Kada sam posljednji put bila na odmoru u Albaniji, već prvog jutra, u zagrljaju Jonskog mora, digla sam pogled i iznad sebe ugledala lastavice. Nešto u vezi s njihovim letom me je očaralo, bezmalo hipnotisalo, ali nisam shvatila šta. Djelovalo je kao da lepršaju u ritmu neke albanske narodne pjesme iako nisam znala koje. Ubrzo sam odustala od odgonetanja te sam naprosto uživala u njihovom plesu. Tek deset dana kasnije, pred kraj boravka u Albaniji, spoznala sam zašto osjećam toliku povezanost s lastama.

Petog dana smo otišli u Lumru. Kao zabačeno obalno mjesto na jugu zemlje, Lumra nudi ono najbolje ljubiteljima/cama prirode. Po danu se možete kupati u svježini Jonskog mora diveći se planinama koje se uzdižu nad vama. Navečer imate priliku uživati u prekrasnom zalasku sunca koji kao da zapali nebo i da vam osjećaj kao da ste na nekoj drugoj, čarobnoj planeti. Kada dan gasne, a mjesec se popne iznad mora, možete postaviti šator pod višestoljetna stabla maslina i razgovarati s vlasnikom posjeda.

Zove se Gjergj i jedan je od onih koji ne mogu živjeti bez mora. U njemu pronalazi spokoj toliko neophodan ljudskoj duši. Dok nam je govorio o razvoju turizma u Albaniji te o tome kako mu je život vezan za njega, Gjergj je rekao nešto za čime sam dugo tragala: “Iseljavanje je albanska bolest.” Polovinu života je proveo u Atini, ali njegovo srce je ostalo u Lumri. Vrlo lako je mogao razumjeti sve što sam mu otkrila o sebi jer sam, kao i on, polovinu svog života proživjela daleko od Kosova. I tako, dok je Gjergj opisivao krizu identiteta do koje iseljavanje često može dovesti, u pozadini sam vidjela lastavice. Uvidjela sam da su nas pratile i u toj etapi puta.

Lastavice sam ponovo vidjela dva dana kasnije, mada smo tad već bili u Vrmoši, najsjevernijem selu u Albaniji. Družila sam se sa žiteljima/kama tog mjesta, od kojih je većina imala više od 60 godina. Isprva sam pomislila da je to slučajnost, ali kasnije sam primijetila da je veći dio mladih napustio kraj. Tamo sam upoznala i Ceku, 70-godišnjakinju koja nam je pričala o svojoj porodici. Rekla nam je da troje djece koja žive u Sjedinjenim Državama nije vidjela tri godine. Zbog toga se i zaželjela razgovora s mladim ljudima te nam je nastavila u detalje opisivati svoj život u Vrmoši.

Po odlasku sam pomislila da je jedina tužna stvar u vezi s tim mjestom ono čega više nema, a to je omladina. Cekino lice mi je opet palo na pamet dok smo partner i ja sjedili i uživali u svom posljednjem objedu u Širokoj, sjedeći za stolom postavljenim svega nekoliko metara od obale Skadarskog jezera. Iako sam prvi put bila tamo, sve mi se činilo nekako poznatim. Rekla sam partneru kako se osjećam te sam insistirala na tome da saznam zašto mi je na svakoj plaži, na svakoj planini i u svakom mjestu u Albaniji tako prijatno. Kako smo razgovarali, iznad stola su proletjele laste dajući mi odgovor koji sam tražila.

Dobrota koju nam je iskazala baš svaka osoba što smo je sreli na putovanju u tom trenutku je prostrujila mojim tijelom. Ipak, uz prijaznost sam osjetila i bol tih ljudi. U svakom kutku Albanije i Kosova koji posjetim čujem priče o iseljavanju, priče ispunjene čežnjom i suzama. Svaka od tih priča iznosi na vidjelo novu stranu albanskog identiteta, kao i mog, hibridnog. Bila sam, i uvijek ću biti, iseljenica. Stoga, kada idete od juga prema sjeveru Albanije, dvije stvari se ne mijenjaju — laste i bol koju donosi iseljavanje. Mada vam prvi nudi more, a drugi planine, jug i sjever su isprepleteni pričama o iseljavanju i iseljenicima/ama što čeznu za tim predjelima. Pa možda je, onda, lastavica naša nacionalna ptica.

Naslovna ilustracija: Arrita Katona / K2.0.