Još od kada mu je usljed nasilnih mjera uvedenih pod režimom Slobodana Miloševića, prije tri decenije, uručen otkaz, Sabitu Islamiju rad s ručnim kolicima nije samo izvor sredstava za život. To je istovremeno akt nacionalnog otpora.

U Kosovskoj Mitrovici je svima poznat kao “inženjer s kolicima”, s obzirom na činjenicu da je radio u Odjelu za izgradnju i projektovanje Instituta za olovo i cink koji je bio pod okriljem kombinata Trepča. Ostavši bez posla, morao se nekako pobrinuti ne samo za svoju četveročlanu porodicu, već i za majku i brata.

Posljednja želja njegovog oca bila je da ni pod kojim okolnostima ne napušta domovinu, u skladu s čime Islami ističe da je vlastitim primjerom namjeravao da pokaže kako čak ni težak rad ne bi trebalo da bude razlog da bilo ko ode iz svoje zemlje.

Kao i njega, i Meleqe Mehmeti-Buzhalu — svojevremeno zaposlenu u upravi prištinske robne kuće “Grmija” — srpski rukovoditelji/ce poduzeća u kojem je radila, 1990. godine su uklonili s radnog mjesta, i to uz obrazloženje da je postala “tehnološki višak”.

Tek nakon rata vođenog 1999. godine ponovo je kročila u sada zaštićenu zgradu [bivše robne kuće] smještenu u centru grada. Kaže da joj se dugo vremena plakalo svaki put kad bi prošla pored. “Ovdje nije riječ o mržnji, ali nikad im neću oprostiti. Natjerali su nas da ostarimo prije vremena”, podvlači Mehmeti-Buzhala, misleći na tadašnju srbijansku vlast.

Bile one više ili manje dramatične, ovakve priče se mogu čuti od gotovo 150 000 ljudi koji su početkom 90-ih godina odstranjeni s posla zato što su odbili da se potčine nasilnom sistemu pod palicom Miloševića. Njihov ekonomski potencijal je propao, što je naškodilo i njima i kosovskoj privredi općenito.

Materijalna šteta se mjeri u milijardama, no Kosovo nije uspjelo da prodiskutuje o ovom pitanju sa Srbijom. Nadalje, osim ekonomskih gubitaka, društveno-psihološka trauma nanesena cijelim generacijama i dalje je neizmjerna.

I kao da sve to nije dovoljno, Kosovo je priredilo drugi čin u gaženju ovih građana/ki: preduslov za dobijanje pune doprinosne penzije u visini od preko 200 eura jeste da radnik/ca priloži dokaze o tome kako je prije rata plaćao/la doprinose u minimalnom trajanju od 15 godina. Drugim riječima, ukoliko su doprinosi za penzijsko osiguranje uplaćivani 14 godina i 364 dana, to je isto kao da nisu ni uplaćivani, stoga je u ovom slučaju lice ograničeno na osnovnu penziju nižu od 100 eura.

Sastavljati kraj s krajem

Islami je jedan od onih građana/ki koji nemaju pravo na punu doprinosnu penziju, uprkos tome što su radili i prije rata.

Prvo zaposlenje je pronašao u oblasti hidroinženjeringa u Vojvodini, Srbija, dok je u kombinatu Trepča počeo da radi 1981. godine. “Učestvovao sam u preko 150 različitih projekata — laboratorijskim istraživanjima, pripremi naučnih radova i izradi raznih nacrta vezanih samo za izgradnju”, prisjeća se, uzimajući gutljaj kafe u jednom restoranu na obali Ibra u Gušavcu, Općina Kosovska Mitrovica.

“U to vrijeme, pola zaposlenika u Institutu bili su Albanci, a drugo pola Srbi”, objašnjava Islami, te dodaje da je bio jedna od prvih osoba albanske nacionalnosti zaposlenih u Odjelu. Podcrtava i da je u skoro deset godina koje je proveo tamo imao dobre odnose sa svojim kolegama/icama. Tako je bilo sve do 1990. godine, kada je otpušten — od tada se nije pojavljivao u kombinatu.

“Suspendovan sam 11. marta 1990”, dalje se prisjeća. “Rekli su mi da odem da radim u Kišnicu, Novo Brdo — da zauzmem nečije mjesto. Naravno, ja to nisam prihvatio, jer bi to značilo da prihvatam i program Srbije.”

Nije se dvoumio. Bio je otresit i ne kaje se zbog odluke koju je donio prije 30 godina. “Taj osjećaj je bio čisto nacionalističke prirode. Kako da se složim s programom koji je većina Albanaca naprosto odbacivala?”

Odlučio je da se obrati sudu, no napominje da se proces dvije godine razvlačio i da konačna presuda nije donesena u njegovu korist — Islamijev ugovor je raskinut. “Na prvostepenom sudu, izvršilac tih nasilnih mjera se nije ni pojavio, ali je bio primoran da bude prisutan na drugostepenom. Nije ni znao ko sam. Sudija ga je pitao: ‘Kako ste potpisali rješenje o otpuštanju ovog čovjeka a ni ne poznajete ga?”, prepričava Islami, ironično se osmjehući.

U jedno je i dalje uvjeren: sistem je imao za cilj da ukloni osobe albanske nacionalnosti ne samo s njihovih radnih mjesta, već i s Kosova uopće. Prema njegovim riječima, Albanci/ke u to vrijeme nisu imali drugog izbora sem da se isele.

“Tad sam rekao samom sebi da ću obavljati fizičke poslove i da se neću pokoriti [srbijanskom režimu] niti [odseliti]. Nisam htio da svoju djecu vodim kroz Rumuniju ili Bugarsku”, osvrće se na svoje razmišljanje.

Ubrzo se sjetio davnašnjeg razgovora s ljudima koji su sakupljali obnovljivi metalni otpad i prodavali ga u Zvečanu. Pitao ih je koliko zarađuju na kolicima.

“Rekli su mi: ‘Isto koliko i ti u Institutu.’ Pomislio sam: ‘Zašto i ja ne bih radio?’ Tako da, nabavio sam kolica i započeo s radom”, prisjeća se. “Uradio sam to i da bih uvjerio [kolege/ice Albance/ke] kako ovo nije sramota, nego [akt] nacionalnog otpora.”

Islami je vremenom zavolio posao kojim se bavio, s tim da je na samom početku odredio raspored: “Neću ležati kad sunce izađe, a kad zađe, prestat ću s radom.”

Sabit Islami započinje svoj radni dan na obalama rijeke Ibar, gdje neko vrijeme sjedi na stijeni koju je sam ofarbao. Fotografija: Artan Krasniqi.

Njegova svakodnevna rutina je ostala nepromijenjena. U pet sati ujutro dolazi na obalu Ibra u Gušavcu i sjeda na jednu veliku stijenu koju je ofarbao u bijelo — kaže da svako zna da samo on sjedi tu. Na svježem zraku uživa do sedam sati, kada odlazi da popije jutarnju kafu, a potom ide na pijacu. U prosjeku dnevno prepješači 20 kilometara.

Kao što je u prošlosti bio slučaj s Islamijem, Mehmeti-Buzhala se također osjećala ispunjenom kada je počela da zarađuje vlastitu platu. U tom razdoblju je već bila udata i radila je s pokojnim suprugom u bivšoj “Grmiji”.

Bila je zaposlena u upravi Robne kuće, kao daktilografkinja. Posao je dobila 1976. godine, dvije godine nakon što je Kosovo steklo autonomiju u okviru Socijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ). Taj novitet je donio pozitivne promjene, naročito u poljima obrazovanja i zapošljavanja.

Prema njenim riječima, u tom periodu je život bio dobar čak i ukoliko je samo jedna osoba u domaćinstvu dobijala platu, a kamoli dvije. “Te godine su bile povoljne za radnike. Uslovi su bili bolji. I kolegijalni odnosi su bili izuzetno dobri sve do 1981”, prisjeća se.

Te godine, svoje nezadovoljstvo uslovima u univerzitetskoj menzi u Prištini studenti/ce albanske nacionalnosti očitovali su kroz demonstracije koje su se kasnije pretočile u narodne proteste. To je signalizovalo ideopolitičku diferencijaciju uočljivu ne samo na Kosovu, već i u cijeloj SFRJ.

Albanska većina na Kosovu — tada autonomnoj pokrajini Srbije u sastavu Jugoslavije — zahtijevala je ravnopravan status [Kosova] kao republike. Za to vrijeme, kriza je izbila u čitavoj SFRJ, uz politička preslagivanja zasnovana na nacionalističkim programima koji su doveli do uništenja socijalističkog sistema.

Sve te tenzije su se odrazile i na odnos među radnim kolegama/icama albanske i srpske nacionalnosti na Kosovu. Osvrćući se na 80-te godine, Mehmeti-Buzhala ističe da se njen odnos sa srpskim kolegama/icama na poslu do te mjere pogoršao da su između njih izbijale svađe, a povremeno i fizički obračuni.

Sociolog Anton Berisha sjeća se kako je pritisak u tim godinama prisutan i na radnim mjestima i šire kulminirao ukidanjem autonomije Kosova 1989. godine te “deinstitucionalizacijom albanskog stanovništva”. “Možda je takav ishod bio nezamisliv, ali se ipak desio”, izdvaja Berisha, te dodaje da su mnogi bili zatečeni.

Palokë Berishaj — u to vrijeme predsjednik Saveza nezavisnih sindikata Kosova (BSPK) — prisjeća se društveno-političkog konteksta koji je prethodio odlukama o masovnom odstranjivanju Albanaca/ki s radnih mjesta.

“Kad je Kosovu oduzeta autonomija, ključni potez bio je da se zauzmu rukovodeće pozicije u svim državnim institucijama, kao i u javnim i društvenim poduzećima”, prisjeća se. “Sve te položaje zauzeli su Srbi, s čime su se Albanci jednostavno morali pomiriti.”

“Većina [naših] srpskih kolega bila je solidarna s odlukama Srbije. [Govorili su:] ‘Moraju se poštovati odluke države Srbije’”, prisjeća se Berishaj.

Usto ističe i da je albansko stanovništvo na Kosovu tada imalo samo jedan cilj: “da dokaže kako Milošević ni na kojem nivou neće pronaći Albance koji prihvataju njegove diskriminatorne politike”, te dodaje kako su se u tu svrhu “solidarizacija i uzajamno djelovanje svih radnika pretvorili u egzistencijalno pitanje.”

Berishaj se prisjeća i uzleta političkog organizovanja na Kosovu 1990. godine. “To je ishodovalo objavom [Ustavne] deklaracije 2. jula, usvajanjem Ustava 2. septembra, a napokon i referendumom o nezavisnosti”, ističe, sumirajući događaje koji su obilježili mirni otpor kosovskih Albanaca/ki suočenih u toj deceniji sa sistematskom diskriminacijom i nasiljem policijskog aparata države Srbije.

Godine 1990, Mehmeti-Buzhala je dobila kćerku, nakon čega je uzela porodiljsko odsustvo. Masovno odstranjivanje njenih albanskih kolega/ica u međuvremenu je već počelo — dobro je znala šta je čeka.

“Kad mi je porodiljsko odsustvo isteklo, otišla sam da podnesem zahtjev za godišnji odmor. Rekli su mi da [za mene] godišnjeg nema i svrstali me u tehnološki višak”, izdvaja. “Poslali su nas u Agenciju za inkorporaciju [sličnu današnjoj Agenciji za zapošljavanje], gdje je navodno trebalo da budemo sve dok nam ne nađu drugi posao. Tako je bilo sve do 1993. godine, kada je doneseno konačno rješenje o mom otpuštanju.”

Kopiju rješenja čuva u crvenom registratoru koji sublimira njenu nezavršenu karijeru. Taj dokument je očigledno urnek na kojem su jedino rubrike “ime zaposlenika/ce” i “datum prestanka rada” prethodno bile ostavljene praznima. Razlog zbog kojeg je Mehmeti-Buzhala “postala nepotrebna” za rad bio je isti kao i kod mnogih drugih radnika/ca, a krio se iza termina “tehnološki napredak”.

“Čak i da su mi dozvolili da se vratim, ne bih to uradila. Sve je propalo”, kaže Mehmeti-Buzhala.

S obzirom na to da je radio na odjelu za bijelu tehniku u istom poduzeću, njenog supruga je zadesila ista sudbina. “U jednom trenutku smo oboje ostali bez posla. Imali smo četvero djece. On nije bio u mogućnosti da pronađe nešto drugo, tako da je uglavnom bio kod kuće”, ističe drugačijim tonom, prisjetivši se njihove borbe za opstanak.

“Moj otac je bio krojač, pa sam počela da šijem — tako sam izdržavala porodicu”, nastavlja Mehmeti-Buzhala, te se prisjeća da joj uopće nije bilo lako da se ponovo navikne na zanat koji je naučila od svog oca. “Zarađivala sam tek toliko da preživim, da ne moram ni od koga posuđivati. Do 1996-1997. je bilo posla, ali kada je počeo rat, ljudima više nisu bile potrebne šivačke usluge. Nije se imalo novca. Štedjelo se jer je budućnost bila neizvjesna.”

Meleqe Mehmeti-Buzhala je davno prestala da se bavi šivanjem, no šivaću mašinu još uvijek čuva kao vrijedan artefakt. Fotografija: Artan Krasniqi.

Prerano sazrela djeca

Dakako, kriza nije mogla da ne ostavi posljedice na djecu rođenu 90-ih godina. Mnogobrojna djeca su bila prisiljena da rade i tako pomognu svojim roditeljima da prebrode ekonomsku krizu. Na kraju krajeva, svi građani/ke Kosova vodili su istu borbu: borbu za opstanak.

Rilind Gërvalla je u to vrijeme bio tinejdžer. Tada mladom zaljubljeniku u rok-muziku slobodno vrijeme je u potpunosti bilo ispunjeno prijeko potrebnim radom, a njegovo iskustvo kao mladića koji je tek bio upisao srednju školu inspirativno je koliko je i tužno.

“Bio je juli 1990. godine — veselio sam se zbog toga što sam se upisao u prestižnu školu ‘Xhevdet Doda’”, prisjeća se tog ljeta.

“Moj pokojni otac je radio u računovodstvu Radio-televizije Priština. Jednom se vratio [s posla] oko šest sati navečer. Bio je znojav i emocionalno rastresen”, kaže Gërvalla, sada u srednjim godinama. Tog dana je njegov otac ostao bez posla. “Zagrlio me je čvrsto i rekao: ‘U svemu lošem ima i nečeg dobrog.’ Briznuo je u plač.”

Dodaje da je nedugo zatim i njegova majka — nastavnica engleskog jezika — isto tako uklonjena iz škole u kojoj je radila. Udar režima na obrazovni sistem bio je historijski sam po sebi: početkom decenije, srednjoškolske i zgrade fakulteta zatvorene su za Albance/ke. Ipak, nekoliko mjeseci kasnije, nastava se nastavila u okviru paralelnog obrazovnog sistema na albanskom jeziku, a održavana je u privatnim kućama dobrovoljaca/ki.

“Ona i ostali nastavnici u naredne dvije godine su radili bez plate. U porodici nas je bilo četvero djece — moje tri mlađe sestre i ja — i dvoje nezaposlenih roditelja”, nastavlja. “Ljudi su se angažovali u znak solidarnosti, posebno dijaspora. Pomogli su nam da se barem prehranimo.”

Sociolog Anton Berisha također govori o intenzivnijoj solidarnosti kao reakciji na nasilni režim.

“Albanci su se našli u novoj društvenoj realnosti. Naime, pored aktivizma i tradicionalnih mehanizama za rješavanje sukoba prisutnih u društvu — kao što je Pokret za pomirenje krvne osvete — osjećaj bliskosti unutar jedne etničke skupine počeo je rasti i nadilazio je uobičajene porodične veze”, kaže Berisha. “Izazov pružanja otpora na nacionalnoj osnovi kao i aktivacije dormantnog historijskog potencijala povećao se prvenstveno u razdoblju komunizma, koji je imao za cilj da marginalizuje nacionalne instrumente zarad stvaranja ideoloških vrijednosti bratstva i jedinstva.”

U takvoj situaciji, početak srednje škole je bio grozan za Gërvallu.

“Iz škole su nas uklonili još u prvom polugodištu i moj razred je nastavio da prati nastavu kod mene, jer je bilo sigurnije”, prisjeća se. “Otac je u početku radio za Sindikat Radio-televizije Priština, a kada je Sindikat po uspostavi vlade u egzilu ukinut, zaposlio se u Finansijskom komitetu Kosova. S druge strane, majka je predavala u paralelnom obrazovnom sistemu.”

Kosovska vlada u egzilu do tada je već bila uspostavljena i funkcionisala je zajedno s Tropostotnim fondom, koji je osnovan zahvaljujući novčanim prilozima građana/ki Kosova i dijaspore. Prema riječima sindikalista Palokëa Berishaja, odstranjeni radnici su postali okosnica političkog pokreta.

Sindikalist Palokë Berishaj se prisjeća tadašnje sindikalizacije, za koju izdvaja da je bila nesalomiva. Fotografija: Artan Krasniqi.

“Mimo Tropostotnog fonda, organizacije koje su pomagale radnicima uklonjenim s radnih mjesta osnovale su i fondove solidarnosti”, prisjeća se Berishaj. “[Odstranjeni radnici] su učestvovali u demonstracijama i podržali obrazovni proces kao aktivisti i politički lideri.”

Kako bi se suprotstavili represivnim mjerama Srbije, nasilnom odstranjivanju radnika/ca, zamjeni albanskog kadra srpskim te nasilju koje je zahvatilo cijelo Kosovo, BSPK je 3. septembra 1990. godine proglasio generalni štrajk.

Osvrćući se na taj povijesni dan, Berishaj kaže da je cijelo Kosovo utihnulo: nije bilo nikakvih aktivnosti, niko nije dizao glas — ostale su samo do tada nezabilježena tišina i solidarnost.

“U suštini je to bio opći i apsolutni referendum kosovskih Albanaca, jedno veliko ‘ne’ Miloševiću i njegovim politikama”, objašnjava. “Naravno, shvatali smo šta su rizične strane tog čina: Srbija je iskoristila solidarnost radnika koji su stupili u generalni štrajk i započela masovno, a usto i nasilno uklanjanje [radnika] s njihovih radnih mjesta. Time je prekršila svaku međunarodnu konvenciju o sindikalnom organizovanju.”

Federativna narodna republika Jugoslavija je 1953. godine ratifikovala Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, a 1987. i Evropsku konvenciju o sprečavanju mučenja i nečovječnih ili ponižavajućih kazni ili postupaka.

Tada srednjoškolac, Gërvalla se prisjeća kako je početkom 90-ih godina ujutro išao na nastavu, a poslijepodne s vremena na vrijeme radio u firmi koja je bila u vlasništvu njegovog prijatelja. Na poslu je postavljao kuhinje i premještao namještaj.

“Novac koji su zarađivali moji roditelji bio je dovoljan tek za hranu i sveske za nas djecu”, kaže. “Knjige smo posuđivali. Sve do četvrtog razreda srednje sam išao na buvljak i kupovao polovnu odjeću, cipele i kapute.”

Sjeća se da su ga 1994. godine — kada je upisao završni razred srednje škole — prijatelji zaposlili kao prodavača sladoleda. Do maturske večeri je uveliko radio.

“Posudio sam odijelo od jednog prijatelja koji je išao u drugu srednju školu, stavio lance na frižider za sladoled i otišao u jedan butik da se presvučem”, prepričava. “Oprao sam kosu hladnom vodom i sapunom, stavio malo gela da me djevojke primijete i otišao na maturu.”

Kako je početkom 90-ih bio srednjoškolac, Rilind Gërvalla ističe: “Teror širih razmjera ponekad vas može potaknuti da pišete muziku i poeziju.” Fotografija: Artan Krasniqi.

Osvrćući se na to vrijeme iz današnje perspektive, Gërvalla poručuje da je njegova generacija bila politički zrela i da je shvatala kako je bila “dio otpora usmjerenog ka oslobođenju i ostvarenju nezavisnosti od opresije Srbije”.

“Mada su te godine bile traumatične, s ponosom se sjećam otpora svojih prijatelja, angažmana naroda, aktivnosti moje porodice u ilegali”, napominje. “Nije bilo nimalo lako ostati na Kosovu kad je većina otišla.”

Pravno osnovana diskriminacija

Da bi prouzrokovala svu tu traumu, država Srbija je između ostalog morala uvesti niz zakonodavnih promjena.

Nakon ukidanja autonomije Kosova 1989. godine, Narodna skupština Srbije je usvojila dva posebna zakona: Zakon o djelovanju republičkih organa u posebnim okolnostima i Zakon o ugovorima o radu u posebnim okolnostima.

U istraživanju koje je u oktobru 2019. godine proveo Istraživački institut za razvoj i evropska pitanja navodi se da je prvonavedeni zakon korišten da bi se ustavni poredak bivše Jugoslavije ukinuo uz autonomiju Kosova, dok je drugonavedeni — primjenjiv samo na Kosovu — služio kao osnova za uvođenje privremenih, nasilnih mjera.

Pokojna doktorica pravnih nauka Nekibe Kelmendi sastavila je dokument od 200 strana koji je sadržao spisak diskriminatornih izmjena zakona uvedenih pod Miloševićevim režimom još 1994. godine, pri čemu je za svaku modifikaciju u zakonodavnom sistemu ponudila stručni komentar. Jedan od dokumenata koje je citirala bio je “Program za realizaciju mira, slobode, jednakosti, demokratije i prosperiteta u Autonomnoj pokrajini Kosovo” objavljen u Službenom glasniku Srbije 30. marta 1990. godine. Taj program je zapravo donio sve, samo ne mir i demokratiju.

Kako je konstatovala Kelmendi, među programskim stavkama bila je i “dinamika naseljavanja građana na Kosovo”, koja je — kako je predviđeno — trebalo da bude “harmonizovana s dinamikom popunjavanja novih radnih mjesta u tvornicama i novootvorenim poduzećima te dinamikom izgradnje stanova.”

“Bit će osigurani svi neophodni uslovi za organizaciju dolaska prve grupe zainteresovanih građana na Kosovo počevši od polovine juna 1990. godine”, svojevremeno je izjavila Kelmendi u vezi s Programom.

Bila je to zapravo nova faza srbijanske kolonizacije Kosova. Kelmendi je podvukla da su “u svim kosovskim općinama formirane specijalne komisije koje su se u početku bavile zapošljavanjem Srba i Crnogoraca u raznim organizacijama, institucijama i organima uprave širom Kosova, kao i osiguranjem uslova za život Srba i Crnogoraca koji su dolazili na Kosovo da tamo žive i rade.”

Ovaj period — kada je većina albanskih radnika/ca otpuštena i zamijenjena drugima — ostavio je i ozbiljne psihološke posljedice.

Njomza Llullaku — psihologinja i profesorica na Odsjeku za socijalni rad [na Filozofskom fakultetu] Univerziteta u Prištini — kaže da longitudinalne studije — posmatračka istraživanja koja se vrše u dužim vremenskim intervalima — pokazuju da nezaposlenost u značajnoj mjeri utječe na mentalno zdravlje. “Kod nezaposlenih su izraženiji depresija, anksioznost i nedostatak samopouzdanja”, objašnjava Llullaku.

Prema njenim riječima, odstranjivanje većine Albanaca/ki s radnih mjesta početkom 90-ih godina bila je manifestacija istinskog odbacivanja albanskog stanovništva kao građana/ki Jugoslavije i Jugoslavije kao pretpostavljene ideje.

“Kako su negativni efekti nezaposlenosti već bili poznati početkom 90-ih, otpuštanje većine Albanaca bio je jasan i glasan pokazatelj da je režim prema lokalnom stanovništvu imao isključivo loše namjere”, ističe Llullaku.

Upravo zato to karakteriše kao “odluku koja je iz perspektive ljudskih prava idiotska, ali koja je katalizovala uništenje jugoslavenske države tako što je drugim članicama SFRJ pokazala da Srbija može ugroziti njihovu nezavisnost kako joj se prohtije.”

“Na kraju krajeva, ta neprestana muka je s psihološke strane primorala ljude da se trgnu i izbore za svoja prava kao da im život zavisi od toga”, podcrtava Llullaku.

Kako navodi psihologinja Njomza Llullaku, teški uslovi života proizašli iz diskriminatornih politika države Srbije natjerali su Albance/ke da “učvrste mreže otpora unutar i van zemlje”. Fotografija: Artan Krasniqi.

Izgubljene milijarde

Mimo diskriminacije na etničkoj osnovi koja je podržana izmjenama zakona, Kosovo je izračunalo i ekonomsku štetu koju je toku 90-ih pretprjelo od Srbije.

Dokument koji nudi numerički pregled štete 2005. godine su sastavili članovi Tima jedinstva na čelu s predsjednikom Ibrahimom Rugovom, koji je okupio sve vodeće političare u zemlji. Tim je predstavljao Kosovo na “Bečkim pregovorima o konačnom statusu Kosova” koji su kosovska i srbijanska strana vodili pod međunarodnim posredstvom Martija Ahtisaarija, prilikom čega je Ahtisaari pripremao “paket” koji je otvorio put za proglašenje nezavisnosti Kosova 2008. godine.

Profesor ekonomije Muhamet Mustafa bio je odabran da predvodi grupu stručnjaka iz ove oblasti, čiji rad detaljno opisuje u svojoj knjizi “Nadilaženje usamljenosti”. Mustafa u jednom dijelu te knjige objašnjava kako su izračunali ekonomsku štetu koristeći se statističkim podacima o prosječnoj plati na Kosovu i broju otpuštenih radnika/ca, što — kako kaže — daje preciznu sliku o ekonomiji na državnom nivou.

Mustafa poručuje da je u bečkim dokumentima izrađenim pod njegovim vodstvom navedeno kako su “administrativna tijela koja su nasilno osnovana u društvenim poduzećima i drugim institucijama na Kosovu od 1990. godine pa naovamo diskriminisala i nezakonito uklonila s posla oko 146 000 radnika.”

Naglašava i da su “na osnovu iznosa prosječne plate došli do računice da izgubljene plate tih radnika dostižu vrijednost od cirka 4,9 milijardi američkih dolara, odnosno cirka 5,4 milijardi američkih dolara s godišnjom kapitalizacijom od oko 2%.”

Međutim, zanemarimo li plate neisplaćene zbog otpuštanja, postavlja se pitanje može li se izmjeriti gubitak društvenog potencijala, kao i korist koju bi društvo imalo od radnog učinka tih 146 000 ljudi da su ostavljeni na svojim radnim mjestima.

Profesor Mustafa kaže da se to može izračunati pomoću određenih statističkih modela, ili pak indirektno, to jest posljedicama koje su [otpuštanja] u tim godinama imala na pad bruto domaćeg proizvoda (BDP-a) na Kosovu. “Prema nekim statističkim procjenama, taj iznos dostiže cirka 11 milijardi dolara”, objašnjava.

Ekonomski stručnjak Sokol Havolli — trenutno zamjenik guvernera Centralne banke Kosova — kaže da nije lako obaviti odgovarajuću procjenu ekonomskih kretanja koja su se dogodila 90-ih. Prema njegovim riječima, 90-ih godina je najviša godišnja vrijednost BDP-a po glavi stanovnika iznosila otprilike 1700 eura.

“Godišnja vrijednost je 90-ih pala na 500 eura”, napominje Havolli. “S 1998. na 1999. godinu, godišnji BDP po glavi stanovnika pao je na oko 250 eura. Tako da, da, privreda je bila u potpunosti razorena.”

Mustafa naglašava da bi ljudi na pojedinačnom nivou zaigurno gajili ambicije u pravcu napredovanja na poslu, što obično podrazumijeva povećanje plate. “Dakle, struktura i kvalitet ljudskog i intelektualnog kapitala koji su ključni za razvoj jedne zemlje pretrpjeli su ogromnu štetu”, konstatuje.

Nadalje, Mustafa pojašnjava da je odstranjivanje [radnika/ca] dovelo i do gubitka doprinosa za penzijsko osiguranje te drugih beneficija, kao što su dječiji doplaci.

Bivši sindikalist Palokë Berishaj poručuje da je u to vrijeme njegova generacija bila na vrhuncu psiho-fizičkih sposobnosti — entuzijastična i željna rada. “Očigledno je da deset godina van posla i van struke predstavlja nepopravljivu štetu”, kaže Berishaj.

Neučinkovit dijalog

Kosovska strana je politički gledano bila nemarna, riječi su Mustafe — koji je ujedno bio zastupnik u Skupštini Kosova od 2014. do 2017. godine. On naglašava da se ova tema nije obradila u političkom suočavanju sa Srbijom.

“Iako su sve ove stavke istražene i predočene međunarodnoj zajednici u okviru pregovora o statusu Kosova vođenih 2006. i 2007. godine u Beču, mislim da nismo bili dovoljno sistematični ni odgovorni da kontinuirano držimo otvorenima te prezentujemo ove i sve ostale elemente aparthejda koji je instalirao Miloševićev režim”, kaže Mustafa.

Profesor smatra da je Kosovo u vezi s ovim temama zauzelo odbrambeni stav u odnosu na Srbiju, što ocjenjuje neoprostivim.

Štaviše, Vlada Kosova je u martu 2011. godine izradila Platformu za međudržavni tehnički dijalog između Republike Kosovo i Republike Srbije. Edita Tahiri — predsjednica Demokratske alternative Kosova, koja je tada bila u vladi na čelu s Demokratskom strankom Kosova — u tom razdoblju je vodila tehnički dijalog u pregovorima vođenim pod posredstvom EU u Briselu. Kasnije, nakon što je dijalog već davno prerastao tehničke rasprave i pod sebe podveo i politički dijalog, Tahiri je u procesu učestvovala kao ministrica za dijalog i vicepremijerka.

Treće poglavlje spomenute platforme — posvećeno dijaloškom programu — sadrži listu “pitanja i problema koji su nastali u ratnom i poratnom periodu”, s tim da je navedeno kako spisak nije potpun. Osma po redu stavka na tom spisku vezana je za “nadoknadu ratne štete od Srbije”.

Marta 2014. godine, skoro dvanaest mjeseci nakon što je u aprilu 2013. potpisan “Briselski sporazum” koji se odnosi na principe normalizacije odnosa Kosova i Srbije, Ured zamjenice premijera Tahiri izradio je novi dokument stavivši akcent na teme koje bi mogle biti otvorene u dijalogu pod posredstvom EU, a koje bi bile u interesu Kosova. Četvrta tačka u tom dokumentu ticala se “ratne odštete”.

“U slučaju ratne štete koju je Srbija prouzrokovala na Kosovu, a što se tiče odštete kao sastavnog dijela međunarodnog prava, država Kosovo kao oštećena strana mora tražiti odštetu [u vidu] kompenzacije, garancija i zadovoljenja pravde”, navodi se u dokumentu.

U nastavku se konstatuje da Kosovo očekuje kako će se nadoknadom između ostalog obuhvatiti: “fizička i moralna šteta načinjena državi i pojedincima; bol, stradanje i emocionalna patnja; šteta u obliku izgubljenih prilika, što uključuje oblast obrazovanja; materijalna šteta i šteta izgubljene potencijalne dobiti; šteta nanesena dignitetu i reputaciji”.

Jedna od pripadajućih stavki je i “nadoknada plata za osobe otpuštene s posla na osnovu nacionalne pripadnosti”. U skladu sa spomenutim dokumentom, svrha dijaloga u Briselu bila je da se otvori tema “nadoknade za uništenje penzijskog sistema”.

U Platformi izrađenoj 2011. godine spominje se pitanje koje je usko povezano s ovim, a to je “vraćanje penzijskog sistema građanima Kosova”.

Što se tiče penzijskog sistema, Adil Fetahu — čelnik grupe koja se bavila pitanjem otpuštanja i neisplaćenih plata nakon što je 2005. godine osnovan Tim jedinstva — predočio je obimnu argumentaciju u članku iz 2015. godine naslovljenom “U odbranu prava penzionera”, kao i u istraživanju objavljenom 2019. godine pod naslovom “Pitanje Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Kosova u kontekstu ‘velikog finala’ na relaciji Kosovo–Srbija”.

“Osim procjene novčane štete proistekle iz ukidanja i nezakonitog prisvajanja [Penzijskog fonda] te činjenice da je Srbija obustavila isplatu penzijskih naknada za penzionere koji su uplaćivali doprinose, postoji i potreba za procjenom nenovčane štete kao i drugih srodnih troškova”, navedeno je u istraživanju.

U odgovorima na kritike vezane za činjenicu da se ova pitanja nikako ne uključuju u političke konfrontacije sa Srbijom, kosovska strana je u više navrata ponudila obrazloženje da u dijalogu pod posredstvom Evropske unije nije u poziciji da nameće vlastite teme.

Drugi čin diskriminacije

Prošlo je dvanaest godina od proglašenja nezavisnosti Kosova, a generacije i generacije ljudi još su suočene s jednom drugačijom vrstom diskriminacije. Naime, povrh toga što je zakazala u vezi sa Srbijom, država Kosovo je stavila so na ranu današnjim penzionerima/kama — istim onim ljudima koje je srbijanski režim u prošlosti masovno otpuštao.

Na Kosovu od kraja 1998. pa sve do 2001. godine penzijski sistem nije ni postojao. U decembru 2001. godine, Privremena administrativna misija Ujedinjenih nacija na Kosovu (UNMIK) izdala je Uredbu 2001/35 o penzijama, na osnovu koje su regulisane osnovna penzija i penzije zasnovane na individualnoj štednji. Doprinosi uplaćivani prije rata nisu priznati.

Nekoliko godina kasnije, 2007, Ministarstvo rada i socijalne zaštite izdalo je Administrativno uputstvo br. 11/2007 za provedbu Odluke br. 13/277 Vlade Kosova, koje je imalo za cilj povećanje vrijednosti penzija. Do tada je visina mjesečne penzije iznosila samo 40 eura, dok je od 2008. godine trebalo da iznosi 75. Međutim, ispostavilo se da bi od tog povećanja imali koristi samo oni koji bi uspjeli da dokažu kako su prije rata napunili 15 godina radnog staža, pri čemu je napravljena inicijalna podjela između osnovne i penzije isplaćivane iz doprinosa.

Svrha narednog administrativnog uputstva izdatog godinu dana po proglašenju nezavisnosti — 2009. — bila je da se omogući provedba odluke koju je Vlada donijela iste godine, a u skladu s kojom je vrijednost osnovne i penzije iz doprinosa povećana s 5 na 45, odnosno s 5 na 80 eura.

Uputstvo je stavljeno van snage 2014. godine, kada je Skupština Kosova usvojila Zakon o programima isplate penzija finansiranih od države i tako kategorizovala korisnike/ce penzija. Jedna od kategorija je “osnovna starosna penzija”, definisana kao redovna mjesečna penzija koja se isplaćuje svim građanima/kama Kosova s navršenih 65 godina starosti bez obzira na to jesu li bili zaposleni ili ne. U Zakonu je definisana i “starosna penzija iz doprinosa” namijenjena onima koji su uplaćivali doprinose u bivši Penzijski fond Kosova do 1. januara 1999. godine, i to prema odredbama Zakona o penzijskim fondovima na Kosovu.

U Administrativnom uputstvu izdatom uz Zakon o programima isplate penzija definisani su i uslovi koji moraju biti ispunjeni za ostvarivanje statusa penzionera/ke platiše doprinosa. Pritom se podrazumijeva da su penzijski doprinosi morali biti uplaćivani “u minimalnom trajanju od 15 godina, zaključno s 1. 1. 1999”, što osoba dokazuje tako što prilaže otprilike 20 dokumenata za čije se dostavljanje potrebno obratiti brojnim nadležnim organima.

I ne samo to: ukoliko je neko ko danas navršava 65 godina napustio/la posao 1990. godine, u to vrijeme je imao/la 30 godina. Prema tome, to lice je moralo početi da radi kao 15-godišnjak da bi ispunio/la kvotu od 15 godina radnog staža..

Iako je radni staž priznat zdravstvenim, obrazovnim i svim drugim radnicima/ama koji su između 1989. i 1999. godine bili zaposleni u paralelnom sistemu okupiranog Kosova, ostali su limitirani na osnovnu penziju, koja je inače manja od 100 eura.

U skupštinskoj raspravi o pravima penzionera/ki sa statusom platiša doprinosa održanoj u augustu ove godine, ministar rada i socijalne zaštite Skënder Reçica obećao je da će biti pronađeno rješenje, pri čemu je za penzijski sistem Kosova kakav je u trenutnom obliku rekao da je zapao u neku vrstu “pravnog haosa” u kojem su prisutne “ogromne kontradiktornosti”.

Reçica je obećao i da će novim nacrtom Zakona [o programima isplate penzija] “radni staž svih zaposlenika prisilno otpuštenih između 1990. i 1999. godine biti priznat i da će osobama koje su radile 90-ih biti priznato i pravo na isplatu penzija iz doprinosa”. Usto je poručio da će biti unijete izmjene u podzakonske akte za priznavanje diploma svih penzionera/ki koji su diplomirali između 1991. i 1998. godine.

Na Kosovu trenutno postoje 23 penzijska programa koji su regulisani odredbama iz osam različitih zakona. Ipak, kao što je ministar i sam priznao pred zastupnicima/ama u Skupštini, ti zakoni su često u kontradikciji.

Pored otprilike 150 eura koje zaradi na kolicima, “inženjer s kolicima” Sabit Islami također prima prijevremenu penziju. “Da sam danas na svom radnom mjestu, osim plate od otprilike 800 eura imao bih i 35 godina radnog staža”, kaže Islami, računajući da bi njegova penzija iznosila najmanje 400 eura.

Vječno disciplinovan u poslu, Sabit Islami ističe da je nekad radio i po 365 dana zaredom “bez prestanka”. Fotografija: Artan Krasniqi.

Islami u 21 godinu koliko je prošlo od završetka rata niti jednom sa svojim kolicima nije otišao u Sjevernu Mitrovicu. “Ne bih želio da me kolege vide i komentarišu kako su me Albanci zaboravili. ‘Nisu mu našli posao’”, kaže ljutito.

Druga radnica koja je otpuštena 1990. godine — daktilografkinja Meleqe Mehmeti-Buzhala — i dalje se jasno sjeća nereda koji su — malo poslije rata, kako izdvaja — napravili pripadnici UNMIK-a, i to kada su 1999. godine odlučili da zauzmu zgradu bivše “Grmije” u srcu Prištine. Mehmeti-Buzhala ističe da su se svi albanski zaposlenici/e bili vratili u zgradu i da su vlastitim investicijama namjeravali da vrate stari sjaj poduzeću u kojem su godinama radili.

“Izabrali smo direktora i broj prijavljenih radnika je porastao na 480, ali ti ljudi nisu imali šta da rade”, objašnjava. “Tog jutra smo zatekli [nered]. Ne razumijem zašto su vrata bila razbijena. Započeli smo neku vrstu protesta protiv UNMIK-a, a onda je došla policija i zaslijepila nas. Otišli smo u Carinsko skladište, preuredili ga i počeli da radimo. Tamo smo ostali do 2007, ako se ne varam”, prisjeća se.

“Diskriminacija se nastavlja”, ističe Mehmeti-Buzhala — trenutno u penziji — te dodaje kako je morala uložiti ogroman napor da bi dokazala kako je prije 1999. godine i rata na Kosovu skupila 15 godina radnog staža.

Muhamet Mustafa kaže da se političari/ke sjete u kakvom su položaju ovi penzioneri/ke samo uoči izbora.

“Tačno je da bi od krivca — Vlade Srbije — direktno trebalo tražiti da plati odštetu, što će sigurno biti stavljeno na sto u Briselu”, zaključuje Mustafa. “Međutim, veliki broj [radnika/ca] sad ima nisku penziju, a da se poslije oslobođenja nisu mogli osloniti na porodice, njihov opstanak bi isto tako bio na kocki.”

S druge strane, Gërvalla se pita: “Zar nije sramota?”

Na to pitanje sam odgovara.

“Naprimjer, moj otac je umro, a da niti jedan dan po završetku rata nije proveo na državnom poslu, uprkos tome što je konkurisao na razne pozicije”, podcrtava. “Ironično je to što je u penziju otišao 2008. godine, kada smo ostvarili nezavisnost. Kako je tim platišama doprinosa u penziji, patriotama koji su potpomogli oslobođenje, otpor i nezavisnost sad kad je zdravstvo u kritičnom stanju, kad se o njima se niko ne brine i kad nemaju podršku države? Prosto rečeno, ovakvu sadašnjost ti ljudi nisu zaslužili.”K

Naslovna fotografija: Zahvaljujemo Sabitu Islamiju na ustupanju fotografije iz privatne arhive.

Ova publikacija je nastala u okviru trećeg ciklusa Programa za stipendisanje novinara u oblasti izveštavanja o ljudskim pravima, uz podršku Kancelarije Evropske unije na Kosovu. Nacionalna zadužbina za demokratiju (NED) takođe pruža podršku realizaciji ovog programa. Realizacijom programa rukovodi Kosovo 2.0 u saradnji s Kosovskim centrom za rodne studije (KCGS) i Centrom za ravnopravnost i slobodu (CEL).
Sadržaj publikacije je odgovornost organizacije Kosovo 2.0 te nužno ne odražava stavove finansijera.