Nekoliko dana prije NATO bombardovanja započetog 24. marta 1999. godine, 17-godišnji Betim Berisha posljednji put se oprostio sa svojim roditeljima, Avdijem i Fatimom, te bratom Kushtrimom. Iz svoje kuće u Suvoj Reci krenuo je u obližnji Prizren, gdje je pohađao srednju školu u sklopu paralelnog obrazovnog sistema na albanskom jeziku.
U već prazan dom naredni put je ušao pošto se u junu iste godine vratio iz Albanije kao izbjeglica, i to nekoliko dana nakon što je rat na Kosovu i zvanično okončan. Po povratku u rodno mjesto konačno se suočio s istinom o svojim najmilijim: sve troje su ubijeni u masakru koji su u Suvoj Reci počinile srpske snage.
Dva dana nakon što je Betim posljednji put vidio svoju porodicu, 26. marta 1999. godine, srpski pripadnici Policijske uprave u Suvoj Reci u tom mjestu su ubili 53 civila albanske nacionalnosti. Među ubijenima je bilo 49 članova porodice Beriša, od toga 23 djece, jedna trudnica i jedna 100-godišnjakinja.
Dio muškaraca strijeljan je ispred kuća šire porodice Beriša. Drugi su prisilno odvedeni u piceriju u gradu, gdje su zatvoreni te potom gađani ručnim granatama. Onima koji su pokazivali znakove života pucano je u glavu. Samo troje ljudi je preživjelo masakr. Tijela žrtava su bačena u masovne grobnice na Kosovu, a kasnije prebačena u masovnu grobnicu u Batajnici, na periferiji Beograda.
U Batajnici su pronađeni posmrtni ostaci 23 žrtve iz Suve Reke, dok se Avdi, Fatime i Kushtrim i dalje vode kao nestali.
Betim govori o životu sa svojom porodicom prije rata kao i o tome kako su mu njegovi bliski prijatelji/ce, a posebno njegova supruga Arlinda, pomogli da svom životu da novi smisao.K
Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.
