Na emocionalnom vrhuncu dokumentarnog filma “Tvornice radnicima”, koji je režirao hrvatski režiser Srđan Kovačević, funkciju direktora fabrike alatnih mašina ITAS preuzima Dragutin Varga, vođa starije generacije radnika. Stojeći pred svojim kolegama kao novi direktor, Varga nezadovoljnim radnicima obećava da će u slučaju da ne uspije da osigura stabilne prihode i blagovremenu isplatu plata stupiti u samostalni štrajk glađu, a kako bi zatražio pomoć države. Njegov principijelan stav i autoritet koji je davno zavrijedio uvjerili su zaposlenike fabrike da se vrate na posao te se pobrinu da se proizvodnja nastavi.
Štrajkovi i drugi vidovi protestovanja nisu bili ništa novo za Vargu, koji je 1973. godine — dok je još bio srednjoškolac — počeo da radi u ITAS-u, tvornici smještenoj u gradiću Ivancu na sjeveru Hrvatske. Trideset dvije godine kasnije, 2005, poveo je radnike u okupaciju fabrike, kojom su namjeravali da spriječe privatizaciju potonje. To je bilo jedino uspješno zauzimanje fabrike na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, a sama priča je postala izvor ambicioznih snova o utopijama pod rukovodstvom radnika.
Kada je Kovačević deset godina kasnije, tj. 2015, došao u tvornicu s namjerom da dokumentuje njenu borbu za samoupravljanjem, zatekao je kompleksnu situaciju u kojoj su svakodnevni rad i međugeneracijska neslaganja među radnicima bili isprepleteni sa širim ekonomskim i političkim problemima. Iako su radnici prisvojili sredstva za proizvodnju, loše upravljanje, stara mašinerija i izuzetno konkurentno neoliberalno tržište gotovo da su onemogućili opstanak fabrike.
Film je sa svojim etnografskim narativom plod Kovačevićevog petogodišnjeg istraživanja i snimanja te pruža iznijansiran i ujedno nepristrasan prikaz radničkog djelovanja unutar i van tvornice.
Kovačevićev film je na ovogodišnjem Dokufestu osvojio nagradu za najbolji dokumentarac na Balkanu, a zbog toga što — kako je obrazložio žiri — “senzitivnim pristupom kroz lucidno precizne kadrove iznosi na vidjelo složenu i univerzalnu dinamiku mikrokosmosa u kojem brutalne društvene sile stavljaju na kušnju ljudsku solidarnost”.
Nakon premijere filma na Dokufestu, K2.0 se sastao sa Kovačevićem te smo porazgovarali o njegovom procesu rada, o pojmu kolektiva te o snimanju dokumentarnih filmova.
K2.0: Kako ste saznali za priču radnika tvornice ITAS i šta vas je navelo da pratite njihovu borbu? Kako je izgledao proces snimanja na terenu? Kako su vas primili?
Srđan Kovačević: Mislim da mi je priča zapela za oko 2012. godine, kad sam pročitao jedan duži intervju objavljen na hrvatskom ljevičarskom portalu pod nazivom “Slobodni Filozofski”. Radi se o portalu koji je pokrenut kao rezultat borbe za besplatno obrazovanje u Hrvatskoj — ishodište te borbe je bio Filozofski fakultet u Zagrebu, 2009. godine.
Portal je objavio duži razgovor sa Dragutinom Vargom, glavnim likom u filmu i vođom te pobune, koja se zbila 2005. godine. Razgovor je bio veoma interesantan. U Hrvatskoj ne postoji drugi primjer uspješnog zauzimanja tvornice — ne postoji ni u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, u stvari. Pomislio sam da bi bilo interesantno otići i vidjeti šta se tamo događa trenutno. Koji model sistema radničkog vlasništva imaju? Na koji način funkcioniše? Na koji način donose odluke?
Tamo sam otišao bez novca. Uspio sam da osmislim jeftin sistem koji mi je omogućio da samostalno kreiram tonske i video-zapise. Film sam snimio Canonom 6D, jednom od onih jeftinih kamera. Niti jedna scena nije napisana. Proces je trajao pet godina, što je obuhvatalo 180 dana snimanja. Tamo sam išao uglavnom jednom sedmično.
Vargi se zaista dopala ideja snimanja. Rekao mi je: “Da, ne brini se! Idi i radi šta god hoćeš.” Radnici nisu homogena masa. Među njima ima mnoštvo različitih osoba. Prema tome, jedni su istinski željeli da razgovaraju sa mnom i uspostave neki kontakt, dok drugi nisu. Neki radnici su se plašili kamere, što je u potpunosti razumljivo. Međutim, vremenom sam nekako pronašao svoje mjesto u tvornici. Većini radnika nije smetalo to što snimam, a Varga i direktor fabrike su se složili da ih mogu pratiti po tvornici te su mi dozvolili da snimam šta god želim.
Čini mi se da je film priča o radničkoj pobjedi i utopiji s jedne strane, a s druge priča o porazu, očajanju i borbi protiv ekonomskih nedaća. Kako ste uspjeli da sastavite te slojeve priče?
Priča se sama od sebe razvijala preda mnom. Kad sam odlazio tamo, nisam znao šta bih pratio. To je, manje-više, bilo istraživanje. U montaži sam sam ispratio stvari onako kako su se dogodile. U cijelom tom procesu ništa nismo morali izmišljati.
Imali smo hrpu dobrog materijala. Samo smo bacali dobre scene i tako gradili priču koja je — rekao bih — zaista iskrena i vjerna istini.
Iako je radnici nisu direktno artikulisali, film se pozadinski može tumačiti kao suptilna kritika procesa privatizacije.
Dakako. Svijet oko nas se ruši, gdje god se okrenemo. Ekonomski procesi su — rekao bih — osnova jednog društva. U slučaju ITAS-a, jedni su pokušali da promijene način na koji stvari funkcionišu, da podijele kapital tvornice i da naprave mali korak u pravcu boljeg svijeta, boljeg društva. Vidite da kapitalizam ne želi da rizikuje. Drugi nastoje da unište ove prve — država, lokalna zajednica i generalno političke elite čine sve da bi fabrici otežali život.
Varga je vrlo intrigantan protagonista — on personifikuje borbu za opstanak tvornice. Kakvu ulogu je njegov lik igrao u vašoj postavci narativa?
U dokumentarcu sam želio da prikažem mikrokosmos tvornice na nekoliko nivoa. Na jednom od njih je svakako Varga, koji je i dan-danas svojevrsni vođa tvornice. Na drugom nivou je poslovno, odn. ekonomsko stanovište direktora. On se svakodnevno muči sa brojnim različitim stvarima. Na trećem nivou su radnici, koji imaju vlastite interese — a to je prvenstveno veća plata.
Prema tome, Varga je svakako utjecao na tok priče. On je uostalom i smijenio direktora, a to je kontrapunkt filma koji nisam vidio sve dok se nije dogodio. To je promijenilo sve. Priča je onda krenula drugim smjerom, što mi je bilo veoma interesantno prilikom snimanja i to je stvorilo narativnu priču u okviru filma. Da se to nije dogodilo, ne znam šta bismo uradili sa radnjom.
U jednoj od rasprava među radnicima osjeti se jugonostalgija. Možete li nam reći kako ste taj sentiment predstavili u filmu?
Zaista sam želio da to apostrofiram. Socijalista sam te sam primijetio da su u nekim aspektima uspomene na jugoslavenski socijalizam bile prisutne među radnicima.
Četvrtina ili trećina starijih radnika bi se istinski zauzela za taj period. Danas su radnici većinom razočarani aktualnim stanjem te se ni ne sjećaju onoga što se događalo prije 30, 40 ili 50 godina. Međutim, [jedan dio radnika] je uistinu želio da pokaže taj sloj sjećanja. Ako ne postoje sjećanja na druga vremena — zbog čega je tvornica i profunkcionisala — ne možemo govoriti ni o kakvoj kolektivnoj budućnosti, usudio bih se reći.
Danas se u tvornicama ne baštini znanje vezano za kolektivno djelovanje. I ne samo u tvornicama, nego i u društvu uopće. Ljude morate edukovati o tome kako da razmišljaju drugačije — oni su obrazovani u kapitalističko-liberalnom duhu. A ako razmišljaju u tom duhu, budućnosti nema, i to ne samo za naša društva, već vjerovatno ni za čitavu planetu Zemlju.
Kroz film se provlači nesloga — i to ona ideološka, moglo bi se reći — između starije i mlađe generacije radnika, a ona počinje da nagriza njihov osjećaj kolektivnosti kao i njihovu zajedničku borbu za tvornicu.
Ne znam šta da mislim o kolektivu kao pojmu jer to je izuzetno škakljiva tema.
Čak je i nacija kolektivitet, ali kad se uistinu pozabavite međuljudskim odnosima, onda uvidite da se svako bori za sebe, a ne za neku vrstu kolektiva.
U tvornici je situacija, manje-više, ista. U onim teškim periodima kad ne primaju plate, jedan dio radnika pokušava da razmišlja kao kolektiv, ali za to nema potrebne alate. Ne znaju šta da rade. Oni su grupa ljudi koja pokušava da nešto preduzme, ali jedva da išta može učiniti.
Zbog njihove nemoći u odnosu na veće tržišne sile?
Da, ali i unutar tvornice — kad se bore za svoje plate, [u toj sceni] vidite kako se svako od njih boji da ode za mikrofon.
Zato sam baš taj kadar zadržao na mikrofonu — namjera mi je bila da preispitam kolektivni glas radnika kao ideju. U neku ruku morate biti neustrašivi da biste ustali i stali za mikrofon, ali niko nije želio da to učini zato što su svi mislili: “Možda je bolje da ne idem pod reflektor. Znate, svi će znati da sam to uradio.”
Ne znam više šta da mislim o pojmu kolektiva. Radi se o fluidnoj ideji, identičnoj ideji nacije. Ljudi zaista treba da vide kako se njihovi interesi odražavaju na kolektiv, treba da osjete da su dio kolektiva.
Djeluje da film aludira na to da je privlačno romantizovati prošlost onda kada je sadašnjost neizvjesna.
Naravno. Znate, neko je rekao da na ovim prostorima nikad ne znate šta je budućnost prošlosti.
O tome baš i nisam razmišljao dok sam snimao film, ali mislim da je u velikoj mjeri zastupljeno svuda oko nas. Naredni projekt na kojem bih volio da radim bio bi neka vrsta arhivskog filma o razvoju socijalizma u Jugoslaviji.
Pitanje je kako da pristupite toj velikoj ideji, toj velikoj količini materijala. I šta je istina u biti? Tačka stabilnosti ne postoji zato što su gledišta u vezi sa onime što se događalo različita. I svaka grupa u društvu smatra da zna istinu te svaka od njih oblikuje narative.
Kad govorimo o samoupravljanju u Jugoslaviji, neke stvari su bile dobre, ideja je bila dobra. Pojedine tvornice su — rekao bih — bile veoma uspješne u pogledu provedbe samoupravljanja. S druge strane, zamisao je bila da se sa provedbe samoupravljanja u preduzećima i fabrikama pređe na najviši nivo države, na politički sistem.
No, to se nije dogodilo. Samoupravljanje se realizovalo samo u sredini piramide, a onda je stalo i urušilo se. Ta činjenica se rijetko spominje. U ljevičarskim krugovima obično možete čuti da smo imali samoupravljanje. Da, imali smo ga, ali samo na jednom nivou, što nije bila prvobitna zamisao.
ITAS sad ima drugačiji sistem — to je neka vrsta radničkog dioničarstva. Postoji nekoliko važnih preduslova za uspjeh takvih preduzeća. Prvo, morate biti ekonomski pozitivni, morate voditi poslovanje i isplaćivati plate.
Drugo, morate se pobrinuti da se radnici edukuju u političkom smislu. Treće, zaista morate razviti novi sistem. Mi u Hrvatskoj još uvijek nemamo sistem u okviru kojeg su radnici vlasnici preduzeća jer ga niko nije uspješno realizovao.
Primjera takvog sistema ima u Sloveniji, ali i tamo je još uvijek u procesu razvoja — riječ je o kooperativnom modelu. U Hrvatskoj ne postoji ništa slično. Vjerovatno je ista situacija i u Bosni i Srbiji. Dakle, da bi preduzeća takvog tipa uspjela, stvarno moramo imati dobar model zasnovan na zakonu.
Da li ste pratili stanje u tvornici nakon što ste završili film?
Radnici su još uvijek u mukama, ali stanje je malo bolje. Varga trenutno obnaša funkciju direktora. Pokušavaju da poboljšaju cijene, troškove rada i sl. Zaostale plate su isplaćene, što je odlično. Sad se plate u tvornici isplaćuju na vrijeme.
Pošto smo održali nekoliko projekcija u Sloveniji i Hrvatskoj, ostvarili smo neki prvi kontakt sa Institutom za ekonomsku demokratiju u Ljubljani, koji izrađuje te kooperativne modele širom Slovenije. Institut je izuzetno zainteresovan za to da napravi nešto sa ITAS-om.
Bilo bi lijepo da to uspiju. Vidjet ćemo da li će pronaći novčana sredstva i da li će radnici biti zainteresovani za edukaciju i tome slično, ali to će se dogoditi u narednih godinu dana ili dvije. Ipak, tvornica je i dalje aktivna — u njoj radi 120-130 radnika. Plate se isplaćuju.
Na početku filma je istaknuta kratka napomena koja glasi da će svu zaradu filma podijeliti radnici koji su radili na njemu i glavni likovi. Da li nam možete reći na koji način će se to realizovati?
Izradili smo novi ugovor o filmu koji smo nazvali Solidarni ugovor o filmu.
Taj ugovor smo sačinili sa pravnicima, a u skladu s njime produkcijska kuća dijeli zaradu sa radnicima koji su radili na filmu, autorima filma i glavnim likovima filma, i to u različitim udjelima.
Dakle, dijelimo zaradu. Kažem “zaradu” pod navodnim znacima jer kroz dokumentarne filmove teško da se išta može zaraditi. To je bila moja ideja zato što sam svaki put kad sam radio na nekom drugom filmu — a isto je i sa mojim kolegama — dobio samo novac isplaćen za rad. Tako da, pomislio sam: kad budem radio na vlastitom filmu, pokušat ću da stvari osmislim drugačije.
Koji je vaš sljedeći projekt?
Što se tiče mojih filmova, radim na onome što me istinski zanima. Naredni film koji moram završiti posvećen je jednom malom udruženju u Ljubljani koje se bavi radnicima migrantima. Ono što oni rade je nevjerovatno. Rade jedan na jedan sa ljudima, rješavajući stvari na licu mjesta — zovu poslodavce, traže plate i pokušavaju da otklone sve poteškoće na koje nailaze ti radnici. Riječ je o ljudima iz Bosne, sa Kosova i iz Srbije koji dolaze u Sloveniju da bi pronašli neki pristojan posao, a onda ih tamo, manje-više, tretiraju kao životinje.
Kako ste odlučili da “Tvornice radnicima” pošaljete na Dokufest?
Bio sam ovdje prije deset godina — 2012. — ali samo kao posjetilac. Dokufest uživa taj ugled veoma, veoma važnog festivala, tako da smo zaista željeli da budemo ovdje. Kontaktirali smo sa Vetonom Nurkollarijem [umjetničkim direktorom Dokufesta] i poslali mu film — i mnogo mu se dopao. Zato smo odlučili da dođemo.
Radovao sam se ponovnom dolasku u Prizren. Jedva sam čekao da vidim šta se promijenilo i kakav je Festival sada, jer posljednje dvije godine su za sve festivale na svijetu — vjerujem — bile zaista teške.
Ovaj članak je uređen radi preglednosti. Razgovor je vođen na engleskom jeziku.
Naslovna fotografija: Agon Dana / K2.0.
