Kada sam prvi put čula te riječi, bilo je rano jutro i naša soba je bila u polumraku. Izgovorila ih je moja cimerka, koja također obožava Silvijina djela. Stih koji glasi: “Zar nema izlaza iz uma?” ne mogu izbaciti iz glave. Njime je pjesnikinja prikazala zbrku u svojim mislima i unutrašnji konflikt kroz koji je prolazila.

Večer je, i dok pišem ove retke, prisjećam se nečega što se desilo jednog dana prije nekoliko mjeseci. Često to radim ovih dana. Bilo je to samo koji mjesec prije onog jutra kada smo čitali Silviju Plat u sobi. Kosa mi je izgledala isto kao i sada, možda je jedino bila za pedalj ili dva kraća. I lice mi je bilo isto, i glas, izgled također. Na isti način sam se smijala i hodala.

No, takva sam bila samo izvana.

Iznutra sam proživljavala svoju najgoru noćnu moru, u svakom trenutku, iz dana u dan. Živjela sam s čudovištem koje sam zvala anksioznost. Pojavila se niotkud, prije nekoliko godina. Obično bi se zadržavala samo nekoliko minuta, ali bi se stalno vraćala, i svaki put bi ostajala malo duže nego ranije.

Vremenom me sve češće posjećivala da bi se naposlijetku kod mene i uselila. Moja nova prijateljica je uvijek bila uz mene. Ipak, iako smo se sprijateljile, nije bilo smisla da bude tu. Nepozvana prijateljica koja obesmišljava štošta, to je ona u suštini bila.

Živjela sam u balonu od strave sve dok se i sama nisam pretvorila u njega. Činilo se kao da su moja osjećanja izblijedjela. Sve je bilo presvučeno, skriveno i umotano u strah. Ponekad nisam mogla pomjeriti ni mišić u svom tijelu, a katkad ih nisam mogla smiriti jer su konstantno željeli biti u pokretu. Odlučila sam poraditi na svojoj najboljoj prijateljici, no na kraju me je to toliko iscrpilo da ništa više nisam mogla učiniti. Ni na čemu drugom više nisam mogla raditi.

Dana 30. maja, kada sam se ukrcala na let za Rim, moje krajnje odredište bila je jedna kućica usred čijeg prašnjavog dvorišta je bilo posađeno ogromno drvo hrasta. Lokalno stanovništvo ju je zato prozvalo “Kuća s hrastom”.

U Rim sam otputovala u okviru programa razmjene između organizacije u kojoj radim i naših partnera iz Italije, organizacije pod nazivom “Artemide”. Kasnije sam saznala da to ime potječe iz starogrčkog jezika — Artemida je u grčkom panteonu predstavljala boginju svjetlosti, a moj izvor svjetlosti u narednim mjesecima postala je upravo ta kućica.

Prvo što sam tamo primijetila bio je miris koji me je podsjećao na neopranu odjeću, na prirodu i na mjesto koje se redovno i ne čisti. Kako god, bio je to najprirodniji miris koji sam ikada osjetila, miris koji me je najviše smirivao i opuštao. Izgledom je cijeli prostor bio takav da bi ga moja majka mrzila, ali čak ni ona ne bi mogla poreći to da je ugodan za stanovanje.

Iako sam ih prvi put u životu vidjela, nasmiješena lica ljudi u toj kući, kao i njihove oči koje su se caklile od ljubavi i prihvatanja, srušila su mi sve predrasude koje sam bila stvorila o “širokogrudnosti”. Naprosto su me oborili s nogu.

Ti ljudi su se oslanjali na svoj glas kako bi izrazili svoje misli, no u govoru nikada nisu skrivali svoje emocije. Svojim izborom riječi iskazivali su nešto novo čak i u najučestalijim izrazima, iskazivali su zadivljenost i ljubopitljivost čak i kada bi govorili o najprostijim stvarima, iskazivali su duboko razumijevanje čak i u jednom običnom “hvala”.

Gledali su u mene i čitali me. Osjećala sam se nagom i usamljenom, napuštenom, bez ikakvog oružja kojim bih se mogla odbraniti.

Nisam mogla spavati. Nikada nisam mogla sastaviti više od tri sata sna, ni po noći, ni po danu.

Nisam mogla ni jesti. Koliko god sva ona pasta bila ukusna i koliko god različitih vrsta sira smo imali priliku probati — i uprkos činjenici da su pripremali najbolje bruskete koje sam ikada jela, što je inače moje omiljeno jelo — jedva da sam išta stavljala u usta. Kada sam se vratila iz Italije, primijetila sam da sam izgubila nekoliko kilograma.

Nisam ni plakala, ma koliko tužna ponekad bila, a vjerujte mi, s vremena na vrijeme je sve bilo jako žalosno. Svi smo dolazili iz različitih država Europe koje su tada, ili nekada u prošlosti, bile u sukobu s drugim državama. I svako od nas je trebao podijeliti svoju priču s drugima! Prema tome, možete samo zamisliti koliko je tih priča bilo za rasplakati se.

Umjesto toga, vikala sam iz petnih žila i od srca se smijala. Plesala sam neke otkačene plesove, zezala se, pjevala blesave pjesmice, i nisam se ni trudila da te stvari izgledaju dobro. Pa ipak, samu sebe sam osuđivala. Posmatrala sam šta sam radila i govorila: “Nemoj, ponašaj se normalno. Ponašaj se kao i ostali.” Nisam bila upravu.

Nije mi bilo jasno. Sve mi je bilo novo, svaka sitnica: pristup, toplina, metode, dubokoumnost, ljudskost, osjećaj pripadanja plemenu, muzika, bioritam. Baš sve mi je bilo novo.

Trebalo mi je neko vrijeme. Trebalo mi je nekoliko dana po povratku iz Kuće s hrastom, a počelo je u vozu, na povratnom putovanju. Osjećala sam se kao da sam za sobom ostavila veliki dio sebe, kao da sam se kretala u pravcu suprotnom od onog kojim sam trebala ići.

Čak ni tada nisam mogla plakati, mada sam se osjećala kao najusamljenije biće na svijetu. Istovremeno, osjećala sam se sretnom i blagoslovljenom. U sebi sam čuvala tajnu Kuće s hrastom za koju niko nikada nije ni morao saznati. Bilo je to moje i samo moje iskustvo, i u svom srcu sam imala samo ono što sam imala u tom trenutku — čistu ljubav, prvo sjeme preobražaja.

Zaljubila sam se.

Zaljubila sam se. Zaljubila sam se na najneočekivanijem mjestu, u najneočekivaniju osobu, na najneočekivaniji način. Nisam se ni usuđivala da ono što sam osjećala nazovem ljubavlju ni u momentu kada se to desilo, ni nakon nekoliko dana, pa ni nakon nekoliko mjeseci. Bila sam previše uplašena i sebe sam smatrala premalenom da bih mogla sazlužiti da iskusim tako snažne emocije.

No, sada više ne mislim tako. Stvarno se jesam bila zaljubila, i tačka.

Bila sam ponosna.

Potakli su me da dignem i glas i glavu, da kažem ono što mislim, te da budem ponosna na svoje naslijeđe i na svoju patnju.

Biti s Kosova ponekad znači da ćete se onda kada sjedite u prostoriji punoj ljudi iz svih krajeva svijeta osjećati manje važnim ili važnom, gotovo poput dosadne bube koja zuji oko nepoznatih lica. Svi su oni čuli za rat koji se desio u mojoj zemlji, i imam osjećaj da su svi umorni od te priče samo zato što se to često spominje oko mene.

I bez obzira na to koliko puta čuli tu riječ i bez obzira na to koliko razgovarali o ratu, rana još uvijek nije zarasla — boli jer i dalje grebemo po površini, a ne po samoj rani. Što se lijeka pak tiče, zaobilazimo ga u širokom luku.

Začudo, u Kući s hrastom sam po prvi put bila ponosna na ono kroz šta je moj narod prošao, prvi put da sam kolektivnu bol doživjela kao temelj našeg napretka, a ne kao srž naših problema. Osjećala sam se prihvaćenom ne samo kao osoba koja jesam, već kao pripadnica naroda koji predstavljam i kulture koju sa sobom nosim.

Dobila sam aplauz za svoja umjetnička djela.

Godinama sam pjevala, svirala gitaru i javno nastupala u različitim prilikama, zbog čega sam dobar dio života provela slušajući mnoge kako mi govore da “imam potencijala”. Prestala sam biti isključivo neko ko ima potencijala tek kada sam privremeno promijenila i svoj zvuk i ono što sam željela reći kroz svoju umjetnost. Ipak, tada to nisam ni zvala umjetnošću.

Ljudi iz Kuće s hrastom su me jasno i glasno čuli, uzvraćajući mi ljubav. Pljeskali su mi, zajedno smo plakali, smijali smo se kao jedan. Oni su me vidjeli onakvu kakva zaista jesam, tako da sam u potpunosti bila zaslijepljena odsjajem njihovih duša koje su bile dirnute mojom pjesmom. Nikada prije toga nisam ni pomislila da bi se nekome moja muzika mogla toliko svidjeti, i po prvi put u životu, u umjetničkom smislu se nisam osjećala samom.

Legitimizirali su bol.

Jedna od prednosti odrastanja u poslijeratnom dobu, u zemlji koja je nekada bila dio socijalističke Jugoslavije, bila je ta da moji roditelji nikada zapravo nisu ni govorili o emocijama, boli ili traumi.

Preživjeli smo rat i krenuli u budućnost s velikim nadama u bolje sutra. Međutim, nismo primijetili da je na pomolu trauma, ista ona trauma koja je bila tu već stoljećima. I niko ništa nije poduzeo. Nismo je ni spominjali.

Gurali smo je pod ljepuškaste tepihe kojima smo uljepšavali naše domove i nikada se s njom nismo suočili. Čak i kada smo to pokušavali učiniti, razgovarali bismo s nekim drugim ljudima, s neznancima, ne s našim najmilijima.

Možete onda misliti koliko roditelja i drugih članova porodice nije imalo pojma kroz šta njihova djeca prolaze, ili koliko djece nije imalo predstavu o tome šta su njihovi roditelji proživljavali. Svi mi izgledamo žilavo jer tako štitimo druge. Kod nas je, nekako, pokazivati bilo kakve znakove boli isto što i nanositi bol drugima.

To nije slučaj u Kući s hrastom.

Tamo je svako patio. Tamo je svako nosio svoju bol i obožavao je na najokultnije moguće načine. Rekli su nam da ljudska bića moraju osjetiti bol da bi se mogla promijeniti, i da je sama ta promjena bolna. Bol u njihovim očima nije bilo nešto što je trebalo doživljavati kao uobičajenu ljudsku emociju, nego kao ključni faktor neophodan za sopstveni procvat.

Poštivali su okolinu.

Znate one citate s kojima se posvuda susrećemo, citate kao što su: “Nemamo rezervnu planetu”, “Imamo samo jedan dom”, ili neke druge, otrcane, ali itekako opravdane parole koje kruže internetom?

Ovi se ljudi nisu tako izražavali. Oni su tako živjeli. Svako od njih bio je živuća, ljudska verzija svake parole vezane za zaštitu okoline koju ste do sada mogli čuti.

I ne samo to. Njihova djela i jela bila su takva da su stvarno odražavala njihovu zahvalnost Zemlji, i to zahvalnost na samoj činjenici da su rođeni na ovoj planeti. Ložili su što su manje drveta mogli, pili su minimalne količine vode, te su je sami i zagrijavali. Uzgajali su i vlastito povrće, i pripremali su i hranili se samo sezonskom hranom.

Takav način života bio mi je toliko zadivljujuće jedinstven da sam zbog njega osjetila potrebu da preispitam i najsitnije detalje u svojoj svakodnevici, da ponovo razmislim o tome kako živim.

Također su pjevali pjesme u čast Zemlji, što me je oduševilo, i nisam ih mogla prestati slušati. Znanja koja sam stekla u tom periodu ponijela sam sa sobom, tako da više ne ostavljam slavinu otvorenom dok radim nešto drugo. Rjeđe se i tuširam jer se ljudi svakako i ne moraju toliko često tuširati.

Svi su bili ljubitelji životinja.

Kada kažem da su voljeli životinje, mislim da su imali mnoštvo životinjskih prijatelja, i kada kažem da su im bili prijatelji, mislim da su im bili prijatelji u pravom smislu te riječi. Bili su bliski i s njima dijelili sve.

Poštovali su ih kao ravnopravna bića koja zaslužuju pažnju i sva blaga ovog svijeta. Potrudili su se da im daju prostora da žive u suživotu ne samo sa svim ostalim živim bićima, već i sa onim neživim. Mnogo toga sam naučila prvenstveno iz praćenja njihovih odnosa. Njihova povezanost prevazilazila je sve vidove privrženosti s kojima sam se ikada susrela.

Živjeli su ono što su govorili.

Fasciniralo me i to što nisam mogla primijetiti da je iko od njih lagao, petljao ili skrivao neke stvari samo zato što ste vi bili učesnik ili učesnica, a oni organizatori i organizatorice treninga.

Bili su otvoreni i smireni, posebno kada su se bavili nekim ad hoc situacijama. Što je još važnije, kada bi rekli da će nešto učiniti, tako bi i bilo. U suprotnom, kasnije bi nam iskreno objasnili zašto se to nije desilo.

Oni nisu radili — oni su živjeli. Oni nisu upotrebljavali neformalne metode — oni su živjeli neformalno. Oni nas nisu podučavali radom u teatru — oni su živjeli u teatru i za teatar. Oni nisu zahtijevali da ih se poštuje — oni su poštivali sve i svakoga. Nikada nismo razgovarali o našim zajedničkim vrijednostima, niti su nas pokušavali uvjeriti da su jedino te vrijednosti ispravne. Oni  nastavljaju živjeti onako kako su živjeli i prije nego što smo mi tamo došli.

Štaviše, zasigurno su tako nastavili živjeti, i živjet će, još dugo vremena nakon našeg odlaska. Kome je bilo lakše da se prilagodi, proživio je najsretnije trenutke u svom životu. No, poslije nekoliko dana, svi smo se prilagodili i postali dio plemena, baš kako su nam bili i rekli.

Borili su se za one koji se nisu mogli boriti.

Tokom našeg boravka dotakli smo se velikog broja tema o kojima se u svakom pogledu toliko malo raspravlja da me je boljela duša kada smo se osvrtali na neke od njih. Uložili su toliko truda u stvaranje sigurnog okruženja za svakoga da smo se jednostavno morali predati i uključiti u raspravu. Ničija misao nije bila odbačena.

Jedino pravilo bilo je to da kažemo ono što mislimo i da se ne pretvaramo da smo neko drugi.

O temama poput rasizma, diskriminacije, mržnje, agresije, sukoba, moći, rodnih uloga, prava žena te pripadnika i pripadnica LGBTQI+ populacije, kao i o mnogim drugim pitanjima, razgovaralo se u najtolerantnijem ambijentu u kojem sam se ikada našla. S bolom u srcu sam se prisjećala svog rodnog grada, i kad god sam pokušavala načeti neku takvu temu, rasplakala bih se od ljutnje. Bila sam ljuta zbog onoga što su neki drugi ljudi govorili i mislili.

Najbolje od svega bilo je to što su nas nadahnuli da postanemo borci, i da se borimo i za one koji se ne mogu boriti za sebe. Gledali su svijet kroz slojevitu prizmu i tako pronikli u gadnu politiku koja je proizvodila i gadnu stvarnost.

Ipak, iako su shvatali svijet, oni se nisu ograđivali od odgovornosti za dešavanja u njemu. Naprotiv, smatrali su da je sve i svako dio problema, odgovoran za patnju. Ovakav sveobuhvatan i multidimenzionalan pristup — u kombinaciji s metodama usmjerenim na djelovanje — još jedan je od razloga zbog kojih sam toliko voljela ove ljude. Činilo se da naprosto shvataju kako sve funkcionira!

Nisu peglali sa sranjima vezanim za inferiornost i superiornost.

Jedan od najvećih umova čija sam djela do sada čitala, psihoanalitičar Karl (Carl) Jung, nazivao je ovaj koncept “teorijom moći”. Njegovo polazište je to da ljudska bića imaju potrebu da zauzmu jednu od dvije glavne pozicije, odnosno poziciju moćnih ili poziciju nemoćnih, i da je ta sveopća igra moći duboko usađena u naše društveno biće.

Prirodno stanje je takvo da se veoma često bavimo ovim pozicijama, pa se naš značaj u očima nas samih pogrešno dovodi u uzajamnu vezu s jednom od dvije navedene pozicije u koje se smještamo. Loša strana ove prakse je činjenica da trebamo druge osobe s kojima ćemo se upoređivati da bi te pozicije uopće postojale. To nas tjera da se konstantno mjerimo s drugima i da se u skladu s tim pozicioniramo na ovoj skali, stoga nas sav proces automatski čini i previše svjesnim našeg društvenog okruženja.

Dok se tako svi odreda borimo jedni s drugima — a ponekad i sami sa sobom — kako bismo bili zadovoljniji onim što jesmo, u ovim trenucima svoje živote žive ljudi koje ni najmanje ne zanima sva ova dinamika.

Ne zanima ih ne zato što su uvjereni da su iznad tog procesa, nego zato što se ne znaju porediti s bilo kim drugim. Osobe koje sam upoznala u onom zelenom raju bile su svjesne toga da svaki čovjek posjeduje vlastito carstvo kojim sam caruje, i da se ni s kim ne može mjeriti.

Budući da sam osoba koja je motrila na svoje ponašanje i psihološki se kažnjavala kad god se uhvatila da se poredi s drugima, da se drugi porede s njom, i da se drugi porede s drugima, uvidjela sam šta se zapravo dešavalo i tako stekla uvid u svoje postupke, jer za tom spoznajom sam tragala u sebi. Vidjevši da drugi to mogu razumjeti, shvatila sam da to mogu i ja.

Nakon nekog vremena — nesvjesno i lako, kao kada odete na spavanje — kao da sam ugledala samu sebe kako carujem svojim vlastitim carstvom. Usnila sam da ću jednog dana biti u mogućnosti da se oduprem iskušenju i odbijem se pozicionirati na skali moći. Zašto bih se ja to trebala prilagoditi? Nije da ću umrijeti ako to ne učinim. Dakako, ako se ne povinujem, bit ću slobodna.

Srce mi je bilo slomljeno.

Sjećate se da sam na početku rekla da sam se zaljubila? Pa, ta ista divna osoba u koju sam se bila zaljubila slomila mi je srce. Nekoliko mjeseci kasnije, zatekla sam se kako jecam toliko snažno koliko se i smiješim kada cvjetam iznutra.

To što mi je srce bilo slomljeno nije mi samo nanijelo bol u crvenom paketiću na kojem su nacrtana slomljena srdašca, već mi je i poklonilo uspomene, nova saznanja i umjetnost. Tu istu bol sam počela i cijeniti. Jedan takav proces koji započinje izvana s fokusom na drugo ljudsko biće osuđeno je na to da se preusmjeri ka unutra, na vas same, a proživjetu tu sudbu zaista je prekrasno iskustvo.

Pojam “dom” dobio je potpuno novo značenje.

Provela sam prethodno utvrđen broj dana u Kući s hrastom, dobila ono po šta sam i bila došla, i vratila se kući. I prije povratka sam željela nazad kući. Jedina razlika bila je u tome što, kada sam se vratila, u svom domu se više nisam osjećala kao kod kuće.

Ta šta je to dom uopće? Kuća u kojoj ste se rodili? Vaša porodica, ili ljudi koji su vas odgojili? Ljubavi koje su vam otvorile oči, a onda vas do temelja skršile? Ljudi koji ispotiha nešto govore i čudno vas gledaju? Bolestan, nadasve pohlepan sistem koji od vas krade i krade?

Ili je dom pak u drveću, lišću, planinama — jedinim prostranstvima unutar kaveza u kojem se pretvarate da ste slobodni? Ili je to majčin dodir, zagrljaj djeteta ili osmijeh koji vam uputi stariji susjed ili susjeda kada kažete: “’Jutro”? Možda se dom nalazi u koljenima poderanim u sparne dane, ili u onim momentima kada samo privremeno ne razgovarate s vašim najboljim prijateljem?

Dom nije vaše korijenje, a ni korijenje nije tu da vas sputava. Korijenje je tu da vas hrani i da vam pruža oslonac. To je mjesto gdje je vaše gorivo na sigurnom, gdje uvijek možete naći koji litar kada vam zatreba.

Vaše korijenje nije mjesto kojem pripadate, niti je to mjesto na kojem biste u svim pravcima trebali širiti svoje grane pune sočnih plodova. Na kraju krajeva, vaše korijenje zasigurno nije najvjerodostojniji prikaz ni vaše prošlosti ni vaše sadašnjosti. Vi ste dio svijeta, i bez obzira na to odakle ste, pripadate samo sebi! Dom ste vi i bilo šta što želite da vas definira.

Postala sam bolja prijateljica.

Pošto sam započela novi život po povratku iz Italije, nisam mogla a da ne primijetim jednu stvar — bilo je i više nego očigledno da su mi ljudi iz Kuće s hrastom počeli nedostajati baš onda kada sam se vratila. Neprestano sam razmišljala o njima, i svakome s kim sam se družila trudila sam se dočarati kakve sam osobe upoznala u toj čarobnoj kućici.

Energija koja je istjecala iz mog tijela dok sam opisivala cijelo to iskustvo bila je toliko očigledna i snažna da ljudi u mojoj okolini nisu mogli osporiti njeno prisustvo. Osim toga, ista ta energija mi je omogućila da te osobe vidim u drugačijem svjetlu. Slijedeći primjer onoga što mi je bilo dato u tom nesvakidašnjem prostoru, shvatila sam da mi kao ljudska bića možemo sazrijevati i napredovati jedino ukoliko pozovemo i druge da nam se pridruže.

Ne trebamo ih osuđivati, skrivati njihove mane, niti ih pokušavati učiniti boljim osobama. To jednostavno nije naš zadatak.

Vidimo ih, no zato moramo otvoriti oči. Čujemo ih, no zato moramo pažljivo slušati svaku riječ koju izgovaraju. Osjećamo ih, no zato moramo biti sposobni da uvažavamo njihovu bol kao opravdan osjećaj, ne kao izgovor za njihovu nemoć ili njihove neuspjehe. Dodirujemo ih, no zato moramo biti spremni da se pod prstima osjećamo grube površine obojene različitim bojama. Mi smo oni, onoliko haotični, povrijeđeni, čudnovati i ambivalentni koliko to sami želimo biti.

Sada se trudim biti upravo takva za ljude s kojima živim i koji su mi bliski. Želim biti bolja, dublja i emocionalno osvještenija prijateljica, neko ko će drugima omogućiti da rastu i da se oslobode svega onoga za šta smatraju da ih sputava.

Ljudi kojima se okružujem moraju vjerovati da je promjena moguća i da dolazi iznutra. Budu li svim srcem povjerovali u to, kakvu ćemo tek povezanost tada ostvariti!

Kada se sve sabere i oduzme, to je i svrha putovanja, zar ne? Osloboditi se samoga sebe i pronaći nove mogućnosti. Stigavši na “kraj svijeta”, naučila sam samu sebe da me moji strahovi ne određuju, kao ni moji ožiljci.

Osobe u našem okruženju od vas i mene mogu tražiti objašnjenja, etikete i mnoštvo različitih uloga, mogu zahtijevati da činimo ili vjerujemo u određene stvari. No, ja od vas ne tražim ništa, baš kao što ne tražim ništa ni od sebe. Saznala sam kako samoj sebi da budem “quercia” (hrast).

I dok zapisujem ove retke, koje sam na papir počela stavljati prije nekoliko mjeseci, skoro pa šapatom obećavam samoj sebi da se nikada više neću etiketirati onako kako sam to činila ranije.

Moje mentalno zdravlje je samo jedan dio mog bića. Mene ne čine samo poteškoće kroz koje prolazim. Povrh svega, te prepreke mi daju još jednu nijansu, i blagoslovljena sam što je svakoga dana nosim na sebi. Da je ne nosim, boljelo bi me kada bih prolazila pored ljudi jer ih ne bi mogla vidjeti, niti bi se mogla zaljubiti u bilo koga od njih. Bila bi to šteta — živjeti, ali ništa ne osjećati!

Godinu dana kasnije, prostor koji dijelim sa svim ovim ljudima koji odsutno tumaraju svijetom nikada se nije činio zelenijim ili svjetlijim. Međutim, ta boja se još uvijek ne može mjeriti sa zelenilom Kuće s hrastom.

Zrak koji udišem nije ni nalik na zrak koji okružuje ono hrastovo drvo. Lica koja gledam nisu ista i ne mogu procijeniti kada su posljednji put po njima lile suze. Ono što ipak mogu reći je da ta lica plaču, i da kada plaču, kriju svoje suze.

Niko nije dovoljno hrabar da se suoči sa svojim čudovištima i kaže im da odjebu. Ti ljudi mirišu i lijepo izgledaju, no zvuče odvratno, i iako s njima imam mnogo toga zajedničkog, ja nisam rasijana.

No, nisam ni hrabra koliko bih željela biti. I dalje sam sićušna, mada malčice mudrija. I dalje sam uplašena, ali ne i obamrla. I dalje sam tužna, ali ne i skršena. Živa sam, a poruka koju već mjesecima samoj sebi ponavljam ista je kao ona koju su mi prenijele osobe iz Kuće: “Sve što dobijemo u životu čini nas očaravajućima, jakima i željenima, baš kao što si to i ti!“

Naslovna ilustracija: Džastin Ficpetrik (Justin Fitzpatrick) / Creative Commons CC.