U detalje | COVID-19

Posao žene nikada nije gotov

Neplaćeni rad sve intenzivniji u toku borbe protiv COVID-19.

Piše - 07.05.2020

Bijeli sat na zidu samo što nije otkucao sedam: Aida Jamini naglo otvara oči. Zrake proljetnog sunca prodiru kroz prozor u njenu sobu. Alarm je već nekoliko puta odgađala, prekinuvši intenzivan san.

Aida brzo  ustaje, uzima papirić na koji je prethodne večeri zapisala sve što joj treba i odlazi pravo u supermarket.

U svoj mali stan u Ulpijani, mirnom naselju u centru Prištine, vraća se do pola devet, noseći u rukama i na ramenima već teške cekere. Ne može si dozvoliti da joj se isprazne police na kojima sada ima sve, od hrane do maski za lice i dezinfekcijskog sredstva za ruke.

“Uvijek nešto zaboravim”, kaže Aida. “Sutra ću se naspavati, ali sad imamo ono najosnovnije.”

Te ubrzane jutarnje radnje ponavljala je prema istom šablonu nekoliko puta u aprilu kako bi iskoristila svoj jednoiposatni termin za kretanje, inače dodijeljen svakom građaninu/ki u okviru vladinih mjera borbe protiv pandemije. Pretposljednja cifra broja na ličnim dokumentima, donedavno tako nebitan detalj, dobila je na važnosti preko noći, na početnom vrhuncu pandemije polovinom aprila, i tako odredila svakodnevno izvršavanje finansijskih obaveza ili kupovine neophodnih namirnica.

Već je naučila kako je kada vam se navike i cijeli život neočekivano okrenu naglavačke.

Budući da je pretposljednja cifra u Aidinom broju 1, njenih 90 minuta počinjalo je u 7:00 sati tri dana zaredom, nakon čega je u naredna tri dana mogla biti vani od 11:30 do 13:00 sati, u skladu s rasporedom koji se stalno rotirao. Međutim, više je voljela ranojutarnje izlaske jer ih je obavljala dok su njena dva sina spavali: tada bi manje brinula što ih ostavlja same kod kuće.

I inače rano ustaje, no odjednom je morala početi navijati alarm za buđenje zbog toga što su joj okolnosti izolacije poremetile san te je uobičajenu rutinu mogla baciti kroz prozor. Nakon što su 13. marta potvrđeni prvi slučajevi zaraze na Kosovu, radna mjesta, škole, restorani i barovi smjesta su zatvoreni, čime su gotovo svi segmenti života prebačeni u četiri zida naših domova.

Pa ipak, Aida se ne žali ni na jednu promjenu izazvanu pandemijom.

Već je naučila, i to na teži način u odnosu na većinu ljudi oko sebe, kako je kada vam se navike i cijeli život neočekivano okrenu naglavačke. 

Ponovo učiti živjeti

Prije dvije godine, u samo jednom trenu, Aida je od sretno udate žene s dvoje djece mlađe od pet godina postala samohrana majka.

Na petu godišnjicu njihovog braka, 14. juna 2018. godine, njen suprug je iznenada doživio rupturu abdominalne aorte. Samo tri sata kasnije je preminuo na UKCK-u, kraj Aide.

“Nakon muževe smrti, stvari su se toliko promijenile. To me je zateklo nespremnu, zato što je preminuo iznenada, brzo”, navodi. “Svijet se i za mene i za moju djecu zauvijek promijenio.”

Lična iskustva iz cijelog svijeta pokazuju da bi eventualna zaraza koronavirusom najteže pala samohranom roditelju koji bi se uporedo morao brinuti o djeci i boriti s ozbiljnom, zaraznom bolešću. Pojedini roditelji ističu da su naučili djecu kako da prepoznaju kada treba pozvati broj za hitne slučajeve, ukoliko oni nisu u mogućnosti to učiniti,tako da su djeca spremna na sve moguće scenarije.

Fotografija: Zahvaljujemo Aidi Jamini.

Takva situacija bila bi posebno teška za Aidu koja je i prije nego što je COVID-19 stigao na Kosovo, gotovo 20 mjeseci provela objašnjavajući djeci smrt njihovog oca.

“Iskustva koja su sa mnom podijelili ljudi koji su prošli kroz slične stvari uvjerila su me da djeca moraju shvatiti šta je smrt”, naglašava ona. “S obzirom na to da sam studirala i bavila se psihologijom, svojoj djeci se nisam htjela predstaviti u lošem svjetlu, jer će jednog dana shvatiti šta se dogodilo i, da nisam otvoreno razgovarala s njima, time bih dovela u pitanje naše odnose, kao i povjerenje koje želim graditi s oboma.”

Sada Aida i njena dva sina, jedan šestogodišnjam, a drugi četverogodišnjak, pokušavaju prebroditi pandemiju kao tročlana porodica crtajući, igrajući se s Lego-kockicama i praveći lutke od čarapa.

Danju joj je teže zbog toga što radi onlajn; zaposlena je kao prevoditeljica u jednoj javnoj ustanovi i neprestano mora balansirati rad i zabavu, koja se često pretvori u pričanje priča o njihovom ocu, o životnim lekcijama, o tome šta se događa kad neko umre i kako djeca dolaze na svijet.

“Nije mi lako, suzdržim se svaki put kada me obaspu pitanjima, a naročito stariji sin; on je nevjerovatno znatiželjan”, izdvaja Aida. “No, tehnologija je uznapredovala i kada se dotaknemo stvari na koje nemam adekvatan odgovor, najčešće pogledamo video i zajedno nešto naučimo.”

Prekinuta žalost

Nakon što su u drugoj sedmici marta zatvorene škole i vrtići, novim vladinim mjerama određeno je da bi poslodavci, ukoliko oba roditelja u domaćinstvu rade, trebali dozvoliti jednom od njih da ostane kod kuće. Imajući u vidu činjenicu da su ih pravila izolacije prisilila da duže vrijeme provode u zatvorenom prostoru s djecom uz intenzivnija ograničenja, svi roditelji su u toku pandemije suočeni s do sada nezabilježenim poteškoćama, što istinski mogu razumjeti većinom samo drugi roditelji koji se susreću sa sličnim izazovima.

Međutim, dok se svi roditelji u toku pandemije suočavaju s problemima, potrebe samohranih roditelja pretežno se zanemaruju.

Pandemija bolesti COVID-19 dodatno produbljuje nejednakosti budući da su brojna, skrivena iskustva krize određena rodom: obično su žene te koje preuzimaju odgovornost za djecu nakon što se partnerstvo raspadne.

U nedostatku vremena i prostora, na tugovanje će morati pričekati do kraja pandemije.

Samohrane majke često ne uživaju podršku javnosti ni mimo pandemije, pri čemu je opterećenje još i veće za one koje su nezaposlene. Iako su te žene izložene stigmatizaciji i finansijskim poteškoćama, do danas niti jedna institucija ni nadležna agencija nije poduzela nikakve korake čak ni, primjerice, u pravcu praćenja broja žena koje nemaju partnera, nezaposlene su i imaju djecu; iz toga proistječe manjak političkih rješenja.

Za to vrijeme, udovice poput Aide suočavaju se s dodatnim poteškoćama budući da uopće nisu prepoznate zakonom. Aida objašnjava da se ni u Zakonu o radu ni u Zakonu o porodici roditelji udovci ni ne spominju, stoga se ne prepoznaju ni potrebe bilo koga ko je u njenom položaju.

Međutim, činjenica da je udovica emocionalno ju još više opterećuje u izolaciji, jer će u nedostatku vremena i prostora na tugovanje morati pričekati do kraja pandemije.

Prije izolacije, njene misli, bile one sjetne ili radosne, ispunjene tugom ili nadom, obično bi joj navirale rano ujutro, uz kafu.

“Obično sam se budila u pola šest, da se bez žurbe mogu istuširati, a i da me dječaci ne bi zapitkivali i opsjedali me”, kaže Aida. “To je vrijeme koje bih posvetila samo sebi. Nakon toga bih pripremila njihove torbe i odjeću i na miru se spremila za posao.”

Izdvaja da joj njen standardni raspored odgovara, no i da to znači kako se do večernjih sati toliko umori da zaspi do deset. “Ponekad mi se prijatelji smiju, govore mi ‘Spavaš k’o da si starica!’, ali ta me je rutina naučila da pravilno započnem dan i da popijem kafu bez potrebe da budem ‘na dužnosti’”, objašnjava ona.

Izolacija joj je oduzela jutra, ali je u mnogočemu ostatak njenog dana ostao manje-više isti. Na pitanje kako se drži uvijek daje isti odgovor: “Moji dječaci i ja smo u nekoj vrsti karantina skoro već dvije godine.”

* * *

Osamdeset kilometara dalje od Prištine, raspored jedne rođene Prizrenke, Nore Arapi Krasnići (Krasniqi), rascjepkaniji je nego inače. Nora je arhitektica zaposlena u Regionalnom centru za kulturnu baštinu u Prizrenu, koji djeluje u sklopu Ministarstva kulture.

Uprkos nesigurnostima i strahovima koje ima u vezi sa zdravljem svojih najmilijih, svakog jutra uživa u sporijem tempu sa svojim partnerom i njihova dva sina.

“Nema jutarnje frke — buditi se bez alarma ima svoje prednosti”, naglašava Nora. “Ovo je bilo potrebno cijelom svijetu. Uvijek nekud žurimo, život prolazi pored nas, a mi nikako da zastanemo i uživamo u trenutku.”

Kao što je slučaj s velikim brojem zaposlenih u javnom sektoru, prije nego što je virus pogodio i Kosovo njeni dani su bili koliko-toliko fiksni: odvede starijeg sina u školu, pripremi nešto za jelo mlađem, otrči na posao, a večer provede s cijelom porodicom.

Fotografija: Zahvaljujemo porodici Krasnići.

Nora od početka izolacije radi od kuće, dok posao njenog partnera, koji ima bar u centru grada, u potpunosti zavisi od daljnjeg toka širenja virusa.

“Trenutno je malo teže raspodijeliti posao od kuće”, navodi ona. “Dodajte na sve to i školske obaveze [djece].”

Njen stariji sin pohađa prvi razred privatne osnovne škole, ali osim obaveza i zadaće koje mu zadaje njegova učiteljica, on svakodnevno putem interneta prati i obrazovni program u organizaciji Ministarstva obrazovanja, koji se emituje svakim danom na Radio-televiziji Kosova (RTK) s početkom u 11:00 sati.

“Svaka majka se pretvorila u učiteljicu. Gledamo e-učenje. Onda učiteljica pošalje zadaću. Potom imaju Gugl Klasrum. Dakle, [djeca imaju] učiteljicu na RTK, učiteljicu na Vajberu, učiteljicu na Gugl Klasrumu i učiteljicu mamu”, ističe uz smijeh.

Nora kaže da se njen partner Adurim (Adhurim) pokazao kao bolji učitelj od nje te da joj njegova pomoć u kući daje snagu da se izbori s ovom nezapamćenom izolacijom.

“Da Adurim nije ovdje, ne bih mogla raditi”, naglašava. “U prvih sedam dana ništa nisam stizala, vjerovatno zato što sam se prebacila iz kancelarije kući… ili čak možda zbog panike koja se javila uslijed pandemije.”

Navečer, kada se onlajn nastava završi, dok Adurim zabavlja dječake igrom i muzikom, Nora uzima laptop i baca se na posao.

“Shvatila sam da ne mogu sve sama. Počela sam tražiti pomoć i nisam naišla ni na kakav otpor”, navodi. “Žene su počele tražiti pomoć. Muškarci ne preuzimaju inicijativu u kućnim poslovima, no morate početi zahtijevati da vam izađu ususret.”

Ipak, svjesna je da podjela poslova u većem dijelu domaćinstava u Prizrenu nije ni izbliza jednaka i ističe da je primijetila kako imati muškarca u kući tokom izolacije predstavlja dodatno opterećenje za mnoge žene koje poznaje.

“Muževi većine mojih poznanica trenutno ne rade i provode vrijeme samo sjedeći ili gledajući TV”, objašnjava ona. “Počeli su ličiti na velike bebe.”

Kuhanje, briga o drugima i čišćenje se nastavljaju

Restriktivne mjere uvedene širom planete radi suzbijanja pandemije pokrenule su niz pitanja vezanih za rod, pri čemu stručnjaci/kinje sugerišu da je život u izolaciji uglavnom više utječe na žene nego na muškarce; jedno takvo pitanje na koje skreću pažnju i mediji i političari/ke u svim krajevima svijeta jeste nagli porast broja zabilježenih slučajeva nasilja u porodici, s obzirom na to da su žene i djeca zatvoreni u izolaciji s počiniteljima nasilja.

Ipak, stručnjakinja za rodna pitanja i aktivistica Mirišahe Silja (Mirishahe Syla) naglašava da su čak i pored tog ozbiljnog i nadasve zabrinjavajućeg razvoja događaja žene izložene sve intenzivnijim pritiscima.

Ona navodi da su najviše pogođene one koje rade u ekonomiji honorarnih poslova bez legalnih ugovora ili dugoročnih beneficija te da kod onih koji imaju plaćene poslove, disproporcionalno je veća vjerovatnoća da će žene biti zaposlene u sivoj ekonomiji, budući da često rade kao kućne pomoćnice, njegovateljice/starateljice i domaćice. Što se tiče ograničenog plaćenog rada koji se nastavio van domova za vrijeme trajanja izolacije, na linijama fronta pandemije mahom stoje žene kao kasirke u trgovinama i medicinske sestre.

"Žene koje rade imat će više poteškoća prilikom završavanja poslovnih obaveza od kuće zbog ostalih kućnih poslova."

Mirišahe Silja, stručnjakinja za rodna pitanja i analitičarka

Silja izdvaja da su među jedinim aspektima života koji su ostali netaknuti naše potrebe za jelom, brigom i čistoćom — potrebe koje ujedno zahtijevaju one institucije i organizacije koje su nastavile s radom — i da su to tereti koje najvećim dijelom snose žene.

“Ta vrsta rada je tek ‘60-ih i ‘70-ih godina nazvana ‘neplaćenim radom’”, objašnjava Silja. “Svrstavanje rada unutar kuće u kategoriju neplaćenog rada bilo je od posebne važnosti u feminističkoj misli i aktivizmu zbog toga što se tim putem rad koji obuhvata brigu o drugima, pripremu hrane, čišćenje, i tako dalje, klasifikovao kao rad sam po sebi, a ne kao prirodno proširenje uloge žene kao domaćice ili majke.”

Silja kaže da opterećenje u neplaćenom radu za žene na Kosovu u trenutnom periodu izolacije povećavaju tradicionalni i ekonomski faktori koji su doveli do toga da mnogi parovi žive u istom domaćinstvu s porodicom muža.

“Iako najveći broj žena na Kosovu — preko 80% — nije zaposleno, one kod kuće još uvijek snose povećan teret rada, s obzirom na to da su u ovom vremenu svi kod kuće”, ističe. “S druge strane, žene koje rade imat će više poteškoća prilikom završavanja poslovnih obaveza od kuće zbog ostalih kućnih poslova, a s time bi se mogle vrlo teško nositi jer to utječe na njihovo mentalno i fizičko zdravlje.”

Stari problemi iznova potvrđeni

Diplomantica engleskog jezika Merita Džema (Xhema) u posljednje vrijeme mnogo promišlja o rodnim ulogama i o tome na koji su način te uloge oblikovale njenu karijeru i snove. Trenutno je nezaposlena i u izolaciji je sa svojim partnerom i dvjema kćerkama u njihovom stanu u Prištini.

U intervjuu koji smo s njom obavili preko Skajpa u trećoj sedmici aprila, njena četverogodišnja kćerka ušetala je u sobu i stala joj iza leđa, što nas je podsjetilo na viralni video iz 2017. godine u kojem su javljanje sagovornika BBC-ja prekinula njegova djeca. Sličan incident dogodio se prije nekoliko dana na RTK i sve to ukazuje na činjenicu da djeca širom svijeta isto tako nenadano učestvuju u onlajn sastancima i razgovorima svojih roditelja.

Merita objašnjava da su istog dana od četiri igračke koje su pronašli napravili jednu medvjeđu porodicu, i to nakon što su njenu kćerku u vrtiću zamolili da [sa svojom porodicom] obavi aktivnost na temu “porodica”.

Kako provode vrijeme kod kuće, i ona i njen partner Šerif (Sherif) uspjeli su da otkriju svoje kreativne strane: eksperimentišu s novim, komplikovanim receptima i osmišljavaju igre s djevojčicama koristeći reciklirane materijale.

Merita kaže da joj partner mnogo pomaže i prisjeća se kako su mnogobrojne kućne poslove dijelili i prije, kada je radila.

Razmišljajući o neplaćenom radu i o tome kako nerijetko pada upravo na leđa žena, neprestano se vraća na pitanje koje stručnjaci/kinje često postavljaju: Kakav je utjecaj radne snage na društvene norme?

“Na finansijskom planu, Šerif je uvijek imao bolju platu i nismo si mogli priuštiti da napusti posao jer je bilo dažbina koje smo morali platiti”, navodi ona. “A onda su tu društvena očekivanja koja se nameću ženama. Dok sam radila, jedna kćerka se razboljela i ja sam bila ta koja je morala uzeti slobodan dan, zbog toga što ljudi obično od vas kao majke očekuju da odustanete od svoje karijere.”

Merita ističe da su razne rodne neravnopravnosti koje se ogledaju na različite načine duboko ukorijenjene. Sjeća se da je morala napustiti posao kada je ostala trudna s prvom kćerkom jer je porodiljsko odsustvo bilo neplaćeno. Ti problemi, kako naglašava, u ogromnoj mjeri su utjecali na njenu budućnost.

Fotografija: Zahvaljujemo Meriti Džemi.

“Sve te karike u sistemu sprečavaju pravilno funkcionisanje države”, izdvaja ona.

“Da je moje porodiljsko odsustvo bilo plaćeno, ne bih napustila posao. Ostala sam kod kuće dvije godine i to je bio prekid koji kasnije nije bilo lako nadoknaditi. Onda [ponovo] morate početi raditi posao koji ste možda radili nakon studija, i to sa slabom platom. Država ne funkcioniše za žene. Samo se izgubite u lancu.”

Nora se slaže s Meritinom izjavom da je veliki izazov biti majka koja radi i biti uspješna.

“Ako želite karijeru i kvalitetan porodični život, to je ogroman izazov, što se ponovo pokazalo i sada, u karantinu”, navodi Nora. “Međutim, mislim da iz ovog izazova možemo crpiti inspiraciju i shvatila sam da su žene uspješnije i kreativnije zato što nas život obavezuje da pronalazimo rješenja [za probleme] koji se čine nerješivim.”

Odgajati sinove tako da budu nezavisni, rodno osviješteni i spremni da učestvuju u radu kod kuće jedan je korak u pravom smjeru, objašnjava ona, te dodaje da se svaku djevojčicu treba učiti važnosti vlastitog odlučivanja.

Usporavanje širenja virusa u posljednje dvije sedmice, pri čemu je broj izliječenih premašio broj zaraženih osoba, dalo je nadu Aidi, Nori i Meriti da bi život u izolaciji mogao biti pri kraju.

Ipak, dugotrajne posljedice bolesti COVID-19 zasigurno će biti prisutne mjesecima i godinama nakon okončanja krize; u međuvremenu, list Atlantic ističe da će “nezavisnost žena širom svijeta biti tiha žrtva pandemije.”

U ovom trenutku, kao jedini član porodice koji ima prihode i stara se o domu i djeci, Aida brine šta će se dogoditi ukoliko vrtići ostanu zatvoreni, a javne institucije je primoraju da se vrati na posao. Za sada, pak, ne može ništa drugo već čekati u neizvjesnosti i nastaviti s izolacijskom rutinom.

Kada padne noć, stavlja svoje dječake u krevet nakon dugog dana koji su proveli crtajući po zidovima, glasno pričajući i pjevajući, praveći palačinke, ili nered po stanu koji bi potom počistili. Prvo skoče na krevet, onda legnu i razgovaraju, i na kraju zaspe držeći se za ruke.

“To je moj najdraži dio dana, mada je fizički naporno spavati držeći se za ruke”, kaže ona. “Dobro nam je ovako u karantinu, bliže smo. Želimo samo da sve ovo prođe i da se stanje i dalje popravlja, da bude bolje nego što smo mislili, jer do sada smo se nosili sa životom bolje nego što smo mislili. Bolje nego se očekivalo od nas.”

Naslovna fotografija: Zahvaljujemo Aidi Jamini.