrste politiÄkog projekta, u sklopu kojeg se tvrdi da nam Jugoslavija u retrospektivi može poslužiti kao model socijalizma. Iako je ona dugo i na mnogo razliÄitih nivoa bila važan eksperiment, Jugoslavija nam ne može poslužiti kao model zbog viÅ”e razloga, i to izmeÄu ostalog zato Å”to nije bilo jedinstvenog, homogenog jugoslavenskog socijalizma. Ipak, bilo je tu nekoliko veoma interesantnih stvari koje ne bi trebalo ispustiti iz vida.
Moramo imati na umu duboko strukturno nasilje koje je u socijalistiÄkoj Jugoslaviji vrÅ”eno nad Albancima_kama.
TreÄi pojam, Yugosplaining [od eng. Yugoslavia (Jugoslavija) i explaining (objaÅ”njavanje)], mnogo je novijeg datuma i vezuje se za grupu nauÄnika_ca i istraživaÄa_ica ā od kojih su svi porijeklom iz regije, ali žive u inozemstvu ā koji su pokuÅ”avali da se suÄele s onime Å”to percipiraju kao Eurosplaining. Oni su proÅ”irili kritiku mansplaininga, tj. naÄina na koji dominantni rodovi kao i seksualne orijentacije, kulture i hegemonistiÄke sile nameÄu svoje poglede na svijet. Postavili su ironiÄna pitanja: āZaÅ”to malo viÅ”e ne govorimo o Jugoslaviji? ZaÅ”to je ne vratimo u disciplinu meÄunarodnih odnosa, u okvire izuÄavanja politiÄkih projekata?ā
Isti ti ljudi su na osnovu kritika koje dolaze od Albanaca_ki sa Kosova i iz Makedonije veoma brzo shvatili da pri Yugosplainingu moramo biti oprezni zato Å”to moramo imati na umu duboko strukturno nasilje koje je u socijalistiÄkoj Jugoslaviji vrÅ”eno nad Albancima_kama ā jer, ako kolonijalizam ima veze i sa Äim, onda sigurno ima sa nasiljem.
Prema tome, želim da u radu izbjegavam sve ove stvari ā jugoamneziju, jugonostalgiju, ali i Yugosplaining te pretjeranu jugocentriÄnost.
Postoji cijeli jedan nauÄni korpus u okviru kojeg se postsocijalistiÄki prostori posmatraju kroz postkolonijalnu prizmu. Kakvo je VaÅ”e miÅ”ljenje o tome?
Pojedini prijatelji_ce u svom radu primjenjuju upravo taj pristup, tako da moram veoma oprezno komentarisati. Isprva me je ta tematika privukla jer je u modi, ali onda se pojavio niz komplikacija. Da li je Sovjetski savez bio imperija? Da li je upravljao baltiÄkim državama isto onako kako je Velika Britanija gospodarila Indijom? Ne, ali se može upotrijebiti kao metafora.
Tu dolazi do problema. Kad poÄnete da se koristite metaforama u prostoru izmeÄu āpostovaā [postkolonijalnog i postsocijalistiÄkog], sasvim izvjesno je da Äete se zapetljati zbog toga Å”to pojam postkolonijalnog postaje toliko nategnut da gubi analitiÄki kapacitet. Ne smijemo izgubiti iz vida to da je veÄina onoga Å”to se naziva postkolonijalnom teorijom zasnovano na nauci o književnosti.
Želim da podcrtam sljedeÄe ā najbolje bi bilo da se odmaknemo od postkolonijalne teorije te da ono Å”to se zaista deÅ”avalo sagledamo kroz historijsku i empirijsku prizmu. Sagledajmo dekolonijalne afinitete ā kako ih inaÄe nazivam ā kao i kontradiktorni karakter istih. Naravno, terminom āpostsocijalistiÄkogā jedan pojam se definiÅ”e kroz ono Å”to on nije. Pored toga, mi ustvari treba da govorimo o kapitalizmu i njegovim razliÄitim oblicima. Moramo govoriti o složenosti tranzicije i problemima tranzicije. U kakvom obliku se ona odigrala i koji elementi proÅ”losti su i dalje prisutni kao imaginariji ā u praktiÄnim scenarijima, institucijama i sjeÄanjima ljudi?
SocijalistiÄku Jugoslaviju razmatrate u kolonijalnom kontekstu. Å ta znaÄi analizirati socijalistiÄku Jugoslaviju āunutar i van kolonijalnostiā, kako navodite u svom predavanju?
Mislim da je Samir Amin kroz svoj rad o Južnoj Africi govorio o unutraÅ”njem kolonijalizmu. Dakle, imate veliku nacionalnu državu, nacionalnu državu pod aparthejdom, ali isto tako imate kolonijalne odnose jer su tu i politiÄki subjekti i politiÄki objekti. U tom kontekstu postoji grupa ljudi koji su rasno odreÄeni i kategorizovani te kao takvi uskraÄeni za politiÄku, ekonomsku i druÅ”tvenu moÄ.
Moje miÅ”ljenje je da se to može primijeniti i na socijalistiÄku Jugoslaviju. Na jugoslavenskom primjeru možete vidjeti kako se unutraÅ”nji kolonijalizam može razvijati. S druge strane, imate socijalistiÄku Jugoslaviju koja igra važnu ulogu u dekolonijalnom pokretu i to kroz solidarno djelovanje sa oslobodilaÄkim pokretima, ali i uÄeÅ”Äem u Pokretu nesvrstanih.
Studenti_ce sa globalnog juga dolazili su u Jugoslaviju u velikom broju, ali jugoslavenski studenti_ce nisu studirali na prostoru globalnog juga.
Dakle, to je jedna od glavnih protivrjeÄnosti Pokreta nesvrstanih.
Mene protivrjeÄnosti ustvari živo zanimaju ā zanima me to kako se mnogobrojne kontradikcije oÄituju u praksi, Å”to onemoguÄava stvaranje jednog jedinstvenog narativa o ovim pitanjima. Prije deset godina, ovim pitanjima se rijetko ko bavio u istraživanju, ali sad ima mnogo ljudi ā meÄu kojima su i mladi istraživaÄi_ce ā koji su pripadajuÄoj tematici posvetili svoje doktorate i daljnje akademske karijere.
I aktivisti_ce su priliÄno zainteresovani. Prema tome, Äini mi se da je ova tema dobila na znaÄaju, poÅ”to se sada prouÄavaju arhitektura, umjetnost, muzika i narodna znanja. Postojao je i krug novinskih agencija Nesvrstanih. Dakle, Å”ta se deÅ”avalo u novinarstvu? Å ta se deÅ”avalo u svakodnevnom životu? Å ta se deÅ”avalo u okviru studentskih razmjena? Studenti_ce sa globalnog juga dolazili su u Jugoslaviju u velikom broju, ali jugoslavenski studenti_ce nisu studirali na prostoru globalnog juga i to je Å”teta. Dakle, od suÅ”tinske važnosti je smjer.
Jedan od najosnovnijih koncepata Pokreta nesvrstanih bilo je samoopredjeljenje. Na Kosovu je trenutno na vlasti stranka LĆ«vizja VetĆ«vendosje (āPokret Samoopredjeljenjeā). Da li pratite kako VetĆ«vendosje artikuliÅ”e samoopredjeljenje kao pojam na Kosovu?
Sramota me je da to kažem, ali na Kosovu nisam bio od 2007. godine. Tad sam Äisto sumnjao da Äe ljevica iznjedriti ikakvu novu demokratsku snagu. Ona je vjerovatno postojala, ali ja je nisam primjeÄivao. Slabo to sve pratim ā i malo me je stid zbog toga. Da me pitate sad pratim li srpsku, crnogorsku ili makedonsku politiku, odgovor bi bio isti, djelimiÄno zbog toga Å”to me u velikoj mjeri frustrira Äinjenica da u cijelom ovom diskursu glavnu rijeÄ vode liberalni trastovi mozgova i ljudi iz sliÄnih krugova koji se na regiju fokusiraju samo na nivou procesa evropskih integracija. To ne smatram samo izuzetno problematiÄnim, veÄ i dosadnim.
Kad sam napokon ukopÄao da VetĆ«vendosje na albanskom znaÄi āsamoopredjeljenjeā te da je samoopredjeljenje ā barem po nekima ā bio kljuÄni pojam u Pokretu nesvrstanih, tad se probudila i želja da postavim pitanje vezano za to. Niko me ne može ubijediti da je pri odabiru imena stranke Pokret nesvrstanih zaboravljen ili zapostavljen kao sredstvo izgradnje države u transnacionalnom kontekstu.
To je bio jedan od najosnovnijih, ali i najproblematiÄnijih koncepata u socijalistiÄkoj Jugoslaviji, jer ako bi Äinioci srpske hegemonije i priznali da su republike teoretski imale pravo na [samoopredjeljenje], rekli bi da to nije važilo za autonomne pokrajine te je autonomija Kosova svakako ukinuta. Dakle, treba odmah razjasniti o kakvom nasilju se tu radilo.
Panalbanizam ā da li se to kao misao odn. kao ideoloÅ”ko-politiÄka orijentacija toliko razlikuje od panafrikanizma?
Ipak, mislim da bi bilo odliÄno da se u toj oblasti malo viÅ”e pozabavimo odjekom Nesvrstanih meÄu razliÄitim generacijama ovdaÅ”njih aktivista_ica. Ibrahim Rugova je bio internacionalista, ako se ne varam. Jako su ga zanimali pokreti aktivni van regije i van Evrope, iako je bio izuzetno zainteresovan i za francuski strukturalizam.
Panalbanizam ā da li se to kao misao odn. kao ideoloÅ”ko-politiÄka orijentacija toliko razlikuje od panafrikanizma? ZaÅ”to su svi zabrinuti zbog panalbanizma, kao da je to neÅ”to najgore na svijetu? Mislim da je posrijedi veoma složen skup emocionalnih reakcija koje imaju veze sa mitom o Zapadnoj Evropi kao oazi liberalne demokratije i napretka.
Na predavanju ste rekli da postoji tendencija pretjerane upotrebe termina ādekolonijalnoā. Da li nam možete pojasniti na Å”ta ste mislili?
Konstantno mijenjam stav o tom pitanju. Sam termin ne želim odbaciti, ali isto tako ne želim ni da postane previÅ”e uopÅ”ten. Ne želim da preraste u neÅ”to Å”to je prazan oznaÄitelj jer mislim da je i neoliberalizam postao prazan oznaÄitelj.
Dakle ā hajde da promiÅ”ljamo o dekolonijalnosti kao o skupu praksi. Ako govorimo o Pokretu nesvrstanih, postojao je afinitet prema antifaÅ”istiÄkoj oslobodilaÄkoj borbi u Drugom svjetskom ratu, koji je ā svjestan sam toga ā bio drugaÄiji na Kosovu, ali je ipak postojao. Ako mislimo o prijemu na koji je nailazio do tog momenta ā namjerno kažem āmomentaā jer je to razdoblje bilo duže od trenutka, ali kraÄe od ere na planu postizanja suverenosti, na planu uspostave vlasti u postkolonijalnim državama koje su umakle kolonijalizmu ā onda možemo postaviti razna pitanja.
Upravo su moment i afinitet bili izrazito produktivni, mada su se kosili jedan sa drugim. Postojale su stvarne veze. Postojale su veze izmeÄu Tita i senegalskog predsjednika Senghora, izmeÄu borkinje za prava žena Vide TomÅ”iÄ i Sirimavo Bandaranaike sa Å ri Lanke, izmeÄu feministiÄkih pokreta te umjetnika_ca, kulturnih radnika_ca, arhitekata_ica i studenata_icaā¦ Nikoga od njih ne možemo izbrisati iz historije, ali ne možemo ni pretpostaviti da su automatski bili protiv rasizma. Bili su izrazito kontradiktorni i složeni.
NaslijeÄe socijalizma na Balkanu vrlo je kompleksno te je zbog toga duže vremena nakon njegovog sloma bilo teÅ”ko baviti se lijevom politikom.
Upravo piÅ”em rad o hrvatskoj ljevici nakon proglaÅ”enja nezavisnosti, pa tako i uviÄam da ste 90-ih kao ljeviÄar/ka ili Å”utjeli ili bili uÅ”utkivani odn. marginalizovani, ili ste pak svoje politiÄke napore pretakali u kulturu i nevladine organizacije koje se bave ljudskim, manjinskim i pravima LGBT osoba. MeÄutim, u suÅ”tini se nije moglo reÄi da pripadate ljevici. Kasnije se to promijenilo. Pojavili su se ljudi koji su iznova iÅ”Äitavali Marxa te održavali diskusije i seminare o marksizmu.
NaslijeÄe je važno, ali ono je istovremeno maÄ sa dvije oÅ”trice jer se jugoslavenska sociologija baÅ” i nije adekvatno bavila klasom. Nije se bavila ekonomijom. Svi su željeli i Äitali ranog Marxa, humanistiÄkog Marxa ā Marxa teorije aleijenacije, a ne Marxa robnog fetiÅ”izma i eksploatacije. U ondaÅ”nje vrijeme niko se nije bavio neomarksistiÄkom kritikom jugoslavenske ekonomije.
U Hrvatskoj ste 90-ih kao ljeviÄar/ka ili Å”utjeli ili bili uÅ”utkivani.
Dakle, tu se onda nazire pravi problem za obnovljenu ljevicu. U Äemu ona traži nadahnuÄe? Ja bih konstatovao da je poÄela da je crpi iz radova svojevrsnih zvijezda intelektualnog ljeviÄarstva ā Davida Harveyja, Hardta i Negrija, kao i Slavoja Žižeka. To po mom miÅ”ljenju i nisu polaziÅ”ne taÄke koje naroÄito obeÄavaju.
Za regiju bi bilo itekako znaÄajno ako bismo pokuÅ”ali da proniknemo u to kako je tržiÅ”ni socijalizam sve viÅ”e bio tržiÅ”ni, a sve manje socijalizam, ali i kako je Savez komunista zaglibio u birokratiju, tehnokratiju i menadžerizam. Ipak, i dalje je bilo prostora za neko samoorganizovanje, ali ono je Äesto obuzdavano velikom brzinom. Naravno, osamdesete su sa uvoÄenjem politike rezova i neoliberalizma donijele represiju i sveopÅ”ti haos ne samo na Kosovu, veÄ i Å”ire. Znamo Å”ta se deÅ”avalo nakon toga.
Rat u Ukrajini je ostavio ogromne ekonomske posljedice na Evropu i svijet. Å ta nas ispreplitanje globalnih kriza može nauÄiti o socijalnim politikama?
Nancy Fraser [ameriÄka akademska filozofkinja] pisala je o intersekcionalnim krizama. Dakle, u toku su klimatska, ekoloÅ”ka i kriza staranja ā naroÄito izražene u regiji i Å”iroj Evropi, gdje stanovniÅ”tvo stari i živi duže, ali ne i zdravije. Onda je doÅ”la pandemija pa sad i rat u Ukrajini. Sve to je kumulativni niz kriza koji je zapravo pojaÄao globalnu nejednakost i nejednakost unutar pojedinih država.
TakoÄer, uvedena je nova geopolitika. Iako su Sjedinjene Države i Evropska unija u neku ruku hegemonistiÄke, one nisu potpune hegemonije. Ruska Federacija prolazi kroz neku vrstu gubitka hegemonije te stoga uzalud pokuÅ”ava da iznova stvori carstvo, ili feud, ili neÅ”to treÄe. Tu je i Kina koja igra važnu ulogu, i na diplomatskom i na planu investicija, na planu inicijative Pojasa i puta itd.
Dakle, imate izuzetno složene okolnosti koje zahtijevaju novu vrstu transnacionalne socijalne politike. Ako se Vi i ja preselimo iz jedne zemlje u drugu, zaÅ”to sa sobom ne bismo mogli ponijeti i svoja socijalna prava? ZaÅ”to ne bismo mogli imati prenosiva socijalna prava? ZaÅ”to socijalna prava moraju biti zasnovana na državljanstvu? Zar ne možemo razmiÅ”ljati ne samo o osnovnom dohotku, veÄ i uslugama?
Po meni je jedna od tragedija koje su zadesile Kosovo to Å”to su socijalne usluge ā iako su se pojedini elementi socijalne politike stvarno dobro razvili ā stagnirale. Ako su veÄ dostupne, namijenjene su samo onim osobama koje mogu izdvojiti novac za njih. Za univerzalnije morate ili Äekati ili potegnuti neke veze ā ili su pak standardni izuzetno niski jer su usluge namijenjene samo za siromaÅ”ne obiÄno siromaÅ”ne usluge.
Pandemija nas je nauÄila da moramo imati u vidu nekropolitiku ā tj. da onda kada je zdravlje deficitaran resurs, moÄnici odluÄuju ko Äe preživjeti, a ko neÄe, pri Äemu su uvijek prisutne intersekcionalne hijerarhije. One su izmeÄu ostalog vezane za životnu dob, ali i za invaliditet. Primjera radi, dobro je to Å”to kosovska djeca sa teÅ”kim invaliditetom koja žive kod kuÄe sa svojim porodicama primaju doplatak. MeÄutim, ako tim novcem nije moguÄe doÄi do pristojnih usluga, nadležni Å”alju sljedeÄu poruku: āŽao nam je Å”to imate dijete sa teÅ”kim invaliditetom ā evo vam ova kompenzacija.ā To nije usluga. Dakle, želio bih da vidim mrežu univerzalnih i kvalitetnih socijalnih usluga.
Da li ste pratili socijalne politike koje su nedavno uvedene na Kosovu, a koje su konkretno namijenjene ženama i djeci? Šta mislite o tim mjerama?
Kosovom sam se prvi put bavio na planu socijalne politike. Britanska vlada je sa Svjetskom bankom svojevremeno radila na jaÄanju centara za socijalni rad te na izradi programa socijalne pomoÄi. Tad sam to pomno pratio. Naravno, frapiralo me je to Å”to je penzioni sistem osmislila nekolicina Amerikanaca_ki te Å”to je u osnovi sistema bio ofÅ”or penzioni fond osmiÅ”ljen tako da ga izabrani politiÄari_ke ne mogu mijenjati nekoliko godina.
Pratio sam malo Å”ta se deÅ”avalo kasnije i mislim da ima izuzetno progresivnih mjera. Lobirao sam pri UNICEF-u za djeÄiji doplatak na Kosovu i Albaniji. Danas, nakon toliko godina, Kosovo ima kakav-takav djeÄiji doplatak, tako da ā dosadaÅ”nje promjene su veoma važne.
U socijalistiÄkoj Jugoslaviji je bio na snazi rasistiÄki program staranja o djeci, i to u Makedoniji i na Kosovu ā ja mislim. Naime, djeÄiji doplatak ste mogli dobiti samo za prvo dvoje ili troje djece. Razlog nam je svima vrlo dobro poznat ā smatralo se da su Albanci_ke imali visoku stopu nataliteta. IroniÄno je to da su ljudi kao Vida TomÅ”iÄ i dr. u Ujedinjenim nacijama vodili kampanje protiv maltuzijanskog shvatanja po kom je problem nerazvijenosti raÄanje prevelikog broja djece. No, da li su intervenisali u toj debati unutar Jugoslavije?
Smatrate li da je u socijalistiÄkoj Jugoslaviji bio zastupljen diskurs maltuzijanskog karaktera?
Da. Oni ga nisu primjeÄivali. To nije ni moralo biti eksplicitno.
Djeluje da su ove stvari povezane s time Å”to se albanskoj etniÄkoj pripadnosti pripisivao rasni karakter.
Da, a zato Å”to rasa nije esencija. Rasno odreÄivanje je proces izgradnje hijerarhija na osnovu pripisanih identiteta i nije tu stvar da su Albanci_ke izgledom tamnije puti ā tu je stvar da postoji izvjesna kategorizacija, koja je u biti rasno obilježena. To je argumentacija Pira Rexhepija.Ā Zbog toga postoji interni kolonijalizam. U Jugoslaviji je bio na snazi aparthejd, mada je to možda i pretjerano reÄi. Veoma je važno to da iako u Jugoslaviji sraz izmeÄu dvije inaÄice slavenstva ā hrvatske i srpske ā nikad nije rijeÅ”en, nije rijeÅ”eno ni pitanje neslavenskih naroda ā Albanaca_ki, a takoÄer i Roma_kinja.
Prema tome, kažnjavanje potlaÄene klase, stvaranje potlaÄene klase, sistematsko odstranjivanje ljudi sa poslova u javnim službama ā sve to je bilo veoma problematiÄno. Zato mislim da je sasvim sigurno bilo rasno odreÄeno.
MeÄutim, potrebno je i da se osvrnemo na neujednaÄen razvoj. StatistiÄki podaci koje sam iznio pokazuju da je Kosovo 1989. godine bilo u relativno gorem položaju nego Å”to je bilo 1949, a u odnosu na druge dijelove Jugoslavije. To pokazuje kako je izgradnja jugoslavenskog projekta zasnovanog na modernizaciji i razvoju zakazala.
Å ta je Pokret nesvrstanih po VaÅ”em miÅ”ljenju ostavio za sobom i na koji naÄin je on relevantan za danaÅ”nji aktivizam i progresivni internacionalizam?
Kao institucionalno tijelo, Pokret nesvrstanih nije relevantan. MeÄutim, kao simbol transnacionalnog dekolonijalnog afiniteta, kao progresivni internacionalizam koji nije evrocentriÄan, jeste. Istinski smatram da je ideja moralnog poretka ā tj. skupa vrijednosti koje neÄe biti žrtvovane na oltaru realne politike ā veoma važna. Da nema veta u VijeÄu sigurnosti Ujedinjenih nacija, da smo se zaista otarasili nuklearnog oružja, da smo zaista zagarantovali prava na samoopredjeljenje država i naroda, vjerovatno ne bismo bili u haosu koji trpimo sada.
Naravno, to je utopijsko razmiÅ”ljanje. Politika je uvijek realna politika. No, interesantno mi je to da Äak i u momentu socijalistiÄke Jugoslavije, u periodu zaÅ”tite sopstvenih interesa i potrage za novim tržiÅ”tima, pronalazite istinsku solidarnost, spremnost da se razumije Å”ta se deÅ”ava u Africi van okvira rasno odreÄenih i rasistiÄkih stereotipa. Bio je to moment ā nije trajao dovoljno dugo, nije zaÅ”ao dovoljno duboko niti je uÅ”ao u svakodnevne živote ljudi, a i ako jeste, veoma brzo je izbrisan.
U jednom tekstu koji sam napisao za Progresivnu internacionalu iznio sam tezu da se naslijeÄe ne može pronaÄi u institucionalnoj strukturi, veÄ u nekim od diskursa, zahtjeva i potraživanja vezanih za samoopredjeljenje i mirno razrjeÅ”enje sukoba. Oni su usko vezani za neophodnost nuklearnog razoružanja, ne samo zato Å”to neÄemo da budemo uniÅ”teni, veÄ i zato Å”to Äemo ā ako ga se budemo otarasili ā imati viÅ”e novca za socijalne programe. Mislim da je sve to od velike važnosti za progresivni internacionalizam danas. Moramo prevaziÄi bipolarni svijet, a pritom nam trebaju oblici solidarnosti koji nisu ograniÄeni samo na Evropu.
Moramo se iznova povezati sa progresivnim internacionalizmom, ozbiljno shvatiti neokolonijalizam te razmisliti o poukama koje bismo mogli izvuÄi iz neevropskih dijelova svijeta, a koje su itekako relevantne.
Älanak je ureÄen radi preglednosti. Razgovor je voÄen na engleskom jeziku.
Naslovna ilustracija: McGill-Queenās University Press.Ā Ā
Sadržaj ovog Älanka je iskljuÄiva odgovornost K2.0.
Zanima vas kako se naŔ novinarski rad finansira? Saznajte viŔe ovdje.