Dana 24. februara 2022. probudila sam se veoma rano. Ušla sam na Facebook, a tamo je sve prštalo od vijesti o općoj invaziji Rusije na Ukrajinu. Nisam mogla vjerovati. Dok sam gledala kako Ukrajinci napuštaju svoje domove, zemlju i sve što su u njoj gradili mnogo godina, duša me je zaboljela. Navirala su ona grozna osjećanja za koja smo mislili da su iza nas.

U narednom periodu su svi moji ukućani — a posebno moja majka — razgovarali o Ukrajini i prisjećali se rata na Kosovu. Na televiziji su išli snimci trudnica i beba u skloništima i u bijegu. Majka je bila shrvana. I ona je nekad bila mlada trudnica koja je bježala pred mecima i vojnicima. Imala je osjećaj da opet prolazi kroz isti užas i isti strah.

I u meni se u proteklih nekoliko mjeseci javilo mnoštvo emocija. Iako sam imala samo godinu dana dok je trajao rat na Kosovu, po izbijanju rata u Ukrajini učinilo mi se kao da se mogu sjetiti dešavanja iz rata koji je vođen u mojoj zemlji. Možda je to bilo zbog naslijeđene traume, a možda zbog svih onih priča što mi ih je pričala majka.

Jednu od tih priča sam često slušala kroz djetinjstvo, što je na mene ostavilo neizbrisiv trag.

Naime, rođena sam 29. maja 1998. u maloj bolnici u Glogovcu. Bila sam majčino prvo dijete. Majka se sjeća da je prostorija gdje je boravila bila puna drugih mladih trudnica koje su — baš kao i moja majka — proživljavale košmar. Sve one su strahovale od silovanja, ubijanja, bombardovanja i paljevine.

Majka se prisjeća da su se nedugo nakon njenog porođaja začule eksplozije i pucnjava. Pričalo se da srpske paravojne snage u okolici vode borbe protiv Oslobodilačke vojske Kosova te da su — u nemogućnosti da zauzmu jedno područje — krenule o odmazdu ubijajući civile.

Kada su se eksplozije pojačale, svi su izašli iz bolničke sobe gdje smo bili majka i ja, zaputivši se na sigurno. Jedina sestra koja je ostala u bolnici — ista ona koja je pomogla mojoj majci pri porodu — stavila me je na krevet pored velikih prozora čim me je porodila. Kaže majka da je sjedila na krevetu pored mog i da se svim silama trudila da me primakne sebi, ali jedva se mogla pomjeriti. Iscrpili su je trudovi i bolovi, glad, kao i brojne druge muke na kojima se našla prije nego što se porodila.

Sjeća se da nije mogla prestati da plače te da je molila žene koje su istrčavale iz sobe da nam pomognu, ili da barem uzmu mene. Međutim, nisu pritrčale u pomoć ni jednoj ni drugoj. Ni osvrnule se nisu dok su bježale. Majka je rekla da je u tim trenucima izgubila svaku nadu. Osjećala se toliko slabom i bespomoćnom da nije mogla odmaknuti svoje dijete od prozora, koje su meci svakog trena mogli razbiti.

Pokušavala je da dođe do kreveta na kojem sam ležala, a nakon nekoliko minuta joj je to pošlo za rukom. Pošto nije mogla nazad u svoj, postavila se između mene i prozora.

U jednom trenutku pucnjava kao da je stala. “Spasile smo se!”, rekla mi je da je pomislila. Nas dvije smo bile same samcate u toj praznoj bolničkoj sobi.

Nekoliko dana nakon što smo uspjele da se vratimo kući, ponovo smo morale napustiti dom. Srpske paravojne snage su u našem kraju počele da pale sve pred sobom. Nismo imale kud osim u šumu. Tamo je bilo teško preživljavati, a posebno ako uzmemo u obzir novorođenčad — koje je bilo sijaset. Svi su se neprestano borili da dođu do vode, hrane i osnovnih potrepština. Majka i ja smo imale samo jedna drugu, mimo odjeće na sebi.

Rekla mi je da sam plakala i plakala, naročito kad se intenzivno pucalo i kad sam bila gladna. Ti momenti su se pokazali najtežim, i to ne samo za mene, nego i za moju majku, a zato što nije mogla ništa osim da se nada da će biti bolje. Njoj je život postao mučan i neizdrživ.

“Kad smo išli da tražimo hranu i sve ostalo što nam je trebalo, nekoliko puta smo vidjeli tijela ubijenih ili masakriranih ljudi”, govori mi majka. “Stravično je bilo nailaziti na takve prizore. I dan-danas su mi pred očima.” Što je najgore, ubrzo će svjedočiti pogibiji prijatelja i članova porodice.

“Život se svima nama pretvorio u noćnu moru”, prisjeća se, “u ružan san što nikako da prestane.” Na svu sreću, 11. juna 1999. godine mu je došao kraj, ali bolne rane i uspomene su i dalje tu.

Kada smo majka i ja vidjele snimke iz Ukrajine, traume su opet isplivale na površinu. Kako je gledala trudnice u bolnicama pod opsadom i uplakanu djecu, duboko potisnuta sjećanja su joj se vratila.

Majka i ja smo nakon rata otišle nazad u svoj dom i počele život ispočetka. Sve nam je bilo spaljeno: odjeća, fotografije, naša kuća. Ništa nije ostalo. Ljudi su krenuli u obnovu domova i života. Ipak, mnogo toga se nije dalo popraviti. Majka je u ratu izgubila brojne prijatelje i članove porodice.

“To su bile najgore godine u mom životu. Naši najmiliji su nas zauvijek napustili”, rekla mi je. Iako je zajedno sa cijelom porodicom bila skršena na emocionalnom i finansijskom planu, moja majka je mir i utjehu pronašla — kako kaže — u meni, u svom djetetu. Moguće je da sam joj predstavljala neku nadu u bolje sutra.

Kao dijete sam slušala ratne priče od majke i drugih ljudi iz komšiluka te porodice i rodbine. Iako sam bila mala, te priče su me jako zanimale, ali svaka od njih je bila prožeta boli. Najviše me je pogađalo kada bi mi majka govorila o osobama koje je izgubila u ratu, kao što je njen brat.

Uprkos tome što sam oduvijek shvatala bol koju su doživjeli moja majka i mnogi drugi ljudi, sve je postalo još potresnije kada sam vidjela zastrašujuće snimke ratnih dešavanja u Ukrajini. Iako je na Kosovu rat okončan, sjećanja i bol ostaju. Sad, kad rat bjesni u Ukrajini, milioni ljudi prolaze kroz iste strahote. Da li će se ovaj ružan san ikada završiti?

Naslovna fotografija: MagneG, CC.