O privatnom sektoru na Kosovu mogu se čuti i dobre i loše stvari. Naime, poduzetništvo važi za kičmu privrednog rasta ove zemlje, no istovremeno se nalazi i na meti žestokih kritika, posebno imajući u vidu uslove rada i odnos prema radnoj snazi općenito.

Budući da se smatra pokretačem ekonomskog napretka, očekivanja su da će se privatni sektor na Kosovu i dalje širiti, iako i sami poduzetnici i poduzetnice tvrde da se suočavaju s brojnim izazovima i poteškoćama. Osim toga što je izvjesno da će nastaviti igrati važnu ulogu u privrednom razvoju, za poduzetničko poslovanje također se predviđa da će izravno doprinijeti stvaranju novih radnih mjesta i boljih prilika za zapošljavanje.

Međutim, zbog znatnih nedostataka u poslovnom okruženju, ograničenog tržišta, te narušavanja vladavine prava, privatni sektor na Kosovu teško da može ostvariti svoj puni potencijal. Uprkos njegovom stalnom razvoju, u cjelokupnom polju poduzetništva još uvijek nije napravljen značajniji iskorak, što je ujedno i predmet ovog članka. Važno je spomenuti da je prateća analiza obavljena na osnovu podataka koje je objavila organizacija Open Data Kosovo, kao i na osnovu izvještaja koje su sačinile pojedine domaće i međunarodne organizacije.

Poduzetničko okruženje

Mada u privatnom sektoru već duži vremenski period postoje određeni problemi, izvještaji i istraživanja domaćih i međunarodnih organizacija pokazuju da se stanje u poduzetništvu na području Kosova neprestano poboljšava, pri čemu je važno napomenuti da se ova zemlja — prema godišnjim izvještajima Svjetske banke pod nazivom „Doing Business“ — penje na rang-listi najboljih država za poduzetničko poslovanje.

Kosovo se u tim izvještajima prvi put našlo 2011. godine, kada je svrstano među pedesetak najniže rangiranih zemalja. Ipak, u onom najnovijem zauzelo je 49. mjesto, i to u društvu koje broji ukupno 190 država svijeta. Što se isključivo lakoće poslovanja tiče, ova zemlja se do 2017. godine nije mogla mjeriti sa svojim susjedima, ali na rang-listi Svjetske banke već ove godine je prestigla sve države Zapadnog Balkana osim Sjeverne Makedonije.

Ovi pomaci predstavljaju dobre vijesti naročito zakonodavcima, a pretežno se pripisuju činjenici da su nadležni pojednostavili administrativne procedure koje stoje u neposrednoj vezi s indikatorima lakoće poslovanja. Olakšice u pogledu osnivanja poduzeća, pribavljanja građevinskih dozvola, te plaćanja poreza rezultat su postepenih poboljšanja, koja, pak, ne moraju nužno odražavati stvarne pomake u procesu poslovanja kao takvog.

Jasno je da izvještaji o lakoći poslovanja nisu toliko bitni onima koji se bave poduzetništvom — ili potencijalnim investitorima — koliko su bitni onima koji se bave izradom politika. U okviru niza istraživanja izvršenih u zemljama koje se nalaze na rang-listi Svjetske banke, otprilike 85% ispitanika i ispitanica inače uključenih u donošenje političkih odluka izjavilo je da im spomenuti izvještaji i rang-lista služe kao poticaj za provođenje reformi, ali ne i kao vodič za konkretno djelovanje. Jaz između zakonodavstva i prakse još je očigledniji u državama u razvoju, gdje se usvajanjem odgovarajućih zakona nerijetko želi popraviti položaj date države na rang-listama u ekonomskim izvještajima, prilikom čega je rad na konkretnim poboljšanjima u poduzetničkom okruženju stavljen u drugi plan.

Isto važi i za Kosovo. Dok u državnim institucijama zaslužnim za ekonomske pomake vlada mišljenje da je postignut značajan uspjeh, predstavnici i predstavnice privatnog sektora naglašavaju da je u toj zemlji i dalje veoma teško poslovati. Kao glavni faktori koji usporavaju razvoj u ovom sektoru ističu se korupcija i neformalna plaćanja, nepoštena tržišna utakmica, te ograničenost samog tržišta.

Iako mjerenja napretka u oblastima izrade tržišnih zakona i procedura ukazuju na to da je država na pravom putu, još uvijek nije urađeno dovoljno kako bi se na Kosovu unaprijedilo stanje u realnom poslovnom okruženju, prvenstveno kada je riječ o borbi protiv korupcije neformalnih oblika plaćanja. Sve dok ove prepreke ne budu prevaziđene, izvjesno je da privatni sektor neće biti ekonomski motor ove zemlje, nezavisno od toga da li će se poduzetništvo nastaviti razvijati.

Privatni sektor na Kosovu

Povoljna poslovna klima nije jedini preduslov za rast privatnog sektora, a posebno ne ukoliko taj sektor stagnira kao što je to slučaj na Kosovu.

Uprkos tome što mnoštvo poduzeća posluje unutar privrednih grana koje se šire, broj trgovačkih kompanija na prostoru ove države prilično je visok. Prema podacima iz baze „Open Business“, te kompanije čine više od polovine aktivnih poduzeća na Kosovu. S druge strane, proizvodni i IT sektor — najperspektivnije grane privrede, s obzirom na mogućnosti širenja, izvoza i stvaranja novih radnih mjesta — ostaju nedovoljno razvijene, te je njihov potencijal u velikoj mjeri neiskorišten.

Kada je 2016. godine stupio na snagu, od Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) potpisanog između EU i Kosova očekivalo se da će usloviti povećanje produktivnosti kosovkih poduzeća, kao i jačanje cjelokupne privrede. Konkretnih rezultata SPP-a na tom planu ni dalje nema, a da bi ih ipak bilo, potrebno je raditi na daljnjem razvoju sektora koji posjeduju izvozni potencijal i koji bi mogli biti uključeni u globalne lance vrijednosti. Očigledno je da trgovinski sektor ne spada u takve privedne grane.

Budući da su usredotočena isključivo na jednu oblast, poduzeća na Kosovu se pretežno ne uključuju u bilo kakve proizvodne djelatnosti. Tako se, primjerice, gro ugostiteljskih poduzeća bavi keteringom. Prema istom šablonu, izgradnja stambenih objekata predstavlja primarno polje djelovanja velikog broja građevinskih firmi, dok su trgovačke kompanije uglavnom usmjerene na maloprodaju hrane, pića i odjeće. Mada unutar svake od ovih grana privrede ima prostora za daljnji napredak, firme mahom izbjegavaju proizvodnju.

Podaci dostupni na platformi „Open Business“ pokazuju da ogromnu većinu aktivnih poduzeća na Kosovu — njih 98% — čine mikropoduzeća, odnosno kompanije u kojima je zaposleno od jedne do devet osoba. Ukupan broj registriranih poduzeća u zemlji iznosi 165 268, od kojih se 421 ubraja u srednja poduzeća, to jest ona u kojima radi od 50 do 249 osoba. Tek 82 kompanije svrstavaju se u veća poduzeća, u kojima broj popunjenih radnih mjesta premašuje 251.

Pored toga, u više od 80% registriranih kompanija zaposlena je samo jedna osoba, što u većini slučajeva znači da je glavni cilj te osobe samozaposlenje, a ne širenje poduzeća.

Imajući u vidu višak zaposlenih u javnom, mnogi će reći da je privatni sektor onaj sektor od ključnog značaja za privredni rast Kosova i stvaranje novih radnih mjesta. Međutim, većina aktivnih poduzeća je mala i nema tendenciju povećanja kadra, stoga je vrlo mala vjerovatnoća da će u ovom sektoru biti zaposlen toliki broj radnika i radnica da će to vidno utjecati na ekonomski razvoj države.

Žene u privatnom sektoru na Kosovu

Iako se privatni sektor ionako nalazi nezavidnom položaju, stanje postaje alarmantno ako se u obzir uzme rodna ravnopravnost. Prema rezultatima analize ženskog poduzetništva koju je proveo Institut Riinvest, žene su vlasnice otprilike deset posto poduzeća registriranih na Kosovu, i to uglavnom mikropoduzeća. Što se njihovih polja djelatnosti tiče, kosovske poduzetnice najčešće se bave pružanjem frizerskih i drugih vrsta estetskih usluga, a popularne su i trgovina na malo — prvenstveno maloprodaja prehrambenih proizvoda — te trgovina odjećom i tekstilom.

Kada se radi o poduzetništvu, građanke Kosova se ne razlikuju od žena u ostatku svijeta budući da im je teže pokrenuti i voditi vlastite poslove nego muškarcima. Kosovskim poduzetnicama otežavajuće okolnosti između ostalog predstavljaju porodične obaveze i ograničen pristup finansijskim sredstvima, no tu su i prepreke na samom tržištu slične onima na koje nailaze i muškarci.

Žene su u vlasništvu neznatnog broja poduzeća na Kosovu prije svega zato što društvo od njih očekuje da budu kućanice ili eventualno zaposlenice kompanija, ali ne i da vode vlastita poduzeća. Još jedna od teškoća koju građanke moraju prebroditi kada se odluče osnovati svoju kompaniju je prikupljanje početnog kapitala.

Na Kosovu je pravilo da žene ne nasljeđuju novac. Štaviše, samo osam posto njih posjeduje neku nekretninu, zbog čega je kosovskim poduzetnicama izuzetno teško pronaći adekvatan izvor samofinansiranja. Takva situacija u značajnoj mjeri otežava njihovo poslovanje, stoga su vlasnice poduzeća primorane osloniti se na pomoć njihovih supružnika, očeva i braće kako bi mogle položiti kolateral kao garanciju za otplatu svojih kredita.

S druge strane, muškarci poduzetnici se s problemima takve prirode ne susreću prilikom osnivanja poduzeća. Ti rodno uslovljeni izazovi — a ujedno i činjenica da žene većinom pokreću poslove u manje uspješnim granama privrede — razlozi su zbog kojih se stanje u kojem se nalaze kosovske poduzetnice može okarakterizirati naprosto zabrinjavajućim.

Prema podacima objavljenim na platformi „Open Business“, kretanje broja poduzeća u čijem su vlasništvu građanke Kosova nije obećavajuće. U spomenutoj analizi ženskog poduzetništva navodi se i da je ono što žene smatraju naročito problematičnim pri vođenju poduzeća manjak relevantnog iskustva, pa i nedostatak prilika za stručno osposobljavanje u tom polju, što muškarci, pak, u većini slučajeva ne percipiraju kao neke posebne poteškoće.

Pored razlika u poljima djelatnosti i u veličini njihovih poduzeća, muškarci i žene se razlikuju i u pristupu zapošljavanju novih radnika i radnica. U analizi koju je obavio Institut Riinvest uvrđeno je i da vlasnice malih poduzeća češće pribjegavaju standardnim kriterijima zapošljavanja nego što to čine njihove muške kolege. S obzirom na ukupan promet, broj zaposlenih, kao i na uspješnost privrednih grana u kojima su te kompanije aktivne, također je ocijenjeno da su poduzeća u vlasništvu žena u znatno slabijoj poziciji u odnosu na poduzeća u vlasništvu muškaraca.

Uprkos svim nedaćama, kosovske poduzetnice samostalno otvaraju poduzeća zato što na taj način za sebe žele osigurati dodatni izvor prihoda i ekonomski se osamostaliti.

Ipak, i muškarci i žene su viđenja da ih u njihovim nastojanjima koče ograničeno tržište, visina poreza, te praksa neformalnog plaćanja. Upravo to je slika stanja poduzetničkog okruženja, koje — mada Kosovo zauzima povoljnu poziciju na rang-listi prema lakoći poslovanja — još uvijek nije bajno.

Jedna od ključnih razlika u ovom pogledu je odnos žena i muškaraca prema korupciji kao prepreci u poduzetništvu. Iako je poduzetnice ne ocjenjuju ozbiljnim problemom, korumpiranost je druga na Riinvestovoj listi najkompleksnijih izazova za muškarce u oblasti poduzetničkog poslovanja. Ovom kontrastu ide u prilog podatak da žene vode manja poduzeća koja se ne bave javnim nabavkama ili trgovinom robom i uslugama visoke vrijednosti, pri čemu vrijedi naglasiti da je u ovim djelatnostima korupcija mnogo izraženija. Na osnovu pojedinih studija može se zaključiti i da ženama koje se nalaze na čelima poduzeća veći teret predstavljaju manjak iskustva i neke druge interne barijere nego određene vanjske okolnosti.

Sve u svemu, budućnost privrede na Kosovu zavisi od rasta i razvoja privatnog sektora, koji je od presudnog značaja za socio-ekonomski razvoj države. Tom procesu mora prethoditi kreiranje povoljnog okruženja za održiv i inkluzivan razvoj samog poduzetništva, a da bi se to ostvarilo, potrebno je posvetiti se jačanju vladavine prava te borbi protiv korupcije, neformalnog plaćanja i svih oblika diskriminacije.

Kako bi unaprijedile poduzetničku klimu u zemlji, kosovske vlasti su ekspresno uvele odgovarajući zakonski okvir i administrativne procedure, no da bi se privatni sektor trajno poboljšao, sljedeći korak koji bi nadležni trebali poduzeti je da se pozabave temeljnim pitanjima u ovoj oblasti. Povrh toga, svi naredni koraci trebali bi biti usmjereni ka održivom i inkluzivnom razvoju ovog sektora u kojem neće biti mjesta za diskriminaciju.

Naslovna fotografija: Faton Selani / K2.0.