Blogbox | Albanija

Prestanite retuširati politiku Edija Rame

Piše - 21.05.2020

Otvoreno pismo međunarodnoj umjetničkoj zajednici.

Već godinama gledamo kako uspon Edija Rame na vlast u njegovoj zemlji omogućava i pospješuje jačanje njegovog profila kao aktivnog umjetnika na međunarodnoj umjetničkoj sceni, posebno nakon što je 2013. godine postao premijer države.

Nismo imuni na to koliko je sama ideja o političaru umjetniku privlačna u vremenu kada se politički mejnstrim suočava s ozbiljnim problemima dok nastoji trasirati ma kakvu budućnost.

Političar umjetnik prodaje — i svoj rad i svoje političke strategije.

Zbog toga smo zabrinuti činjenicom da izgradnja imidža Edija Rame kao aktivnog umjetnika na međunarodnoj umjetničkoj sceni, u čemu mu pomaže grupa probranih umjetnika/ca, kustosa/ica i kolekcionara/ki, nije dovela do većeg interesa za njegovo političko djelovanje, već ga je, paradoksalno, u potpunosti zasjenila.

Došlo je vrijeme da na trenutak zanemarimo to što je Edi Rama 2001. godine posvuda farbao fasade i osvrnemo se na njegove aktualne političke odluke, a naročito one koje je donio u kontekstu suzbijanja pandemije bolesti COVID-19.

Vlada Edija Rame sistemski podriva slobodu govora i izražavanja. Novinari/ke su izloženi ciljanim napadima — i verbalnim i fizičkim — prijeti im se, ucjenjuje ih se i uručuju im se otkazi jer izvještavaju o korupciji i organizovanom kriminalu, ili prosto zato što kritikuju Raminu Vladu.

Televizijski programi se mogu i jesu se naglo zatamnjivali. Tako je 2016. godine emisija Publicus prekinuta netom prije emitovanja iscrpne reportaže o smrti Ardita Đokljaja (Gjoklaj), maloljetnog radnika koji je stradao u nesreći na svom radnom mjestu: deponiji otpada čiji je vlasnik Vlada.

Štaviše, čitavi televizijski kanali su se ukidali, od kojih je posljednji Ora News. Naime, kanal je ugašen ovog mjeseca navodno zbog kršenja mjera fizičkog distanciranja, ali pravi razlog je bio što je ovaj medij praktično bio jedina preostala televizijska stanica koja je upućivala kritike na račun Vlade.

Sve ostale veće medijske kuće u vlasništvu su biznismena bliskih vladi Edija Rame. On, pak, s javnošću komunicira uglavnom putem društvenih mreža, uključujući i preko svog video-kanala na Fejsbuku, ERTV-a; obimni izvori finansiranja za tu platformu i dalje su nepoznati.

Edi Rama je beskrupulozno iskoristio četiri ključna događaja.

Organizacije koje se bave praćenjem i zaštitom medija, kao što su Europski centar za slobodu štampe i medija (ECPMF), Europska federacija novinara (EFJ), Međunarodni institut za štampu (IPI), Reporteri bez granica (RSF) i Komitet za zaštitu novinara (CPJ), kontinuirano su ukazivale na narušavanje slobode medija u Albaniji.

Najveći broj osuda stigao je krajem 2019. i početkom 2020. godine, kada je Vlada Albanije u više navrata pokušala progurati kroz Parlament takozvani nacrt zakona “protiv klevete”, koji ovlašćuje agenciju u sklopu Vijeću ministara da novčano kažnjava i gasi onlajn medije uz minimalne dokaze i bez ikakvog nadzora pravosudnog sistema.

Otprilike u isto vrijeme, Parlament Albanije usvojio je još šokantniji akt, takozvani zakon “protiv KÇK”, čime je otvoren put za stvaranje “elitne” policijske jedinice ovlaštene između ostalog za elektronski nadzor i pretrese domova, kao i za hapšenje “osumnjičenih” bez sudskog naloga.

Iako nije nikakva novost to što Ramina Vlada krši ljudska prava ili dozvoljava da se krše pod njenom ingerencijom, posebno je alarmantna izrada zakonskog okvira koji izvršnoj vlasti in toto daje mogućnost ukidanja ili suspenzije osnovnih prava i sloboda građana/ki Albanije. Edi Rama je uspio u tome beskrupolozno iskoristivši četiri ključna događaja.

Ta događanja su sljedeća: takozvana “Reforma pravde” koja je 2016. godine u institucijama i cjelokupnoj vlasti proizvela takav vakuum da Albanija nema niti potpuno funkcionalan Ustavni sud niti funkcionalan Vrhovni sud; ostavke koje su početkom 2019. godine podnijeli parlamentarni zastupnici/e iz dvije vodeće stranke opozicije, uslijed čega je Albanija ostala bez funkcionalnog parlamenta; jednostranački lokalni izbori održani u junu 2019. godine, na kojima je Socijalistička partija ostvarila kontrolu u skoro svim općinama; te na kraju katastrofalni zemljotres koji je pogodio zemlju 26. novembra 2019. godine, uz pandemiju koronavirusa, koja je uslovila uvođenje vanrednog stanja u Albaniji — koje se konstantno produžuje, ponekad legalno, a ponekad ne — praćeno nizom drakonskih restrikcija.

Ne bi onda trebalo čuditi to što je, za razliku od umjetničke karijere Edija Rame, situacija u kulturnom životu u Albaniji sve neizvjesnija. Novčana sredstva koja nezavisni kulturni radnici/e imaju na raspolaganju veoma su oskudna i ono malo nevladinih sredstava pretežno se usmjerava u megalomanske projekte Vlade. Prema tome, dok su se još neutvrđene sume novca potrošile na uređivanje centra savremene umjetnosti u Raminim uredima, sistem za sve druge državne ustanove kulture izdvaja nedovoljna sredstva i njima loše upravlja.

U opasnosti je i kulturna baština, prije svega arheološki ostaci iz rimskog i bizantijskog perioda na tlu Albanije. I većina kulturnih spomenika u Tirani koji datiraju iz osmanskog doba već je uništena kako bi se napravilo mjesta za građevinske poduhvate koji se realizuju pod pokroviteljstvom Vlade, a trenutno su u toku i planovi za rušenje Nacionalne galerije umjetnosti, još jedne arhitektonske znamenitosti i spomenika kulture.

Sve je otišlo u nepovrat kada je 17. maja 2020. godine, samo dva dana uoči ukidanja oštrih mjera ograničenja kretanja koje je Vlada prethodno uvela zbog pandemije, srušeno znamenito Narodno pozorište. Sama zgrada, koju su 1939. godine dovršili italijanski fašisti, služila je i kao važan podsjetnik na vladavinu komunista u Albaniji, budući da su u njoj komunističke vlasti 1945. godine održale prvi značajniji montirani proces.

"Vrijednosti" i "boje" rada Edija Rame kao umjetnika razlikuju se od politika koje njegov režim implementira u Albaniji kao dan i noć.

Mada su glumci/ice, spisatelji/ce, umjetnici/e i aktivsti/ce dvije godine pružali otpor, Narodno pozorište je srušeno samo nekoliko sedmica pošto ga je Europa Nostra proglasila jednim od sedam najugroženijih spomenika kulture u Europi, a Europska komisija pozvala na dijalog s ciljem njegovog očuvanja. Ovom potezu je prethodio niz neustavnih i nezakonitih radnji na različitim nivoima vlasti, i to dok se čekalo na presudu Ustavnog suda o žalbi te na okončanje istrage o korupciji prilikom prijenosa vlasništva Pozorišta s državne na lokalnu vlast.

Za veći dio javnog zemljišta na kojem je Narodno pozorište bilo smješteno, što je inače najskuplja parcela u Tirani, planirano je da bude prenamijenjeno za izgradnju privatnih nebodera i tržnih centara. Iz Vlade su čak i javno priznali da u budžetu ne postoje sredstva predviđena za obnovu Pozorišta.

Zgrada Pozorišta, zajedno sa svime što je bilo unutra — kostimima, rekvizitima, arhivama koje obuhvataju više od 80 godina povijesti albanskog teatra — srušena je usred noći u nedjelju 17. marta 2020. godine, uz policijsko nasilje i nasumična hapšenja, pri čemu su ugašeni i svi elektronski kanali komunikacije na tom području.

“Vrijednosti” i “boje” rada Edija Rame kao umjetnika, njegovi govori i intervjui na međunarodnoj umjetničkoj sceni, kao i propagandna mašinerija koja ga prati kroz karijeru razlikuju se od politika koje njegov režim implementira u Albaniji kao dan i noć.

Prema tome, mi, dolje potpisani, snažno pozivamo sve članove/ice međunarodne umjetničke zajednice čiji je rad usklađen s progresivnom politikom, etičkim praksama i kritičkim angažmanom u civilnom društvu da preispitaju svoja opredjeljenja — te valjanost i iskrenost tih opredjeljenja — kada sarađuju s političarom umjetnikom i promovišu njegov rad, s obzirom na to da se njegova praksa protivi svim tim opredjeljenjima i da se pokazao kao protivnik progresivnih, demokratskih i inkluzivnih ideala u vlastitoj zemlji.

Pozivamo cijeli umjetnički svijet da iskažu solidarnost s građanima/kama, aktivistima/cama i umjetnicima/ama iz Albanije u osudi aktivnosti vlade Edija Rame, kao i da pomno razmotre moralno-umjetničke implikacije izlaganja i podržavanja njegovog rada, pa samim time i njegove politike.

Naslovna fotografija: Bljerta Hočija (Blerta Hoçia).

Prijevod na albanski jezik: Exit.al.

Ovo otvoreno pismo prvobitno je objavljeno na portalu Hyperallergic i do dana objave potpisalo ga je gotovo 200 osoba. Prvobitni potpisnic/e pisma navedeni su u nastavku, a osobe koje su naknadno dale svoj potpis možete pronaći ovdje.

Prvopotpisani:

Jonida Gashi, akademkinja, teoretičarka kulture i suosnivačica organizacije DebatikCenter of Contemporary Art, Tirana;

Vincent W.J. van Gerven Oei, novinar i publicist, Hag / Tirana / Santa Barbara;

Armando Lulaj, umjetnik i filmski producent, suosnivač organizacije DebatikCenter of Contemporary Art, Tirana;

Adela Halo, analitičarka javne politike i stručnjakinja za borbu protiv korupcije, istraživačica historije misli 18. stoljeća na Univerzitetu “Queen Mary” u Londonu;

Elvis Hoxhaj, borac za ljudska prava, Hag/Tirana;

Raino Isto, urednik, ArtMargins Online;

Dritan Hyska, umjetnik, Tirana/Berlin;

Alketa Ramaj, umjetnica, Tirana;

Ergin Zaloshnja, umjetnik i pokretač fanzina SPUTNIK, Tirana;

Pleurad Xhafa, umjetnik i suosnivač organizacije DebatikCenter of Contemporary Art, Tirana;

Wendy Morava, scenaristica i urednica, Tirana;

Xheni Karaj, LGBT aktivistica i direktorica organizacije Aleanca LGBT, Tirana;

Eriola Pira, kustosica, Vera List Center for Art and Politics, The New School, Njujork;

Sonila Meço, producentica, novinarka i televizijska voditeljica, Tirana;

Adi Krasta, producent, novinar i televizijski voditelj, Tirana/Priština;

Wolfgang Staehle, umjetnik, Njujork;

Katerina Kolozova, direktorica Instituta za društvene i humanističke nauke u Skoplju; profesorica filozofije, epistemologije i rodnih studija na IDHN-u i Univerzitetskom američkom koledžu u Skoplju;

Elvira Dones, romansijerka i producentica dokumentarnih filmova, Švicarska;

Vasco Dones, novinar, Švicarska;

Marco Mazzi, fotograf i slikar, Firenca;

Neritan Sejamini, glavni i odgovorni urednik, Exit Albania, Tirana;

Elidor Mëhilli, vanredni profesor, Gradski univerzitet u Njujorku, Njujork;

Silvana Toska, docentica, Koledž Davidson, Sjeverna Karolina;

Adrian Paci, umjetnik, direktor centra Art House, Skadar/Milano;

Eni Derhemi, umjetnica, historičarka umjetnosti i istraživačica albanske umjetnosti nastale u periodu nakon diktature, Bolonja/Tirana;

Alice Elizabeth Taylor, novinarka i borkinja za slobodu medija, Tirana;

Vjosa Musliu, postdoktorantica, Slobodni univerzitet u Briselu, Belgija;

Barbara Halla, pomoćnica urednika, Asymptote Journal, Tirana/Paris;

Fatos Lubonja, spisatelj i novinar, Tirana;

Diana Malaj, spisateljica i suosnivačica aktivističke grupe ATA, Kamza;

Vasilika Laçi, borkinja za građanska prava i feministica, Tirana;

Lori Lako, vizualna umjetnica, Firenca/Tirana;

Besar Likmeta, urednik, BIRN Albanija;

Hana Qena, umjetnica i suosnivačica kolektiva HAVEIT, Tirana;

Alketa Sylaj, umjetnica i suosnivačica kolektiva HAVEIT, Priština;

Arbërore Sylaj, umjetnica i suosnivačica kolektiva HAVEIT, Priština;

Sofia Kalo, antropologinja i istraživačica, Čikago.

  • O autoru/ki The Undersigned
  • Napomena Stavovi pisca članka ne odražavaju nužno stavove Kosova 2.0.
  • Ovaj članak je prvobitno napisan na engleskom.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.