Historija mog prvog (i trenutnog) posla mogla bi se činiti misterioznom s obzirom na to da ne mogu otkriti ni svoje ime, ni svoje radno mjesto, ni bilo koje druge identifikacijske elemente. Bojim se da bi u protivnom neko s posla došao do ove priče i dao mi otkaz. Ne posjedujem nikakve mjere zaštite koje bi mi omogućile da pišem u svoje ime, a da pritom sačuvam posao. Međutim, upravo zato su važne ovakve priče vezane za radno mjesto.

U svojim ranim 20-im, otprilike prije godinu dana, prijavio/la sam se na konkurs za posao u struci. Kao studenti/ica, mimo kratke prakse nisam stekao/la drugo radno iskustvo. Nakon uspješnog prvog kruga zapošljavanja otišao/la sam na intervju, prvi u mom životu. Ustanova koja mi je nudila posao bila je jedna od najpoznatijih u zemlji, pa sam mislio/la da bi mi koristilo iskustvo u njoj.

Nakon što sam primljen/a, rekli su mi da moram obaviti pripravnički staž u trajanju od mjesec dana, zbog čega će naknada biti niža, te da bez tog prvog mjeseca neću moći dobiti ugovor o radu. Naravno, poslušao/la sam ih jer sam bio/la nov/a u ovom poslu.

Mnoge dužnosti mi još uvijek nisu bile objašnjene. Onda sam na kraju mjeseca pogriješio/la pri izračunu radnih sati u svojoj evidenciji i tako ostao/la bez značajne količine novca. Niko od mojih kolega_ica mi nije pomogao da riješim taj problem.

Kada sam nakon pripravništva započeo/la sa regularnim radom, ugovor sam u pet navrata morao/la zatražiti službenim kanalima, a onda u još pet navrata “u šali”.

Svaki put kada bi rukovodstvo saznalo da sam napravio/la propust i malo me izgrdilo, objasnio/la bih im da se to ne bi dogodilo da su sve procedure zapisane u ugovoru o radu. U naredna tri mjeseca, jednom sedmično sam tražio/la od njih da me barem obavijeste kada ću biti u mogućnosti da potpišem ugovor, obrazloživši da bi se pomoću navedenog dokumenta razjasnila moja uloga u instituciji, što bi mi ujedno dalo priliku da svoj posao obavljam na najvišem nivou. Ti zahtjevi su uvijek diplomatski ignorisani — rukovodstvo bi priznalo da imam pravo da zatražim ugovor, ali bi negiralo svoju dužnosti da mi ga ponudi.

Govorili bi mi da su zatrpani poslom, da ima više radnika_ca čiji ugovori moraju biti prilagođeni te da zbog okolnosti koje su van njihove kontrole postoje brojne nepravilnosti. Primjera radi, u tom periodu smo se još uvijek borili sa pandemijom. Nakon tri mjeseca, odn. početkom četvrtog mjeseca svog zaposlenja, poslao/la sam posljednji mejl u kojem sam im rekao/la da ću, ako ne dobijem ugovor, o ovoj neregularnosti obavijestiti medije.

Oni su pak jasno istakli da o pitanju ugovora i plate ne treba da se raspravlja među kolegama_icama, a zbog povjerljivosti. “O čemu da razgovaram sa kolegama_icama ako već neću o (ne)pravilnostima na poslu?”, pomislio/la sam.

Iznenadio/la sam se kada sam primijetio/la da nikoga nije briga za to što nema ugovora. Skoro su me i uvjerili da mi ugovor uopće ne treba. Ako morate podnijeti zahtjev za vizu, jedino tada ćete kao zaposlenik/ca dobiti ugovor koji obuhvata cijeli opis posla.

Kolegica mi je rekla da je jednom pročitala ugovor jednog kolege koji je podnio zahtjev za vizu. Nije bilo nikakve veze između onoga što je bilo napisano u ugovoru i stvarnog posla tog radnika. Kolegica je rekla da su u njegovom “pseudougovoru” opisane procedure u vezi sa bolovanjem i nadoknadom posla u slučaju vanrednih odsustava. Međutim, od kada sam se zaposlio/la ovdje, gledam kako se takve situacije rješavaju isključivo putem improvizacije i saradnje između radnika_ca koji imaju izgrađene međusobne odnose.

Kada sam prije nekoliko mjeseci konačno dobio/la ugovor, ispostavilo se da je u to vrijeme bio u toku proces reakreditacije ustanove te da je rukovodstvo iste ustanove lično kontaktiralo sa cijelim osobljem i naložilo da nam se daju ugovori, koje smo “hitno” morali potpisati. Osjećaj je bio dobar. Mislio/la sam da pozitivno djelujem na ustanovu i da se zauzimam za osobe koje mogu izgubiti mnogo više od mene da progovore.

Međutim, sastanak sa direktoricom me je razočarao. “Provjeri ima li grešaka”, rekla mi je, “pa ako bude potrebe za ispravkama, pobrinut ćemo se za to.” Nabrzinu sam bacio/la oko na ugovor, brojeći. Jedna, dvije, tri greške, sedam… Nakon jedanaeste sam odustao/la. Pored toga što uopće nije imao funkciju opisa posla, papir što je ležao ispred mene sadržao je očigledne pravopisne greške. Zaključio/la sam da je svrha tog papira bila jedino da dokumentuje slabo funkcionisanje ustanove te u krajnjoj liniji i društva koje pristaje na rad u ovakvim okolnostima, a da pritom ni ne pokušava da se žali.

I dalje radim na istom tom radnom mjestu i imam ugovor koji ne posjeduje osnovne elemente ugovora. Najgore je to što niko o tome ne govori, pa čak ni moje kolege_ice.

Ne vjerujem da se problemi sa ugovorima mogu riješiti isključivo prepričavanjem iskustava, kao što ja to upravo činim — ne ako jedan dio društva prihvata uslove koji ne pogoduju nikome osim poslodavcu/kinji. Ipak, nadam se da ćemo dijeleći ove priče navesti društvo da shvati da smo mi ti koji održavaju na životu postojeći mehanizam pun nepravilnosti. I da smo mi ti koji ga možemo zaustaviti.