Bilo je prilično vruće, kako to obično bude tokom ljeta u Crnoj Gori, i znao sam da ne treba da oblačim duge pantalone, ali to je bilo jače od mene. Spremali smo se za prvi obilazak Svetog Stefana i želio sam da se za tako svečanu priliku obučem pomalo svečano.

Tog neslavnog ljeta 2020. godine, kada je crnogorski turizam zbog pandemije nakratko bio zaustavljen, ja sam proveo neke od najljepših trenutaka. U punom turističkom duhu istraživao sam plaže koje inače ne bih posjećivao ljeti, kako zbog gužve, tako i zbog novca, obilazio nacionalne parkove… A onda sam odlučio da odem i korak dalje.

Povukao sam nekoliko poteza pozivajući se na svoje novinarsko iskustvo i uspio da dogovorim vođeni obilazak Svetog Stefana, čuvenog grada-hotela, jednog od dragulja Jadrana. Progutao sam knedlu i nonšalantno pitao da li obilasku može da se pridrži još troje mojih rođaka, jer bila je to prilika koja se ne propušta. I za koju vrijedi preznojiti se nakratko u svečanim pantalonama.

Sveti Stefan je svojevrsno zaštitno lice crnogorskog turizma. Teško je prisjetiti se bilo koje reklame za ljetovanje u Crnoj Gori bez prikaza malenog poluostrva sa zbijenim kućama, crvenim krovovima i zvonikom crkve koji ih nadvisuje. Pa ipak, u tom trenutku, nijedno od nas četvoro nikada ranije nije posjetilo ovu lokaciju, a kamoli zavirilo u luksuzne apartmane koji su danas u dio luksuznog lanca Aman Resorts.

I to nije nimalo neobično za Crnu Goru. Iako su prethodnih decenija tu boravili razni svjetski državnici, brojne zvijezde od Orsona Velsa, Sofije Loren i Kirka Daglasa do Viktorije i Dejvida Bekama, većina stanovnika Crne Gore nije bila na ostrvu. Često bismo se slikali sa magistrale ili plaže, sa prepoznatljivim pejzažom u pozadini, ali malo ko je imao priliku da istraži ono što se smatra kulturno-istorijskom baštinom Crne Gore. Za većinu stanovnika on je i dalje luksuzno ljetovalište koje nije za svakoga.

Upravo to je jedan od razloga zbog kojih se ovog aprila kulturni pejzaž Svetog Stefana (zajedno sa Miločerskim parkom) našao na listi sedam najugroženijih spomenika i lokaliteta baštine u Evropi.

Na toj listi, koju objavljuje Europa Nostra (Evropski glas civilnog društva posvećenog kulturnoj i prirodnoj baštini) i Institut Evropske investicione banke (EIB), od sedam navedenih mjesta čak tri zauzimaju države sa Balkana. Uz Sveti Stefan, ugroženi su i Partizansko spomen groblje u Mostaru (BiH) i Bistričke vodenice u Petrovcu na Mlavi (Srbija).

Sva ta ljepota koju ne možemo da vidimo

„Država Crna Gora privatizovala je skoro polovinu ovog nacionalnog blaga i uskratila svojim sopstvenim građanima pristup njihovom sopstvenom javnom domenu. Nelegalna gradnja i druge izmjene u okviru lokaliteta mijenjaju čitav aspekt samog lokaliteta. Popularna i javna ljetnja pozornica je zatvorena i raspuštena. Javni pristup Svetom Stefanu i pojedinim drugim djelovima lokaliteta je zabranjen, čak i tokom zimskih mjeseci kada je hotel zatvoren, onemogućavajući mještane i turiste koji nisu gosti rizorta da uživaju u ovom kulturnom pejzažu“, naveo je u svom saopštenju savjetodavni panel programa „Sedam najugroženijih“.

U istom saopštenju podsjećaju na to je Sveti Stefan zvanično klasifikovan kao nacionalna kulturna baština Crne Gore, kao i da je najstarija crkva na ostrvu, crkva Sv. Stefana, 1984. godine dobila finansijsku pomoć od UNESCO-a radi rekonstrukcije. Posebno zabrinjava najavljena gradnja velikog hotela „odmah do ulaza u Miločerski park, koji će prouzrokovati značajnu štetu čitavom kulturnom i prirodnom području Svetog Stefana i Miločerskog parka, narušavajući ljepotu tog obalnog pojasa.”

Takođe se navodi da je ovakvo ponašanje države u u direktnoj suprotnosti sa konvencijom Faro, koju je Crna Gora potpisala 2008 godine. Prema toj konvenciji, koju su potpisale dvadeset dvije zemlje, navodi se da svako ima pravo da koristi kulturno nasleđe i da doprinosi njegovom obogaćivanju.

Sveti Stefan našao se na ovoj listi zahvaljujući grupi građana „Inicijativa za Sveti Stefan“. Oni zahtijevaju od Vlade Crne Gore da ograniči gradnju koja ima negativni uticaj na kulturni i prirodni pejzaž Svetog Stefana i traži puni pristup tom području kao javnom dobru. Dakle, sve ono na šta se Crna Gora i obavezala potpisujući pomenutu konvenciju.

Šta se sve može kupiti novcem?

Međutim, ono što su decenije ovakvog odnosa vlasti prema kulturnom nasleđu donijele jeste jednostavno mirenje sa situacijom od strane velikog dijela stanovništa. Postalo je sasvim prihvatljivo da, ukoliko imate novca, možete da zakupite ono što želite i otuđite ga od ostatka javnosti, učinite nedostupnim ili tek povremeno dostupnim onda kada vama to odgovara.

Vlada Crne Gore dala je 2007. godine ovaj grad hotel uz Vilu Miločer i tadašnji hotel Kraljičina plaža,  u zakup od nekoliko decenija. Zakupac, firma Adriatic Properties, uz plaćanje godišnje zakupnine obavezao se i na ulaganje od pedeset miliona eura. Aneksom ugovora taj period zakupa Svetog Stefana produžen je do 2049. godine, a godišnja zakupnina smanjena sa 1,6 miliona na 1,1 milion eura. Dodatno je produžen i zakup spornog hotela Kraljičina plaža, umjesto kojeg Adriatic Properties gradi novi hotel.

Nakon prvobitnog zatvaranja tokom pandemije, što se već sledeće godine nastavilo zbog sve većih sukoba sa lokalnim stanovništvom koje se protivilo novogradnji i tražilo otvaranje okolnih plaža, kompanija Adriatic Properties ušla je u spor sa novim vlastima u Crnoj Gori, tražeći višemilionsku odštetu.

Arbitraža u Londonu počela je krajem 2021. godine uz tek povremeno curenje nepotvrđenih informacija o tome kako spor napreduje. Taman kada je postalo izgledno da će Sveti Stefan i ovog ljeta ostati zatvoren, Vlada Crne Gore održala je 3. maja sastanak sa predstavnicima kompanije Adriatic Properties. „Postignut dogovor! Nakon tri godine Aman otvara Sveti Stefan”, objavio je aktuelni premijer Dritan Abazović.

Detalji dogovora još uvijek nisu poznati, pa nije jasno kada će ostrvo primiti prve posjetioce, ko će oni biti, za koga će biti otvorene obližnje plaže i šta će biti sa gradnjom novog hotela Kraljičina plaža. Ukratko, sve ono na šta Europa Nostra upozorava, ostalo je pod znakom pitanja. 

Ipak, kratko „oslobođenje“ plaža koje okružuju ostrvo, a kojim je šire stanovništvo posle duže vremena dobilo pristup, pokrenulo je i brojne rasprave.  

Sjećam se različitih komentara koji su se nizali prvog ljeta kada je postalo izvjesno da će na Sveti Stefan biti stavljen katanac. „Ne znam u čemu je problem, neće valjda Viktorija Bekam da se kupa isto đe i ja“, dobacio je u jednoj raspravi moj prijatelj koji nije vidio ništa problematično u tome što se bogatim pojedincima ustupa kulturno nasleđe jedne zemlje, njene plaže, parkovi… Naprosto, razmišljanje po sistemu „ako imaš da platiš, možeš sve što hoćeš“ postalo je sastavni dio našeg načina razmišljanja i skoro da se više ne dovodi u pitanje.

Nisam siguran gdje bi Dejvid i Viktorija Bekam trebalo da ljetuju i to mi je najmanji problem u ovoj priči. Znatno mi je problematičnije to zbog čega i pod kojim uslovima država daje svoje kulturno nasleđe pod zakup, kakvi se ugovori sa privatnim kompanijama sklapaju i koliko su ti procesi transparentni. Da odemo i korak dalje, valjalo bi da problematizujemo i to koliko je uopšte država Crna Gora zaradila od ovog i sličnih zakupa? A da ne idemo toliko daleko da se zapitamo šta može da očekuje jedna država ukoliko se tako odnosi prema svojoj kulturnoj baštini.

Jedan od omiljenih mi argumenta u razgovorima je onaj da se takva promocija – poput odmora Bekamovih u Crnoj Gori – ne može platiti. U redu, ako je i tako. Ali za razliku od ovakvih opštih mjesta koja najčešće služe dodatnoj mistifikaciji cijelog procesa i zamagljivanju konkretnih rezultata, postoje druge promocije koje se mogu platiti, koje bi trebalo da budu dio šire turističke strategije i planirane promocije turističkih potencijala Crne Gore.

Ako za vrhunac strategije smatramo to da se određeni djelovi zemlje i njenog kulturnog nasljeđa stavljaju pod višedecenijski zakup bez nekih ograničenja, plašim se da je to sve samo ne strateško planiranje. I ne plašim se, znam dobro kome to koristi.

Osim toga, Crna Gora je turistička destinacija koja se tek 2020. godine prisjetila da postoje i domaći turisti. To je zemlja u kojoj već godinama unazad dječja odmarališta propadaju, a nova se ne grade, zbog čega veliki broj djece nema priliku ne samo da ljetuje na primorju sopstvene zemlje ili istražuje zajedničko kulturno nasleće, već da uopšte vidi more. Taj podatak nimalo nije za čuđenje ako se uzme u obzir da najmanje trećina djece u Crnoj Gori živi u siromaštvu.

To je zemlja u kojoj se bezmalo svake godine otvara po koji luksuzni turistički kompleks, a u kojoj veliki broj hotela nekada dostupnih radnicima za odmore više ne postoji ili je odavno privatizovan. Zemlja u kojoj je sve manje plaža sa slobodnim ulazom koje bi bile dostupne svima.

Pored svega toga, mi ćemo da lamentujemo nad tim gdje će porodica Bekam – Dejvid, Viktorija i njihova djeca – da ljetuju? To bi trebalo da nam bude najmanji problem.

Naslovna fotografija: Ivan Čučuk / Evropa Nostra.