Planeta Zemlja postoji već 4,5 milijardi, a čovjek 2 miliona godina. U tom je razdoblju čovječanstvo neprestano evoluiralo te je tako broj svjetskog stanovništva eksponencijalno rastao sve do tekuće 2020. godine. Pored drugih podjela, svijet je geografski podijeljen na sedam kontinenata i politički na 195 država.

Iz toga proizlazi da jednog dana, milionima godina nakon postanka ljudske vrste, i vi dolazite na svijet, a među ostalim identitetima dodjeljuje vam se i ime. Rađate se u jednoj od 195 zemalja, stječete državljanstvo te zemlje, gdje pozamašan broj ljudi također odrasta i živi barem na početku svog postojanja, dok neki od njih u toj zemlji provode cijeli svoj životni vijek. 

U zavisnosti od zemlje ili kulture u kojoj ste rođeni, sada se trebate snalaziti u svemu dobrom i lošem, dok sve vrijeme slušate kako drugi od vas očekuju da budete patriotski nastrojeni i ponosni na svoj odgoj. Za veliki broj ljudi, nažalost, njihovi stvarni identiteti se ne podudaraju s kulturom u kojoj su se rodili, a uzmemo li u obzir druge probleme kao što su korupcija u vlasti ili slaba privreda, u glavama tih osoba ustvari je samo jedno: napustiti zemlju u potrazi za boljim sutra što je prije moguće.

Kosovo je jedna od najmlađih nezavisnih država svijeta i zemlja je s bogatom kulturnom poviješću za čiju je odbranu bezbroj ljudi poginulo. Tu smo gdje jesmo zahvaljujući plemenitoj žrtvi onih žena i muškaraca koji su dali svoje živote za slobodu koju danas uživamo. Uprkos svemu, nema sumnje da je trenutno stanje u zemlji i među njenim ljudima sve samo ne poželjno zbog čitavog niza razloga.

Nije sve u ekonomiji

Malo je građana/ki koji su zadovoljni time kako stvari trenutno stoje u zemlji, pri čemu mnogi od njih pokušavaju naći način kako da je napuste. Međutim, razlog ili razlozi bi se itekako mogli razlikovati od osobe do osobe. Jedni streme ka boljim prilikama za zapošljavanje, drugi žele kod porodice koja je već u inozemstvu, dok bi treći mogli imati dublje i ličnije razloge za odlazak. 

Kao duboko patrijarhalna i religiozna zemlja koja se predstavlja kao bjelačka, Kosovo pati od mnoštva društvenih problema. Postoji i nekoliko drugih zemalja koje se prema svojim manjinama odnose grozno koliko i Kosovo, i to uslijed sistemskog rasizma, neznanja šire populacije, pa čak i otvorenog rasizma. Tu je i stara dobra mizoginija koja je sveprisutna u povijesti ove zemlje, i mada žene danas imaju veću količinu sloboda i mogućnosti nego ikada ranije, rodna ravnopravnost još uvijek nije ni približno na zadovoljavajućem nivou.

Treća skupina koja je isto tako oduvijek bila maltretirana i suočena s neljudskim tretmanom jeste LGBTQ+ zajednica. Iako se tokom godina stanje očigledno poboljšalo i u ovoj oblasti, uzevši u obzir Paradu ponosa koja se održava jednom godišnje počevši od 2016. godine, mišljenje šire populacije mora se mnogo više promijeniti ako težimo ka ostvarivanju ravnopravnosti. Dakle, pošto smo stvorili kakvu-takvu predstavu o tome s kakvim bi se to problemima pojedinac/ka rođen/a i odrastao/la na Kosovu mogao suočavati, zavirimo sada malo dublje u život jedne osobe koja se susretala s nekima od spomenutih fobija svugdje u zemlji.

“Ana” priča našu priču

Uzmimo za primjer jednu izmišljenu — ali ipak vjerodostojnu — osobu. Zove se Ana i 18-godišnja je djevojka rođena i odrasla u Prizrenu, gdje trenutno pohađa završni razred srednje škole te planira maturirati za dva mjeseca. Ana je sasvim slučajno bjelkinja i kvir žena koja se nikada ustvari nije osjećala slobodnom, ni kući ni bilo gdje drugdje.

Razlog tome je činjenica da je njena porodica izuzetno pobožna te da je nikada ne bi prihvatili da se auta kao kvir osoba, a s druge strane, iako je i dalje vrlo mlada, cijeli život se suočavala s mizoginijom. Bilo u krugu porodice, bilo u krugu kolega/ica iz razreda ili prijatelja/ica, nikada se i nigdje nije osjećala dobrodošlom onakva kakva zaista jeste, stoga se u takvim situacijama morala snalaziti lažirajući identitet, i to još od prvog dana svog društvenog života.

Kod kuće razmišlja samo o tome kako će izaći, a kada izađe, razmišlja samo o tome kako će otići iz ove zemlju u drugu, gdje će moći živjeti onakva kakva jeste. Svjesna je svoje privilegije koja proistječe iz činjenice da je rođena kao bjelkinja, jer da je rođena s drugom bojom kože, s rasizmom bi se susretala ne samo ovdje, već manje-više bilo gdje u svijetu.

Govorili su joj da ne može raditi određene stvari te su joj uskraćivali pojedine želje zato što se mora “ponašati kao prava djevojka” i pronaći muža za kojeg će se udati, kojem će biti poslušna i s kojim će imati djecu dok stari u kući obavljajući kućne poslove i služeći svoju porodicu i njega kao da nije odrastao čovjek sposoban da se uopće brine sam o sebi.

Za Anu i ljude poput nje, Kosovo je daleko od idealnog mjesta za život zbog niza razloga. To je stvarnost s kojom se mnogi, a posebno mlađe generacije, svakodnevno suočavaju živeći u nazadnoj zemlji s kvarnim, zastarjelim mentalitetom.

Staviti sve na kocku zarad boljih šansi

Odbijanje i nesposobnost rasta kao i prilagodbe progresivnijim zemljama razlog je zašto se brojne mlade osobe osjećaju kao da ne mogu disati kako valja. Odbijanje i nesposobnost prilagodbe, čime se mogu pohvaliti progresivnije zemlje, razlog je zašto brojne mlade osobe imaju osjećaj da ne mogu normalno disati.

Stalni neuspjesi u pogledu liberalizacije viznog režima, korupcija i laži onih na vlasti izmorile su mnoštvo ljudi i nagnale ih da krenu u potragu za promjenom. Odlazak iz zemlje sigurno ne daje garant da će se život odmah popraviti, ali ono što ipak garantuje jeste veća količina mogućnosti, a toga smo kao narod gladni. “Prilika za bolji život” jedna je od najprimamljivijih ponuda na koje uopće možete naići. Ljudi znaju da nema baš nikakvih garancija, ali opet su spremni riskirati toliko toga samo da dobiju priliku za nešto bolje i sigurnije.

Ništa od gorenavedenog, naravno, ne služi kao sredstvo za stavljanje svakog pojedinačnog građanina/ke u isti koš, budući da ima ljudi koji su i više nego zadovoljni životom na Kosovu kakav je trenutno. Oni bi se mogli čak i uznemiriti ako im kažete da planirate otići, ali poenta je u tome da čovjek ne može trpjeti dovijeka, a nekima vremena ponestaje. 

Ne možete nekoga kriviti za to što želi nešto bolje negdje drugdje, zato što, kada se sve sabere i oduzme, sve se svodi na sljedeće: na priliku da ostvarite nešto bolje negdje drugdje, gdje su uslovi života povoljniji. To naprosto znači biti čovjek i imati standarde.

Naslovna ilustracija: Arita (Arrita) Katona / K2.0.