Američki predsjednik John F. Kennedy 1961. godine rekao je: “Ne pitajte šta država može da uradi za vas, već šta svako od vas može da uradi za nju.”

Ovaj poznati citat se čestom, a ponekad i neprikladnom upotrebom već pretvorio u kliše. U svakom slučaju, Kennedy se obraćao američkom narodu, koji je tada brojao skoro 200 miliona ljudi (danas ih je preko 300 miliona), narodu države tada stare već gotovo 200 godina.

Još nisam bila navršila ni osam godina kada je Kosovo 17. februara 2008. proglasilo nezavisnost. Kao i mnogi drugi građani_ke novonastale države (kojih ima nešto manje od dva miliona), imala sam privilegiju da svjedočim njenom rođenju. Nije li zato ovo što sam prethodno navela upečatljivije?

Samim time što ste prisustvovali rođenju države, životno važne odluke koje donosite — kao što su one o napuštanju doma, porodice i zemlje — dobijaju na težini, zar ne?

Kosovo se bez daljnjeg suočava sa brojnim problemima. Nakon 17. februara 2008. neminovno je svanuo 18. — sasvim običan dan. Dakle, istorijski trenuci utapaju se u svakodnevnicu. Ne možemo zauvijek biti kao likovi u onom filmu iz 1982. godine, “Drugi novembar”, koji pjevaju na dizanju albanske nacionalne zastave u Vlori 28. novembra 1912. Život se nastavlja te se pritom mijenjaju poveznice koje imamo sa pomenutim momentom kao i sa državom i okolnostima koje su prethodile njenom stvaranju.

Da ponovim: svjesna sam teškoća koje sa sobom nosi život na Kosovu. Siromaštvo je oduvijek bilo problem. U periodu od 2013. do 2022. više od 250.000 ljudi napustilo je zemlju. Iako su svi oni na taj način našli kakav-takav izlaz, sigurna sam da ih je makar pola zaplakalo pri odlasku.

Međutim, problemi koje možemo smatrati razlozima za odlazak trebalo bi da budu razlozi za ostanak.

Da li ću otići sa Kosova?

Kosovo svakodnevno grca u problemima. Znači li to onda da ljudi koji su i dalje tu ne mare za teške uslove života ili je posrijedi to da za njih problema nema?

Ne. Ja još uvijek živim na Kosovu — živim i živjeću do kraja života. Svi ovi problemi će me pratiti, iako bih voljela da ih nema. U konačnici, ostaću da bih se izborila sa problemima.  

Jednom sam čisto iz radoznalnosti pročitala neku pismenu zadaću svog rođaka — koji pohađa drugi razred osnovne škole. Vidjela sam da je dobio najvišu ocjenu iako je napravio više grešaka. Riječi mollë (“jabuka”) i derë (“vrata”) napisao je bez slova ë [odgovara poluglasu šva] te je pobrkao slova ç i q [albanski pandani slovima č i ć]. Naravno, odgovornost za ovo snosi nastavnik_ca, a ne zaboravimo da je na Kosovu obrazovanje na niskim granama.

Dok sam studirala žurnalistiku, jednom sam dobila zadatak da napišem članak o prodaji težih lijekova bez ljekarskog recepta. Između ostalih, bez recepta sam uspjela da kupim Lexilium i Diazepam, koji se prevashodno propisuju za liječenje anksioznosti, nesanice i drhtavice. Preporučeno je da se ti medikamenti ne upotrebljavaju i ne izdaju bez recepta.

Prema tome, ako ne možete spavati, ovdje kod nas vrlo lako možete biti sam svoj ljekar te sebi odrediti dijagnozu i terapiju. 

Problematičnost života na Kosovu dočekala me je i kada sam htjela da upišem master na državnom univerzitetu. Dok sam ja nekoliko mjeseci pripremala prijemni ispit, jedan kolega je pokušavao da “upadne” preko veze. Iako sam se i ja mogla upisati na taj način, nisam, jer sam željela da sve bude po zasluzi. Iako možda zvuči iznenađujuće, to je bio moj doprinos borbi za dobro.

Nisam primljena jer nisam zadovoljila kriterijume — tako se barem tješim.

Svaki dan gledam mnoge kako se žale, bježeći od odgovornosti. Gledam osobe koje su fizički i dalje tu na Kosovu, ali su ga praktički napustile. Vidim ljude kojima smeta kad je upaljeno svjetlo, ali ga ne gase; ljude kojima smeta đubre što leži po ulici, ali ga ne kupe; ljude kojima smeta prašina, ali je ne brišu. Iznerviraju se kada neko galami, a to iskazuju tako što i oni zagalame — zagalame još jače i tako samo doprinose buci.

Zasmeta im kad se neko preko štele upiše na fakultet ili zaposli, a da se i njima ukaže prilika… Znate već na šta ciljam.

Ako mi ne uradimo nešto za ovu državu, ko će onda? Ako ne prekinemo lanac problema, zar će to umjesto nas učiniti neko drugi?

Kosovo nema ni ruke ni noge. Kosovo nije čovjek. Kosovo su ljudi, mi, svi skupa. Naravno, sudbina države ne može biti stavljena na pleća pojedinaca_ki. Ipak, pošto je više od 250.000 ljudi napustilo zemlju u posljednjih deset godina, zapitam se da li joj tako doprinosimo?

Ne osuđujem one koji su odlučili da odu, ali ne mogu, a da se ne zapitam koliko je njihov odlazak (bio) uslovljen razočaranjem, nemarom i neodgovornošću ne samo države, već i ljudi koji ovdje žive — koliko je odlazak uslovljen letargijom i defetističkom predajom mnogih.

Treba poći od sebe. Hajde da više ne potežemo veze pri upisu na fakultet. Hajde da bacamo otpatke u kantu i kupimo ih kad ih vidimo na ulici. Hajde da prozovemo odgovorne kada se za moll i der dobije petica u školi. Budimo stroži prema sebi, prema ljudima oko sebe i prema državi. 

Ironija je u tome što bi se ono što nas tjera odavde moglo pretvoriti u razlog našeg ostanka.

Ja ću ostati ovdje, makar da jedno dijete naučim riječ koju ne zna. Ostaću da govorim o onome o čemu se ne govori. Ostaću da dam bar mali doprinos zdravstvu, prosvjeti i sportu — na svoj način.

Ne očekujem da na Kosovu sve bude savršeno i da više nema problema. Ja očekujem da na Kosovu bude bolje.

Naslovna ilustracija: Atdhe Mulla via Midjourney.

Ovaj blog objavljen je uz finansijsku podršku Evropske unije, a u okviru projekta “Diverzifikacija glasova u novinarstvu”. Odgovornost za sadržaj snosi isključivo K2.0 te isti nužno ne odražava stavove Evropske unije.

 Zašto je navedena ova klauzula?