Meni su — a i većini nas, vjerujem — porodične veze svetinja. Mišljenja sam da je zdravlje jednog naroda usko vezano za zdravlje porodice kao njegove gradivne materije te da zavisi od toga koliko smo tu jedni za druge. Ponekad se tako zamislim nad životom svojih roditelja — oni su se odrekli mnogo toga zarad dobra svoje djece. Koliko im je samo teško bilo…
I majka i otac su odrasli u domaćinstvima u kojima je više članova_ica šire porodice živjelo pod istim krovom. Oboje su na korištenje dobijali nošenu odjeću i igračke sklepane od drveta i kamena. Znam da su se svim silama borili da generaciji svoje djece obezbijede svjetliju budućnost.
Majka je odrasla u despotskom porodičnom okruženju koje još uvijek ne mogu ni pojmiti, dok je otac bio na drugom kraju spektra. Naime, kad je imao nepunih 13 godina, umro mu je otac, pa je na sebe odmah morao preuzeti obaveze odraslih. Uprkos svim tim problemima, meni i svojoj ostaloj djeci uspjeli su da obezbijede dom i u domu ljubav.
No, za to se trebalo žrtvovati. Kad sam bio mali, otac bi već bio na poslu i prije nego što bih ustao, a vraćao se nakon što bih otišao na spavanje. Radio je kao tesar. Potražnja za tesarskim uslugama bila je velika poslije rata, a naročito je bio potreban svojoj peteročlanoj porodici čija je kuća bila srušena. Zbog tog odricanja, nikad ne bih mogao napustiti roditelje. Više mi prija da ostanem uz njih i u budućnosti, a kako bih im mogao uzvratiti svu ljubav koju su mi dali.
Iskreno, više puta sam razmišljao o odlasku vani. To da bih mogao napustiti Kosovo padne mi na pamet kad me zadese finansijski ili neki drugi problemi. No, život vani ipak ima mnoštvo mana. Vidim to po rodbini u dijaspori. Svaki put kad dođu i ponovo vide svoju porodicu, plaču, i to ne samo od sreće, već i od tuge koja ih uhvati jer znaju da su propustili mnogo važnih dešavanja u životima najmilijih. Odabrali su materijalnu stabilnost, ali su se zato morali odreći prisustva.
Moja ubjeđenja o prednostima i manama iseljenja iskristalisala su se one večeri kad su i majka i otac imali zakazane operativne zahvate u susjednoj zemlji. Njima su u tom momentu djeca bila prijeko potrebna. Dok sam ih vozio u bolnicu, vrlo ozbiljno smo razgovarali. Sretan sam što sam im mogao pomoći u teškim trenucima.
Te večeri sam vijesti iz bolnice čekao kod prijatelja. Dumao sam o potencijalnim komplikacijama, ali znao sam da je dobro to što sam im “pri ruci”. Na kraju je sve bilo u najboljem radu. Danas se nasmijemo kad se sjetimo moje posjete nakon operacije. Kako sam u bolesničku sobu ušao obučen u bolnički mantil, i to još sa kapicom na glavi, nisu me prepoznali, pa su mi rekli: “Dobar dan, doktore.”
Moj stav prema odlasku vani učvrstilo je rođenje moje bratične. Tamo u porodilištu divio sam se njenom anđeoskom licu dok je spavala u očevom naručju. Kad mi je dao da je pronosam, shvatio sam da sam ja treća osoba koja ju je uzela u ruke otkako je došla na svijet. Ne postoji ništa dragocjenije od toga. Da ne mogu prisustvovati tim lijepim trenucima, tim čudima, da tako kažem, moj život bi bio mnogo siromašniji.
Naslovna ilustracija: Atdhe Mulla via Midjourney.
