Za Termokiss sam saznao ove godine, i to preko prijatelja koji mi je rekao da je taj društveni centar namijenjen za aktivan rad, volontiranje u razne svrhe, stvaranje umjetnosti, razmjenu ideja i saradnju s grupom mladih ljudi koji su otvoreni, srdačni i motivisani za promjene. Nikad prije nisam čuo za to niti bilo kakvo slično mjesto, stoga mi je bilo uzbudljivo razmišljati o tome kakvim bi se moglo ispostaviti.

Kad sam prvi put došao tamo, ekipa me je odvela u obilazak prostorija. U veselom raspoloženju su me upoznali sa svojim osnovnim aktivnostima i prostorom koji koriste, s tim da je sve to izgledalo kao da vode zaseban život — u nekom jedinstvenom Termokissovom ekosistemu.

Mala, no impresivna bašta uređena zahvaljujući radionici za obradu drveta; zatim platforma na drugom spratu koja je još uvijek u pripremi, ali se dobrano dotjerala od početka jula, kad sam se pridružio, pri čemu su mi pažnju posebno privukli radna okolina i mnoštvo knjiga; unutrašnjost, koja se stalno mijenja i razvija, mada nekima bi se mogla činiti neurednom; kao i primamljive umjetnine na zidovima, sto za stoni tenis, pa i mnogi psi lutalice koji su u Termokissu pronašli svoj dom.

Vodič koji me je proveo kroz prostorije — i koji je bio možda i uzbuđeniji od mene — odmah je bio prijemčiv za neke od ideja koje sam mu izložio u vezi s novim sekcijama i aktivnostima. Međutim, prije nego što sam počeo raditi po svom i unositi promjene, osjećao sam odgovornost da prvo dam doprinos i volontiram, da ostavim trag u radu centra prije nego što započnem projekte koji bi drugima oduzimali vrijeme i odvlačili im pažnju.

Prva na tapetu bila je bašta, nešto čime se nikad nisam bavio, sa svojim naizgled neograničenim potencijalom i zaraznim htijenjem volontera/ki.

“Termobašta”, kako je nazivamo, mali je prostor pored zgrade gdje uzgajamo većinom povrće i neke začine. Paradajz, čeri-paradajz, paprike, bosiljak i drugo svježe povrće, sve to raste u našoj bašti, o čemu se brinu neumorni članovi/ice naše zajednice.

Bašta postoji već dvije godine i isprva su u njoj bile postavljene četiri uzdignute gredice, da bi se utvrdilo hoće li funkcionisati. Vremenom se sve polako razvilo, a usput se mnogo toga naučilo.

U okviru Termokissove inicijative za distribuciju hrane, građanima/kama Prištine se nudi pomoć da se besplatno hrane zdravim, domaćim povrćem. Qazim Gashi / K2.0.

U 2020. godini, bašta je uveliko proširena i trenutno raspolaže s ukupno deset uzdignutih gredica. I sve to u skladu s našim izučavanjem baštovantsva, biljaka koje možemo kombinovati radi bolje simbioze, i tako dalje.

Mnogi volonteri/ke poput mene pokazali su zanimanje za sekciju i pomogli s novim idejama, a primijetili smo i da se pozamašan broj mladih želi naučiti baštovanstvu. Period izolacije vjerovatno je utjecao na povećanje interesa, tako da ljudi u sve većem broju imaju želju da se povežu sami sa sobom i s prirodom kroz uzgoj biljaka.

Bašta je u posljednje vrijeme u punom zamahu, budući da nas se sve više uključuje u rad i da neprestano učimo nove stvari.

Isti volonteri/ke uveli su me u još jednu inicijativu, koja je bila obustavljena na nekoliko mjeseci. Zove se “Bukë për Krejt” (Hrana za sve) i cilj inicijative je barem da ublaži neke poteškoće prisutne u našim sredinama kroz pripremu zdravih jela i njihovu podjelu najugroženijim kategorijama stanovništva. 

To je ujedno i projekt koji nam je omogućio da iskoristimo naše domaće proizvode kao sastojke u jelima koja pravimo. Naravno, i dalje moramo kupovati osnovne namirnice kao što su riža ili krompir, bilo da želimo napraviti rižoto ili supu, ali što se povrća tiče, pokušavamo upotrebljavati uglavnom domaće, neprskano pesticidima i hemikalijama te uzgojeno samo s ljubavlju, zalijevanjem i čistim hranjivim tvarima iz tla.

Hljeb za sve

U Društvenom centru Termokiss svake godine se održava festival “Krejt ka Pak” (Svako pomalo), u sklopu kojeg organizujemo radionice, koncerte i projekcije studentskih filmova. Pretežno sve nove aktivnosti koje smo obavili u toku godine budu sažete u jednu sedmicu, to jest čitava godina bude predstavljena u jednom velikom događaju. Festival traje nekoliko dana, a program počinje ujutro i završava navečer, tako da čitave dane provodimo u zajedničkim aktivnostima. Jedna od njih je kuhanje.

Na proteklom izdanju festivala održanom od decembra 2019. do januara 2020. godine, Meridian nam je pružio podršku u vidu nabave hrane. U jednom trenutku smo uvidjeli da hrane imamo dovoljno, pa čak i viška, i tad nam je sinula ideja da osobama u stanju potrebe skuhamo nešto pored onoga što nam je ostalo, obiđemo grad i podijelimo im svu tu hranu. Volonteri/ke su tako kupovali namirnice i u zgradi Termokissa pripremali bujon, supu i varivo.

Brojni mladi ljudi volontiraju, pri čemu smatraju da im to nudi jedinstveno iskustvo. Qazim Gashi / K2.0.

Ideja je ispala bolje nego što smo očekivali. Bila je zima. Svaki dan bismo se okupljali rano ujutro da pripremamo hranu, dok bi dvoje ili troje aktivista/ica kružilo gradom i dijelilo hranu osobama slabijeg imovinskog stanja u tim hladnim zimskim danima.

Ništa nije ravno tom iskustvu. Ganuli su nas pogledi puni zahvalnosti, što nam je pomoglo da sagledamo život iz potpuno drugačijeg ugla umjesto da samo bacamo pogled na njega izdaleka.

Ta mala pomoć koju dajete zarad nekog drugog, a da pri tome ne tražite ništa zauzvrat, činjenje dobra radi dobra samog, ne zbog nekih skrivenih motiva, to je nešto što čovjek makar jednom mora iskusiti.

“Dajte im ljubav i oni će vam uzvratiti.”

Sokola — koji nema dom — upoznali smo na ulici dok smo prvi put prošlog ljeta dijelili hranu. Ovaj vedri stariji čovjek iz Albanije, naime, pomogao je ekipi kad su im se zaglavila kolica. Oduševljen inicijativom, predstavio se mladim volonterima/kama i otad je dio zajednice. “Dajte im ljubav i oni će vam uzvratiti.” Sokol nam je pričao o biljkama, jer iza sebe ima iskustvo u baštovanstvu i prirodi, te nam je otkrio vrijedna znanja o tome kako unaprijediti rad s povrćem i bolje se brinuti o mladicama.

U razgovoru sa Sokolom možete ostati zaokupljeni satima, bilo da je riječ o drveću, svakodnevnom životu u gradu, o životnim nedaćama i aktualnom stanju, o politici, o životu na selu, životinjama, poljoprivredi, ma o čemu god. Sokol kaže:

“Inicijativa me je impresionirala, a onda me je privukla i njena humanost. Humana djela nisu samo nešto moralno ili nešto što čini da se osjećate dobro, nego je i urođeno nama ljudima. Pomažemo zato što je solidarnost u našoj prirodi, a podjele nam se nameću. Sad dođem ovdje i ponudim šta mogu.”

Susrećući se s ljudima kao što je Sokol, obrađujući zemlju s ciljem proizvodnje hrane i učeći da dijelim ono što imam s onima u stanju potrebe promijenio sam se i obogatio vlastiti život, otvorivši mu nove puteve, nove ideje, bezbroj novih uspomena i prijatelja/ica.

Naslovna fotografija: Qazim Gashi / K2.0.