Jedan na jedan | Volume Up

Stevan Dojčinović: Mislio sam da je dovoljno objaviti istinu, ali nešto se mora poduzeti i u vezi s lažima

Piše - 25.04.2019

Nagrađivani istraživački novinar govori o razotkrivanju mreža organiziranog kriminala, “Rajskim dokumentima“ i zastrašivanjima.

Život Stevana Dojčinovića nije lak.

Ovaj istraživački novinar većinu vremena provodi krčeći ogromne količine dokumenata i podataka u nadi da će pronaći karike koje nedostaju u pričama o teškom organiziranom kriminalu i korupciji. Budući da razotkriva sve od sumnjivih ugovora o privatizaciji, preko pranja novca, do korumpiranih ministara u vladi, često se dešava da moćnicima stane na žulj.

U dobro uređenom demokratskom društvu njegov trud bi nailazio samo na pohvale, no Dojčinović živi i radi u podneblju koje se nikada nije moglo pohvaliti naročitom slobodom medija, i to konkretno u zemlji gdje se ova sloboda itekako narušava. Organizacija “Reporteri bez granica“ nedavno je okarakterizirala Srbiju kao „prostor na kojem je sigurnost novinara i novinarka ugrožena, te da novinarska profesija ne uživa podršku države.“

Novinari i novinarke KRIK-a nalaze se pod stalnim nadzorom Bezbednosno-informativne agencije Srbije.

Dojčinović i njegove kolege i kolegice iz Mreže za istraživanje kriminala i korupcije (KRIK), koju je osnovao 2015. godine, iskusili su to na vlastitoj koži. Polovina noktiju na rukama u potpunosti je bijela. „Zbog sveg stresa dobio sam psorijazu“, kaže on.

Glavni je i odgovorni urednik KRIK-a, za što je dobio brojna međunarodna priznanja, ali je bio i na meti vladinih tabloida koji su ga uglavnom javno blatili onda kada je bio na tragu nečeg velikog, očigledno kako bi ga spriječili da objelodani važne informacije.

Za javnost redovno ističe kako su novinari i novinarke KRIK-a pod stalnim nadzorom Bezbjednosno-informativne agencije (BIA), a također objašnjava na koje sve načine oni kojima se bavi u svojim istraživanjima pokušavaju zastrašiti njega i njegove kolege i kolegice.

Tako je prije dvije godine u Beogradu provaljeno u stan jedne od novinarki KRIK-a, Dragane Pećo. Provalnici su ispreturali sve njene stvari, mada nisu odnijeli ništa. S druge strane, jedan od ministara u vladi podigao je optužnicu protiv ove organizacije u četiri različita sudska procesa.

Ti sporovi odnose se na izvještaje čiji je glavni akter upravo taj ministar, Nenad Popović. Naime, o njemu je KRIK pisao 2017. godine, u okviru međunardnog projekta pod nazivom “Rajski dokumenti“ (Paradise papers). Još jedna od udarnih priča koje je KRIK objavio u posljednjih nekoliko godina tiče se sumnjivih okolnosti pod kojima je ministar odbrane, Aleksandar Vulin, kupio veoma skup stan u glavnom gradu Srbije.

Fotografija: Jedna od stranica na domeni KRIK.rs.

Kao odgovor na „propagandu i laži“ koje širi većina medija pod kontrolom vlasti u Srbiji, KRIK je nedavno pokrenuo i drugu platformu, Raskrikavanje, čiji je cilj provjeravati šta objavljuju druge medijske organizacije i razbijati njihove mitove. Dojčinović izdvaja da vijest o tome da je Aleksandar Vulin najavio štrajk glađu — koju su prenijeli mnogi i u Srbiji i na Kosovu — nije istinita.

Dojčinović će u sklopu programa “Volume Up“ [“Pojačaj“] u Prištini održati predavanje o potrebi za saradnjom između svih novinara i novinarki na Balkanu. Uoči tog događaja, K2.0 je s njim porazgovarao o “propagandnom geniju“ Aleksandru Vučiću, o vodećim medijima, kao i o tome zašto je prekogranična saradnja u oblasti istraživačkog novinarstva potrebnija više nego ikada do sada.

K2.0: Kao prvo, želio bih se s Vama dotaći medijskih sloboda u Srbiji. Za KRIK se smatra da je jedna od rijetkih slobodnih medijskih organizacija koje još uvijek opstaju na području Srbije i svjestan sam da dobijate mnoštvo negativnih reakcija. Kako biste opisali stanje u medijskom prostoru u Vašoj zemlji?

Stevan Dojčinović: O slobodi medija bih mogao govoriti satima. Ne znam koliko se o tome zna na Kosovu, no mi u Srbiji nemamo slobodnu štampu. Mislim, slobodnih medijskih organizacija generalno ima. Ono što izostaje je sloboda od vodećih medija ili medija koji svoje gledateljstvo, slušateljstvo ili čitateljstvo broje u milionima ljudi. Internetski mediji su slobodni, slobodan je i jedan novinski list niskog tiraža, pa i jedan televizijski kanal, ali jedan od najvećih televizijskih kanala u državi nije.

Uzmimo za primjer sljedeću situaciju. Kada se u Srbiji otkrije veliki slučaj korupcije, o njemu prenose samo nezavisne medijske organizacije kojih je ionako malo. Takve vijesti ne mogu doprijeti do šire publike, stoga većina građana i građanki Srbije na taj način ostaje bez informacija, prvenstveno zbog toga što prate medije kojima upravlja vlast, medije koji propagandom ocrnjuju opoziciju i nezavisne novinare.

Na probleme u medijima možete naići u svakoj državi Balkana. U Srbiji su pak ti problemi dovedeni na neki viši nivo. Na Balkanu nema nijedne zemlje u kojoj ne postoji jedna jača medijska organizacija, osim Srbije. Tamo nije moguće pronaći medij koji podržava opoziciju, a kamoli medij nezavisnog tipa. Sadržaje u vodećim medijskim organizacijama kod nas diktira vlada.

Jednostavno popizdiš jer te zatrpavaju lažima još od trenutka kada otvoriš oči.

Tako u Crnoj Gori mediji poput lista “Vijesti“ važe za jake organizacije koje pružaju otpor tamošnjoj vladi. Međutim, Srbija je jedina država na Balkanu gdje ne postoji niti jedna značajnija medijska organizacija koja je nezavisna, dok na Kosovu, primjerice, ima medijskih organizacija koje nisu povezane sa strukturama na vlasti.

Teško je objasniti kako se čovjek osjeća kada čita ili sluša izvještaje medija u Srbiji. Sve te vijesti ti se zgade i jednostavno popizdiš jer te laži zatrpavaju još od trenutka kada se probudiš.

Ima tu nekih “slobodnih zona“, nekoliko slobodnih medijskih organizacija, a tu je i Twitter koji je jako važan, kojim nema baš puno korisnika koristi u Srbiji. Korisnici te platforme uglavnom znaju o čemu je u određenom momentu riječ te u skladu s tim dijele raznovrsne članke. Twitter je zaista prava stvar ukoliko želite doći do kvalitetnih informacija o dešavanjima u Srbiji. Ta je platforma dragocjena zato što predstavlja neku vrstu slobodnog prostora unutar kojeg imate mogućnost pročitati kvalitetne vijesti.

Nažalost, ostatak medijskog prostora zatrpan je propagandom i lažima koje dolaze sa svih strana, a šire ih vodeći mediji u zemlji. Ljudi su zbog svega toga u potpunosti iscrpljeni.

Pet najutjecajnijih javnih televizijskih servisa pod direktnom su kontrolom vlasti, stoga na njima nema vjerodostojnih informacija.

Smatrate li da je javnost u Srbiji svjesna onoga što se dešava u tim medijima? Koliko ih sve to pogađa?

Pa, ljudi kojima je internet glavni izvor informacija, ljudi koji čitaju vijesti objavljene na internetskim portalima i društvenim mrežama, nalaze se u boljoj poziciji. Njima je olakšan pristup pravim informacijama, pa imaju bolji uvid u trenutne društveno-političke tokove. Ipak, veliki broj stanovništva ili ne posjeduje pristup internetu ili nije u stanju upotrebljavati modernu tehnologiju i internet, kao što je to slučaj sa starijim osobama. Taj dio građana i građanki pretežno se informira putem televizije.

Ankete provedene u Srbiji pokazale su da je glavni medij u zemlji i dalje televizija. Stanovnik ili stanovnica Srbije pred televizorom u prosjeku provede pet sati dnevno, što je ogromna cifra. Televizija je važan alat. Pet najvažnijih javnih servisa pod kontrolom je vlasti. Prema tome, na njima adekvatne informacije ne možete pronaći.

Predstavnici i predstavnice stranaka opozicije čak ni tokom izbornih kampanja nemaju pristup tim televizijskim kanalima te se na njima uopće ni ne pojavljuju. Jedino što u tom periodu o tim političarima i političarkama možete čuti je mišljenje čelnika vlade. Većina ljudi i gleda takve programe koji ih neprestano kljukaju propagandom, a to je ozbiljan problem u ovoj zemlji. Vlastodršci vrlo dobro razumiju da je televizija njihov najkorisniji instrument. Oni bi se mogli odreći svega, samo ne kontrole nad medijima.

Kako vlasti kontroliraju medijske organizacije? Kojim se sredstvima služe kako bi na njih vršili utjecaj?

Vlasti se u tom pogledu služe novčanim sredstvima, upumpavajući novac u medije kroz dva kanala. Prvi kanal je program takozvanog “finansiranja medija kroz projekte“, koje se provodi u skladu sa zakonom. U početku je to bila izvrsna zamisao, no vremenom je sve krenulo nizbrdo. [Drugi izvor prihoda je oglašavanje.]

Rezultati su bili nadasve smiješni zato što se na osnovu njih može zaključiti da što više jedna medijska organizacija krši etičke kodekse, to više novca dobija iz državnog budžeta.

Prvobitna zamisao bila je da državni organi i lokalne institucije podrže važne medijske projekte i time ojačaju nezavisne medijske organizacije. Međutim, sav novac se slijeva u kase tabloida koji šire propagandu i laži, tako da se zakon višestruko zloupotrebljava. To je primarni način na koji vlasti vrše utjecaj na medijsko izvještavanje.

Savet za štampu Srbije nezavisno je tijelo koje svake godine obavlja istraživanja da bi potom sačinilo spisak medija koji su najviše kršili pravila i etičke principe novinarstva. Rezultati tih istraživanja naprosto su smiješni jer se na osnovu njih može zaključiti da što više jedna medijska organizacija krši etički kodeks, to će više novca dobiti od vlasti.

Pod okriljem naše nevladine organizacije nalaze se dva internetska portala — KRIK i Raskrikavanje. Na potonjem objavljujemo istraživanja i članke u kojima se osvrćemo na vijesti plasirane u drugim medijima. Drugim riječima, Raskrikavanje je poseban portal posvećen radu naših konkurenata. Svakog dana odaberemo najznačajnije priče objavljene drugdje i zatim ih raskrinkavamo u želji da skrenemo pažnju naših čitatelja i čitateljica na laži u medijskom prostoru. Istovremeno nastojimo saznati odakle te medijske organizacije dobijaju novac.

Danas više nije dovoljno pisati o istini, već je potrebno razotkrivati i laži.

Naš sljedeći korak je da naši sadržaji dođu do što više ljudi na društvenim mrežama, pa tako naša ciljna skupina postaje publika onih medija koji su objavili datu lažnu vijest. Dakle, mi ne želimo da određeni tekst konzumiraju isključivo čitatelji i čitateljke KRIK-a, s obzirom na to da oni već znaju za laži o kojima je riječ, već se trudimo da dopremo do šire zajednice i pokažemo ljudima kakve neistinitosti mogu pročitati u svojim omiljenim novinama.

U današnje vrijeme se ne smijemo zadovoljavati samo istinitim pričama. Potrebno je ukazivati i na obmane. Prije pet godina, da, mislio sam da je dovoljno pisati o istini, ali nešto se mora poduzeti i u vezi s lažima.

Da li od drugih medijskih organizacija dobijate negativne reakcije? Da li se njihovi članovi razbjesne kada dokažete da prenose lažne vijesti dok u isto vrijeme primaju sredstva od vlade?

Da, oni tada polude, no s njima smo nailazili na probleme i ranije. Kad god bismo na KRIK-u rasvjetljavali slučajeve korupcije, uvijek bi nas napadali isti mediji. Recimo da jedan dan napišemo nešto o korupciji. Već sutradan bismo mogli pročitati pet tekstova punih laži u kojima nas proglašavaju američkim špijunima i sličnim stvarima.

Tako da, ostali smo u istom sosu i kada smo ih počeli redom raskrinkavati.

Kako se stanje na Kosovu prikazuje u medijima na području Srbije?

Pa, svaki put kada želim otići na Kosovo, baka se zabrine zato što je uvjerena da ovdje svakog trenutka može izbiti rat i da bih mogao poginuti. U fokusu izvještavanja kod nas neprestano se nalazi sukob i samo sukob, stoga baka misli da sam lud kad joj kažem da idem na Kosovo gdje padaju bombe i slično.

Ako su Vaši glavni izvori informacija Informer ili Pink, u njima ćete pronaći vladino viđenje situacije na Kosovu koje je obično u suprotnosti sa stvarnim stanjem na ovim prostorima.

Vučić u medijima kojima sam upravlja odnose s Kosovom pokušava predstaviti zategnutima, preuveličavajući neke probleme. Ponekad se zaista čini da smo na ivici rata.

Štaviše, na račun kosovskih političara i političarki, posebno Hashima Thaçija i Ramusha Haradinaja, padaju teške riječi. O njima se pričaju grozne priče. Ipak, mišljenja sam da lideri i liderke Srbije i Kosova sarađuju bez ikakvih poteškoća, te da iza zatvorenih vrata sklapaju ugovore za koje nikada ni ne saznamo. Ono što vidimo u medijima upravo je suprotno od svega toga jer je takav Vučićev modus operandi.

Vučić je svojevrsni propagandni genij.

Ljudi u Srbiji ne znaju šta se dešava na Kosovu. Bilo je tu govora o razmjeni teritorije i demarkaciji granica, ali ništa nije razjašnjeno dokraja. Ponekad možemo čuti da se Vučić sastaje s Thaçijem, no ti se sastanci kriju od očiju javnosti i o njima mediji ne žele reći nešto više. Njih dvojica zato u obraćanjima javnosti ponavljaju da se u suštini mrze.

Tako, naprimjer, ukoliko Srbija želi prihvatiti neku veliku odluku u pregovorima s Kosovom i Europskom unijom, onda će se po naslovnim stranicama novina pisati da su predstavnici i predstavnice opozicije u Srbiji prodali Kosovo, i tako dalje, što je neka vrsta autoprojekcije stvarnosti u vodećim medijima.

Ako se osvrnete na Vučićev odnos s medijskim organizacijama, ja mislim da on njima vrlo vješto barata. Srbija prednjači u odnosu na ostatak svijeta u pogledu propagandne mašinerije, prevashodno zbog toga što naš predsjednik posjeduje ogromno iskustvo u toj struci.

Tokom devedesetih godina, on je obnašao funkciju ministra za informiranje u Miloševićevoj vladi. I to ne slučajno. Bio je talentiran i opsjednut medijima. U opoziciju je prešao 2000. godine i narednih 12 godina proveo je u istoj sferi. Kada je ponovo ušao u vlast 2012. godine, odmah je preuzeo kontrolu nad medijima budući da je već stekao opširno znanje o tome. On je svojevrsni propagandni genij.

Smatrate li da je on glavni krivac za očajno stanje u medijskom prostoru Srbije?

Iskren da budem, ne. Nije on stvorio ovaj sistem upravljanja. Mediji su i ranije bili pod kontrolom koja se vršila putem raznih kanala finansiranja. I prethodne garniture vlasti su vršile utjecaj na njih, ali su to činile onako kako se to radilo i u državama okruženja, gdje su postojale veće nezavisne medijske organizacije.

Kada je došao na vlast, Vučić je nad medijima nadasve lukavo uspostavio vrlo brutalnu kontrolu. Neki od njih su i u potpunosti ugašeni.

U periodu bombardiranja NATO-a i službeno ih je počeo cenzurirati — urednici i urednice bi dolazili u njegov ured zato što je on bio taj koji je odlučivao šta će biti objavljivano, a šta neće. Od 2012. godine, kada je još jednom preuzeo vlast, njegove metode su se malo izmijenile. Sada je malo teže dokazati da je nastavio tu praksu jer za sobom ne ostavlja tragove.

Medijske organizacije ne cenzuriraju drugi, već one same, imajući u vidu novac koji im osigurava vlada.

Fotografija: Jedna od stranica na domeni KRIK.rs.

Nedavno ste objavili tekst u kojem navodite da je održan sastanak između Zvonka Veselinovića i Vučićevog brata. Veselinovića kosovski mediji dovode u vezu s kriminalncima i Milanom Radojičićem, čovjekom bliskim članovima Srpske liste i premijeru Kosova, Ramushu Haradinaju. Kako Vi gledate na povezanost ljudi iz kriminalnog miljea i visokopozicioniranih političara i političarki na Kosovu i u Srbiji?

Znali smo da je Veselinović povezan s državnim vrhom Srbije, no osim fotografija, koje smo također objavili, ne posjedujemo nijedan drugi dokaz o tome da se sastao s Vučićevim bratom. Međutim, ono što znamo je da Veselinovićeva građevinska firma često izvodi radove u sklopu projekata od državnog značaja koji se odnose na gradnju cesta.

U vrijeme prethodne vlasti ovom čovjeku se sudilo za privredni kriminal da bi na kraju bio oslobođen svih optužbi kada je na vlast stupio Vučić. Pravosuđe u Srbiji identično je pravosudnim sistemima u ostatku zemalja regije te je Veselinović vrlo lako oslobođen nakon što je protiv njega podnesena optužnica.

Pored toga što je bio viđen i na službenim događajima u organizaciji Vučićeve stranke, došli smo u posjed fotografija na kojima se Veselinović vidi u društvu Vučićevog brata, jednog od najmoćnijih pojedinaca u državi. Osoba koja nam je proslijedila te fotografije kazala nam je da su u prisnim odnosima.

Što se kriminalaca tiče, za njih rata nikada nije ni bilo — svi oni izvrsno sarađuju jedni s drugima.

Izvjesno je da ovaj susret nije bio slučajan s obzirom na činjenicu da su se sastali na Kopaoniku. Zajedno su pratili prenos košarkaške utakmice u kojoj je igrala Crvene zvezda, što znači da su veoma bliski.

U narodu se često može čuti da kriminalne organizacije bolje funkcioniraju nego sama vlast. Te skupine u svom radu prevazilaze sve razlike i državne granice. Što se kriminalaca tiče, rat se nikada nije ni desio. Svi oni sarađuju jedni s drugima bez ikakvih problema.

Kada je naša tajna služba objavila izvještaj koji je potpisao njen tadašnji direktor, nastupio je šok. Naime, BIA je provela istragu nad Veselinovićem za koga se utvrdilo da je uvezan sa šefovima kosovskih kriminalnih grupa, koji istovremeno imaju veze u vladi Kosova.

Saberite dva i dva. Kriminalci su u dodiru s političkim vrhom ovdašnjih država.

Neka od imena koja se spominju u izvještaju praktično su nepoznata na Kosovu, vjerovatno zbog toga što se ovdje u rijetkim slučajevima izvještava o organiziranom kriminalu.

U izvještaju se može pročitati da Veselinović upravlja sjevernim dijelom Kosova, dok njegovi lokalni jataci upravljaju drugim dijelovima zemlje. S tim u vezi, posao teče glatko. Neke od osoba koje se spominju u izvještaju praktično su nepoznate ovdje na Kosovu, vjerovatno zato što ovdašnji mediji u rijetkim slučajevima izvještavaju o organiziranom kriminalu. Povrh toga, u izvještaju njemačke Federalne obavještajne službe, BND-a, nalaze se ista imena, no o njima u kosovskim medijima nema riječi.

Prema tome, organizirani kriminal funkcionira vrlo dobro. Oni koji se time bave rade zajedno bez obzira na sve. Uzmimo za primjer Arkana, vođu paravojnih snaga koje su učestvovale u ratnim dešavanjima u Bosni i tamo počinile ratne zločine. Arkan je krijumčario oružje i municiju bošnjačkoj vojsci, koja je zatim isto to oružje i municiju upotrebljavala u borbi protiv Srba. Takvi ljudi će iskoristiti svaku priliku samo da se obogate. Ništa drugo im nije sveto.

U Hrvatskoj je prije sedam dana uhapšena skupina švercera droge. Jedan od uhapšenih bivši je vođa Bad Blue Boysa, jedne od najžešćih navijačkih grupa u Zagrebu odane nogometnom klubu Dinamo. U krijumčarenju droge pomoć mu je pružao član Delija, skupine huligana koji navijaju za beogradski nogometni klub Crvena zvezda. Njih dvojica jedan prema drugom iskazuju mržnju u raznoraznim tučama, ali zato u nekim drugim situacijama očigledno jako dobro sarađuju.

KRIK je jedna od medija uključenih u rad međunarodne novinarske mreže “Organized Crime and Corruption Reporting Project“ (OCCRP) [“Projekt izvještavanja o organiziranom kriminalu i korupciji“], koja se našla na naslovnicama svjetskih novina zbog učešća u istraživanjima “Panamski dokumenti“ i “Rajski dokumenti“. Ta istraživanja su na svjetlo dana iznijela veliki lanac zloupotrebe finansijskih sredstava kao i slučajeve korupcije na najvišim nivoima vlast u kojima su učestvovali javni dužnosnici i druge utjecajne osobe. Prošlo je neko vrijeme od kada ste objavili prve priče o tim problemima. U retrospektivi, smatrate li da ih je vrijedilo pisati?

U toku istraživanja provedenog u okviru projekta “Rajski papiri“ došli smo do određenih dokumenata pomoću kojih smo otkrili ne samo kojim sredstvima i nekretninama raspolaže jedan od ministara u vladi, nego i s kojim je offshore poduzećima povezan. Kada smo objavili te itekako značajne podatke, dotični ministar protiv nas je podigao četiri različite optužnice. Sud je u tom pravosudnom presedanu prihvatio sve četiri optužnice, stoga se u ovom trenutku protiv nas vode četiri postupka koji se tiču jedne jedine priče. Nešto takvo do sada nije zabilježeno.

Sudski proces traje još od januara prošle godine. Budući da i dalje obnaša dužnost ministra, oštećeni se koristi svojim utjecajem i ne želi se pojavljivati na ročištima, čime odlaže okončanje procesa. Njegov krajnji cilj je da nas vremenski i finansijski iscrpi jer zna da konstantno moramo plaćati usluge pravnika. Sama osnovna cijena sudskih troškova iznosi oko 500 eura.

Za nas, naš raspored i naše finansije, ovaj proces predstavlja mučenje, ali vrijedilo je istrajati budući da sada javnost uviđa kakav čovjek obnaša funkciju ministra.

Osoba o kojoj Vam govorim je Nenad Popović, ministar u sadašnjem sastavu vlade Srbije koji njeguje čvrste veze s Rusijom, a usto je i jako bogat. Prema podacima iz “Rajskih dokumenata“, ukupna vrijednost njegovih nekretnina procjenjuje se na otprilike 100 miliona eura. Za njega sredstva koja mora izdvojiti za povlačenje po sudovima predstavljaju sitniš. S druge strane, mi u ovom procesu gubimo mnogo dragocjenog novca i vremena.

U februaru smo objavili još jednu priču o njemu, odnosno o jednom privatizacijskom postupku koji je zloupotrijebio i tako ostavio 300 ljudi bez posla. Time smo mu željeli poručiti da nećemo posustati, iako je sve ovo za nas noćna mora.

Nekoliko puta sam bio spriječen doći ovdje, na Kosovo, upravo zbog tog suđenja, koje me je ujedno koštalo i niza drugih poslovnih putovanja.

Ipak, vjerujemo da je vrijedilo truda. Uspjeli smo promijeniti mišljenje javnosti o njemu, koja ga sada može vidjeti u pravom svjetlu. Štaviše, građanima i građankama Srbije jednostavno smeta činjenica da nas je tužio. Da, naš raspored je u rasulu, potrošili smo ogromnu sumu novca na sudske troškove, no naš trud se isplatio. Narod konačno ima priliku vidjeti o kakvoj se osobi radi.

Zamjerili ste se bogatim poduzetnicima i poduzetnicama, političkim moćnicima te ljudima bliskim vlastima. Da li Vas je strah?

Ne, pokušavam se ne plašiti. Sranje je kada se jedan urednik ili urednica nečega boji. Od mene se očekuje da drugima služim kao motivacija. Ne želim da me ljudi gledaju kako strahujem, pa se trudim stoički podnositi sve što mi je na plećima, iako nam s vremena na vrijeme prijete, pišu grozne stvari, a u konačnici podnose i optužnice.

Problem u Srbiji nije strah, već neprekidna izloženost pritiscima.

Osim Popovića tužio nas je i jedan desničar iz Velike Britanije. Tu je i tajna služba Srbije koja nas konstantno špijunira i prati. Ponekad i proslijede neke fotografije redakcijama dnevnih novina koje te materijale potom revnosno objavljuju. Na nas se tako sve vrijeme vrši ogroman pritisak, 24 sata dnevno.

Ni u jednom trenutku se ne možete opustiti i uvijek morate obraćati na pažnju na to da li Vas neko prati, da li Vas je uslikao, i slično. U Srbiji glavni problem nije strah, već neprestani pritisak. Neko je jednom i provalio u stan jedne od naših novinarki i ispreturao sve njene stvari, bukvalno sve.

Najteže je pisati o korupciji i organiziranom kriminalu. Stavite se u poziciju novinara i novinarki koji rade u ratnoj zoni. Možete poginuti u eksploziji, može se desiti i nešto gore, ali ako se vratite kući, stres će vremenom nestati. Međutim, ukoliko izvještavate o slučajevima organiziranog kriminala, stres nikada ne jenjava.

Iako ne strahujete od mogućnosti da biste u datom momentu mogli biti ubijeni, neprestano ste izloženi opasnosti nekog osrednjeg intenziteta i osjećate pritisak koji traje godinama. U takvom okruženju naprosto nije zdravo raditi.

Istakli ste da kriminalne i političke elite ne mare za državne granice kada žele proširiti prostor svog djelovanja. Kakvo je stanje u medijima na ovim prostorima? Šta bismo mogli učiniti kako bismo unaprijedili saradnju ovdašnjih medijskih organizacija?

Danas mediji igraju jako važnu ulogu u društvu, što i nije bio slučaj u prošlosti. Zašto je to tako? Pa zato što u većini zemalja Balkana ne postoje ni prava policija ni pravo pravosuđe. Ti su organi u rukama vlasti.

Dakle, na te se mehanizme nije moguće osloniti u borbi protiv korupcije. U današnjem vremenu, a naročito kada govorimo o zemljama regije, policija i tužiteljstvo nisu ti koji rade protiv kriminala. Drugim riječima, nikada u povijesti nije bilo lakše baviti se korupcijom nego danas.

Imajući u vidu da u posljednjih nekoliko decenija sve više populista dolazi na vlast — ne samo na Balkanu, nego i širom svijeta — korupciju se prestalo smatrati nečim ozbiljnim. Kako je sve veći broj osoba korumpiran, tako je sve veći i broj osoba koje taj problem posmatraju kao uobičajenu praksu na svakom nivou društva.

Jedino novinari i novinarke iz različitih zemalja koji se odluče raditi na istim pričama imaju mogućnost raskrinkati ove lance, imajući u vidu da kriminal funkcionira prema identičnom principu međunarodne saradnje.

Isto se dešava i u Europskoj uniji. Jedna od medijskih organizacija, inače članica OCCRP-a, istražila je korupciju u redovima Parlamenta EU-a. U jednom njihovom tekstu navodi se da su europski parlamentarci od osoba iz Azerbejdžana primali mito kako ne bi izglasali zakon koji se tiče slobode medija u toj zemlji, budući da tamošnje vlasti provode hapšenje novinara i novinarki te krše ljudske prava na mnoge druge načine.

Smatram da je za takvo stanje djelimično odgovoran i populizam koji posvuda uzima maha. Siguran sam da su Vučićevi dobri prijatelji, između ostalih, [Viktor] Orbán, [Reccep Taiyyp] Erdoğan, pa i Hashim Thaçi, čiji je zajednički cilj, u jednu ruku, legalizirati korupciju. Jedine osobe koje im stoje na putu su novinari i novinarke budući da navedeni političari pod kontrolom drže sva druga područja koja su u nadležnosti pojedinih državnih institucija.

Vi, u biti, pozivate Vaše kolege i kolegice da naprave iskorak u svom poslu…

Tako je. Utjecaj novinarstva polako slabi, no moramo uzvratiti udarac. Moramo uzvratiti udarac zajedno. Naprimjer, pričama o političarima i političarkama u Srbiji koji su umiješani u korupciju i kriminal javnosti nije moguće prikazati širu sliku jer su te osobe povezane s čelnicima i čelnicama drugih zemalja.

Jedino novinari i novinarke iz različitih država koji rade na istim pričama imaju mogućnost razotkriti te krugove zato što kriminal funkcionira prema identičnom principu. Ono što neminovno moramo uraditi je raskrinkavati kriminalne mreže, zavjere, kao i veze između političkih elita, i to kako bi naši sugrađani i sugrađanke mogli razumjeti šta naše vlasti zapravo čine. Međutim, da bismo stekli uvid u njihovu saradnju, i mi moramo izgraditi vlastite mreže unutar regije.

Osvrnimo se na ono što se dogodilo s [Nikolom] Gruevskim [sjevernomakedonskim političarom]. Kada je izgubio vlast, prvo je prebjegao u Albaniju, zatim u Crnu Goru, pa u Srbiju. Njegova posljednja destinacija bila je Mađarska. Očigledno je da je u svim tim zemljama potegao veze još i prije nego što je napustio Sjevernu Makedoniju.

Istim šablonom bi se trebali služiti i novinari i novinarke koji bi sarađujući između sebe bili u stanju stvarati priče koje prevazilaze sve granice.K

Naslovna fotografija: Atdhe Mulla / K2.0.

Razgovor je uređen radi preglednosti i jasnoće. Intervju je obavljen na engleskom jeziku.

KOMENTARI

0
KOMENTARIŠI

KOMENTARIŠI

NAGORE

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.

THANKS FOR SUBSCRIBING

THANKS FOR YOUR COMMENT

AFTER A QUICK CHECK IT WILL BE PUBLISHED HERE. PLEASE BE PATIENT.