Uobičajena predkoncertna atmosfera u svlačionici ratne „Sloge“, kluba u centru Sarajeva. Faris udara palicama po stolici, Eso vješa oko vrata zlatne lance od moje mame i smije se, Buretu neko crta obrve dok zateže crveni kombinezon sa volutama na žute štrafte, a ja sa maramom oko glave, u medvjeđoj bundi svoje nane, na kontrabasu sviram Sinana Sakića „Zaljubljen u tebe“, stari turbo-folk hit, dok me snima Eric Gandini, režiser i novinar iz Švedske. 

Oko nas su i drugi bendovi koji se pripremaju za nastup. Nervoza se osjeti u zraku.  Sala je već puna iako je sat i kusur do koncerta. Hladno je. Svi smo gladni i mršavi. Grijemo se energijom koja ko zna otkud dolazi. 

Bili smo mladi i željni života, koji se na kašičice dobijao u krvavom sivilu opsade Sarajeva. 

Početak 1994. godine nije donosio ništa bolje od prethodne. 

Izlazak na stejdž

Sikter, punk rock band koji smo pokrenuli krajem 80-tih, prvi ratni nastup je imao 1993. u podzemnom klubu Kamernog teatra. Koncert je trajao koliko je radio generator na benzin. U tom trenutku, kao i veći dio rata, nije bilo struje u gradu. Benzina je bilo tako malo da na kraju grupa koja je organizirala cijeli koncert nije stigla na red jer ga je nestalo. 

Sikter je bio, i ostao, jedan od simbola Sarajeva, punk rock grupa koja nije prestala svirati ni u vrijeme opsade. Foto: Privatna arhiva Nebojše Šerića Šobe.

Sve vrijeme nastupa gledao sam izbjeglice, grupu ljudi koji su bježeći od rata u svom gradu, došli u Sarajevo, gdje je jedini smještaj koji su tada mogli naći bio u ovom klubu. Dok smo mi svirali, oni su iza stejdža kuhali rižu pri svjetlosti kandila. 

Teško je za povjerovati da je uopšte bilo moguće misliti na muziku u tim momentima. Ali, druge nije bilo. Kad si muzičar—umjetnik, hoćeš da komuniciraš kako znaš i umiješ, u svakom trenutku. 

Izašao sam na stejdž da vidim kakva je situacija i zaprepastio sam se koliko je mladeži došlo sakrivajući se od granata i snajpera koji su pucali sa obližnjih brda. Glad za normalnim životom je prevagnula. Toliko ljudi je bilo spremno rizikovati život za dva sata bilo kakve muzike. 

Neki su pješice došli iz predgrađa Dobrinje, probijajući se kroz kišu metaka i granata, da bi došli na koncert. Uvijek sam se pitao kako to nekome objasniti, kako to predstaviti, jednog dana kada rat prođe.

Prvi bendovi su počeli da sviraju. Njihova raja se probila u prve redove i bodrila ih. Svaki bend je imao svoju ekipu fanova iz naselja iz kojeg su došli. Zvuk je bio očajan, razglas nikakav, ali ništa od toga nije bilo važno. Bilo je svjetla, muzike i bilo je toplo u masi.

U svlačionici je nastala gužva jer su se mnogi probili da se ogrebu od neko piće ili konzervu. Mene je pred nastup uvijek hvatala nervoza. Šetao sam tamo-vamo, udisao duboko, stišavao euforiju i pokušavao da se dozovem jer nakon koncerta treba nazad u realnost rata. 

Konačno je i na nas došao red. Kako smo bili „zvijezde večeri“, ugasila su se svjetla i raja su krenula da zvižde i pale upaljače. Faris je na oba bas bubnja počeo udarati uvod u „Gudru„, pjesmu koju smo za tri minuta sklepali na probi u podrumu, koja je na Radio Zidu, gradskoj radio stanici, postala lokalni hit. 

Svjetla su se upalila kada smo grunuli sa gitarama i krenula je masovna šutka. Nisam mogao vjerovati da ću ikada svirati na nekom koncertu gdje će se raja gurati da te slušaju.

Odlazak na liniju

Koncert se završio oko 9, da se izbjegne policijski čas koji je tokom rata počinjao u 10. Backstage je bio krcat. Svi se smijali i bili veseli, ali ja nisam imao vremena za zajebanciju. Užurbano sam krenuo kući, nekih desetak minuta hoda od Sloge, jer sam te noći morao na liniju. 

Kod kuće, gdje su me dočekali roditelji i majka, na brzinu sam svukao sav kič koji sam po sebi okačio, i navukao uniformu. Stara mi je napravila sendvič s ničim, svi ukućani su me izgrlili i izljubili prije nego sam izašao. Svi smo dobro znali kakvu težinu nosi svaki odlazak na prvu liniju. 

Šoba, kao i mnogi njegovi prijatelji, 1992, na početku rata nije mogao vjerovati da će postati vojnik i živjeti jednu od najdužih opsada nekog grada u modernoj povijesti. Foto: Privatna arhiva Nebojše Šerića Šobe.

Napokon sam krenuo kroz mrak i smog prema improvizovanoj kasarni gdje je moja jedinica bila smještena. 

Ispred baze, na brzinu su nas prozvali, i prije nego smo se ukrcali u kamion koji nas je trebao odvesti prema liniji odbrane grada, uvalili su nam nekoliko „maljutki“ da ih odnesemo raketašima. „Tamić“ se drmao kako je u mraku upadao u rupe po putu. Ubrzo je skrenuo sa glavnog puta i krenuo nekim seoskim makadamom, u mrklom mraku.

Vozač nije vidio skoro ništa ispred sebe, ono što je mjesec mogao da osvijetli bilo je sve. Bila je mrkla noć. Na prilazu nekom selu, vozač više nije mogao ništa vidjeti i nije izdržao te je upalio svjetla. 

Nismo odmakli ni 100 metara sa svjetlima, kad nas zapljusnu teška eksplozija, samo 10-tak metara ispred kamiona. Urliknuo sam. 

U kamionu je nastala panika. U panici, neko mi je bacio tešku raketu na noge. Ja sam bacio svoju ispred sebe i iskočih iz kamiona. U tom trenutku druga granata opali iznad kamiona, na padinu brda. Eksplozija me je bacila na tlo, zasula su me grumenja zemlje i kamenje. Svi su krenuli da trče u garažu kuće koja je bila ispred nas. U tom momentu je još jedna sastavila u blato desetak metara od nas, ali nije eksplodirala. Imali smo sreće. 

Još nekoliko granata je palo naokolo dok smo ležali na podu garaže i pipali po sebi da nas šta nije zakačilo. 

Ubrzo se sve smirilo. Kamion je fasovao geler u blok motora tako da smo dalje ka liniji nastavili pješke.

Između dva svijeta

Dok hodam, mokar i iznuren, u mrklom mraku pokušavao da gledam gdje stajem. U glavi premotavao koncert. 

Zaista je bilo super. Možda jedan od najboljih događaja na kojim sam učestvovao. 

San i java su se preplitali sa brutalnom realnošću mjesta i vremena u kojem sam se nalazio. Kako sam se navikao na ovakav život? Da li će ovo biti moja „normala“ zauvijek? 

Hoću li doživjeti sljedeći koncert?

Napokon, došli smo do neke kuće nedaleko od prve linije gdje smo trebali čekati na smjenu. Neka djevojka, koja mi se pri svjetlu kandila učinila jako lijepom, dijelila nam je sendviče sa biljnom masti. Pomislih kako bi bilo super da je bila na koncertu večeras, imao bi razlog za ašikovanje. Ali stiglo je naređenje da idemo dalje. 

Kretali smo se između porušenih kuća gledajući da ne stajemo po staklu čije krckanje se čuje nadaleko. Došli smo do mjesta gdje je bio ukopan njemački top iz Drugog svjetskog rata, muzejski primjerak koji je više služio za podizanje morala nego za ratovanje. Ušli smo u podrum kuće koja je pancirnim granatama bila izbušena kao sir. Smrznuti, zapalili smo malu vatricu i gušili se u dimu. 

Na sekund pomislim da sam opet na stejdžu, u dimu, pari i magli rokenrola. Da bacam trzalice u raju dok grudnjaci najvećih brojeva lete ka meni. A onda neki rafal, tromblon, bomba to sve presiječe.

Negdje gore visoko iznad nas prelijetali su NATO avioni, svaki pilot je za desetak minuta na kafi u Avianu, sutradan na doručku u Veneciji.

A ja? A gdje ću ja biti sutra?

Napomena K2.0: Opsada Sarajeva počela je prve sedmice aprila 1992. godine i trajala do početka marta 1996. godine. Tokom opsade, poginulo je više od 10.000 ljudi. Grad je bio odsječen od ostatka svijeta, a oni koji su živjeli unutar kruga opsade, nisu imali struje, vode, dok je hrana bila ograničena i zavisili su od humanitarne pomoći. Ipak, život nije stao, a ljudi koji su živjeli u Sarajevu, pružali su otpor na svaki mogući način. Muzika i kultura bili su jednako važni kao voda, struja, hrana, i jedino podsjećanje na mir. 

Naslovna fotografija: Lična arhiva Nebojša Šerić