Jeton Shabani kao da je narastao za pet centimetara dok nas provodi kroz proizvodni pogon svog preduzeća.
Prošavši kraj gomila i gomila velikih bijelih ploča, staje nasuprot ulaza, na mjestu gdje započinje traka za proizvodnju. Iz načina na koji nam objašnjava princip rada mašinerije — rutinski, ali ipak uz veliku dozu poleta — jasno se vidi da mu je ovo još samo jedan u nizu obilazaka. Uloga što ju je dobro uvježbao, igrana u poznatom okruženju, kao ni buka, ne ostavljaju prostora za usputna pitanja. Scenarija se mora držati do kraja.
Jeton i njegova braća su vlasnici privatnog preduzeća Bunjamini, koje proizvodi širok asortiman materijala za malterisanje. Budući da se tim poslom bave od 1992. godine, 2017. su zaključili kako je došlo vrijeme da ga prošire te su otvorili tvornicu stiropora, i to pored još dvije jedinice namijenjene za proizvodnju uglavnom ljepila i farbe.
“Putem kredita i sredstava koja smo već imali u cijeli pogon smo uložili više od tri miliona eura. Infrastruktura nije bila gotova, ali nama je najvažnije bilo zemljište”, objašnjava Jeton po izlasku iz tvorničke jedinice. “Zakupnina je neznatna, što ovu lokaciju čini izuzetno pogodnom za nas.”
Godine 2017, Jeton Shabani i njegova braća proširili su svoju kompaniju Bunjamini otvorivši tvornicu stiropora u Industrijskom parku Svinjare, nedaleko od Kosovske Mitrovice. Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.
Zemljište na kom su odlučili izgraditi tvornicu — smješteno u selu Frashër/Svinjare, na udaljenosti od pet kilometara od Kosovske Mitrovice — u sastavu je Industrijskog parka od 48 hektara, inače ekonomske zone. Područje je uspostavljeno 2014. godine s ciljem da se rastućim firmama osiguraju prostor i osnovna infrastruktura.
U evidenciju Industrijskog parka uvršteno je još 20 preduzeća kojima je odobrena upotreba lokaliteta za razvoj vlastitih djelatnosti. Međutim, od osnivanja ekonomske zone 2014. godine, niti jedno od tih preduzeća — osim Bunjaminija, čijih deset od ukupno 70 zaposlenika/ca radi u lokalnom pogonu — nije počelo s radom. Zbog toga ovo ni izbliza nije dinamično privredno područje koje bi moglo povratiti ugled Mitrovice kao “industrijskog grada”.
Za to vrijeme, iz Općine Kosovska Mitrovica poručuju da su ugovori mnogih preduzeća podvrgnuti reviziji, a nakon što su ta preduzeća nezakonito dala u podzakup prostore koji su im dodijeljeni besplatno u krugu gradskog Biznis-parka, udaljenog nekoliko kilometara od Svinjara.
U zemlji postoji ukupno deset ekonomskih zona uspostavljenih pod različitim imenima — kao što su Biznis-park, Tehnološki park, Agroindustrijska zona ili Industrijski park — i sve su osnovane u posljednjih deset godina. Ipak, neke od tih zona nisu u funkciji.
Kako navode iz Općine Kosovska Mitrovica, brojna privatna preduzeća kojima je ugovorom omogućeno da svoje aktivnosti obavljaju u Biznis-parku dala su u podzakup poslovne prostore koji su im dodijeljeni besplatno. Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.
Od 2010. godine, kada je u Glogovcu osnovan prvi biznis-park, inicijativa o ekonomskim zonama je prerasla u žarište političkih sukoba te se našla na meti kritika zbog upliva izbornih i stranačkih interesa, zloupotreba kao i nedostatka kreativnih rješenja, mada je u početku obećavala da će služiti kao oslonac za privatni sektor, privući strane investicije i stimulisati privredni rast.
Uprkos neprestanim obećanjima u vezi s njihovim potencijalom — najmanje jedanaest aktualnih načelnika/ca je na lokalnim izborima održanim prije četiri godine najavilo otvaranja novih zona — još uvijek nije izvršena obimnija procjena koristi koje su ta područja donijela privredi.
Ministarstvo trgovine i industrije (MTI) započelo je proces izmjena i dopuna Zakona o ekonomskim zonama, što je ponovo dalo zamah raspravama o učincima i cjelokupnoj funkcionalnosti tih jedinica.
Pozadina ekonomskih zona
Ekonomske zone nisu nikakav nov pojam. Naime, historičari/ke su pronašli dokaze iz antičkog perioda koji svjedoče da je na Delosu 166. godine pr. n. e. uspostavljena “slobodna zona” — ta odluka je lansirala grčko ostrvo u društvo najbogatijih na svijetu, gdje se i zadržalo narednih stotinjak godina.
Današnja inačica ekonomskih zona zasnovana je na istom načelu: stvaranje povoljnih uslova za poslovanje u određenim mjestima kako bi se podstakao razvoj privrede u tim mjestima. Razvijenost infrastrukture, niske cijene zakupnine, administrativne usluge, lakši pristup saobraćaju i vezama, centri za obuku kadra, intenzivnija poslovna saradnja, a ponekad i fiskalni podsticaji kao što su oslobađanje od poreza, samo su neke od pogodnosti koji imaju za cilj da ekonomske zone učine privlačnijim za preduzeća.
Prema legislativi koja je trenutno na snazi, ekonomske zone na Kosovu osniva Vlada, a na osnovu prijedloga MTI-ja. Ministarstvo dostavlja prijedlog isključivo nakon što općine ili poslovne organizacije zainteresovane za osnivanje ekonomske zone pisanim putem upute odgovarajući zahtjev Kosovskoj agenciji za investicije i podršku preduzećima (KIESA) — tijelu MTI-ja nadležnom za upravljanje ekonomskim zonama. Međutim, nejasnoće u vezi sa zakonskim nadležnostima te poteškoće u osnivanju ekonomske zone na terenu problemi su koji bi između ostalih trebali biti riješeni izmjenama i dopunama zakona.
S obzirom na stanje u privredi Kosova, i više nego jasna je potreba za funkcionalnim ekonomskim rješenjima.
Uz najvišu stopu nezaposlenosti u regiji, kao i trgovinski deficit čija se vrijednost kreće i do 30% iznosa BDP-a, spor privredni rast Kosova u proteklih deset godina svakako nije doprinio rješavanju strukturnih problema niti je uslovio razvoj zemlje. Žene su i dalje nedovoljno zastupljene u radnoj snazi — njihova stopa zaposlenosti je svega 13,7% — dok potrošački kapacitet domaćinstava jačaju doznake, tj. novac koji dolazi iz dijaspore.
Prema podacima Agencije za statistiku Kosova, ukupna stopa nezaposlenosti i dalje je gotovo 25%, što je neugodan podsjetnik na izazove koje je pandemija u proteklih dvanaest mjeseci samo pridodala već postojećim poteškoćama prisutnim u preduzećima i životima radnika/ca. Tome idu u prilog i ocjene MMF-a, koji je u februaru prognozirao da će privredni rast Kosova “duže vrijeme ostati ispod nivoa zabilježenog prije krize”.
Aktualne okolnosti naglašavaju potrebu za pružanjem podrške proizvodnim djelatnostima na Kosovu te privlačenjem stranih ulaganja iz dijaspore, ili pak od drugih stranih investitora.
Zagovornici/e ekonomskih zona tvrde kako pripadnicima/ama dijaspore mogu omogućiti da jedan dio doznaka koji odlazi u domaćinstva preusmjere u one aktivnosti usmjerene na izvoz i stvaranje radnih mjesta. To je opravdano Zakonom o ekonomskim zonama, gdje se kao glavna svrha uspostave ekonomskih zona navodi “pomoć cjelokupnom razvoju privrede na Kosovu, a naročito u privatnom sektoru.”
Vaganje troškova i koristi
Ideja o stvaranju ekonomskih zona na Kosovu pokrenuta je u prvoj polovini 2000-ih godina, kada je u općinama Glogovac i Kosovska Mitrovica realizovan pilot-projekt.
Godinu dana nakon što je usvojen Zakon o ekonomskim zonama, 2010, Biznis-park Glogovac je i službeno postao prva u nizu ekonomskih zona u zemlji. S površinom od 24 hektara, gdje aktivnosti obavlja 41 preduzeće, glogovački Biznis-park je ujedno jedna od najdinamičnijih ekonomskih zona u zemlji.
Prema podacima iz KIESA-e, Biznis-park u Glogovcu, Tehnološki park u Štimlju i Biznis-park u Kosovskoj Mitrovici tri su zone gdje je izgradnja infrastrukture u potpunosti dovršena.
U četiri druge zone — tj. u Širokom (Općina Suva Reka), Vitini, Lipljanu i Vučitrnu — preostali su još neki infrastrukturni segmenti čija izgradnja nije dovršena, dok ulaganja u [zone na teritoriji grada] Suva Reka, Svinjara (Općina Kosovska Mitrovica) i Orahovca pristižu mnogo sporije.
Direktor Uprave za razvoj privatnog sektora KIESA-e, Nol Buzhala, kaže da će — “ukoliko sve bude teklo po planu” — izgradnja infrastrukture u ekonomskim zonama u Širokom, Vitini i Vučitrnu biti dovršena ove godine. Međutim, napominje i da će razvoj ostalih zona potrajati, pri čemu kao glavni razlog tih zastoja navodi manjak budžeta.
“Kako Ministarstvo u pogledu kapitalnih ulaganja godišnje raspolaže sredstvima od 1,2 miliona eura, izgradnja infrastrukture traje tri do četiri godine”, ističe Buzhala. “Procjene su da će za završetak uređenja svih zona biti potrebno 15 miliona eura.”
Nol Buzhala, direktor Uprave za razvoj privatnog sektora KIESA-e, smatra da su ekonomske zone na Kosovu jedna od rijetkih priča o uspjehu u oblasti privrede nakon proglašenja nezavisnosti. Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.
Prema podacima iz KIESA-e koji su dostavljeni K2.0 — a koji se razlikuju od onih dostupnih na portalu Agencije — u ekonomskim zonama na Kosovu trenutno ima oko 130 preduzeća te između 1600 i 2000 zaposlenika/ca, u zavisnosti od sezone.
Buzhala je naprečac konstatovao da te brojke predstavljaju “jedan od rijetkih opipljivih pomaka u oblasti privrede” na Kosovu nakon proglašenja nezavisnosti. “To je priča o uspjehu — gdje su prije bile goleti, sada su proizvodni pogoni.”
Takvom optimizmu usprotivila se Mimoza Kusari Lila, čelnica stranke Alternativa koja je na prijevremenim općim izborima u februaru ponovo izborila mjesto zastupnice u Skupštini, i to kao kandidatkinja na listi Vetëvendosjea. U svojstvu ministrice trgovine i industrije u periodu od 2011. do 2013. godine, a zatim i kao gradonačelnica Đakovice, bila je direktno uključena u provedbu ideje o ekonomskim zonama u djelo.
Sada bez ustručavanja daje sud o čitavom tom procesu.
“Kada je riječ o ekonomskim zonama, dvije su glavne boljke pratile svaki dosadašnji saziv vlasti — to su politizovanost i zloupotreba”, kaže Kusari Lila. “Bilo je zloupotreba u postupcima javne nabavke te u provedbi i nadzoru projekata. To odražava šire probleme u oblasti vladavine prava na Kosovu.”
Mimoza Kusari Lila bila je aktivno uključena u razvoj ekonomske zone u Đakovici dok je obnašala funkciju gradonačelnice tog grada, ali naglašava da su te napore ugrozile politizovanost i zloupotrebe. Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.
Prema njenim riječima, manjak budžeta nije valjano opravdanje za ono što naziva “minimalnim uspjehom ekonomskih zona” u domeni stvaranja novih radnih mjesta i razvoja privrede u zemlji. “U odnosu na budžetska sredstva više je nedostajalo kreativnih rješenja te odgovarajućeg planiranja i odgovornosti. Da je bilo inovativnih projektnih rješenja i političke volje, od donatora bi se privukle veće količine sredstava”, objašnjava Kusari Lila.
Berat Rukiqi, predsjednik Privredne komore Kosova, slaže se da ekonomske zone nisu uspjele značajnije pomoći privatnom sektoru. “Osim zemljišta i osnovne infrastrukture, ekonomske zone uspostavljene na teritoriji Kosova preduzećima trenutno ne nude nikakve pogodnosti”, kaže.
Rukiqi dodaje i da bi Kosovo trebalo razmotriti sektorizaciju ekonomskih zona kao moguće rješenje za unapređenje konkretnih sektorskih kapaciteta u pojedinim krajevima zemlje. U uspješnim primjerima ekonomskih zona u regiji — naprimjer, u Turskoj i susjednoj Sjevernoj Makedoniji — “kombinovane su administrativne i stručne usluge koje pojednostavljuju birokratske procedure kroz fiskalne podsticaje”, objašnjava Rukiqi.
Berat Rukiqi, predsjednik Privredne komore Kosova, ističe da se uspjeh ekonomskih zona može unaprijediti ukoliko nadležni budu učili na primjerima iz regije. Fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.
Upravo su po toj logici 2014. godine i osnovane prve ekonomske zone u Kosovskoj Mitrovici i Đakovici. Općenito gledano, slobodne ekonomske zone su zamišljene tako da nude više pogodnosti preduzećima, s tim da država stvara fiskalne olakšice kao što su oslobađanje od plaćanja carine ili poreza na dodatu vrijednost, a pored infrastrukturnih pogodnosti uobičajenih za ekonomske zone.
Studija izvodivosti pokazala je da u Đakovici — na jugu, blizu granice s Albanijom — i Kosovskoj Mitrovici — na sjeveru, blizu granice sa Srbijom — postoje uslovi i potencijal za uspostavu slobodnih ekonomskih zona. Obje općine su bile visoko industrijalizovane za vrijeme Jugoslavije, posjedovale su industrijsku radnu snagu te je njihov položaj ocijenjen povoljnim za prekograničnu trgovinu.
“U posljednjem momentu, Vlada je — tada pod vodstvom PDK i ARK — u projekt slobodnih ekonomskih zona uvrstila i Prizren, iako za tu općinu prethodno nije obavljena nikakva analiza ekonomske prirode”, podvlači Kusari Lila, te dodaje da je to učinjeno prvenstveno radi izbornih interesa.
Iste primjedbe iznijete su u izvještaju o ekonomskim zonama Kosova koji je nedavno objavio Institut GAP. Naime, u izvještaju je ocijenjeno da su proces uspostave slobodnih ekonomskih zona “vodile stranke u vladajućoj koaliciji” i da su “odluke donošene više radi izbornih interesa nego na osnovu ekonomske opravdanosti.”
Autori/ce izvještaja nadovezuju se na konceptualni nacrt iz 2017. godine koji je odobrila Vlada, a u okviru kog je ustanovljeno da ne postoji konkretna definicija pojma “slobodne” ekonomske zone.
Do danas se niti jedna od proglašenih slobodnih ekonomskih zona nije materijalizovala, stoga bi amandmanima predloženim u novom Nacrtu zakona bila uklonjena oznaka “slobodne zone” te bi svaki finansijski podsticaj bi podveden pod važeće odredbe unutar Zakonika o carini i akcizama.
Poprište sporova
Administrativni postupak osnivanja ekonomskih zona nalikuje na birokratski maraton — dozvole Ministarstva, urbanistički plan izrađen na nivou općine, studija izvodivosti te dokaz o vlasništvu nad zemljištem ili posjedom samo su neki od dvadesetak dokumenata koje je potrebno dostaviti nakon podnošenja zahtjeva.
“Sve to malo podsjeća na vađenje vize”, kaže u šali Nol Buzhala, osvrćući se na nadzornu ulogu KIESA-e u cijelom procesu.
Pribavljanje dokaza o vlasništvu nad zemljištem ili posjedom u više slučajeva je bilo nepremostiva prepreka za aplikantske općine, pa su tako sporovi oko vlasništva postali priča u priči o uspostavi ekonomskih zona.
Takvo je bilo iskustvo Općine Prizren, koja je sebi zacrtala da će uspostaviti jednu od najvećih ekonomskih zona u zemlji — površine 84 hektara. Ipak, od 2019. godine se ne može izvući iz vrtloga odluka, mejlova i zahtjeva koji razmjenjuju nadležna ministarstva, Vlade i Agencija za privatizaciju Kosova (APK), a tiču se njihovih Ustavom definisanih nadležnosti za prijenos imovine pod upravom APK u vlasništvo Općine.
U razgovoru za K2.0 koji je obavljen putem Zooma, gradonačelnik Prizrena Mytaher Haskuka kazao je da je prijenos zemljišta površine 40 hektara u vlasništvo Općine blokirao osnivanje ekonomske zone. “Područje nekada u posjedu Jugoslavenske narodne armije već je prenijeto u vlasništvo Općine, a u pripadajuću infrastrukturu do sada smo uložili preko milion eura”, objasnio je Haskuka. “Jedino što sprečava formalnu uspostavu ekonomske zone jeste onih 40 hektara koji su još uvijek pod upravom APK.”
Dok je 20 preduzeća već pokazalo interes za smještanje svojih proizvodnih pogona na teritoriju te zone — s tim da su neka od njih odustala zbog brojnih zastoja u cijelom postupku — Haskuka se nada da će novoizabrana vlada u što skorijem roku pokrenuti stvari s mrtve tačke i tako otvoriti put za dugoočekivana nova ulaganja, i to u jeku krize izazvane COVID-19.
Prizren nije jedina općina koja se neposredno prije uspostave ekonomske zone hvatala ukoštac s državnom imovinom uvedenom u spisak za privatizaciju. U toku Kusari Lilinog mandata na dužnosti gradonačelnice Đakovice — od 2013. do 2017. godine — objekti tri javna preduzeća proglašeni su pogodnim za razvoj ekonomske zone u gradu.
Međutim, tadašnja vlada pod vodstvom Ise Mustafe ustezala se od povlačenja tih preduzeća — Virgjinije, Metalikua i Jatexa — iz privatizacijskog procesa te stavljanja istih pod upravu općine, stoga projekt uspostave ekonomske zone u Đakovici do dan-danas nije realizovan.
Kusari Lila se prisjeća kako je glavna zamisao bila da se industrijska baština Đakovice iskoristi kao osnova za održivi razvoj. “Planirano je da se zarad općeg interesa ta bivša industrijska postrojenja stave u upotrebu tako što bi se u njih smjestila nova preduzeća. Mislim da su glavne prepreke u realizaciji tih planova bile vezane za uže političke interese Vlade”, napominje Kusari Lila. “To se i dalje može završiti, s obzirom na to da [spomenuta] preduzeća još uvijek nisu privatizovana.”
Jedno od predizbornih obećanja koje je dao Kurtijev Vetëvendosje — čiji zastupnički klub vodi upravo Kusari Lila — glasilo je da će Agencija za privatizaciju Kosova biti ukinuta te da će umjesto nje biti osnovan “Državni fond”, koji će biti nadležan za upravljanje do sada neprivatizovanom imovinom. Sada kada je Vetëvendosje na vlasti, a Kurti premijer, Kusari Lila sugeriše da bi ukidanje APK trebalo ići ruku pod ruku s revizijom Zakona o ekonomskim zonama.
“Koordinacija ta dva procesa mogla je doprinijeti tome da se suzbije praksa stvaranja ekonomskih zona na poljoprivrednim zemljištima ili ekspropriranim posjedima te da se u istu svrhu počne koristiti javna imovina”, dodaje Kusari Lila.
Tema eksproprijacije je postala predmetom rasprava prošlog marta, kada je prva, kratkotrajna vlada na čelu s Kurtijem poništila niz odluka iz 2018. i 2019. godine o proglašenju zona od posebnog interesa u Mališevu, koje su donijete s ciljem uspostave ekonomske zone u Mališevu. Jedan od razloga za poništenje tih odluka bila je visoka cijena eksproprijacije imovine, pri čemu je prethodna vlada planirala izdvojiti 807 eura za svakih 100 kvadratnih metara imovine koja je — kada je privatizovana — kupljena po cijeni od 10 eura za svakih 100 kvadratnih metara.
Odluka o uspostavi ekonomske zone u Mališevu bila je još kontroverznija zbog činjenice da su neki posjedi koji su bili predviđeni za eksproprijaciju pripadali teritoriji sela tadašnjeg zamjenika premijera, Fatmira Limaja, te da je ministar trgovine i industrije bio član stranke Nisma — čiji je Limaj šef. Prema zaključcima iz izvještaja GAP-a, to je samo jedan od blatantnih slučajeva u kojima je “odluka o uspostavi ekonomske zone bila zasnovana na stranačkim, provincijskim i izbornim interesima, a ne na mjerodavnoj ekonomskoj analizi.”
Iz KIESA-e su negirali da su na bilo koji način bili umiješani u mališevski slučaj, i to uz obrazloženje da su se odluke Vlade — tada na čelu s Ramushom Haradinajem — odnosile na preliminarne postupke proglašenja zone od posebnog interesa koji bi vremenom uslovile uspostavu ekonomske zone. “To su bile odluke Vlade o eksproprijaciji i KIESA nije bila uključena u donošenje niti jedne od njih. Agenciji nije dostavljen niti jedan formalni zahtjev za uspostavu ekonomske zone u Mališevu”, tvrdi Buzhala, no ujedno priznaje da je “bilo pomalo zbunjujuće kako se sve to odigralo.”
Buzhala je dodao da je Srbica u ovom trenutku jedina općina koja je otpočela proces pribavljanja dozvola i kompletiranja dokumentacije potrebne za podnošenje zahtjeva za uspostavu nove ekonomske zone, no zahtjev još uvijek nije službeno podnijet. “Shodno našoj korespondenciji s njihovim predstavnicima, Općina Srbica je u završnoj fazi kompletiranja dokumentacije te će ubrzo podnijeti zahtjev KIESA-i.”
Ukoliko zahtjev bude prihvaćen, ekonomska zona u Srbici postat će 11. takva zona uspostavljena na Kosovu u posljednjih jedanaest godina.
Kako je nova vlada na vrh liste prioriteta stavila pravdu i stvaranje radnih mjesta, teren bi već mogao biti spreman za temeljitu procjenu i reformu pristupa ekonomskim zonama. Do tada, one će i dalje varirati od priča o uspjehu kao što je onaj braće Shabani do optužbi za zloupotrebe.K
Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.
Ovaj članak je nastao u okviru projekta “Građani ― Angažujte Se!”, uz finansijsku podršku Kancelarije Evropske unije na Kosovu. Projekat sprovodi Kosovo 2.0, u partnerstvu sa Institutom GAP. Njegov sadržaj predstavlja isključivu odgovornost Kosova 2.0 i Instituta GAP, te ne odražava nužno stavove Evropske unije.
