Šar-planina i Prokletije, dve zaštićene zone sa statusom nacionalnih parkova, simboli su prirodne lepote zemlje. Ali, iako bi trebalo da ih štiti, taj status ih ne brani od stalnog zagađenja.
Umesto priča o zelenim šumama i kristalno čistim rekama, prizori u ovim parkovima tokom letnjih dana podsećaju na šume prepune smeća i reke kroz koje voda teče među otpacima svih vrsta.
Po klisurama i padinama niz koje žubore potoci, kese, flaše i drugi plastični proizvodi postali su deo pejzaža. Umesto cvrkuta ptica i šuštanja lišća, pogled nailazi na gomile razbacanog smeća u šumama, plastične kese koje vise sa grana, flaše upletene među korenje, dok se automobilske gume mogu videti tu i tamo po koritima reka.
Zimi sneg privremeno prikrije ovu sliku koju stvara čovek. Ali čim se otopi i dani otople, otpad ponovo izbija na površinu i razotkriva odgovornost svakoga: posetilaca, preduzeća i nadležnih institucija. Letnja sezona otkriva pravo lice nacionalnih parkova, bilo u Brezovici i Prevalcu na Šar-planini, bilo u Rugovi.
Posetioci koji dolaze zbog svežine i prirodnih lepota koje parkovi nude, ostavljaju za sobom ostatke hrane i pića. Javna preduzeća, koja su zadužena za održavanje ovih prostora, ne obavljaju svoj posao. Kontejneri se prepune i ostaju nepražnjeni nedeljama. Često se sami pretvaraju u otvorene deponije, iz kojih se, uz pomoć životinja ili vetra, smeće raznosi na sve strane.
Svaki potok koji nosi plastiku i limenke, svaka autobuska stanica zatrpana otpadom, svaka nepokupljena gomila smeća jasno pokazuju da ovo nije samo pitanje nedostatka kontejnera ili redovnog čišćenja. To je pre svega nedostatak lične odgovornosti za javni prostor, udružen sa institucionalnim neuspehom.
Na Šar-planini i u Prokletijama, gde građani traže svežinu i mir tokom leta, nered od otpada otkriva tužnu stvarnost nacionalnih parkova.
I pitanje koje se nameće između svežine parkova i gomila smeća koje nas prate je jednostavno: kako da govorimo o lepoti prirode dok je zatrpavamo otpadom?