U toku pauze, dvije žene u bijelim kutama leže na stolu. Obje su položile glavu na noge one druge i odmaraju, što je prizor koji pobuđuje osjećaj mira, osjećaj blaženstva. Međutim, taj osjećaj blaženstva biva narušen kada na pozornicu stupi treća žena. Jasno je da ona neće spustiti glavu ni na čije noge te da je niko neće milovati. Tu joj nije mjesto. Njena kosa ne blista, već je nonšalantno svezana u rep. Ne blista ni njen smeđi kaput, niti njeno lice. Suze su joj pokvarile šminku. Ipak, s njom se lakše povezati jer nije savršena. Ova žena je poput nas.

Uloge su zadate. Žena sa naprečac svezanom kosom otežano dišući i stenjući doziva upomoć. U nevolji je. One koje jedna drugoj leže na nogama imaju moć da pruže pomoć, a što je još značajnije, u mogućnosti su i da ne pomognu.

Tako počinje predstava. Smjenjuju se različite scene, ali jedna stvar u suštini ostaje ista — odnos između nekoga kome je potrebna pomoć i izopačene moći. Proces je identičan onom kroz koji u Kafkinom “Procesu” prolazi Josef K. Jedino što znamo jeste to da ništa neće biti razriješeno. Kreću formulari, dopisi i postupci prijema, a tako i preispitivanje. Proces. Tu se javlja veza između vulgarnosti koja se odigrava na sceni i onoga što se događa van nje, veza sa jednako vulgarnom stvarnošću koja je prisutna izvan pozorišta.

“Ime, prezime, ime oca?”, uglas pitaju žene drečavoružičaste kose u bijelom (igraju ih Adrian Morina i Armend Smajli). “Hava (Sadik) Mara”, odgovara nesavršena žena isprekidano, jedva dolazeći do daha (igra je Rebeka Qena). To je žena u nevolji, čije ime saznajemo, ali koje se nikad ne izgovara mimo procedura, mimo ispunjavanja obrazaca. Njeno ime se izgovara samo kada je drugi ugnjetavaju, blate, ponižavaju i krive.

Iskušenje Have Mare se nastavlja. Uloge ostaju iste — s jedne strane je ona u nevolji, a s druge oni koji su na poziciji moći. Sada smo u policijskoj stanici. Hava, u nevolji, pada dok je odguruju s jednog kraja prostorije na drugi. Guraju je naizmjenično. Guraju i pitaju: “Zašto? Gdje si bila? Šta si radila?” Hava je na silu zadržana u stanju potrebe. Jedino se mijenjaju ljudi koji imaju moć da pomognu, odnosno da uskrate pomoć. Policajci, narednici, ljekari, njena braća.

To je Hava Mara iz predstave “Stiffler”, koju je režirao Kushtrim Koliqi, a napisala Doruntina Basha.

Ko je Hava Mara?

Havi je zabijen nož u leđa. Ona je žena kojoj je zabijen nož u leđa, žena kojoj je nož u leđa zabio muškarac. U motelu. Nakon seksualnog odnosa. Kada je pružila ruku da uzme novac. U svakom od tih aspekata ona je narušila mir. A narušavaju ga i druge Have.

Ona je crna mrlja na bijelim kutama, na uniformama policajaca, na inventaru u blistavim uredima rukovodilaca. Ona je nabor na savršeno ispeglanim kravatama sudija. Žena koja se ispriječila na putu jednom oženjenom muškarcu. Hava je prokleta drolja, a to voda ne može saprati. Ne može ni deterdžent. Hava je problem, smetnja.

Ometala je medicinske sestre, koje su se brinule o svima osim o nemoralnoj Havi. Nakon toga je omela i policajce, koji su morali da obave mukotrpnu istragu zločina. Odgurivali su je iz jednog ćoška u drugi da bi progovorila. Kako bi je primorali da govori samo da bi nešto rekla. U situaciji u kojoj su riječi suvišne. Tamo je Hava — a ne nož u njenim leđima — ponovo kriminalizovana. Postala je zločin našeg nevinog društva. Službenici policije što su je osudili kao zločinku nikada nisu procesuirani.

Nakon sveg onog guranja i naguravanja, nož ostaje u Havinim leđima — nož marke Stiffler. Taj nož je, na kraju krajeva, bio najdragocjenija stvar vezana za njeno tijelo. Da nije njega, niko ne bi ni znao za Havu. Niko je ne bi napao ni uvrijedio, a kamoli pitao kako je i treba li joj nešto. Žene moraju imati barem nož u leđima, prostrijelnu ranu na grudima ili rez u predjelu abdomena kako bi ostvarile pristup dobro čuvanim odjelima u bolnicama, policijskim stanicama i sudovima. Svaki put kada žene pokušaju da preduzmu nešto s ciljem da izbjegnu oštrice i metke, biva im rečeno: “Idi kući. Pozabavit ćemo se tobom kad budeš ubijena.”

“Stiffler” je predstava koja vas shrva, koja vas optereti do nepodnošljivosti. A to je čini važnom, kao što je važan i kontekst u kom se igra. Kada uvidite da Hava Mara ima jednostavan zahtjev, a to je da neko izvadi nož iz njenih leđa, u mislima napuštate pozorište i odlazite do svih onih Hava koje neko gura po kancelarijama i recepcijama bolnica, policijskih stanica i sudova.

To je najnepodnošljiviji element “Stifflera” — minuta postaje stoljeće. Predstava demonstrira šta se dešava kada rasvjetljavanje okrutnog zločina počinjenog nad ženama postaje predmet u rukama birokrata, birokrata koje patnja žena zabavlja dotle da to postaje krajnje perverzno. Oni uporno žele da zarad vlastite zabave reprodukuju okolnosti u kojima su žene žrtve.

Uprkos svemu, Hava se ponaša pristojno, što se i očekuje od silovane ili izbodene žene. Uprkos nesnosnoj fizičkoj i psihičkoj, emocionalnoj patnji, ona se ipak mora ponašati kao savršena žena. Prema tome, u potpuno haotičnim okolnostima koje su obilježene nasiljem, žena mora biti lijepa i lijepo šutjeti.

Tako upoznajemo Havu. Ona je nevjerovatno smirena žena koja histerično učtivo moli da joj se nož izvadi iz leđa. U principu se čini da bi Hava trebalo da uspije u bolnici, da bi tamo trebalo da joj nož bude izvađen iz leđa. Nakon prvog iskušenja doživljenog na kartoteci Hitne pomoći, tj. nakon što je prisile da očisti sadržaj želuca koji je prethodno povratila kao i urin jednog dječačića, Hava ipak napušta bolnicu sa nožem koji joj je i dalje u leđima.

“Nisi ni prva ni posljednja”, govore joj u okršaju koji se odigrava na bolničkoj recepciji. Najbolnije je to što svi znamo da je to istina. Svi smo mi Hava. Jer Hava zaista nije ni prva ni posljednja žena što je sa nožem u leđima pokucala na vrata iza kojih niko neće ukloniti nož. Naprotiv, samo će ga uvrtati, pomjerati ga lijevo-desno, i to kako bi Hava znala gdje je nož, kako bi je boljelo. Naše društvo se prema Havinoj priči odnosi kao prema nekom udaljenom događaju te organizuje život tako da se šutke mimoilazi sa ovakvim slučajevima, da ih može pažljivo izbjeći — ravnodušno i neokrznuto.

Međutim, i tom izbjegavanju dođe kraj. A kraj nije prijatan. Kada se njeni likovi zateknu u sličnoj situaciji, Margaret Atwood piše: “Mi smo bili ljudi koji nisu bili u novinama. Živjeli smo u praznim bijelim prostorima na marginama. Tamo je sloboda veća. Živjeli smo u prazninama između priča.” Tu sloboda završava. Nismo slobodni sve dok među nama ima Hava. Jednog dana, bjelina između redova u štampi suzit će se jer ćemo svi postati ljudi o kojima se piše u novinama.

Zašto nas šokira predstava kao što je “Stiffler”?

Na Kosovu se ubijene i silovane žene i dalje okrivljavaju za to što remete mir kod onih koji moraju pružiti pomoć. Više se ne raspravlja o noževima u leđima žena, već o tome kako su se žene usudile naći u situaciji u kojoj su mogle biti izbodene.

Koji mir biva narušen? Čiji komfor? To se treba zapitati. Kome je ugodno u zemlji gdje su žene već predugo žrtve silovanja, a kazne za silovatelje isuviše kratke? Na Kosovu nema reda ni mira koje bi iko mogao narušiti. Na Kosovu vlada haos koji je pogodan samo za silovatelje.

Koji je to mir narušila Sebahate Morina kada je ubijena, a nakon što je u više navrata prijavila svog supruga policiji zbog nasilja? Krivica je svaljena na nju zato što nije ugodila birokratiji, što se nije pojavila na drugom saslušanju. Dakle, iako je otišla u policijsku stanicu sa poslovičnim nožem u leđima, problematično je bilo to što nije verbalizovala svoju bol u neophodnim okvirima, u okvirima koje zahtijeva policija. Nož u njenim leđima nije bio dovoljan. Od nje se očekivalo da ga objasni i opiše. I tako, u kovitlacu objašnjenja, odn. u nedostatku istih, Sebahate je ubijena. I niko nam nije objasnio zašto.

Marigona Osmani, 18-godišnjakinja, izbačena je kao vreća pred kapiju Urgentnog centra u Uroševcu, i to usred bijela dana. Čiji mir je ona narušila? Dardan Krivaqa, glavni počinitelj optužen za njeno ubistvo, bio se teretio za ukupno 135 krivičnih djela prije nego što je Marigonino ubistvo postalo njegovo 136. Niko nam nije objasnio zašto je Dardan Krivaqa bio na slobodi.

Nakon što su je dva muškarca uz prijetnju nožem otela, a zatim i silovala, jedna 15-godišnja djevojčica je otišla u policiju također figurativno rečeno s nožem u leđima te prijavila šta se dogodilo. Njen silovatelj je pak osuđen na kaznu zatvora u trajanju od svega osam mjeseci i osam dana. Zbog toga što je oženjen. Kakva šteta bi bila uništiti idealni život što ga je izgradio na plećima žene nad kojom je izvršio silovanje kada je imala samo 15 godina. U svim smjerovima, nož u leđima 15-godišnjakinje uvrtali su, zakretali i pomjerali suci, a ne silovatelj. Niko nam nije objasnio zašto je ovaj silovatelj pušten.

Čak i danas, nekoliko dana nakon premijere “Stifflera”, suci na Kosovu majstorski rade na očuvanju pozitivnog ugleda silovatelja, praktično nas pozivajući da im aplaudiramo. Naime, u presudi koju je nedavno izrekao Osnovni sud u Gnjilanu silovanje 19-godišnjakinje je opravdano konstatacijom da je bilo rezultat “lošeg moralnog ponašanja” žrtve. Isto se događa u predstavi, kada Hava objašnjava da joj je muškarac zabio nož u leđa. Na to policajci reaguju sljedećim riječima izgovorenim povišenim tonom: “Zločinka nekog drugog naziva zločincem.” Niko nam nije objasnio zašto se sudilo žrtvi.

Kada je Hava Mara na stolu koji se gura, pa čak i baca duž cijele male scene pozorišta, više ne govorimo: “Pazite, ima nož u leđima. Mogao bi se pomjeriti, prodrijeti dublje, rasporiti joj pluća, aortu ili neki drugi organ.” Hava Mara, ali i mi — koji se svakog trenutka možemo pretvoriti u nju — na svoj način ćemo reći da je dosta. Ali ne tiho, zbog toga što ne možemo biti tihi kada bi nam svakog dana neko mogao zabiti nož u leđa.

Dok se have mare Kosova zabijaju u zidove bolnica, policijskih stanica i sudova, vlasnici noževa su slobodni ljudi. To znači da je naše društvo postalo društvo noževa i oružja uopće. A naša leđa više ne mogu biti hartije na kojima će se ispisivati priče muškaraca. Naša leđa više ne mogu služiti policijskim i sudskim službenicima tako da na njima iskaljuju bijes.

Kada have mare Kosova pužu, a Stiffleri važe za zakon, onda se pravda sa sudova prenosi na silovatelje. Kada je pravda u rukama potonjih, nema mira, nema lagodnosti, stoga je očuvanje te tobožnje lagodnosti posljednja stvar o kojoj bi žene trebalo da brinu. One nikome ne duguju objašnjenja.

Kada kosovskim havama u skladu sa stiflerskim zakonom kažu da su same sebi zabile noževe u leđa, tužitelji i suci moraju znati da — kao što nas uči japanska poslovica — pacov stjeran u ćošak ujeda mačku. Nakon ugnjetavanja slijedi nezaustavljiva želja za oslobođenjem, a potom i samo oslobođenje.

To oslobođenje će narušiti, kao što bi i trebalo, udobnost onih koji odmaraju u krvi kosovskih hava. Ono će narušiti komfor tlačitelja.

*Urednička napomena: “Stiffler” je predstava u produkciji nevladine organizacije Integra. Premijerno je izvedena 4. decembra 2021. godine u Teatru Oda, a naredne izvedbe su zakazane za 17. i 18. decembar. Pored Rebeke Qene, koja tumači lik Have Mare, u raznim ulogama se pojavljuju Adrian Morina i Armend Smajli.

Naslovna fotografija: Integra.

Ovaj članak je nastao uz finansijsku podršku “Balkanskog trusta za demokratiju” (Balkan Trust for Democracy), projekta Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država (German Marshall Fund of the United States) i norveškog Ministarstva spoljnih poslova. Stavovi izneseni u ovom članku nužno ne odražavaju stavove Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu, Balkanskog trusta za demokratiju, Nemačkog Maršalovog fonda Sjedinjenih Država niti njihovih partnera.