Posjetivši supermarket i dvije apoteke u nedjelju ujutro, osjetila sam svu težinu onoga što se događa. Naime, apotekarku su savladale emocije nakon što je čula banalno “hvala vam što radite danas”. Bilo je to kao da je neko iglom probušio balon.
“Već nekoliko dana unazad trpimo brojne uvrede; shvatamo da su ljudi pod velikim stresom, da su čak agresivni, pa i sumnjičavi”, rekla mi je. “Stvarno je iscrpljujuće.”
Samo nekoliko minutra kasnije, kasir u supermarketu koji inače posjećujem izgledao je izmorenije nego obično. “Jučer je bila ludnica.”
“Jučer” je bila subota, 14. mart — prvi dan propisane blokade.
Ovo je naročito neizvjestan period za radnike/ce širom svijeta koji moraju nastaviti s radom zato što javnost zavisi od njihovih usluga, ili pak zato što naprosto moraju sastaviti kraj s krajem.
Ljekari/ke i policijski službenici/e, recimo — koji u posljednjih nekoliko dana i na Kosovu i u ostatku svijeta svim snagama nastoje spasiti živote — do izvjesne mjere su obučeni ili osviješteni u pogledu ishoda ovakvih situacija — kontrola mase, vanredno stanje u javnom zdravstvu i sl. Kada je riječ o kasirima/kama, čistačima/cama, vozačima/cama autobusa, vlasnicima/ama trgovina, radnicima/ama na benzinskim pumpama, pekarima/kama, pa čak i apotekarima/kama — samo nekima od neopjevanih junaka/inja pandemije — to je nezamislivo.
Za jednu konobaricu u buregdžinici, staviti masku i rukavice te posluživati kafu s mlijekom kroz prozor pri čemu je oko izloga postavljena žuta traka na kojoj piše “opasnost” ni u kom slučaju ne čini jedan uobičajen radni dan.
Iako mnogi i sada razmišljaju o tome da li će u šetnju kroz park, veliki broj radnika/ca kao i vlasnika/ca manjih poduzeća osjećaju posljedice.
U utorak sam (prije nego što su okolnosti na političkoj sceni dosegle novi nivo ludila) napravila jednu podužu pauzu od samoizolacije i porazgovarala s nekim od onih osoba koje rade i na taj način omogućavaju da društvo normalno funkcionira.
***
U rukavicama i s maskom na licu, Driljon Krasnići (Drilon Krasniqi) — 27-godišnji vlasnik zelenare u centru Prištine — jedan je od vlasnika malih poduzeća koji nije zatvorio svoju malu prodavnicu. Navodi da je u ponedjeljak broj kupaca/kinja opao za 50%, dok je narednog dana zabilježio još oštriji pad.
“Stanje je vrlo loše, posebno kad se radi o ovakvom tipu posla. Bit ću sretan ako uspijem pokriti sve izdatke za ovaj mjesec, kiriju, porez…” Ničemu drugom se ni ne nada.
Driljon svako malo ulijeva malu količinu sredstva za dezinfekciju u pregradu za kovanice u kasi kako bi metal u svakom trenutku ostao dezinficiran.
Driljon — vlasnik zelenare — kaže da se broj njegovih klijenata/ica prepolovio, no ipak radi, i to u rukavicama i s maskom na licu. Fotografija: Kristina Mari (Cristina Marí) / K2.0.
“Kosovskim proizvođačima sezona još uvijek nije na vrhuncu — to bude na ljeto — i mi zato u velikoj mjeri zavisimo od dobavljača, a oni me ne shvataju ozbiljno”, žali se.
Ističe i da su dobavljači već povećavali cijena nekih proizvoda kao što je limun, koji je izuzetno tražena namirnica na tržištu s obzirom na kulturu redovnog ispijanja čaja na Kosovu.
Driljon je sve donedavno prodavao limun po cijeni od 1,7 eura po kilogramu, ali sada njegova prodajna cijena iznosi 2,8 eura po kilogramu, što objašnjava povećanjem nabavnih cijena.
Vlasnik trgovine pokazuje račune dobavljača (s lijeve strane je prošlosedmični račun, s desne najnoviji). I ostali vlasnici/e trgovačkih radnji izdvajaju da su povećane cijene proizvoda poput limuna i đumbira. Fotografija: Kristina Mari / K2.0.
I u drugim prodavnicama kao što je ova, nabavne cijene artikala poput đumbira porasle su za jedan euro — s 2,5 na 3,5 eura po kilogramu, zbog čega je prodajna cijena povišena s 3 na 4 eura po kilogramu.
Dok s Driljonom razgovaram o posljedicama koje njegovo malo porodično poduzeće trpi uslijed krize, jedan susjed ulazi u radnju da bi vlasniku potom uručio hrpu hirurških maski. Na izlasku pruža ruku do police i u šali krade narandžu, govoreći: “Sad smo kvit!”
Nakon razmjene se smiju… no ubrzo to možda i neće biti šala — u apotekama je već ponestalo takvih maski.
U skladu s novim pravilom Udruženja farmaceuta, klijenti/ce ulaze u apoteku jedan/a po jedan/a, pa tako i ja oprezno ulazim u apoteku i pozdravljam apotekarku iza pulta udaljenu još jedan metar od stakla koje inače razdvaja zaposlene od kupaca/kinja.
Apoteke su jedne od rijetkih poslovnih jedinica koje rade čak i u državama poput Španije i Italije — u kojima su uz vanredno stanje uvedene još strožije mjere izolacije u odnosu na Kosovo.
“Ljudi su prije svega zabrinuti”, naglašava 29-godišnja apotekarka koja je željela ostati anonimna. “Građani/ke sve više kupuju lijekove, ali mi to ne preporučujemo, pa zato ni ne dozvoljavamo kupovinu lijekova u količini većoj od potrebne. Oni koji žele kupiti veću količinu lijekova zapravo su osobe s hroničnim bolestima koje se boje da će nam ponestati zaliha.”
Dodaje da se nije imala priliku vidjeti s vjerenikom još od 13. marta, kada su potvrđeni prvi slučajevi zaraze na Kosovu. Na kraju smjene, pažljivo se pridržava postupka dezinfekcije.
“Kada završim s poslom i vratim se kući, ne dodirujem ništa. Prvo skinem svu odjeću sa sebe, zatim odem u kupatilo i dobro se istuširam. Međutim, čak ni kod kuće se ne približavam roditeljima jer su već stari.”
U apoteci u kojoj radi — smještenoj u sunčanom dijelu gradu — četiri osobe nastavljaju raditi svakog dana u redovnim smjenama. “Zajedno smo u ovome. Znamo kakva je uloga farmaceuta/kinja i medicinskog osoblja. Ujedinjeni smo… Znam da svi imamo porodice, ali… ovo je već naša moralna odgovornost.”
***
U šetnji prema centru grada zaustavljam se u malom parku za rekreaciju Sale Prvi oktobar, gdje nekoliko mladih osoba džogira na atletskoj stazi. Jedna žena u svojim 40-im godinama hoda u krug, a za njom laganim korakom ide i njena majka, obje s bijelim hirurškim maskama na licu. Tu je još i nekolicina drugih ljudi koji sjede u miru, na distanci.
Malo dalje odatle, radnici Općinskog javnog poduzeća “Hortikultura” zalijevaju cvijeće posađeno u gredicama uz Ulicu Agima Ramadanija. Dolazi mi poruka — kolega me obavještava da je predsjednik za večeras sazvao konferenciju za medije. Pretpostavljam da će u roku od nekoliko sati biti uvedeno vanredno stanje, stoga žurim da porazgovaram s još nekim radnicima/ama.
Džogeri/ke i omladina provode vrijeme u parku za rekreaciju kod Sale Prvi oktobar u naselju Bregu i Dijelit (“Sunčani brijeg”). Fotografija: Kristina Mari / K2.0.
U istoj ulici — pored ulaza u jedan naizgled vrlo miran hotel u kojem obično vlada gužva — razgovaram s licenciranim taksistom o karantini.
“Bio sam u zatvoru, tako da to za mene nije nikakav problem!”, kaže mi uz smijeh. Pogleda skrivenog iza upadljivih crnih naočala, Haljilj Kanoli (Halil Canolli) se s dvomjesečnog odmora vratio na posao prošlog vikenda. Sada je na pauzi.
“Šta se ovo dešava — na ulici vidim ljude i sa i bez maski, ali one se stavljaju čim se uđe u taksi”, nastavlja on.
Haljilj ima dezinfekcijsko sredstvo u autu i s rukavicama na rukama opisuje mi kako se temeljito dezinficira kada se vrati kući, gdje ga čekaju njegovo petero djece i supruga.
Objašnjava da se visina njegove plate izračunava kao postotak od naplaćenih vožnji koje obavlja svakog mjeseca. Budući da sve manje ljudi izlazi van, ova kriza će sigurno utjecati na njegovu zaradu.
Situacija je malo drugačija kod Aslana Bećirija (Asllan Beqiri), vozača kamiona za odvoz smeća. Njegov posao nije ugrožen, no zato je Aslan u jeku pandemije izložen svim našim otpacima.
Vozač kamiona za odvoz smeća ističe da ukoliko društvo olakša posao komunalnim radnicima/ama, oni će zauzvrat olakšati život građana/ki. Fotografija: Kristina Mari / K2.0.
“Da redovno ne prikupljamo smeće, otpad bi se nagomilao i bilo bi još gore, ne samo što se tiče koronavirusa, već i drugih bolesti”, navodi.
Zaposlenik kompanije “Pashtrimi” i otac troje djece — s kojim žive i njegova dva nećaka — danas radi u drugoj smjeni. “ Vidimo da je narod i dalje napolju, a onda i one koji su na ‘prinudnom odmoru’, ali ovo nisu praznici. Ako oni nama olakšaju, olakšat ćemo i mi njima.”
***
Prošlo je vrijeme ručka, no još uvijek nisam jela jer nisam sigurna gdje bih uopće mogla ručati — nije da imam previše opcija!
Imam zakazanu onlajn konferenciju s urednicima/ama na kojoj ćemo raspravljati o izvještavanju u predstojećem periodu. Naš rad na terenu je zbog izolacije ograničen, ne zato što se brinemo sami o sebi, već ponajviše zato što kretanjem možemo staviti u opasnost druge osobe koje su ugroženije od nas.
Konferenciji odlučujem prisustvovati iz Gradskog parka — moram obaviti još intervjua nakon toga, a ovako ću također izbjeći povratak kući te samim time smanjiti rizik koji nastaje sa svakim ulaskom i izlaskom iz stana. Pošto sam pomno razmislila o svemu, sada se osjećam pomalo blesavo — park je krcat.
Iščekujući videopoziv, koristim priliku da nabrzinu popričam sa svojom porodicom, koja živi u Španiji. Tamo je proglašeno vanredno stanje imajući u vidu to da je zemlja teško pogođena širenjem COVID-19. Kako je iz dana u dan sve više osoba pozitivno na virus, nadležni prognoziraju da će broj potvrđenih slučajeva dostići vrhunac krajem aprila, što znači da će izolacija trajati duže od prvobitno planiranih 14 dana.
***
U pekari koja se nalazi u blizini škole “Sami Frasheri”, Aiša Čočaj (Çoçaj) čisti pult. S obzirom na to da se bliži kraj radnog vremena i da je kupaca/kinja sve manje, na njenom licu vide se i umor i radost. “Otvorili smo pekaru tek prije pet mjeseci”, naglašava ona.
Porodično poduzeće u kojem radi otprilike osam zaposlenika/ca — od kojih polovinu čine žene — pekara trpi posljedice jer nema više učenika/ca iz obližnje škole koji inače kod njih kupuju. Međutim, uprkos blokadi, ljudima je i dalje potreban hljeb.
“Imali smo toliko mušterija u subotu, dan nakon što su zabilježeni prvi slučajevi. Ljudi su sigurno mislili da je smak svijeta”, dodaje.
Istovremeno i sumnjičava i oprezna, ova 31-godišnjakinja — koja očekuje dijete — nada se da će u narednih sedmicu ili dvije obnoviti zalihe brašna, robe koju je trenutno teško pronaći čak i u najvećim trgovačkim lancima na Kosovu.
Tridesetjednogodišnja Aiša vodi porodičnu pekaru u Prištini otvorenu samo pet mjeseci ranije. Fotografija: Kristina Mari / K2.0.
“Obično imamo brašna u rezervi, pa sad imamo dovoljnu količinu za sljedeće dvije sedmice”, izdvaja ona. “Nadam se da će u međuvremenu naš dobavljač pronaći neko rješenje, zato što u ovom trenutku nemaju brašna.”
U Aišinoj pekari su klijenti/ce prije bili i usluživani, no ta praksa je obustavljena u skladu s uputama koje je ove sedmice izdalo Ministarstvo trgovine i industrije — naime, vlasti su naredile poduzećima koja prodaju i poslužuju hranu da pripremaju jela isključivo “za ponijeti”. Ova odluka važi za radnje kao što su buregdžinice, kebabdžinice i pekare poput Aišine.
“Broj mušterija se dosad smanjio za nekih 30 do 40%, naročito u poslijepodnevnim satima”, kaže ona. “Informirani smo i nastavljamo tamo gdje smo stali.”
***
Kasno je. Ne prestajem brinuti o tome da li će sutra ujutro biti uvedene strožije mjere izolacije koje će mi ograničiti kretanje u predstojećim danima te pristup informacijama koje mogu dobiti u razgovoru s ljudima koji još uvijek izlaze van.
Ulazim u prvi autobus u namjeri da porazgovaram s revizorom koji svojim radom doprinosi normalnom odvijanju javnog prijevoza — ipak nije raspoložen za razgovor. Linija je broj 4 i proteže se do Grmije. Dok se vozim, s radija čujem samo “panika, panika, panika”. Izlazim na stanici kod ulaza u Park prirode — na terminalu — u potpunosti nesvjesna činjenice da je tamo prema svemu sudeći Prvi maj. Smjesta ulazim u drugi autobus.
“Danas je na Grmiji bilo više ljudi nego što inače bude za vikend, ali narod ide tamo vlastitim automobilima”, navodi Šemsi Mačastena (Shemsi Maçastena), pčelar iz Podujeva trenutno za volanom žutog gradskog autobusa.
Šemsi Mačastena vozi jedan od autobusa na liniji broj 4 (Grmija–Matićan), na kojoj ovih dana gotovo da i nema putnika/ca. Fotografija: Kristina Mari / K2.0.
Ovaj građanin Kosova koji je dugi niz godina živio u Njemačkoj i Češkoj ujedno je i skeptik u vezi s koronom.
“Imao sam gripu i nisam išao kod doktora”, ističe on. “Proći će ovo brzo.”
Skeptičnost postrani, ozbiljno pristupa mjerama zaštite. Uprkos njegovom u velikoj mjeri ograničenom kontaktu s drugim osobama — upravlja vozilom iza zaštitnog stakla s maskom na licu i rukavicama — na svakih nekoliko semafora ispred kojih staje čisti ruke sredstvom za dezinfekciju. Njegov kolega revizor, Hizdri Šerifi (Sherifi), ne može izbjeći direktan dodir s novcem i putnicima/ama, tako da redovno nanosi dezinficijens na rukavice prije nego što preuzme novac.
Autobusi se dezinficiraju na dnevnoj bazi u sklopu mjera koje je uvela Općina, a oba zaposlenika drže se strogih procedura za čišćenje po povratku u vlastite domove.
Tokom cijele vožnje “četvorkom” od Grmije do Matićana, samo tri osobe su ušle u autobus, pri čemu je jedan dječak platio kartu. Vozilo saobraća praktično prazno. [Mačastena i Šerifi] Izdvajaju da su jučer, u ponedjeljak, prodali 20 karata, dok se taj broj u uobičajenim okolnostima računa u stotinama.
“Ne razumijem zašto nas tjeraju da vozimo autobus kad nema putnika”, dodaje Šemsi. “Trošimo vrijeme i novac bezveze.”
Hizdri Šerifi je u svakodnevnom kontaktu s putnicima/ama — od kojih su mnogi osobe treće dobi — no naglašava da se ovih dana se rigorozno pridržava procedure dezinfekcije kovanica i ruku. Fotografija: Kristina Mari / K2.0.
Pitam Hizdrija kako se snalazi budući da je u dodiru s tolikim brojem putnika/ca — posebno onih ugroženijih kao što su starije osobe.
“Vidio sam jedan stariji par i pitao ih: ‘Zašto idete autobusom, zar vam nije opasno?’, a oni su se više brinuli za mene jer sam u kontaktu s puno ljudi. Rekao sam im: ‘Ovo je kao u filmovima. Jeste li ikad gledali one filmove u kojima glavni likovi niti se razbole niti poginu? Mi smo ovdje glavni likovi!’”
Krišom se nadam da je ovo pozitivno, nadobudno razmišljanje ispravno, ali bojim se da nije.
***
Ponovo sam kod kuće i prisjećam se svih riječi osoba s kojima sam razgovarala. Ulazim u stan, pažljivo skidam masku i rukavice ne dodirujući ništa drugo. Skidam i odjeću. Ulazim u kupatilo gdje temeljito perem ruke i lice pa se nakon toga temeljito i tuširam. Oblačim čistu odjeću. Dezinficiram kameru, telefon, ključeve i nekoliko kovanica koje su mi bile u istom džepu.
Uviđam koliko sam stvari dotakla i tako shvatam da samo izolacijom možete zaštititi i sebe i druge. Kroz misli mi prolaze depresivne vijesti koje sam danas pročitala. Razmišljam i o radnicima/ama s kojima sam razgovarala — I ja sam bila na poslu, a moje vrzmanje uokolo moglo je izložiti opasnosti ugrožene osobe. Upravo zbog toga sam cijeli dan osjećala moralnu odgovornost i krivicu.
Pred spavanje slušam pjesmu Kevina Morbija (Morby) pod nazivom “Beautiful Strangers” i pada mi na pamet sljedeća misao: ukoliko budemo mogli suosjećati s radnicima/ama koji su prvi na udaru ove globalne epidemije, onima koji imaju vlastite porodice, finansije, brige i želje; ukoliko budemo mogli suosjećati s njima onoliko koliko oni suosjećaju s nama ostalima i prodaju nam hljeb, lijekove ili benzin, onda ćemo — uprkos svemu — možda i biti dobro.
Za to vrijeme, ostanite kod kuće (#StayHome).K
Naslovna fotografija: Kristina Mari / K2.0.
