Blogbox | BiH

Preživjeli smo, ali je dio nas umro u Srebrenici

Genocid u Srebrenici viđen očima djeteta.

Piše - 07.07.2020

U toku rata od 1992. do 1995, moja majka, mali brat i ja živjeli smo odvojeno od moga oca tri godine. Otac se nije mogao vratiti u Bosnu iz Beograda, Srbija, gdje je radio na početku rata.

Uskoro je morao pobjeći iz Srbije bez mogućnosti povratka u Bosnu. Napustio je Srbiju i nekako je uspio otputovati u Austriju, odakle je pokušao stupiti u kontakt s nama. To je bilo vrlo teško.

Cenzura je bila intenzivna tokom cijelog rata i Crveni krst je plijenio pisma. Niste smjeli pisati o smrti i ratu. Nekad bi prošli i mjeseci prije nego smo ponovo kontaktirali moga oca. Nikada nije znao jesmo li živi ili mrtvi.

Sve to vrijeme, djed je mome bratu i meni bio nešto kao drugi otac.

Djed je postao naš zaštitnik, iako je zagazio u šezdesete godine. I dalje se sjećam dana kada sam ga posljednji put vidjela.

Djed je bio izuzetno snažan i ponosan čovjek. Jako nas je volio. Bio je uglavnom introvertan, volio se brinuti o svojim životinjama i nije volio razgovarati s ljudima. On je bio osoba koja je govorila samo ako je imao nešto važno da kaže.

Pratila sam ga svuda, kao psić. Poveo bi me sa sobom kada je cijepao drva ili vodio našu kravu na ispašu. Bila sam, i još uvijek sam, jako ponosna na svoga djeda.

Djed je postao naš zaštitnik, iako je zagazio u šezdesete godine. Još uvijek se sjećam dana kada sam ga posljednji put vidjela.

Pad Srebrenice

Dana 10. jula 1995. godine, svima nam je naređeno da idemo u Potočare, tada vojnu bazu UN-a, zato što je Srebrenica pala u ruke Ratka Mladića i njegove vojske.

Majka nas je posljednji put lijepo obukla.

Bili smo jedna od posljednjih porodica koje su stigle. Moje tetke su već bile tamo sa svojom djecom. Sjećam se da je djed bio u svom najboljem izdanju. Nikada nije izlazio iz kuće u prljavoj odjeći. Nosio je crnu francuzicu, bijelu košulju, crni sako i crne pantalone.

Stigavši u Potočare, ubrzo smo shvatili da nešto nije bilo uredu.

Čim su stigle srpske čete, začuli su se stravični krici. Ljudi su vikali da su Srbi nekome odsjekli glavu kod bunara. Zgrabila sam majku za ruku što sam jače mogla. Nedugo nakon toga sam vidjela te “četnike”.

"Oni su ljudi, oni su ljudi. Zašto nemaju rogove na glavi?"

Zamišljala sam ih kao gnusna čudovišta s rogovima koja su ubijala i mučila ljude.

Onda su stali ispred nas.

Dobro se sjećam jednog od njih. Bio je visok i ćelav. Imao je bradu. Na lijevoj ruci mu je bio istetoviran ogromni krst.

Srce mi je stalo. Ova strašna čudovišta su bili ljudi. Govorila sam majci: “Oni su ljudi, oni su ljudi. Zašto nemaju rogove na glavi?”

Majka me je ušutkivala. Ruke su joj se tresle. Plakala je.

Ostali smo noć ili dvije. Bili smo među prvim grupama koje su deportovane.

Deportovali su nas 12. ili 13. jula. Djed i baka su ostali za nama.

Na dan kada smo napustili Srebrenicu, temperatura je bila nesnosna. Mnogi su padali u nesvijest. Nismo imali vode za piće.

Zato su djed i baka odlučili da pričekaju i odu sutradan, jer su mislili da će biti svježije. Vjerovali smo srpskim vojnicima koji su nam rekli: “Ko želi da ide, može da ide, a ko želi da ostane, može da ostane. Nikome nećemo ništa.”

Kasnije smo svi saznali šta se ustvari desilo s onima koji su ostali.

Prema tome, otišli smo s obećanjem da ćemo ih vidjeti sljedećeg dana.

Odvajanje muškaraca i žena

Ispred nas je bio stariji bračni par. Srpski vojnici su ih pokušali razdvojiti. Stariji muž i žena su preklinjali vojnike da ga puste da ide sa suprugom jer je bila bolesna, a oni su joj rekli: “Ne sekiraj se, naći ćeš ti njega u Drini.”

Gurnili su je naprijed, da nastavi dalje, a njenog supruga su izdvojili ustranu. Sjećam se da mi je majka skoro zdrobila ruku gledajući to. Tresla se.

Žene i mala djeca odvođeni su u autobuse i na kamione. Mi smo morali na kamion. Jedan srpski vojnik pitao je drugog nije li bolje pustiti žene i djecu na autobus. Ugušit će se od vrućine. Ovaj drugi je odvratio: “Ne zanima me. Stavljaj ih na kamion.”

U kamionu nismo imali ništa za piće. Mnogi su izgubili svijest.

Nakon nekog vremena smo stigli na cestu koja je vodila prema položajima bosanske vojske. Izašli smo iz autobusa i rečeno nam je da pratimo cestu te da ni u kom slučaju ne silazimo s nje.  Ne znam ni koliko smo dugo hodali dok nismo ugedali prvog vojnika.

Pitala sam majku gdje je djed. Rekla mi je da ga nema.

Rekao nam je da idemo prema Tuzli. Tamo je bio izbjeglički kamp u kojem smo mogli ostati.

Dok smo stizali tamo, ljudi su počeli paničiti. Šta se desilo s muškarcima? Zašto ne dolaze? U sljedećim danima pristizalo je sve manje ljudi. Većina, ako ne i svi, bili su žene i djeca.

Nisam znala šta nije bilo uredu. Žene su urlale, vapile u agoniji. Pitala sam majku gdje je djed. Rekla mi je da ga nema.

Svi su bili mrtvi. Djed je bio jedan od njih.

Uspomene i bol

Svaki dan smo u kampu mogli čuti kako ljudi vrište od boli. Svi smo bili skršeni.

Preživjeli smo, ali je dio nas umro u Srebrenici.

Godine 2007, tetka, sestra moga oca, nazvala ga je na posao i rekla mu da su dobili pismo od Crvenog krsta. Pronašli su ostatke moga djeda.

Otac nas je nazvao kući. Sjećam se toga kao da je bilo jučer.

Bili smo na ljetnom raspustu. Preko telefona nam je rekao samo: “Pronašli su dedu.” Spustila sam slušalicu. Otišla sam u bratovu sobu i saopćila mu novosti. Potom sam izašla iz stana i šetala nekoliko sati. Ne sjećam se ni kuda sam išla. Samo sam morala izaći. Nakon toga sam otišla kući i plakala.

Nisam bila tu kada je sahranjen. Nisam bila dovoljno psihički jaka da idem.

Godinama kasnije, otac mi je pokazao fotografiju s predmetima koji su pronađeni uz djedovo tijelo. Vidjela sam njegov sat i pitala mogu li ga dobiti. Otac je pitao svoje sestre u Bosni imaju li išta protiv, a tetkama je bilo i više nego drago da mi daju uspomenu jer znaju koliko mi je značio.

Fotografija ručnog sata pronađenog uz ostatke tijela Selminog djeda. Fotografija: Porodični album.

Ovaj sat je pronađen uz ostatke moga djeda Sulje Jahića. Njegovo tijelo je nađeno u dvije odvojene masovne grobnice. Neki dijelovi tijela još uvijek nedostaju.

Rijetko kada govorim o ovim iskustvima. Od kada smo otišli iz Srebrenice, pokušavala sam sve zaboraviti. Ali ne možete zaboraviti traumu.

Kroz djetinjstvo sam rijetko pričala i smijala se. Majka je za mene govorila da sam tužno dijete. Rijetko sam pričala i na bosanskom jeziku. Kada sam odrasla, morala sam se suočiti sa svime i dopustiti svojim sjećanjima da ponovo navru. Ovih dana mnogo plačem.

Ponekad u zraku osjetim neki miomiris koji me podsjeti na naš dom. Ponekad isto tako gledam svog četverogodišnjeg nećaka i shvatim da sam i ja imala četiri kada je počeo rat, i da nikada ne bih poželjela da prođe kroz isti pakao kroz koji sam prošla ja.

Niko ne bi trebao proći kroz taj pakao.

Sada imam 32 godine. Imala sam sedam godina kada smo 1995. napustili Srebrenicu. Do dana današnjeg se još uvijek borim sa svojim sjećanjima.

Naslovna fotografija: Porodični album. “Ova fotografija nastala je godinu dana prije genocida u Srebrenici. Imala sam šest godina. Autor je vojnik UNPROFOR-a, koji je kasnije razriješen dužnosti zato što se previše zbližio s ljudima u našem selu.” Selma Jahić.