Voda pokreće odnose. Bilo da se kreće iznad ili stoji ispod površine zemlje, ona je pokretljiv dijeljeni prostor koji omogućava i nasilne sukobe i vizonarsku izgradnju mira. U 21. stoljeću zaštita voda i eko-diplomatija bit će temelj svake zdravorazumne politike usmjerene na činjenice i osviještene na planu klimatskih promjena. Suštinski gledano, ili postoji društveno i ekološki savjesna politika ili politika uopće ne postoji, odnosno postoji, ali samo u obliku brutalne nekropolitike.

Koliko su borbe građana/ki za vodu u mjestima kao Bitinja i Štrpce na Kosovu, ili pak u beduinskim selima u Jordanu, simptomatične za neuspjeh države nacije i krah ruralnog života što se iza brda valja? Gdje su to administracije zakazale kada je riječ o prilagođavanju na klimatske promjene i njihovom ublažavanju? I šta se s tim u vezi može učiniti kroz dokumentarni film?

Jordan: Pod zalazećim suncem

Od 2016. godine radim na doktorskoj disertaciji o antropologiji upravljanja vodom, u sklopu čega sam istraživao nestašicu vode te ulogu infrastrukture u “osiguravanju stabilnosti” u sve nestabilnijim okolnostima. Rad me je na kraju odveo u Jordan, koji, iako je pustinjska zemlja, posjeduje neke iznenađujuće sličnosti s Kosovom u pogledu vodoprivrednih problema.

Smjesta sam primijetio jednu stvar: pod tim umjereno autoritarnim režimom građanstvo živi u opasnosti od intenzivnije sekuritizacije diskursa o vodi. Budući da je osnovna uloga države da se pobrine za svoje subjekte, narod bi patrijarhalnim vladarima trebao dozvoliti da rade ono što je njihov posao. Drugim riječima, voda mora teći. Radikalna tehnološka rješenja, ako se javi potreba za njima, moraju biti iskorištena kako bi se spriječile društveno-političke tenzije.

Kraljevina Jordan je 2014. godine završila projekt Disi, sistem vodosnabdijevanja koji povezuje pogranično područje na jugu zemlje s urbanizovanim i brzorastućim sjeverom. S obzirom na to da je bilo malo vjerovatno da će jordanska vlada zaustaviti prekomjerno crpljenje vode iz sjevernih izdana (a zbog nepouzdanih poljoprivrednih praksi, zatim krađe vode narasle do ogromnih razmjera te zbog plemenskih odnosa), realizacija projekta se odužila.

Imajući u vidu činjenicu da je na sjeveru Jordana, u blizini vlastitih porodica i rodbine, utočište našlo gotovo 1,4 miliona Sirijaca/ki, najveći infrastrukturni poduhvat u savremenoj historiji zemlje u konačnici je u istu ravan stavio temeljne ljudske potrebe i humanitarne vrijednosti panarapske solidarnosti.

Na jugu, u pustinji Vadi Rum, daleko od prenaseljenih gradova, spas leži u izdanima skrivenim pod niskim stjenovitim planinama od pješčara. Kvaka je u tome da je “voda Disi” neobnovljiv fosilni resurs, proročansko “plavo zlato” — jedan od najdragocjenijih izdana u regiji, ali s ograničenim vijekom trajanja. Nažalost, za ovu “operaciju iskopavanja” lokalno stanovništvo je u punom obimu saznalo tek sada, kada je njihova egzistencija već ugrožena mogućnošću sporog nestanka.

Ubijanje rijeke

Zvuči li vam poznato ova dramatična ekspozicija što je poslužila kao uvertira za moj dokumentarac? Dok sam se spremao za putovanje na DokuFest zakazan za august u Prizrenu, gdje ću predstaviti svoj dokumentarni film “Živa voda”, razmišljao sam o stanju na Balkanu te sam odlučio da se informišem o tome kakva je situacija s vodom na Kosovu i šire.

Nakon što sam se upoznao sa slučajem šarplaninskih potoka i izgradnje malih hidroelektrana, ganula me je nepokolebljivost žitelja/ki Bitinje i Štrpca, a ujedno me i podsjetila na scene žestokih demonstracija za vodna prava u Jordanu koje su prikazane u filmu.

U odbrani svojih prava na sigurnu vodu koja su zagarantovana međunarodnim dokumentima obični građani/ke bore se za nešto što je mnogo veće od individualne dobrobiti. Oni se bore za ekointegritet nacionalnog parka kao i za načela dobrog upravljanja orijentisanog ka zajednici.

Ako je suditi prema mom ograničenom znanju, izgleda da su glavni uzroci svih problema neprecizno definisana obnovljivost, slaba strategija planiranja te još slabija realizacija na terenu, i to bez nadzora. Čini mi se da je ono što je zajedničko u svemu tome ciljano zanemarivanje društvenih i ekoloških troškova razvoja malih hidroelektrana.

Paradoksalnost nevolja na Šar-planini sadržana je u primarnom motivu [izgradnje malih hidroelektrana], a to je prelazak s ekološki štetnih i neobnovljivih izvora na “zelenu energiju”. Potpisivanjem Ugovora o osnivanju Evropske energetske zajednice Kosovo se obavezalo da će do 2020. godine 25% energije koju troše njegovi građani/ke proizvoditi iz obnovljivih izvora, koji uključuju vodu, energiju vjetra, sunčevu energiju i biomasu.

Međutim, zbog čega bi jedna zemlja prilično siromašna vodom odlučila da riješi jednačinu hidroenergijom, koja se ponajviše od svega oslanja na kišne cikluse i otapanje snijega? Zašto je većina od 77 lokacija predviđenih za potencijalnu izgradnju smještena u područjima od izuzetne prirodne vrijednosti? Zašto se Ministarstvo okoliša nije posavjetovalo s Nacionalnim parkom Šar-planina, čije rijeke trebaju da hrane te navodno male, zelene i prekrasne centrale?

“Slijedi trag novca”, kaže jedna stara poslovica. Kao što je to s pravom istaknuto u pojedinim istraživanjima, upravo sistemska promocija brze “zelene tranzicije” EU kao i prihodi nastali iz te tranzicije koji su zagarantovani privatnim privrednim subjektima mogu biti veoma primamljivi. Sve to zasljepljuje Vladine dužnosnike/ce, a na kraju dovodi i do tajne privatizacije elektrana.

Je li to razlog zbog kog s lokalcima/kama nisu obavljene vjerodostojne konsultacije o pitanjima koja utječu na njihovu budućnost? Radi istrage tih projekata Vlada je kasnije osnovala specijalnu komisiju, ali aktivnosti provedbe cjelokupnog plana nisu bile obustavljene. Zato će mi na putu ka Prizrenu samo jedno pitanje biti na pameti: hoće li ekološka i društvena pravda ikada biti ostvarene?

Lekcija iz antropologije infrastruktura

Kome će resursi biti dati, a od koga će biti oduzeti? Šta će biti javna dobra, šta privatna, i za koga? Koje zajednice će se morati boriti za infrastrukture potrebne za fizičku i društvenu reprodukciju? Ovo su neka od gorućih pitanja iznesenih u “Obećanju infrastrukture”, utjecajnoj knjizi u okviru koje se Nikhil Anand, Akhil Gupta i Hannah Appelo bave politikom rezova i vulnerabilnošću.

Ako postoji nešto što bih želio podcrtati, to je da infrastruktura nije neutralan prostor u kom se nema šta vidjeti. Naprotiv, citirat ću spomenute autore i autoricu: “Infrastruktura je kritična tačka kroz koju se društvenost, uprava i politika, akumulacija i oduzimanje imovine te institucije i aspiracije oblikuju, preoblikuju i realizuju.”

Spoznajom da se materijalne infrastrukture — uključujući saobraćajnice i cijevi, električne vodove, kanalizaciju i sl. — koriste kao teren za reprodukciju moći u potpunosti možemo raskrinkati svakodnevni rasizam, kolonijalizam i neravnopravnost.

Vratimo li se na liniju fronta, gdje Stanko i Elizabeta stoje pored ispražnjenog korita rijeke Lepenac i gdje Ali i Husein kleče u crvenkastom pijesku visoko iznad izdana Disi, ne možemo, a da se ne zapitamo da li nacionalna država šutke odustaje od ovih zajednica te događa li se to zbog lošeg upravljanja ili zbog “infrastrukturnog nemara koji odobrava država” (kako je to Ruth Gilmore opisala u svojoj knjizi “Zlatni gulag”, referišući se na zatvorsku politiku u Kaliforniji).

Povijest vrvi od primjera u kojima su demokratske države provodile u djelo svoju biomoć tako što su pojedine živote činile manje vrijednima od drugih. Nažalost, sve dok najveći zagađivači ne prebace u višu brzinu, izgledno je da će i jugoistočna Evropa i Bliski istok u narednim godinama i decenijama biti sve sušniji i topliji.

Sve ekstremnije vremenske pojave stvarat će veći pritisak na države u tom pravcu da žrtvuju vrijednosti ljudskog života i demokratičnosti zarad eskpeditivnosti. Priče o ljudima koji žive na udaru promjena što se ubrzavaju doslovno preko noći mogu postati i vaš udes. Zbog toga još danas mnogo veći akcent mora biti stavljen na vodnu politiku, ekodiplomatiju te nove načine pripovijedanja.

Bila ona postavljena na nekoj planini na Kosovu ili u jordanskoj pustinji, cijev je sjecište kulturnih, društvenih, tehnoloških i ekonomskih sila. Navedeni primjeri su bez ikakve sumnje složeni i nije uvijek lako prepoznati šta je valjalo uraditi bolje ili kako popraviti planove. Ipak, jedno je jasno: ukoliko nastavimo graditi čak i zbog valjanih razloga, nedovoljno razrađena rješenja koja su pogrešni ljudi zasnovali na pogrešnim brojkama lako mogu demontirati upravo ono što su trebali unaprijediti, a to je društveno-ekološka otpornost.

Samo uz pomoć obrazovanih, predanih i moralno jakih profesionalaca/ki, robusno integrisanog planiranja (odozdo prema gore i obratno) te izvještavanja medija prilagođenog ekologiji bit će moguće izbjeći neproduktivne sukobe, a istovremeno i nastaviti ekonomski razvoj onim najodrživijim sredstvima.

“Živa voda” bit će prikazana na DokuFestu u subotu, 14. augusta, u 12.00 sati.

Naslovna fotografija: Insert iz filma “Živa voda”.